Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

 

 

Đuro Kovačević

Republika Srpska – nova i trajna regionalna činjenica

I

Bosna i Hercegovina, kakvu danas poznajemo, jedinstvena je državna tvorevina ustanovljena Dejtonskim sporazumom. Jedinstvena po tome što je više rezultat spoljnog pritiska u sprovođenju određene koncepcije stabilnosti – putem dominacije u ime međunarodne zajednice – nego što je izraz dobrovoljnog prihvatanja i slobodnog opredeljenja naroda koji je sačinjavaju. Takva koncepcija regionalne stabilnosti formalizovana je Dejtonskim sporazumom i kasnije inovirana rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija. Ta dva dokumenta čine njenu okosnicu i njima je određena mera samostalnosti unutrasnjih aktera i sloboda spoljnog nadzora. Dejtonskim sporazumom i formalno i stvarno uveden je međunarodni protektorat nad Bosnom i Hercegovinom, a Rezolucijom 1244 međunarodni protektorat nad jednim delom državne teritorije Srbije, tj. nad Kosovom i Metohijom. Ove činjenice postale su sastavni deo međunarodnog poretka i međunarodnog prava, oličenih u sistemu i organizaciji Ujedinjenih nacija. I Srbija i Bosna i Hercegovina članice su UN, ravnopravne sa ostalim članicama kojima je zagarantovan njihov državno-pravni suverenitet i međunarodni subjektivitet. Dakle, one se u formalno-pravnom smislu ne razlikuju od ostalih suverenih država, pa tako ni međusobno. Međutim, tu prestaju sve sličnosti. Bosna i Hercegovina je nova državna tvorevina, koja je u drugoj Jugoslaviji prvi put stekla izvesne atribute državnosti kao jedna od federalnih jedinica, dok je Srbija stara država, čija je puna državnost samo obnovljena. U doba Berlinskog kongresa, na prostoru jugoistočne Evrope postoje, pored Srbije, i Crna Gora, Rumunija, Grčka i Bugarska. U isto vreme, mnogi narodi u Evropi obuhvaćeni su državno-pravnim aranžmanima kojima je njihova subjektnost kao državotvornih naroda osporena. Tako su, u odnosu na sadašnjih 46 evropskih država, tada postojale samo: Ujedinjeno Kraljevstvo, Republika Francuska, dve iberijske kraljevine – Španija i Portugalija, Kraljevina Italija, dve skandinavske monarhije – Danska i Švedska, četiri ogromna carstva – rusko, nemačko, austro-ugarsko i otomansko, stara konfederacija Švajcarska, kraljevine – Holandija i u postnapoleonovskom razdoblju stvorena Belgija, kao i specifična država Vatikan. Kao što vidimo, čak ni tako velika i stara nacija kakva je poljska, podeljena je između tri carstva i nema državu. Evropska istorija država pokazuje da će mnogi narodi morati da sačekaju ishode dva svetska rata, a neki tek pad Berlinskog zida i kraj dvadesetog veka, bilo da bi obnovili svoju državnost bilo da bi je prvi put stekli.

Bosna i Hercegovina je specifična država. Nju ne tvori jedan državotvorni narod. Ona je država tri naroda, od kojih dva – Srbi i Hrvati, jesu stari narodi koji prethode Bosni i Hercegovini kao državi, dok su muslimani, danas imenovani kao Bošnjaci, nastali utemeljenjem te nove države. Tako gledano, Bosna i Hercegovina baštini i neke elemente srpske i hrvatske državnosti, dok njeno uspostavljanje prati oblikovanje muslimana (islamizovanih Slovena – pretežno Srba) u naciju. Dakle, ta tri naroda, posebno i zajedno, nose i utemeljuju državni subjektivitet Bosne i Hercegovine i određuju njenu ukupnu unutrašnju i državnu strukturu. To su državotvorni narodi, čija konstitutivnost zahteva ravnopravnost i ne trpi bilo čiju prevlast. Ovo se mora imati u vidu pri svakom pokušaju da se stabilizuju prilike u Bosni Hercegovini i da se ona učini efikasnijom kao država. Nastojanja koja ne polaze od takvog temeljnog principa i same okosnice Dejtonskog sporazuma, čak i kad su motivisana najboljim namerama, dovode u pitanje njeno održanje kao države. Na taj način, vode i regionalnoj nestabilnosti.

Postdejtonska dinamika obiluje pokušajima koji se obelodanjuju u zahtevima za redukciju dejtonskih ovlašćenja Republike Srpske i njenog ustavnog kapaciteta, tj. u merama unitarizacije koje se obrazlažu neophodnošću stvaranja funkcionalne i efikasne države. U središtu takvih pokušaja i mera nalazimo se upravo ovih dana. Visoki predstavnik međunarodne zajednice pribegao je “jedinom pravom tumačenju” Dejtonskog sprazuma kao formuli koja treba da obezbedi i njegovu spoljnu neprikosnovenost u proceni dobrobiti za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, sasvim je očigledno da se radi o pokušaju revizije osnovnih principa ne samo Dejtonskog sporazuma nego i principa na kojima je Bosna i Hercegovina uopšte moguća kao država. Bliska prošlost i aktuelna sadašnjost, više nego jasno, ukazuju da ona nije moguća kao unitarna država bez spoljne prinude koja bi obezbeđivala unutrašnju prevlast koalicije oslonjene na konstitutivni, državotvorni status muslimana-Bošnjaka, koji sebe vide i samoodređuju kao prirodnog nosioca državnosti Bosne i Hercegovine. To što bi se ta prevlast ostvarila pod likom građanske države u kojoj je princip građanina tobože konačno svojom konstitutivnošću nadjačao državotvornost nacija, uspostavilo bi samo novi privid. Pravo stanje stvari ukazivalo bi pak da je onaj narod čija državotvornost ne dopušta unitarni karakter Bosne i Hercegovine preveden u status nacionalne manjine formulom „jedan čovek – jedan glas“. Jasno je, međutim, da ta formula favorizuje brojnije u odnosu na manje brojne narode u nacionalno mešovitim državama. A takva država, kao što se zna, jeste Bosna i Hercegovina, u kojoj realnost nacionalnih identiteta i žestina podela, što rečito pokazuje tragično bliže i dalje istorijsko nasleđe, svojom snagom neuporedivo nadmašuju eventualna rešenja utemeljena na idealitetu pozicije čoveka kao građanina. Stvarnost je takva da nacionalni, a rekao bih i verski identitet bitno posreduju u individualnoj, odnosno građanskoj promociji čoveka. Kakva je snaga tog posredovanja, i dokle ono može ići, pokazalo se u tragici ratnog razbijanja i raspada Jugoslavije i užasima rata u Bosni i Hercegovini. Zato bi valjalo kao osnovni i trajni princip, jedini koji otvara perspektive postojanju države Bosne i Hercegovine, slediti one pouke Dejtonskog sporazuma, delotvorne i prilikom njegovog definisanja i usvajanja kao akta kojim je uspostavljen mir i definisana ravnopravna državotvornost sva tri naroda. Na tim osnovama utvrđene su i državno-pravne i institucionalne pretpostavke postojanja takve države – Republika Srpska i Federacija BiH – i uvedeni mehanizmi odlučivanja koji isključuju mogućnosti majorizacije i bilo čije prevlasti. Otuda samo ona nastojanja i pokušaji poboljšanja funkcionisanja Bosne i Hercegovine kao države koji se toga pridržavaju mogu biti prihvaćeni. Ono pak što taj bazični i trajni princip, njegovu institucionalizaciju i mehanizme njegovog održanja, dovodi u pitanje ne može se pozivati na autoritet Dejtonskog sporazuma, niti može voditi osposobljavanju i povećanju prihvatljivosti, pa tako stabilnosti i održivosti Bosne i Hercegovine kao zajedničke države.

Srbi, muslimani-Bošnjaci i Hrvati u Bosni i Hercegovini, nejednaki po broju, jednaki su u svojim pravima i obavezama i ravnopravni u svojoj međunarodno priznatoj državotvornosti. To je, kao i odnosi međusobnog poverenja i nepoverenja, ono što definiše svu složenost i specifičnost ove države, njene mogućnosti, domete i ograničenja.

Kakve će biti njene perspektive zavisiće od spremnosti njenih unutrašnjih i spoljnih aktera da trajno poštuju principe na kojima je utemeljena. A od toga kako će se i koliko otvarati za istinsku ravnopravnost njenih konstitutivnih naroda i bolji život njenih građana zavisiće i to koliko će u svom opstanku biti upućena na međunarodni protektorat i prinudu a koliko na dobrovoljno prihvatanje i slobodno opredeljenje za nju.

I I

Republika Srpska je nova činjenica, nastala kao način odbrane konstitutivnosti srpskog naroda, i međunarodno je verifikovana Dejtonskim sporazumom. Dakle, ona nije rezultat konstitutivnog statusa osvojenog ratom, tj. statusa Srba kao državotvornog naroda u Bosni i Hercegovini, već je rezultat, nažalost, iznuđene ratne odbrane tog statusa.

Kao svedoci tragičnih istorijskih događanja u ratnom raspadu i razbijanju Jugoslavije, znamo da se ovaj proces odvijao osporavanjem, poništavanjem i ustavnim ukidanjem konstitutivnog statusa Srba u ključnoj zoni za opstanak Jugoslavije. Reč je o Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Srbi su gotovo bez ostatka bili za opstanak Jugoslavije, pre svega, zato što im je ona omogućavala život u zajedničkoj državi koja je garantovala ravnopravnost i bezbednost u suživotu sa drugima. Oni se nisu pripremali za svoju nacionalnu državu, svesni da nje na prostorima nacionalne izmešanosti ne može biti bez pristanka drugih ili rata sa drugima koji teže nacionalnoj državi. Otuda su i bili protiv uspostavljanja nacionalnih država jer je to podrazumevalo njihovo prevođenje u status nacionalne manjine. Jugoslavija je bila njihova, čitav vek stara strategija, u ime koje je i njihova matična država Srbija ugradila u zajedničku državu svoju međunarodno priznatu i u Prvom svetskom ratu besprimernim žrtvovanjem odbranjenu državnost. Svi drugi narodi pre stvaranja Jugoslavije, izuzev crnogorskog, nisu imali sopstvenu državu, a dva među njima, muslimani i Makedonci, nisu bili čak ni priznati kao narod. Narodima će postati tek u drugoj Jugoslaviji. Za najveći deo Srba vrednosti Jugoslavije kao zajedničke države bile su iznad vrednosti nacionalne države. Zbog toga je put ka nacionalnim državama u ovoj zoni išao smerom osporavanja i ukidanja konstitutivnog statusa Srba. U Hrvatskoj je putem izmene Ustava Srbima ukinut status konstitutivnog naroda, čime je otklonjena opasnost od njihovog prava na nacionalno samoopredeljenje. Međunarodni činioci i moćne sile Zapada sankcionisali su njihovu novu poziciju – dobili su status i prava nacionalne manjine. Time je nesmetano bio otvoren put za nezavisnu državu Hrvatsku u njenim avnojevskim granicama, koje su, dobrim delom, uspostavljene upravo zahvaljujući ratnim zaslugama Srba opredeljenih za Jugoslaviju a odbranjene su njihovim pretvaranjem u nacionalnu manjinu. Retko se kada u tako kratkom razdoblju iskazao svojevrsni cinizam istorije, ona se „narugala“ narodu koji je oprostio genocid i koji je omogućio da se sa drugog naroda skine odgovornost za neverovatne zločine ustaštva i Nezavisne države Hrvatske tokom Drugog svetskog rata. Tako se narod koji je svojim stradanjem i žrtvama izuzetno pomogao Hrvatskoj da se uvrsti u red antifašističkih učesnica rata našao u takvoj poziciji da nema moći da održi Jugoslaviju, te je nespremno stao pred nove izazove. Izazove koji su dovodili u pitanje njegova elementarna prava i nemilosrdno razarali njegove vekovima stvarane i besprimerenim žrtvama u Drugom svetskom ratu skupo plaćen status konstitutivnog naroda u posleratnoj Hrvatskoj. Nespreman za novi jugoslovenski scenario „buđenja naroda“ i „proleća nacija“, našavši se uveliko u rukama ljudi nesposobnih da trezveno i realno sagledavaju nastali poredak stvari, uputio se u klopku ratnih staza žrtve i osvetnika, staza na kojima je izgubio i ono što se realno moglo sačuvati.

Sličnim putem krenulo se i u Bosni i Hercegovini. Težnje muslimana da od Bosne i Hercegovine stvore, pre svega, svoju nacionalnu državu, oslonjenu na neku vrstu posebnih odnosa sa hrvatstvom i Hrvatskom, prirodno su se sudarile sa činjeničnom, realnom nacionalnom strukturom Bosne i Hercegovine koja sama po sebi takvu pretenziju onemogućava. Ako se u Hrvatskoj, pri oduzimanju ustavnog prava Srbima na status konstitutivnog naroda, moglo rukovoditi i stavom da oni nisu domicilni narod (mada Srbi i pre šesnaestog veka i uspostavljanja Vojne krajine žive u nekim delovima Hrvatske ), tako nešto u Bosni i Hecegovini nije bilo moguće. Srbi, a i Hrvati, predstavljaju autohtone, stare narode, koji prethode avnojevskoj i dejtonskoj Bosni i Hercegovini. Srbi su narod koji vekovima prethodi turskom osvajanju Balkana i padu srednjevekovne bosanske države. Njegov status konstitutivnog, odnosno državotvornog naroda osporen je otomanskim osvajanjem Bosne i Hercegovine, i destruiran i preoblikovan islamizacijom njegovih i drugih slovenskih saplemenika.Tom islamizacijom otvoren je dug, vekovni put nastajanju muslimana kao posebne kulturno-istorijske grupe a potom i naroda, u čijem kolektivnom pamćenju postoji sećanje na poreklo ali i snažno osećanje bliske povezanosti sa otomanskim i islamskim svetom, povezanosti koja ga je oblikovala i izdvajala od „hrišćanske raje“, dajući mu osećaj vladajućeg naroda. Uprkos raznovrsnom potčinjavanju, srpski narod je sačuvao i, koliko su okolnosti dozvoljavale, razvio svoj civilizacijski i kulturno-istorijski identitet , svestan svoje pripadnosti pravoslavnohrišćanskoj i široj srpskoj zajednici. Njegov identitet nosi tragove vekovne tuđinske i civilizacijski strane vlasti, prinudnog pristajanja na nju i otpora njoj. Tako profilisan identitet on je uneo u Bosnu i Hercegovinu kao državu koju deli sa druga dva naroda. Naravno, Srbima je najlogičnije bilo da Bosna i Hercegovina ostane u Jugoslaviji kao zajedničkoj državi koja, s jedne strane, obezbeđuje da najveći broj Srba živi u jedinstvenom državnom prostoru, i s druge strane, garantuje sigurnost i bezbednost svim građanima bez obzira na njihovu nacionalnu i versku pripadnost. Otuda je i on, poučen tragičnim iskustvom besprimernog stradanja nakon pada prve Jugoslavije, prirodno odbijao nezavisnost Bosne i Hercegovine kao države izvan Jugoslavije.To ne znači da je bio i protiv same ideje o Bosni i Hercegovini kao državi, već samo to da je za Srbe u Bosni i Hercegovini bio neprihvatljiv aranžman državnosti izvan Jugoslavije.

Nastojanje da se Bosna i Hercegovina rekonstituiše shodno svom otomanskom nasleđu i saglasno vodećoj ulozi muslimana kao naroda neizbežno je vodilo u sukobe, jer na toj osnovi kompromisi nisu bili mogući. Zato je jedini način koji je pružao izvesne izglede za ostvarivanje takvog nastojanja bio da se Srbi zaobiđu tako što će im se u prvoj fazi, kroz proceduru odlučivanja o državi, de facto uskratiti status konstutivnog naroda i saglasno tome pravo na veto, dok bi formalizacija tog uskraćivanja sledila kasnije u nekim povoljnijim okolnostim. Upravo se tim načinom i krenulo. Izvršena je majorizacija u odlučivanju o državnom statusu Bosne i Hercegovine nasuprot konsezualnoj odluci sa pravom veta. To je do krajnjih granica zaoštrilo i produbilo ionako teško nasleđe nepoverenja, mržnje i predrasuda, i otvorilo put poznatom sledu događaja. U ovoj tački preloma iskazala se i sva pristrasnost međunarodne zajednice, sabrane oko premoći Sjedinjenih Država i ključnih sila Evropske Unije. Potpomažući nezavisnost i gurajući na taj put, poništavajući njime konstitutivni status srpskog naroda, one dele odgovornost za nastali rat, koji se ne može videti samo kao izraz unutrašnjih okolnosti, međusobnih odnosa i osobina njegovih unutrašnjih aktera. Usledila su međusobna teška zločinstva u ime podivljalog patriotizma, razbuđenih mržnji, istorijskih i aktuelnih osveta, nagoneći na suze i izazivajući stid. Tako je uhodana istorijska tragika ovog prostora aktuelizovana novim razaranjima života, užasima i patnjama nevinih žrtava.

Potisnut u svojim pravima, srpski narod je pribegao odbrani svog statusa. Formirana je Republika Srpska kao institucionalni, državno-pravni okvir i cilj te odbrane.

Šta je u osnovi Dejtonskog priznanja Republike Srpske? U osnovi je neopozivo međunarodno priznanje konstituvnog, državotvornog statusa srpskog naroda u Bosni i Hercegovini. Tek su tim priznanjem i njegovom institucionalnom potvrdom obezbeđeni i opstanak i, koliko-toliko, prihvatljiva rekonstrukcija Bosne i Hercegovine. Pozicioniranjem Republike Srpske kao konstituensa države Bosne i Hercegovine, u kontekstu regionalnih okolnosti nastalih razbijanjem i raspadom Jugoslavije, omogućena je i obnova regionalne stabilnosti. Sledstveno tome, Republika Srpska potvrđena je i kao nova i trajna regionalna činjenica nove arhitektonike regiona Zapadnog Balkana. Trajna zato što se pokazalo i dalje je očigledno da se region ne može stabilizovati na pretpostavci ostvarivanja prava jednih na račun drugih, kao i to da jednakost naroda u njihovim pravima, kao uslov i aktuelne i dugoročne stabilnosti, zahteva i institucionalno obezbeđenje.

Rat u Bosni i Hercegovini, pokazao je, dakle, kuda vode narušavanje jednakosti u konstitutivnim pravima i težnje ka prevlasti jednih nad drugima. Nadajmo se da je svojom završnicom – Dejtonskim sporazumom, trajno poučio i o tome šta treba činiti a šta ne, kako bi se sprečili i izbegli slični problemi u budućnosti.

III

Vreme od potpisivanja Dejtonskog sporazuma do današnjih dana pokazalo je svojevrsnu dinamiku stabilnosti, omogućene tim sporazumom, i nestabilnosti, izazivane njegovim niskim vrednovanjem i osporavanjem. Obelodanilo je snagu i slabosti međunarodnog protektorata, kao i besprimernu moć u rukama visokog predstavnika međunarodne zajednice, kojoj je teško naći pandan u današnjem svetu. Sve vreme se govori kako Bosna i Hercegovina kao složena državna zajednica još nije pronašla put izgradnje svoje unutrašnje legitimnosti. Neprestano osporavanje Dejtonskog sporazuma kao konstitucionalne osnove neefikasne države, praćeno zahtevima za centralizaciju i unitarizaciju, umesto za proširivanje osnova legitimnosti, vodi daljem nepoverenju i starim pitanjima o muslimansko-bošnjačkoj prevlasti u državi. Napadi na Republiku Srpsku kao navodnog uzročnika lošeg stanja, čije i samo postojanje zahteva spoljnu, stranu upravu, i zahtevi za njeno ukidanje kao „genocidne tvorevine“, koliko god bili neutemeljeni, neprekidno osnažuju stare tenzije i pojačavaju neizvesnost. Tako stanje mira u državi, kojim je malo ko zadovoljan, nosi potencijal permanentnih kriza, za koje se opšti lek zasniva na pogrešnoj dijagnostici, a konkretan na kresanju dejtonskih ovlašćenja i ustavnog statusa Republike Srpske. Takav pristup karakteriše sve krizne situacije do sada, a iskazuje se i u aktuelnoj, koju je izazvao visoki međunarodni predstavnik svojim merama bez priziva i prava na žalbu. Zbog svega toga, valja podsetiti na međunarodnu važnost i značaj Dejtonskog sporazuma i konstitutivni značaj Republike Srpske za održanje Bosne i Hercegovine kao države, kao i njihovu važnost za očuvanje regionalne stabilnosti i evropskih perspektiva regiona u celini.

Dejtonski sporazum nije bio samo akt uspostavljanja mira, koji je potrošen zaustavljanjem rata u Bosni i Hercegovini, kako poneki misle i priželjkuju. To je akt čija trajnost proističe iz nepotrošivosti principa od kojih polazi i koje definiše. A sporazum je utvrdio da su ravnopravnost u interesima i jednakost u konstitutivnom i državotvornom statusu tri naroda brana i starim i novim obmanama i prevarama a ne osnova za njih. U tom smislu, može se reći da je sporazum u Dejtonu, utvrđujući neporecivost državotvornog kapaciteta sva tri naroda, utvrdio i uslove održivosti Bosne i Hercegovine kao države.

U protivnom, da nije bio realističan i da u sebi nije nosio uverljivost o trajnosti rešenja koja nudi, da nije jasno definisao sredstva i mehanizme kojima će se obezbediti interesi sva tri konstitutivna naroda, kao i da nije legalizovao dva konstitutivna entiteta Bosne i Hercegovine kroz njihovu jasnu institucionalizaciju u vidu Federacije BiH i Republike Srpske, ovaj sporazum ne bi bio moguć, niti bi bio prihvaćen. Bio bi, možda, moguć samo čist diktatat sa osloncem na golu silu. Međutim, najmoćniji predstavnici tzv. međunarodne zajednice, iako su raspolagali ogromnom silom koja im je omogućavala da trenutno stanje reše efikasnom prinudom, uvideli su, ipak, da se primenom gole sile ne može doći do dugoročnog i stabilnog rešenja. Suprotno tome, pošli su od potrebe za sporazumom istaknute međunarodne legitimnosti i trajnih garancija, iza kojih će stajati tri regionalne države (Bosna i Hercegovina, Srbija i Hrvatska) i sile potpisnice Sporazuma. Niko do sada, i pored raznih tumačenja i pokušaja da se Dejtonskom sporazumu da prolazni, privremeni značaj, nije osporio njegov istaknuti međunarodni i trajni značaj. A rgumentacija kojom bi se utvrdila njegova jednokratnost i istrošenost, nasu prot njegovoj vremenskoj neograničenosti i trajnosti, i pored upornih nastojanja još nije pronađena. Tako, još uvek, niko ozbiljan, i na lokalnoj i na međunarodnoj sceni, izuzmu li se ponekad ostrašćene borbene čarke, nije, čak ni u zanosu svoje državničke smelosti, osporio trajni konstitucionalni značaj Dejtonskog sporazuma. Naprotiv, da vrednost njegovih osnovnih rešenja nije vremenski ograničena i da sporazum ima trajnu važnost ono je što se stalno obelodanjuje pred ćorsokacima kriza, koje bi pojedini pretendenti hteli da iskoriste, pozivajući se na svoja specijalna prava u njegovom tumačenju i navodnom usavršavanju. Vremenske horizonte tog međunarodnog dokumenta, nastalog po nalogu teških izazova jednog vremena, određuju i same karakteristike prostora na koji se odnosi. To je prostor koji pati od hronične nestabilnost i koji je u svojim nastojanjima da se stabilizuje upućen na čvrste međunarodne garancije kako bi se savladala snažna unutrašnja konfliktnost, koja je često u službi spoljnih interesa i spolja podsticana. Da bi se podigla njegova moć samoregulacije, bez koje nema trajnije stabilnosti, neophodno je i spoljno posredovanje, ali takvo da doprinese nepovredivosti principa i trajnosti „pravila igre“, koji će odrediti i granice unutrašnjih sukobljavanja i njihovog spoljnog umirivanja. Polazeći od toga, može se zastupati i stav o strateškoj vrednosti Dejtonskog sporazuma, mada, i neka vrsta opreza nikada nije na odmet. Kao što se vidi ovih dana, na sceni su ponovo i takva pozivanja na vrednost ovog sporazuma koja su u očiglednoj zavadi sa njegovim strateškim značajem.

Put do takvog sporazuma nije bio lak, a put njegovog održanja, kao što se pokazuje, jeste i biće težak. Teško je bilo obezbediti prihvatljivi minimum interesa sva tri naroda i na toj osnovi njihovo pristajanje na trajni kompromis, kako bi se uopšte mogla obnoviti kakva-takva zajednička država. Republika Srpska je legalizovana sa visokom međunarodnom konotacijom kao nepovredivi konstituens Bosne i Hercegovine, ali su Srbi za uzvrat morali odstupiti od ideje o nezavisnosti i eventualnog integrisanja sa Srbijom. Muslimani su morali odustati od zahteva za unitarnom državom i zamisli o Bosni i Hercegovini kao prvenstveno njihovoj državi prirodno utemeljenoj na njihovoj prevlasti. Hrvati su se priklonili zajedničkom entitetu sa muslimanima, podređujući se interesima svoje matične države i svom državljanskom statusu u njoj. Svi zajedno prihvatili su sporazumom inaugurisane mogućnosti i legalnost specijalnih veza sa državom Hrvatskom i SR Jugoslavijom, tj. Srbijom. Sve su to bili ustupci koji su omogućili bazični kompromis i opstanak Bosne i Hercegovine kao zajedničke države. Dva ravnopravna entiteta, Federacija BiH i Republika Srpska, legalizovana ovim sporazumom, postala su tako trajno konstitutivna za utemeljenje i opstanak Bosne i Hecegovine kao države. Polazeći od toga, bilo bi u interesu svih strana u bosansko-hercegovačkom sporu da odbace nastojanja koja bi, u ime tobožnjeg podizanja funkcionalnosti i efikasnosti zajedničke države, da revidiraju ustavnu poziciju entiteta i da bezbednosne strukture, koje garantuju entitetski i realni konstitutivni status Republike Srpske, podvrgnu centralnoj vlasti. Takva je igra, s pozivom na jačanje centralne vlasti kao uslova održivosti i racionalnosti države, koliko providna toliko i opasna. To je poigravanje sa samim postojanjem Bosne i Hercegovine a ne Republike Srpske. Tu ne pomažu priče o tzv. građanskoj državi i rekonstrukciji institucija i mehanizama odlučivanja na principu „jedan čovek – jedan glas“. U bosansko-hercegovačkoj priči ovaj princip ide protiv multietničke stvarnosti, koja određuje i normalnost i patologiju svakodnevnice, stvarnosti čija je konfliktnost presečena i umirena uzdizanjem etnosa do prava na državotvornost i obaveza koje iz toga proističu. Zapadni protektori bi trebalo to da znaju – da se lakše može dovesti u pitanje krhkost jedne zajedničke tvorevine, tj. Bosne i Hercegovine nego što se može osporiti istorijski habitus jednog naroda i njegova sloboda u ostvarivanju njegovog prava na državotvornost.

IV

Srpski narod u Bosni i Hercegovini teško je odbranio svoje pravo na državotvornost, osporenu konceptom unitarne države i muslimansko-bošnjačke prevlasti. Nepotrebni ratni sukob, oslonjen na snage razbijanja i inercioni tok raspada Jugoslavije, mogao se izbeći da se pošlo od državničke odgovornosti i dostupnog saznanja da unitarna država nije moguća tamo gde je jedva moguća i federativna. Iz jugoslovenske drame, da se htelo, moglo se učiti, te bi bosansko-hecegovačka drama najverovatnije bila izbegnuta. Trebalo je pažljivo osmotriti ono što se dogodilo i videti da su težnje za čvršćom jugoslovenskom federacijom, utemeljenom na principu „jedan čovek – jedan glas“, samo ubrzale „rad na nacionalnoj državi“ i pojačale okretanje ka nasilnim sredstvima u osporavanju i odbrani Jugoslavije. Dakle, tamo gde nije bilo puta za Jugoslaviju, nije moglo biti ni puta za Bosnu i Hercegovinu. Međutim, uspostavljanje nacije kao imperativa zahtevalo je takva prilagođavanja koja su bitno narušavala normalnost višeetničnosti i toleranciju kao osnove života u razlikama. Ali, kako na putu takvog prilagođavanja, koje je decenijama karakterisalo Jugoslaviju, nije bilo rešenja za njen opstanak, tako nije moglo biti ni rešenja za Bosnu i Hercegovinu.

Pokazalo se, takođe, i da je unitarna prošlost Bosne i Hercegovine kao federalne jedinice bila nešto sasvim drugo u uslovima zajedničke države za sve Srbe, a rekao bih i Hrvate, i da unitarni karakter samostalne države nije moguć na postavci o muslimanima kao prirodnim nosiocima državnosti i nacionalnog karaktera Bosne i Hercegovine. Obelodanilo se da državnost Bosne i Hercegovine nose tri naroda i da je to činjenica koja se ne može staviti u zagrade, kao i da njeno neuvažavanje vodi opasnim sukobima i posledicama. Dakle, samo mogućnost složene državne zajednice tri naroda a ne legat jednog trajno je znanje i trajna poruka o osnovama i perspektivama Bosne i Hercegovine.

Za Srbe, po svemu sudeći, takva priroda i karakter Bosne i Hercegovine nisu sporni. Takođe nije sporno ni to da je Republika Srpska trajna činjenica njihove neposredne državotvornosti i institucionalni oslonac njihovog konstitutivnog statusa u Bosni i Hercegovini kao državi. Taj međunarodno potvrđeni institucionalni značaj Republike Srpske jeste ona nova činjenica koja je upisana u mapu regiona i njegove stabilnosti. A to je nešto što nije uputno zaboravljati ili proizvoljno odmeravati, kako se to čini u poslednjim potezima visokog predstavnika. Nije Republika Srpska derivat Bosne i Hercegovine, već je ona jedna od dve institucionalne pretpostavke u priznatoj državotvornosti tri naroda za zajedničku državu. Tako gledano, trajnost zajedničke države zavisi od stabilnosti i trajnosti njena dva konstitutivna entiteta, tj. stabilnost i trajnost Republike Srpske osnova je a ne prepreka stabilnosti i trajnosti Bosne i Hercegovine.

Potezi koji o tome ne vode računa svakako ugrožavaju konstitutivni status Republike Srpske, ali upućuju i na put samostalnosti kao način odbrane njenog postojanja. Ne bi bilo dobro da se opet pod pretnjama i prinudom brani i odbrani ono oko čega nikakvi novi sukobi nisu potrebni. Oni mogu biti samo iznuđeni u legitimmnoj odbrani postojanja Republike Srpske kao nove institucionalne činjenice u ostvarivanju trajnog i neporecivog državotvornog statusa srpskog naroda.

Otuda za Srbe u Bosni i Hercegovini strategija odbrane njihove državotvornosti jeste u odbrani Dejtonskog sporazuma kao njene međunarodne verifikacije. Nisu oni ti koji ovaj sporazum osporavaju niti njima njegovo osporavanje odgovara. Sporazum nije takav da se sve iza njega može zakloniti, pa makar se delovalo i u ime međunarodne zajednice, ali Republika Srpska svakako postoji u tom sporazumu i može se njime braniti. Eventualni pad sporazuma može biti samo nasilan, a time bi i postojanje Republike Srpske bilo upućeno na odbranu drugim sredstvima i drugim načinima.

Beograd, 15. 11. 2007.

Autor je naučni savetnik u Institutu za evropske studije

 

 

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM