Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

 

 

Dragan Đukanović

Hrvatsko pitanje u (post)dejtonskoj Bosni i Hercegovini

Hrvati u BiH nakon Dejtona: između koncepata Herceg-Bosne i „trećeg“ entiteta

Uporedo sa procesom osamostaljivanja Bosne i Hercegovine tekao je i pokušaj stvaranja teritorijalnih autonomija Srba i Hrvata na teritoriji ove države. Bosanskohercegovački Srbi su formiranjem Republike Srpske (1992) i priznanjem statusa entiteta u složenoj Bosni i Hercegovini (u skladu sa Dejtonskim sporazumom 1995. godine), uspeli da osiguraju vlastitu teritoritorijalnu autonomiju. (1) Sa druge strane, marta 1994. godine formirana Federacija Bosne i Hercegovine (na teritorijama pod kontrolom probošnjačke Armije BiH i Hrvatskog vijeća obrane) nije zadovoljila interese tamošnjih Hrvata. Iako Hrvati čine većinu u Posavskom, Hercegovačkom i Livanjskom kantonu vodeći politički predstavnici ovog naroda u Federaciji BiH neprestano iskazuju nezadovoljstvo svojim statusom u ovom bosanskohercegovačkom entitetu. Pored navedenog, tokom rata formirana tzv. Hrvatska Republika Herceg-Bosna (prvobitni naziv — Hrvatska zajednica Herceg-Bosna) prestala je da postoji krajem protekle decenije integrišući se u Federaciju BiH. Međutim, i trinaest godina nakon formiranja entiteta sa bošnjačko-hrvatskom većinom, teritorija Federacije Bosne i Hercegovine je suštinski etnički podeljena. Najdrastičniji primer ove podele predstavlja Mostar, u kome je propao pokušaj ujedinjenjenja bošnjačkog i hrvatskog dela grada donošenjem novog Statuta 2004. godine. „Dve škole pod istim krovom“, odnosno etnički podeljeni obrazovni sistem u Federaciji Bosne i Hercegovine, predstavlja još jedan ilustrativni primer velike etničke distance između Bošnjaka i Hrvata unutar ovog bosanskohercegovačkog entiteta. (2)

Prvi konkretan predlog za ustavnu i teritorijanu prekompoziciju Bosne i Hercegovine ponudio je Dražen Budiša, nekadašnji predsednik Hrvatske socijalno-liberalne stranke (HSLS) 8. marta 2001. godine. Navedeni predlog bio je podržan i od strane Stjepana Mesića, predsednika Republike Hrvatske i Ivice Račana, tadašnjeg premijera Vlade Hrvatske. Prema Budišinom predlogu bila je predviđena (do)kantonizacija čitave Bosne i Hercegovine na osnovu dominacije etničkog principa. U skladu sa navedenim, Bošnjaci i Srbi bi dobili po pet, dok bi Hrvati imali četiri kantona. (3)

Iste godine započeo je i proces formiranja nepriznate Privremene hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini. Ona je trebala predstavljati „privremeni oblik međuopštinskog saveta u cilju zaštite hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini... do obezbeđivanja pune ustavne i stvarne jednakopravnosti hrvatskog naroda.“ (4) Nakon intervencije Volfganga Petriča ( Wolfgang Petritsch ), Visokog predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini usledile su smene funkcionera tada jedinstvene Hrvatske demokratske zajednice BiH, na čelu sa Antom Jelavićem. Istovremeno je rasformiran i tzv. Hrvatski narodni sabor, kao najviši organ samoproklamovane Privremene hrvatske samouprave u Bosni i Hercegovini.

Biskupska konferencij a Rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini je oktobra 2005. godine iznela vlastitu inicijativu za federalnu organizaciju države. Ovaj predlog je predviđao formiranje četiri regije u kojoj ni jedna etnička zajednica ne bi imala više od 40% učešća, ali ujedno ni manje od 30% participacije u organima vlasti. Centri ovih regija bi bili u Banjaluci, Sarajevu, Mostaru i Tuzli. (5)

Kreševska deklaracija — konsensusom do hrvatske teritorijalne autonomije u BiH

Posle višemesečnih konsultacija vodećih hrvatskoh političkih partija u Bosni i Hercegovini – Hrvatske demokratske zajednice BiH, Hrvatske demokratske zajednice 1990, Hrvatske stranke prava, Hrvatske seljačke stranke BiH, Stranke „Radom za boljitak“ i Hrvatske kršćanskodemokratske unije – 21. septembra 2007. godine potpisana je „Kreševska deklaracija“. (6)

U navedenom dokumentu navodi se neophodnost da hrvatski narod u BiH obezbedi punu suverenost i jednakopravnost na teritoriji cele države. Predstavnici vodećih političkih partija bh. Hrvata složili su se da je neophodno napustiti i prevazići postojeći dvoentitetski sistem organizacije vlasti u BiH, koji, kako navode, pojedine konstitutivne narode stavlja u povlašćeni položaj. Zato bi, ističe se u Kreševskoj deklaraciji, trebalo uvesti tri nivoa vlasti — državni, srednji i lokalni. Vešto je, međutim, u deklaraciji izbegnuta jasna odredica „srednjeg“ nivoa vlasti — naziv entitet, regija, kanton/županija ili federala jedinica. Sa druge strane, u jednom od stavova ove deklaracije navodi se da bi se buduće jedinice složene BiH trebale formirati na osnovu istorijskih, etničkih, geografskih, saobraćajnih i drugih kritertijuma, uz mogućnost teritorijalnog diskontinuiteta. Na ovaj način bi se, ipak, kao jedan od vodećih kriterijuma za formiranje jedinica budućeg „srednjeg“ niva vlasti uzeo etnički princip. Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, imao bi poseban status, koji bi se regulisao zakonom donetim u Parlamentarnoj skupštini. Ovakvo rešenje, važno je napomenuti, umnogome podseća na status Brisela u okviru federalne Belgije.

I u najnovijim javnim istupima predstavnika hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini potvrđuje se ideja o formiranju tri entiteta i specijalnom statusu grada Sarajeva. (7) Iako, srpske političke stranke u načelu po z dravljaju ovakvu inicijativu (Stranka nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske, Partija demokratskog progresa i Srpska demokratska stranka), sa druge strane, bošnjačke političke partije (Stranka za Bosnu i Hercegovinu i Stranka demokratske akcije) to smatraju izrazito lošim rešenjem. Prema njihovoj oceni konačni ishod formiranja trećeg (monoetničkog) entiteta mogao bi da dovede do disolucije Bosne i Hercegovine i izdvajanja delova sa srpskom i hrvatkom većinom.

Trnovit put ustavnih promena u Bosni i Hercegovini

Nezadovoljstvo hrvatskih političkih činilaca u Bosni i Hercegovini u vezi sa statusom ovog naroda se, i nakon postizanja konsesusa u vezi sa formiranjem vlastite etničke teritorijalne jedinice, samo dodatno produbljuje. Štaviše, jasno je da će predstojeće otpočinjanje pregovora o ustavnim reformama u Bosni i Hercegovini jasno izdiferencirati dva, sasvim suprotna, viđenja njene budućnosti. Prvo viđenje, koje zastupaju predstavnici bošnjačkih i građanskih političkih partija (Stranka demokratske akcije, Stranka za Bosnu i Hercegovinu i Socijaldemokratska partija BiH) polazi od neophosnosti uspostavljanja jakih centralnih vlasti i izvesnih elemenata decentralizacije državne vlasti u okviru nekoliko multietničkih regija. Broj navedenih jednica varira od predloga do predloga, ali se najčešće navodi da je neophodno formirati četiri multietničke jedinice.

Drugo viđenje, koje zastupaju hrvatske i srpske političke partije, polazi od neophodnosti da se Bosna i Hercegovina ustroji kao federalna država sa jedinicama koje će biti osnovane pre svega na osnovu primene etničkog kriterijuma. Pri tome se polazi od postojeće „etničke slike“ Bosne i Hercegovine, a ne od njene predratne etničke strukture (prema popisu stanovništva iz 1991). Ipak, jasno je i da postoje i izvesne razlike oko teritorijalne disperzije navedenih konstitutivnih elemenata složene Bosne i Hercegovine. Dok srpske političke partije postojeću teritoriju Republike Srpske smatraju konačnom, a eventualno formiranje hrvatskog entiteta vezuju za eventualnu disoluciju Federacije BiH, hrvatske političke partije, sa druge strane, smatraju da je neophodno izvršiti novu teritorijalnu prekompoziciju države.

U bosanskohercegovačkoj javnosti često se može uočiti postojanje svojevrsne saglasnosti hrvatskih i političkih partija u odnosu prema budućem ustojstvu ove nekadašnje jugoslovenske republike. Posebno je, s tim u vezi, zanimljivo istupanje premijera Vlade Republike Srpske, Milorada Dodika povodom podrške Hrvatima u BiH za formiranje tzv. trećeg entiteta. (8) Do izvesnog distanciranja između hrvatskih i srpskih etničkih partija došlo je, međutim, nakon uvođenja paketa novih mera Miroslava Lajčaka, Visokog predstavnika za Bosni i Hercegovini. Hrvatske političke partije su podržale uvođenje navedenih mera, koje su znatno „ublažilče“ načelo entitetskog glasanja u Savetu ministara i Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. (9) Sa druge strane, srpske političke partije oštro su reagovale na navedene mere, preteći pritom i napuštanjem centralnih organa vlasti u BiH (Predsedništva, Parlamentarne skupštine, Ustavnog suda, Centralne banke, itd.).

Jasno je dakle, da su hrvatske političke partije u Bosni i Hercegovini, gotovo bez izuzetka, podržale novu federalnu organizaciju države i formiranje vlastite teritorijalne autonomije. No, uzimajući u obzir da je međunardona zajednica do sada oštro odbacivala bilo kakav pokušaj Hrvata u Bosni i Hercegovini da formiraju svoju teritorijalnu autonomiju, ipak se može očekivati da će doći do ublažavanja navedenog stava. Evidentno je da je tokom jugoslovenske krize (1991–) međunarodna zajednica, i pored deklarativnog suprostavljanja dominaciji etničkog načela, uvek na kraju priznavala realnost, odnosno prihvatila nove monoetničke tvorevine.

Važno je takođe napomenuti da postoji veoma značajan uticaj Rimokatoličke crkve u Bosni i Hercegovini na tamošnje hrvatske političke partije. Stoga se može konstatovati da je Kreševska deklaracija iz septembra 2007. godine, u suštini samo dodatno operacionalizovan predlog Biskupske konferencije BiH, predočen javnosti dve godine ranije. Međutim, nadbiskup vrhbosanski kardinal Vinko Puljić, kao i njegov pomoćnik monsinjog Pero Sudar javno su kritikovali čelnike hrvatskih političkih partija u Bosni i Hercegovini što su umesto regionalizacije (formiranja četiri regije), koja je bila predviđena u inicijativi Biskupske konferencije BiH suštinski podržali koncept tri entiteta. (10)

Stavovi zvaničnog Zagreba u vezi sa statusom Hrvata u Bosni i Hercegovini 

Još od početka ove decenije jedan od najglasnijih zagovornika revizije dejtonskog Ustava Bosne i Hercegovine bio je Stjepan Mesić, predsednik Republike Hrvatske. U vremenskom razdoblju od 2000. do kraja 2003. godine u ovome je imao značajnu podršku Ivice Račana, nekadašnjeg predsednika Vlade Republike Hrvatske. Ipak, nakon donošenja Kreševske deklaracije, predsednik Mesić je ocenio da se neće i ne želi mešati u stavove hrvatskih političkih partija u Bosni i Hercegovini, kao i da unutrašnju organizaciju ove zemlje smatra internim pitanjem susedne države. (11) Istovremeno je izneo punu podršku celovitosti i suverenitetu susedne BiH.

Nakon povratka Hrvatske demokratske zajednice na vlast početkom 2004. godine, premijer Ivo Sanader je manje otvoreno ukazivao na neopodnost izmene ili „nadogradnje“ Dejtonskog sporazuma. S tim u vezi on je u brojnim izjavama insistirao na neophodnosti postizanja konsensusa sva tri konstitutivna naroda u BiH. Takođe, svako rešenje koje se postigne, ocenjuje Sanader, mora počuvati na punoj jednakopravnosti Bošnjaka, Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Međutim, on je podržao Kreševsku deklaraciju, jer kako smatra, „u sebi nosi pozitivne elemente... i govori o multietničkim entitetima.“ (12) Istovremeno, Kreševska deklaracija je, zaključuje hrvatski premijer, i „proevropski usmerena kada je reč o uređenju Bosne i Hercegovine. “ (13)

Fusnote:

1. „Ustav Bosne i Hercegovine“, član I – Bosna i Hercegovina, stav 3.

2. U većem delu Federacije Bosne i Hercegovine učenici osnovnih i srednjih škola hrvatske i bošnjačke nacionalnosti ne pohađaju nastavu zajedno. Međutim, monoetničke škole se najčešće nalaze u istim objektima.

3. Videti: Dragan Đukanović, „Izmene ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine – inicijative i mogućnosti“ , Međunarodni problemi , godina LVI , broj 2–3, Beograd, 2004, str. 313–4.

4. „Nelegalni sabor donio nelegalne odluke“, 4. mart 2001, Internet, 02/04/04, http :// www.pcnen.cg.yu / Arhiva /2001/11-03-2001. html .

5. „Novi ustav jedino je rješenje za Hrvate“, 15. srpnja 2007, Internet, 15/07/07, http://www.monitor.ba/index.php?Itemid=87&id=6998&option=com_content&task=view.

6. „Kreševska deklaracija“, Kreševo, 21. rujna 2007, Internet, 22/10/07, http://hakave.org/index.php?option=com_content&task=view&id=1401&Itemid=137.

7. Videti: Dženana Halimović, „HDZ ponovo predlaže tri entiteta“, Radio Slobodna Evropa – regionalni program, 11. decembar/prosinac 2007, Internet, 12/12/07, http://www.slobodnaevropa.org/content/Article/803974.html.

8. Milorad Dodik je 16. decembra 2007. godine u intervjuu u emisiji „Nedjeljom u 2“ Hrvatske televizije ponovio podršku Republike Srpske formiranju hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini.

9. „Odluka o donošenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o Savjetu ministara Bosne i Hercegovine “, Kancelarija Visokog predstavnika za BiH, Sarajevo, 29. oktobar 2007.

10. Pejo Gašparević, „ Hrvatsko približavanje stavovima biskupa“, Internet, 15/12/07, http://domaljevac.net/index.php?option=com_content&task=view&id=387&Itemid=26 .

11. „Mesić ne želi utjecati na stavove hrvatskih stranaka u BiH“, 10. rujna 2007, Internet, 15/12/07, http://www.bljesak.ba/hrvatska/novosti-iz-hrvatske/mesizh-ne-eli-utjecati-na-stavove-hrvatskih-stranaka-u-bih.html.

12. „Sanader: Hrvati neće tražiti treći entitet“, Internet, 15/12/07, http://www.dubrovnik-advance.com/index.php/du-today/najnovije-vijesti-izbori-2007/sanader-hrvati-ne%C4%87e-tra%C5%BEiti-tre%C4%87i-entitet/hr .

13. Ibidem.

Rezime:

Dragan Đukanović

Hrvatsko pitanje u (post)dejtonskoj Bosni i Hercegovini

Nezadovoljstvo Hrvata vlastitim statusom unutar dejtonske Bosne i Hercegovine, a posebno unutar entiteta sa bošnjačko-hrvatskom većinom — Federacij e Bosne i Hercegovine, eskaliralo je 2001. godine proglašenjem samoproklamovane Privremene hrvatske samouprave. No, ova teritorijalna autonomija nije zaživela zahvaljujući brzoj reakciji Visokog predstavnika i smeni hrvatskih predstavnika u centralnim organima vlasti BiH. Ipak, 2005. godine u javnosti se pojavio predlog Biskupske konferencije BiH, koji počiva na formiranju regija u kojima niti jedan od tri konstitutuivna naroda (Bošnjaci, Hrvati i Srbi) ne bi imao više od 40% učešća u ukupnom broju stanovnika. Sa druge strane, šest vodećih političkih partija bosanskohercegovačkih Hrvata (HDZ, HDZ 1990, HSS BiH, HSP, HKDU i „Radom za boljitak“) je krajem septembra 2007. godine potpisalo „Kreševsku deklaraciju“. U navedenom dokumenu se vodeće hrvatske političke stranke zalažu za federalizaciju Bosne i Hercegovine i to putem formiranja tri etničke jedinice „srednjeg“ nivoa vlasti i uspostavlja specijalnog statusa grada Sarajeva. Za razliku od dosadašnjih, najčešće oštrih, reakcija predstavnika međunarodne zajednice u BiH na slične pokušaje „zaokruživanja“ hrvatskih etničkih prostora u ovoj zemlji, one su ovim povodom izostale.

Ključne reči : Hrvati, Bosna i Hercegovina, ustavne promene, Federacija BiH, Republika Srpska, federalizacija, regionalizacija, kantoni, Biskupska konferecnija BiH, etnička podela.

Autor radi u Institutu za međunarodnu politiku i privredu, Beograd

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM