Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Miša ĐURKOVIĆ

Politički konzervativizam kod Srba

Sistem koji mi polako, teško i mučno razvijamo na osnovu prakse zapadnih zemalja, naziva se kapitalistička liberalna demokratija. Ovo vrednosno, ekonomsko, političko i ustavno ure đenje tokom poslednja dva veka poprimalo je konture koje ga i danas od likuju. Jedan od njegovih najvažnijih elementa svakako su političke ideologije.

Postoje tri klasične ili velike ideologije: liberalizam, socijalizam i konzervativizam. Dok su se liberalizam i socijalizam smenjivali na levom kraju političkog spektra, za konzervativizam je još od Francuske revolucije jasno definisano noseće mesto na desnom kraju. Dvadeseti vek je, uprkos brojnim turbulencijama, uspeo da umerene političke sisteme uredi kao stalno pacifikovano nadmetanje izme đu neke vrste levice i desnice. Iako je, posebno nakon okončanja hladnog rata, puno govoreno o kraju ideologija, pokazalo se kako je podela na levicu i desnicu i danas izuzetno živa - jedino su se delimično promenila područja sporenja. Prost uvid u izgled partijskih sistema najrazvijenijih zapadnih zemalja, pokazuje da oni počivaju na dva noseća stuba: umerenoj levici - u Evropi je to socijaldemokratija, a u Americi levi liberali - i umerenoj desnici - na kontinentu su to razni oblici demohrišćanskih i narodnih partija, a u anglosaksonskom svetu klasični konzervativci.

Srpske prilike

Srbija je u poređenju sa ovim, ali i većinom tranzicionih zemlja, veoma specifična zajednica. Dominantni delovi intelektualne elite i dalje smatraju da je moguće preuzimati zapadni sistem bez nekih njegovih fundamentalnih delova, na primer, bez ogromne uloge koju u javnoj sferi igra nacionalni identitet i politika očuvanja bazičnih tradicionalnih nacionalnih vrednosti. Drugi takav primer jeste konzervativna ideologija i njoj sapripadajuća desna partijska struktura. I dalje se u javnom diskursu termini „desno“ i „konzervativno“ doživljavaju kao psovka ili uvreda. Političke stranke koje su svoj program definisale po uzoru na svoje parnjake iz zapadnih zemalja, nikada sebe ne definišu kao desne i svesno izbegavaju razgovor o ideologiji. O njihovoj praksi i da ne govorimo.

Naša zemlja je specifična i po tome što zapadni faktor koji je igrao presudnu ulogu tokom poslednjih deceniju i po na ekskomunističkim prostorima, nigde nije toliko radio protiv desne ideje kao u Srbiji. Dok su po pravilu u svim ostalim zemljama podržavali desne snage sa njihovom promocijom kapitalizma i antikomunističkih vrednosti, kod nas su godinama sprečavali da se oformi bilo kakva značajna desna snaga.

Ali, uprkos svemu tome, stvari se menjaju: dolaze nove generacije koje otkrivaju neke sasvim očigledne istine o politici, i koje u mraku napipavaju klasičnu konzervativnu ideologiju kao najbolji lek za većinu zala koja muče naše društvo. Kao što je danas Srbija uspela da vrati svoju tradicionalnu himnu i grb kao znamenja iza kojih sa ponosom stoji, tako će vrlo brzo i ideja konzervativizma uspeti da ponovo dobije ono mesto koje je pre komunističke pošasti imala. Ogromna većina poštenog i Srbiji privrženog sveta oseća intuitivno pravac u kome bi trebalo da se krećemo, ali elita dosad nije uspela da mu ponudi pravi odgovor u vidu jasnog sistema vrednosti. Zato ima toliko tumaranja, razočaranja, koketiranja s ekstremizmom i sl. Na naučnicima je da konzervativizam i desnicu na adekvatan način predstave i popularišu u javnoj sferi . Tek nakon toga moćiće da se razvija odgovarajuća praksa, što uključuje ili transformisanje postojećih protodesnih partija ili stvaranje novih, koje bi trebalo da sprovode konzervativne programe.

U svakom slučaju, za generacije koje dolaze od suštinske je važnosti da naprave vezu sa značajnim prethodnicima iz istorije svog naroda. Č itav niz mislilaca i praktičara koje ovde navodimo, pokazuju da nismo tikva bez korena. Štaviše, neki značajni ljudi iz naše intelektualne i političke istorije postavili su nam veoma solidne temelje na kojima bi danas ponovo trebalo da gradimo kako bismo opet postali pravi, hrišćanski evropski narod.

Sticajem okolnosti, srpski narod i država Srbija kasne u razvoju za većinom evropskih zemalja. Dok su najvažnije zemlje Evrope tokom 19. veka većuveliko razvijale svoje privredne, političke i ustavno-pravne sisteme, mi smo se teškom mukom osloba đali od otomanske okupacije i vrlo postepeno postavljali temelje za sve sektore kojičine jednu državu i društvo. Kada je napravljen nekakav priključak u prvoj polovini prošlog veka, došlo je 60 godina vladavine komunizma, što je još jednom prekinulo kontinuitet normalne društvene i ekonomske evolucije. Početkom 21. veka, mi smo prinu đeni da uglavnom ispoč etka otkrivamo neke običaje, institucije, tradicije i misaone sisteme. Tako je i sa konzervativizmom.

Kada neko pokušava da govori o konzervativizmu kod Srba, svakako mora da bude izuzetno oprezan. Opasnost dolazi sa dve strane. Prvo, još uvek dominantno nasle đe komunistič ke istoriografije ostavilo je običaj da se kao konzervativni tretiraju svi oni pokreti i mislioci koji nisu bili na liniji progresa i, kako se to u novoj verziji komunističke ideologije kaže, modernizacije. I dalje su žive neokomunističke škole mišljenja koje smatraju da je konzervativno sve ono što ne valja i koje u konzervativni tabor trpaju svoje političke protivnike arbitrarno, bez ikakvog kriterijuma. Takav je slučaj, na primer, sa zbornikom Srpska konzervativna misao, objavljenim pre nekoliko godina, koji je prema samo njemu jasnim i nigde navedenim kriterijumima sastavio Mirko Đorđević . U ovom zborniku su sakupljeni radovi veoma šarolikog društva, uključujuči Apisa, Nikolaja Velimirovića, Dimitrija Ljotića i Dragoša Kalajića. Autor je u jednoj veoma aljkavoj pseudonaučnoj publikaciji zapravo pokušao da pod pojam konzervativizma strpa sve kontroverzne intelektualce i praktičare koji bi mogli da stoje pod odrednicom ekstremne desnice. Istovremeno, namenski je propustio da u konzervativce uvrsti neke od najznačajnijih političara, naučnika i pisaca koji su sebe nesumnjivo na taj način doživljavali, poput kneza Mihaila, Slobodana Jovanovića ili naprednjaka. Štaviše, upravo se pripadnici Naprednjačkog pokreta i stranke koji su sebe - kao štoćemo dalje videti - eksplicitno opisivali kao konzervativce, guraju u tabor modernizatora, koji su navodno suprotstavljeni konzervativizmu.

Reformatori konzervativci

Samo loša volja ili namerna manipulacija mogu da budu zaslužni za ovo namerno perverzno izbegavanje priznavanja činjenice kako su često najozbiljniji a uvek najtemeljniji modernizatori i reformatori upravo konzervativci - to smo videli na primerima Margaret Tačer, Ronalda Regana ili Vaclava Klausa.

Kod starije prokomunističke istoriografije i istorije ideja, kada su intelektualno poštenje i stručnost bili daleko veći, to nije bio slučaj. Na primer, u Istoriji političke misli u Srbiji 19. veka dr Vasa Čubrilović je dosledno primenjivao kriterijum podele na konzervativne i liberalno-demokratske snage, pa je među prve ubrajao vladare, dvor, ustavobranitelje, birokratiju pristiglu iz Ugarske, Radikalnu stranku u kasnijim fazama, ali i naprednjake. Ovi klasični kriterijumi podele, bez obzira na vrednosne ocene o pojedinim akterima, i danas su upotrebljivi.

Drugi problem dolazi od razumljive sklonosti pripadnika malih naroda, kakav je naš, da u svoju tradiciju upisuju, odnosno da u njoj traže, i onočega tamo nema. Postoji, naime, težnja da se primeri iz sopstvene istorije previše uzdižu kako bi se nekako uveli u panteon evropskih i svetskih stvaralaca iste provinijencije. Tako su komunisti ranije pokušavali da od Svetozara Markovića,čoveka koji je umro u 29. godini života bez ozbiljnih, sistematskih radova, stvore genijalnog, originalnog mislioca koji bi mogao da stane uz, ako ne baš Marksa, onda Bakunjina, Prudona ili Bernštajna. Sa, istina, nešto manje entuzijazma, ali sa ipak dovoljno preterivanja, u poslednjih desetak-petnaest godina bilo je pokušaja da se Vladimir Jovanovići drugi pripadnici liberalnog pokreta u 19-vekovnoj Srbiji uznesu do ranga ravnopravnog misaonog i praktičnog učesnika u liberalnim i nacionalno-oslobodilačkim stremljenjima druge polovine 19. veka.

Svako ko pokušava da na đe realne osnove za pronalaženje elemenata konzervativne tradicije u Srbiji mora da se sačuva od takvih grešaka. Za velike sinove našeg naroda veliko je priznanje što su uopšte u tako teška vremena i u teškim uslovima uspevali da se iškoluju i da mnoge delove tog znanja praktično iskoriste kako bi pomogli svom zaostalom narodu da se postepeno sve bolje organizuje i da ulazi u porodicu civilizovanih naroda. Pošteno rečeno, teško je iko od njih mogao da stigne do intelektualnih visinačak i nekog prosečnog profesora u velikim zemljama, a kamoli do originalnih doprinosa, npr. klasičnoj konzervativnoj teoriji.

Velika zasluga prošlih naraštaja je u tome što nove generacije neće morati da po đu od nule. One će ipak imati neku tradiciju na kojoj mogu da grade i, još važnije, da uče metodologiju prilagođavanja znanja za potrebe ovdašnjih prilika.

Stoga se i bez klasičnih preterivanja, uz izvesne ograde i opreznost, i kod nas mogu naći solidni ugaoni kamenovi za trasiranje konzervativne tradicije. Za ovaj put izdvojićemo nekoliko značajnih imena i nekoliko političkih pokreta i stranka.

Sterija

Istorija srpskog konzervativizma ima tu sreću da joj na početku stoji jedna zaista velika intelektualna figura i jedan od najvećih ljudi koje je ovaj narod imao. Reč je o Jovanu Steriji Popoviću. Sterija je, nažalost, danas poznat i slavljen samo kao komediograf. Kao retko kome u istoriji, desilo mu se da se jedan aspekt njegovog stvaralaštva proguta i zaseni svu širinu njegovog angažovanja, istraživanja i rada. Samo ozbiljniji poznavaoci znaju da je Sterija bio i pisac tragedija, aforizama, šaljivih kalendara i sjajne meditativne poezije, da je bio dobar pravnik koji je iza sebe ostavio prvi udžbenik prirodnog prava u Srbiji, da je stvorio temelje moderne srpske prosvete, donoseći prvi Zakon o obrazovanju, osnivajući škole, postavljajući shemu obrazovnih institucija, te pišući sam niz udžbenika, da je osnovao prvo pozorište, obučavao glumce i pripremao svoje komade za izvođenje, da je osnovao prvi srpski muzej, da je dao ogroman doprinos stvaranju srpskog književnog jezika itd.

Među najvažnije doprinose konzervativne tradicije u Srbiji spada uvođenje poretka među jedan hajdučki narod i osnivanje institucija. Postoji čitav niz institucija koje je Sterija osnovao, ustanovio ili inicirao. Tu spada zasnivanje ukupne srpske prosvete (pisanje prvog Zakona o školstvu 1844. godine, kreiranje svih uredaba i dostavnih akata za primenu zakona, primoravanje lokalnih upravnika da grade školske zgrade, osnivanje devojačke škole, pokretanje prvih prosvetnih časopisa, inicijativa za jednu umetničku školu), pokretanje Narodnog muzeja, osnivanje prva dva pozorišta (na Đumruku i kod Jelena), osnivanje Društva srpske slovesnosti, buduće Akademije nauka, pokretanje inicijative za terminološki rečnik i ogroman rad na profilisanju i definisanju naučne terminologije u srpskom jeziku...

Još čitav niz elemenata koji se nalaze u Sterijinom stvaralaštvu, pogledu na svet i život jasno ga stavljaju u tadašnji evropski konzervativni tabor. U sjajnoj pesmi Godina 1848 , Sterija daje svoju sliku o revolucionarnoj godini, o metežu, paljevini, krvi i zločinima koje je proizvela, kao i o posebno štetnim političkim posledicama koje je iza sebe ostavila. Predmet napada su načela Francuske revolucije koje je 1848. ona ponovo iznela kao barjak: „Gromko razleže se glas ‘sloboda, jednakost, bratimstvo'“. Uz njih, tu je i načelo narodnosti, odnosno apstraktnog nacionalizma koji je u to doba bio posmatran kao jedno od najliberalnijih i najsubverzivnijih načela u meternihovskoj Evropi. Sterija je protiv takvih revolucionarnih ispada, strasti i nemira.

Sterija je takođe veliki protivnik demokratije i mase uopšte . Zatim, Sterija je - poput svakog konzervativca - skeptik. Ovaj skepticizam je (kao i u svakoj dosledno izvedenoj konzervativnoj građevini) direktna posledica teorije o ljudskoj prirodi koja stoji u osnovi svih ideoloških sistema. Naročito u Davorju je eksplicitno i dosledno razrađena jedna teorija antropološkog pesimizma i iz nje izvedeno duboko melanholično shvatanje sveta sa tezama o varljivosti svih velikih pregnuća i ljudskih poslova uopšte. (...)

Knez Mihailo

Sledeći na listi jeste knez Mihailo Obrenović. Ovaj vladar je, iako je bio tek osam godina na vlasti, zapravo postavio temelje ozbiljne uređene srpske države sa svim elementima državnog aparata. Nakon odlaska sa ocem u izgnanstvo, proveo je 17 godina van Srbije, i to doba je iskoristio za sticanje znanja i poznanstava. Proputovao je čitavu Evropu, izučio međunarodne odnose i političke sisteme velikih država i, shodno tome, formirao svoj načelni politički stav i svoje viđenje kako Srbiju treba urediti i kako je postaviti u međunarodnoj utakmici. U tradicionalnoj komunističkoj istoriografiji, Mihailo je po pravilu optuživan za autokratsku vladavinu, za gušenje sloboda, kršenje tradicionalne seljačke samouprave, preteranu centralizaciju i birokratizaciju itd. Reč je o procesima koje ozbiljan analitičar i poznavalac teškoća izgradnje države može samo da pozdravi. Mihailo je uvodio red i pravio državu na jedini način koji je tada bio moguć u haotičnoj zemlji sa neobrazovanim stanovništvom, nerazvijenom privredom, malobrojnom elitom koja se tek formirala i svim ostalim problemima.

Potpuno su neopravdane optužbe da je on čitav aparat pravio kako bi učvrstio svoju vlast. Mihailo je bio veliki srpski, ali i balkanski patriota i sve mere koje je sprovodio bile su samo instrument za jačanje države i njeno što bolje osposobljavanje za neki budući oslobodilački rat. Štaviše, niko od njegovih tadašnjih liberalnih protivnika nije mu osporavao da ima iste ciljeve u spoljnoj politici kao i oni, i na tim poslovima su zajedno radili, ali su oni smatrali da će sloboda štampe i parlamentarnog života doneti više snage toj državi. Mihailo je, međutim, smatrao (a iskustvo kneza Aleksandra Karađorđevića je, čini se, to dobro potvrđivalo) da su ne samo narod već i njegova elita još uvek nepripremljeni za uživanje i pravilno korišćenje slobode. Stoga je neophodno izgraditi im okvire, institucije, navići ih na to šta je država i tek postepeno otvarati mogućnosti za praktikovanje slobode.

Tako je već na Preobraženjskoj skupštini 1861. Mihailo progurao čitav paket zakona kojima je postavljena osnova administrativnog uređenja srpske države: Državni savet je pretvoren u administrativnu ustanovu, ograničena je nekadašnja ogromna samostalnost činovnika koji su sada pretvoreni u službenike ministara, donet je novi Zakon o opštinama, kojim je ograničena stara lokalna samouprava srpskog sela, pojačana je aktivna vojska i povećan broj redovnih aktivnih oficira. Mihailo je puno radio i na tome da Beograd od jedne kasabe pretvori u evropski grad. Gradio je ulice i široke trgove, a za vreme njegove vladavine izgrađeno je i Narodno pozorište.

Ilija Garašanin

Uz Mihaila po pravilu mora da se pomene i njegov najbliži saradnik, čovek koji je skoro trideset godina vršio vlast u Srbiji. U pitanju je Ilija Garašanin, jedan od najvažnijih ustavobranitelja, višestruki predsednik vlade, ministar spoljnih i unutrašnjih poslova i autor čuvenog Načertanija kao prvog strateškog plana o pravcima srpske spoljne politike. Ovaj predani i vredni čovek iz senke možda je odlučujuće doprineo izgradnji, ustrojavanju i funkcionisanju administrativnog i državnog aparata u Srbiji na čijem je čelu i sam godinama bio. Živan Mitrović lepo je uočio da je prva srpska partija bila ta činovnička, konzervativna partija: „Prva naša stranka, još neorganizovana i bez programa javila se među činovnicima. Ili bolje reći, činovnici su predstavljali onaj društveni red protiv koga su ustajali seljaci. Ta prvačinovnička stranka bili su staričinovnici Ilije Garašanina. Pojavili su se u nesre đenim prilikama posle promene na prestolu, pod vođstvom autoriteta Garašaninovog. Konzervativci su zavodili red i zakonitost i gušili su svaki pokret koji bi ovo narušavao.“

Kosta Cukić

Među tim značajnim prvim činovnicima, profesorima i javnim radnicima pomenimo ovde samo ime Koste Cukića. Ovaj prvi veliki ekonomista bio je, poput današnjih američkih konzervativaca, kombinacija ekonomskog liberala i političkog konzervativca. Njegova evolucija do dosledno izgrađene konzervativne pozicije logično otkriva kako je upravo suočavanje s praksom i brojnim konkretnim problemima čoveka koji se bavio državnim aparatom u to doba neminovno vodila ka afirmaciji konzervativnih načela: svuda je trebalo uvoditi red, suzbijati nemir i nered, graditi institucije, pisati knjige i udžbenike, obrazovati buduće službenike, kovati novac itd. Cukić je bio veoma oštar protiv svetoandrejskih liberala kao što su Vladimir Jovanović i Jevrem Grujić, za koje je mislio da nerazumno guraju državu prema mnogo većim pregnućima od onih za koje je bila sposobna.

Naprednjaci

Nakon ove prve generacije prokonzervativaca došla je sledeća generacija koja je već imala izgrađenije stavove, precizniju političku poziciju i jasniju svest o tome šta radi, kao i načinu na koji njena politička pozicija može da se kvalifikuje. U pitanju su pripadnici Naprednjačke stranke. Određujući ih kao ličnu stranku kralja Milana, Mitrović je njihovu delatnost opisao na sledeći način: „Imajući za cilj uređenje države, naprednjaci su suzbijali radikalni demokratizam i kad god su imali punu vlast za najkraće vreme pristupali su izvođenju niza reforama.“ (...)

Stojan Novaković je sigurno jedan od najvećih stvaralaca u istoriji srpskog naroda, veliki istoričar, filolog, političar, diplomata, pedagog, agitator. Bio je ministar prosvete i crkvenih dela, ministar unutrašnih dela, član Državnog saveta, član Senata, predsednik Vlade, opunomoćeni poslanik u Carigradu, Petrogradu i Parizu, pregovarač na Londonskoj konferenciji, predsednik Srpske akademije, predavač na Velikoj školi, član više stranih akademija nauka, uključujući i francusku... Iza njega je ostalo više od četrdeset knjiga.

Novaković je jedan od osnivača Napredne stranke i njenog časopisa Videlo. Ova stranka je vodila Srbiju na prelazu vekova i najviše učinila za njenu modernizaciju i institucionalizaciju. Popis njenih zasluga je ogroman, ali je još važnija svest o tome sa koliko opreza i rada Srbija mora da nastupa i kako se, s druge strane, s unutrašnjom slobodom mora pažljivo postupati, odnosno da se narodu mora davati onoliko slobode i prava koliko je sposoban da prihvati. Ovo su iskusili i na sopstvenom primeru, pošto su 1881. nakon dolaska na vlast doneli paket veoma liberalnih zakona o štampi i slobodi organizovanja, koje su već nakon tri godine morali da ograničavaju zato što je Radikalna stranka ova prava koristila za podbunjivanje naroda, širenje nemira i besprimerni populizam.

Za Novakovića su mera i evolutivnost vrhovni principi organizacije. On je već imao i solidno poznavanje političkih ideologija, kao i jasnu svest gde se sam u tom spektru nalazi. U delu O ulozi vladaoca u državnom organizmu, koje je nastalo kao razmena mišljenja sa Živojinom Perićem, on izlaže svoje osnovne političke stavove eksplicitno se određujući kao konzervativac: „Vi mislite kao i ja, da se država ne može pravilno razvijati ni usavršavati, ako u njenom stvaranju nema nikakva uticaja onaj duh čuvanja, održavanja i umerenosti koji se tesno vezuje s konzervativnim idejama“. Kako one izgledaju: „U konzervativne ideje ide poglavito čuvanje reda, pažnja na tradicije koliko ih ima, strogo držanje zakonitosti, žrtvovanje sviju sitnih obzira disicplini, odanost k službi vernost k zadanoj reči, k svome starijem i k zakonu, reforme evolucijom, iskrenost političkih ubeđenja bez pretvaranja i bez špekulacija“. (...)

Navođenje ovih nekoliko imena pokazalo je kako se tokom 19. veka, zajedno s usponom srpske države i rađanjem nove elite, stvorilo i dovoljno elemenata za postepeno sazrevanje solidne tradicije evropskog konzervativizma. Ova prirodna evolucija je, nažalost, presečena u 20. veku. Pokidana je ratovima, zatim jugoslovenskom zajednicom u kojoj su tokom prve dve decenije međunacionalni sukobi potisnuli svaku mogućnost pravljenja relevantne programske politike i konačno, dugogodišnjom vladavinom komunizma posle Drugog svetskog rata. Pažljivi istraživač i poznavalac istorije konzervativnih ideja mogao bi, naravno, i tokom ovog perioda da nađe zanimljiv materijal u idejama i praksi pojedinih državnika, pisaca, umetnika, sveštenika, vojskovođa, naučnika, ekonomista... Takođe, predstoji i ozbiljno istraživanje ideja koje su se čuvale i razvijale u emigraciji tokom druge polovine 20. veka.

 

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM