Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

   

Pod lupom

Đorđe Vukadinović

Srpski inat, BIA ili CIA?

Političke simpatije prema Mlađanu Dinkiću verovatno spadaju među nekoliko stvari za koje još niko nije sumnjičio pisca ovih redova. Pamtim da je bio jedan od šampiona u sejanju nerealnih obećanja pre i posle 5. oktobra. Nisam mu zaboravio brzopletu likvidaciju najvećih domaćih banaka, niti oprostio što je, skupa sa Miroljubom Labusom i ostalim (tada) vanstranačkim ekspertima iz G17, sprovodio besomučnu ekonomsku liberalizaciju koja je nejaku srpsku privredu prevremeno i beskorisno izložila udaru koji je po posledicama bio ravan sankcijama. A posebno mi je bio nesimpatičan makijavelizam sa kojim je, da bi medijski amortizovao mučan utisak nakon političkog „oceubistva“ Miroljuba Labusa, prošle godine nanovo počeo da podgreva staru mržnju, sukobe i podele iz devedesetih. Ali upravo zato mi, verujem, niko neće zameriti ako upravo Mlađana Dinkića uzmem kao relativno pouzdanog svedoka za to kako su tekli pregovori između DS i DSS oko formiranja vlade. Tim pre što i njegovi poslednji nastupi potvrđuju (srpski) politički aksiom da nečija dobronamernost, iskrenost i pamet obično stoje u obrnutoj proporciji s njegovom blizinom ili udaljenošću od vlasti.

Dakle, Dinkić kao neposredni učesnik i svedok ovih pregovora izaveštava da su ozbiljni razgovori počeli tek u poslednjoj dekadi aprila, da se pregovaralo uz velike prekide i da je najviše vremena potrošeno na načelan dogovor o političkim pitanjima. Nastupajući kao neka vrsta savesti i vapijućeg "glasa razuma" demokratskog bloka, Dinkić kaže da je između glavnih pregovarača vladalo veliko nepoverenje, da se najveća bitka vodila oko kontrole nad resorima bezbednosti i pomalo sa čuđenjem konstatuje da je predsednik DS u poslednjem trenutku povukao svoj pristanak da DSS-u, odnosno Draganu Jočiću prepusti ministarstvo unutrašnjih poslova.

Novi izbori se smeše, pregovori su propali, a Mlađan Dinkić bi na kraju lako mogao biti „kolateralna žrtva“ tog neuspeha, kao i političke polarizacije koju je sam podsticao. Ali upravo zbog toga treba ozbiljno uzeti njegovu, čini se, iskrenu zbunjenost. Da li su zaista ti bezbednosni resori toliko važni? I kome? U kakvoj to mi zemlji živimo – i da li je, možda, zapravo, svuda tako? Da li se u Srbiji sve vrti oko toga ko će kontrolisati vojne i bezbednosne službe i da se radi toga na kocku stavljaju lični, partijski i državni interesi? Ili je, možda, u pitanju nešto banalnije – na primer pogrešna procena medijskih savetnika i partijskih stratega oko toga dokle se može ići u međusobnim pritiscima i ucenama?

Vrlo je moguće da su svo vreme i jedni i drugi igrali duplu igru i razmišljali o alternativnim opcijama – DSS o radikalima, a DS o novim izborima i jednoj „čisto“ demokratskoj predizbornoj kaoliciji – ali je činjenica da su ponude bile na stolu i ništa nije sprečavalo jedne ili druge da, po principu „taknuto-maknuto“, ponudu prihvate i tako poremete – navodne – planove druge strane. Drugim rečima, možda se i radilo o svojevrsnom blefu, ali kada se, na primer, trezveno pogleda subotnja ponuda DSS-a, u kojoj se predlaže odnos 12:7 u korist DS, i gde je od pet ključnih ministarskih resora (finansije, policija, odbrana, pravda, spoljni poslovi) demokratama ponuđeno četiri, i povrh toga, zbog specifičnosti srpskih ekonomskih prilika (tj, najavljene privatizacije NIS-a i EPS-a) strateški važno ministarstvo energetike, teško je objasniti zbog čega takav predlog nije oberučke prihvaćen. Utoliko pre ako su, kao što sada izjavljuju, sumnjali da Koštunica zapravo priželjkuje dil sa radikalima. Zašto nisu zgrabili subotnju ponudu i tako ga isterali na čistac i pokvarili mu račune?

Nema dileme da će svojom političkom agilnošću i medijskim nastupom demokrate uspeti da oštricu građanskog nezadovoljstva dobrim delom usmere prema drugoj strani, ali ostaje pitanje zašto im je sve ovo uopšte trebalo i zašto rizikuju da izgube sve, a čak i u slučaju po njih povoljnog raspleta prilikom novog deljenja karata zapravo neće dobiti mnogo više. Kao, uostalom, ni DSS u nekoj eventualnoj nagodbi sa radikalima. Sve u svemu, previše je to nelogičnosti da bi se mogle objašnjavati samo pogrešnim procenama, alavošću i inatom pregovarača – bez obzira što nikada i nipošto ne treba potceniti uticaj gluposti, birokratske inercije i naopake partijske logike u političkim stvarima. Ali čini se da bi ovoga puta ipak bilo suviše naivno sve otpisati na sujetu i međusobni animozitet između Dragana Šutanovca i Dragana Jočića.

Možemo, dakle, pred tim zatvarati oči. Možemo se iščuđavati otkuda toliko nepovenje među demokratskim strankama. Možemo prema potrebi prizivati mit o demokratskom bloku i pitati „zašto se jednom lepo ne dogovore“. Ali je svakom ko hoće da vidi već poodavno jasno da su razlike između ovih „sestrinskih“ stranaka već dugo toliko duboke da ih, videli smo, čak ni objektivni zajednički interes ne može premostiti. Izbor Tomislava Nikolića za predsednika skupštine, ako ništa drugo, barem je tu činjenicu definitivno obelodanio i ozvaničio. I možda je upravo priznanje i prihvatanje tih krupnih političkih razlika neophodan uslov da bi ove dve stranke uopšte jednog dana mogle normalno sarađivati.

 

 

 
 
Copyright by NSPM