Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Kolumne Đorđa Vukadinovića i Slobodana Antonića u Politici

 

 

Đorđe Vukadinović

Deoba Jakšića

Uočite razliku. Osim što sam u jednom trenutku pomenuo «autorsku blamažu», u mom prethodnom tekstu nije bilo ni jedne lične uvrede na račun Boška Jakšića. A odgovoreno mi je salvama ličnih uvreda, provokacija i denuncijacija koje nemaju nikakve veze sa temom. I to se ne dešava prvi put. Ima ljudi koji pristojnost shvataju kao znak slabosti i kukavičluka, zeleno svetlo za još veću bahatost i bezobrazluk. Prema takvima je teško biti fin. A možda i ne treba. Zato mu ovaj put odgovaram kako zaslužuje. A od njega i Politike zavisi da li će to biti kraj polemike - ili tek početak.

Jedino što u opširnom Jakšićevom tekstu makar izdaleka liči na istinu jeste teza "Ja o njemu dve rečenice, a on meni čitavu kolumnu". Međutim, nisam ja prvi pomenuo Jakšića, niti bi mi, da se sam nije zakačio za mene, ikad palo na pamet da se bavim njegovim zamornim kolumnističkim sočinjenijima, koja ne čitaju pažljivo čak ni njihovi naručioci. Ja u Politici pišem tek svakog drugog utorka. Dakle, malo češće od Marčela, Bore Čorbe, Mirjane Bobić, Sonje Liht, Marka Vidojkovića i ostalih javnih ličnosti kojima je Politika u poslednje vreme široko otvorila svoje stranice. Jakšić piše svake nedelje. Duplo češće. I meni to ne smeta. Čak mi se u početku činilo da Jakšić predstavlja blagi napredak u odnosu na svog neposrednog prethodnika na počasnom kolumnističkom mestu postpetooktobarske Politike. Naime, onaj prvi je smatrao da oduzimanje i nezavisnost Kosova treba da bude zaslužena kazna za Srbiju zbog Miloševićevih greha i zločina, dok Jakšić tu istu stvar pokušava da nam predstavi kao neku vrstu nezaslužene nagrade, takoreći oslobađanje od balasta i priliku da se konačno okrenemo budućnosti i evro-atlantskim integracijama. (U svakom slučaju, po kvalitetu analize, objektivnosti i razumevanju za srpske pozicije obojica su daleko ispod, na primer, bivšeg američkog ambasadora Vilijema Montgomerija, a ni on, da se razumemo, nije nikakav srboljub.)

Elem, meni Jakšić ne smeta. Moja istina nasuprot njegove (njihove) istine. Činjenice i čitaoci neka prosude. Dobro, odnos nije baš sasvim ravnopravan, ali recimo da je to podnošljiva razmera. A bogme sam i navikao na sličnu proporciju kada je reč o zastupanju nekog državnog interesa po srpskim medijima. (Na žalost – ne šalim se i ni malo ne preterujem. Ali, o tome drugi put.) E, ali Jakšič i drugovi neće ni tako (ne)ravnopravnu utakmicu. Oni vole – navikli su – da se igraju samo onda kada su na terenu sami. Ili kada protivnik leži vezan, po mogućstvu, zapušenih usta. Zato Jakšić i pokušava da me izmišljotinama i insinuacijama diskvalifikuje i potpuno izbaci iz igre. Bože, šta li bi tek bilo da ja kojim slučajem nisam "privilegovan", i da oni nisu "ugroženi"?

Pa ja sam o onome čiji bih, po Jakšiću, kolumnistički portparol trebalo da budem javno rekao i napisao gore stvari nego što bi Jakšić i drugi moji dežurni kritičari i u snu smeli da pomisle o svojim gazdama – koje nemaju. Evo samo nekih sintagmi i naslova: "Srpski Gorbačov", "Voja bez zemlje", "Koštuničin počasni krug"... Kritikovao sam mu ekonomsku i kadrovsku politiku, a posle crnogorskog referenduma označio ga kao objektivno najodgovornijeg za taj istorijski neuspeh. Ali, isto tako, na primer, ne mogu i neću da ne pohvalim i podržim njegov dosadašnji kosovski angažman, niti da – ne bih li ostao pošteđen optužbi raznih jakšića – licemerno ćutim onda kada mislim da je u pravu. Generalno, više sam kudio nego hvalio, ali sam uvek nastojao da moj sud bude pravedan. I nadam se da nisam grešio mnogo. A svakako manje od onih silnih stručnjaka, eksperata i analitičara čiju objektivnost Jakšić javno ne dovodi u pitanje. Zato moje analize slušaju čak i oni koji ne dele moja politička uverenja – ili ono što Jakšić veruje da su moja politička uverenja. I razume se da ću da smetam onima kojima "uzimam hleb" i čije partijske ili lične interese ugrožavam.

Nego, nije li zbilja malo glupo da se ja ozbiljno pravdam čoveku koji je, sve dok pre par meseci nije postao omiljeni kolumnista Danijela Frida, u srpskim medijskim krugovima bio uglavnom poznat samo kao autor znamenitog teksta "Polemika o sunđeru", u kojem je, 13. decembra 1996. godine, dok su se Beogradom valjali protesti zbog poništenja rezultata lokalnih izbora, a njegove kolege u Politici vodile tešku bitku za pravo na objektivno informisanje, veseli Jakšić iz Rima, u formi akrostiha, preko stranica Politike slao erotske poruke lične prirode? (Dotično remek delo se još i danas može pronaći na internetu, na adresi http://misicb.tripod.com/lektira/akrostih.htm )

Drugo, nisam Bošku Jakšiću posvetio čitavu prošlu kolumnu. Ne znam da li je primetio, ali Jakšić i njegov smešni pokušaj da Nenada Čanka predstavi kao «tragičnog junaka» bili su mi povod da se malo konkretnije pozabavim političkim likom i delom jednog od dva, navodno, ljuto zavađena novosadska "firera" (onog što više vuče na Dučea, a nosi žutu traku oko ruke i palestinsku maramu oko vrata). I nemojte mi samo pokušati imputirati da branim onog drugog (odnosno prvog). Naprotiv, tretirao sam ih kao dve različite, ali potencijalno podjednako opasne forme iste antidržavne politike. Jakšić me u tom kontekstu zanima samo kao karakterističan – ne znam da li baš sasvim slučajan – slučaj tendencioznog ("zlu ne trebalo") pranja i peglanja Čankove biografije i njegovih političkih nepodopština. I možda se ovoliki gnev na mene i "Novu srpsku političku misao" i sručio upravo zato što smo, zajedno sa – nadam se – većim i normalnijim delom javnosti prepoznali i malčice omeli ovu operaciju "spasavanja redova Nenada".

A treće, ne vidim šta bi dokazivalo čak i da sam mu je posvetio celu. Da sam, na primer, napisao sledeće: "Boško Jakšić je lažljivi klevetnik i provokator koji ne preza ni od čega u pokušaju da opravda oduzimanje dela teritorije svoje zemlje i pri tome je spreman da nađe reč razumevanja za svakog ko to oduzimanje potpomaže" - to bi bilo mnogo kraće, stalo bi u samo jednu rečenicu, ne bi čak bila ni neistinita, ali bi nekom nedovoljno upućenom to, makar na prvi pogled, ipak moglo delovati malo surovo, preterano i grubo. Zato sam bio malo opširniji.

Zna, verovatno, i sam Jakšić da se malo zaleteo. I sam oseća da je izvalio glupost, pa u svom odgovoru pokušava malko da ublaži svoj laudacio panonskom Arafatu, dopuštajući čak da je, eto, i u Čankovom nastupu bilo politikanstva. I da smo u tom smislu Čanak, ja i DSS isti – za razliku od njega, pravdoljubivog i objektivnog. Ali, ako laže koza, ne laže rog. Evo još jednom Jakšićeve "misli" u integralnom obliku: „Braneći pravo na letvu Nenad Čanak je postao tragičan heroj. Heroj, jer je sa štapom u ruci hrabro krenuo protiv novih nacista. Tragičan jer je potonuo u sopstvenoj nedokazanoj priči o „eskadronima smrti“ iza kojih stoji DSS. Lider LSV omogućio je time da Miloš Aligrudić potvrdi koliko je svet ovdašnje politike daleko od elementarne tolerancije i suštinske demokratije. Šef poslaničkog kluba DSS-a očas je razrešio vekovne dileme politikologa: treba zabraniti LDP i LSV, stranke jakobinskog ekstremizma.“ Dakle, priznajem, jeste vrlo konfuzno, gotovo nesuvislo, ali – ako to što je Jakšić rekao uopšte ima nekog smisla – onda znači upravo ono što sam ja u svom tekstu rekao da znači. Čanak je plemenita junačina, "tragični heroj" koji praktično goloruk (samo sa štapom u ruci) hrabro juriša ("kreće") u susret fašističkoj nemani. I zaista nema smisla da se Jakšić sada naprasno odriče svog heroja.

Da se ne lažemo, Čanak je opasan politički komedijant i inteligentni ekstremista koji pali vatre po Vojvodini, a Jakšićev pokušaj da ga predstavi kao "tragičnog heroja", jeste zaista herojski. Naime, odavno niko nije tako odvažno stao nasuprot istini, logici i zdravoj pameti. Sačuvaj me bože i Čankovog antifašizma i Jakšićeve objektivnosti.

«Da li sam bio jasan?», pita teatralno Jakšić u jednom trenutku. Ne, gospodine/druže Jakšiću, niste bili. A i kako biste – kada branite neodbranjivo, lažete sebe i obmanjujete svoje malobrojne čitaoce. Naravno da niste jasni. Ali su vam zato namere više nego prozirne. I ne treba biti nikakav psihoanalitičar da bi se one prepoznale.

«Kurva o poštenju – vojnik o skraćenju». Ova stara vojnička pošalica pada mi na pamet dok čitam Jašićev tragikomičan napor da svoje jadno poltronisanje i petokolonaštvo predstavi kao vrhunac građanske hrabrosti i intelektualnog poštenja. Kad se to veseli Jakšić preobrazi u takvu junačinu pa da u – navodno – pro-vladinom listu juriša na pro-vladinog kolumnistu? I kako je samo kroz sve ove godine i decenije uspevao da zatomi i kontroliše tu svoju lavlju prirodu? Kako to da nije ovako slobodoumno zarikao sa stranica Brozove, Stambolićeve, Miloševićeve ili Đinđićeve Politike? Nego baš sada, usred ove Koštuničine (i Tadićeve) strahovlade?

Nisam nimalo oduševljen stanjem srpske političke i medijske scene. Ali teško da je baš gora i jednoumnija nego pre 5, 10 ili 20 godina. I zato ne mogu da se ne zapitam koji li je to doping od Jakšića, sada, pod stare dane, napravio ovako beskompromisnog borca protiv sile i nepravde, ovako slobodoumnog tigra koji na stranicama "režimske" Politike savetnika predsednika vlade naziva "konsiljere" i hrabro kliče kako Srbija treba prva da prizna nezavisnost Kosova? U kom li je to kazamatu – ili rajskoj dolini – do sada živeo? Ko li nam je to ovu Trnoružicu naprasno poljupcem iz sna probudio? U kakvoj li su ga rimskoj tamnici godinama krili da priguše taj odvažni glas? Ili će, ipak, biti nešto drugo? Nije li se Jakšić tako razgoropadio upravo zato što zna da time, zapravo, ništa ne rizikuje, a da će, s druge strane, nekim moćnim ušima biti veoma drago da to čuju?

Jakšić dva puta pominje značajno moj honorar. I slavodobitno me poučava razlici između fašizma i nacionalsocijalima, folirajući se da ne zna (a možda, grešna mi duša, zbilja i ne zna?) da je kako u publicistici, tako i u stručnoj literaturi odavno uobičajeno da se ta dva istorijski, razume se, različita pojma obuhvataju zajedničkim izrazom «fašizam». Ako ne veruje meni, neka vidi kod Noltea. A ako mu je to predebelo i prenaporno, može pogledati i enciklopedijsku odrednicu «fašizam» u Enciklopediji političke kulture . Ili su, možda, Jakšićev otac i drugovi bili učesnici "anti-nacionalsocijalističke" borbe, "anti-nacionalsocijalističkog" fronta i "anti-nacionalsocijalističkog" veća? Ne vredi gospodine Jakšiću. Ja sam te političke lekcije učio iz života, istorije i prašnjavih knjiga u vreme dok su "drugovi" tek vežbali da postanu "gospoda", a deca komunizma sricala marke skupih vina, odela i cigareta.

A što se honorara tiče, nažalost, prilično su skromni. Ali, u svakom slučaju, ovaj poslednji rado ustupam Bošku Jakšiću i Nenadu Čanku kao svoj prilog njihovoj "antifašističkoj" borbi. Nadam se samo da ga neće prokockati.

Do svidanija, gospodine Jakšiću... Sledeći, molim!

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM