Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Glas Amerike

   

 

Maja Draker

Odnosi SAD i Rusije: partnerstvo ili netrpeljivost?

Mnoge argumente koje je ruski predsednik Vladimir Putin izneo u prošlomesečnom govoru u Minhenu kritikujući inostranu politiku SAD nisu ništa novo - izgovorio ih je on sam ili visoki zvaničnici ruske vlade - ali nikada nisu bili tako kompaktno i oštro sročeni.  Putinov govor nije bio proizvod ruske birokratije, tvrdi stručnjak za Rusiju i predsednik Niksonovog centra, Dimitri Sajms. Sam ga je napisao i doradjivao i sve što je u njemu, svidelo se to Zapadu ili ne, odražava istinske stavove aktuelnog predsednika Rusije koje SAD treba da uzmu u obzir.

Pošto su SAD u današnjem svetu jedina supersila, oni, čiji su interesi suprotni američkim, često mogu da se nadju u nezgodnoj poziciji. To je slučaj i sa Rusijom koja se, u najbolju ruku, može nazvati regionalnom silom. Stoga je razumljivo, primećuje Dimitri Sajms, što Rusija želi da ograniči američke akcije i što, suprotno Americi, insistira na većem uticaju medjunarodnih institucija. Opasku da se Rusija zahvaljujući novcu, ogromnim zalihama energije i pozamašnom medjunarodnom uticaju vraća na scenu kao supersila, on osporava. Ekonomski uspeh Rusije je mahom rezultat visoke cene energije i ta zemlja i dalje zaostaje iza Britanije i Francuske, Nemačke, Japana i Kine.  

Na sreću po njih same, Rusi u ovom trenutku nemaju neprimerene ambicije i to se ogleda u izostanku ideologije supersile i mesijanskih poriva. Ali Rusija svakako želi da se njen glas u medjunarodnoj areni čuje, dok SAD smatraju da ruski uticaj na uobličavanje medjunarodnog poretka nije baš uvek u skladu sa američkim interesima i vrednostima.  Rusija ne gleda blagonaklono na jačanje uticaja SAD i NATO u svom neposrednom okruženju. Tako, na primer, Rusi ne prihvataju američki argument da je svrha planiranog razmeštaja američkog raketnog sistema odbrane u Poljskoj i Češkoj republici zaštita od otpadničkih država kao što su Iran ili Severna Koreja, mada, po sopstvenom priznanju, poseduje sposobnost da te sisteme neutrališe. 

Na pitanje zašto se Rusija tako energično suprotstavlja tom američkom potezu, Dimitri Sajms uzvraća diplomatski: ”Mislim da je ta sposobnost pre deklarisana namera nego istinski kapacitet.“ 

Sajms takodje veruje u tačnost američke tvrdnje da ograničeni raketni sistem u Poljskoj i par radarskih postrojenja u Češkoj republici nisu upereni protiv ruskih balističkih projektila. Medjutim, Rusi taj slučaj ne posmatraju u vakuumu već iz perspektive širenja NATO i njegovog približavanja Ukrajini i, posebno, Gruziji, sa kojom Rusija ima vrlo problematične odnose. ”Poljska nagoveštava da će joj razmeštaj raketnog sistema obezbediti dublje strateško partnerstvo sa SAD i samim tim omogućiti veći adut protiv Rusije. Ne mislim da bi Vašington imao puno razumevanja da Rusija radi na nečemu što bi Meksiku dalo strateški adut protiv SAD,“ naglašava predsednik Niksonovog centra. 

U svetu posle 11. septembra SAD i Rusija izgledaju kao prirodni geopolitički saveznici zbog pretnji koje vrebaju od nuklearne Severne Koreje, osnaženih talibana u Avganistanu i Irana koji radi na razvoju nuklearnog oružja. To partnerstvo je logično ali ni u Moskvi ni u Vašingtonu nema odlučne spremnosti da se za njega plati osmišljena cena. Neki u Vašingtonu hoće Rusiju za partnera u odnosu na Iran, Severnu Koreju i talibane, ali istovremeno ne žele da Rusija ima preterani uticaj u sopstvenom komšiluku pa stoga podstiču postsovjetske države da pristupe NATO i EU. S druge strane, zahvaljujući bogatstvu stvorenom energetskim izvorima, Rusija postaje arogantna pa čak i nesmotrena, ne shvatajući da time potkopava sopstveni imidž odgovornog snabdevača energijom - a upravo taj imidž je presudan ako želi da bude prihvaćena kao istinska sila.

U žiži hladnog rata bila je bitka suprotstavljenih ideologija. To više nije slučaj. Ali možda i jeste, ukoliko se želja za širenjem demokratije na američki način shvati kao ideologija, koju Rusi pak vide kao vredjanje tradicija i interesa drugih zemalja. Rusi moraju da shvate da na duge staze SAD nikada neće biti bliske diktatorskom režimu, kao što mogu da budu bliske demokratskom - i to je osnovna premisa američkog političkog procesa, smatra Sajms. Prema načelima Zapada, ono što Rusija danas ima u svetlu manjkavog pravosudnog sistema i korupcije nije demokratija. Šta je demokratija i kako se ona sprovodi večna je tema o kojoj ljudi neumorno raspravljaju. Ali, naglašava Dimitri Sajms, oni razumni su oduvek znali da je izostanak svakog principa u pravosudnom sistemu nespojiv sa izgradnjom temelja demokratije. 

Mada je sasvim na mestu što SAD Rusiji uporno ukazuju na taj problem, Sajms upozorova da Vašington ne bi smeo da ”mikromenadžuje“ potrebne promene u ruskom društvu i ruskom političkom procesu, koji SAD ipak nedovoljno razumeju. Naglašavati demokratske vrednosti i razgovarati o ljudskim pravima sa Rusijom je konstruktivno, ali preterivati s dobrim namerama može loše da se završi. U vodjenju mudre inostrane politike neminovna je i spoznaja trenutka kada da treba da se zastane.  

 

 

 
 
Copyright by NSPM