Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

   

 

Slobodan Durmanović

Uticaj «kosovskog slučaja» na (ne)prilike u BiH

Kako se u svetskim centrima moći intenzivira rasprava o statusu Kosmeta, tako se po Bosni i Hercegovini rastrčavaju strane diplomate naširoko uveravajući domaće stanovništvo da se Republika Srpska - ako nekom u Banjaluci padne na pamet da to pokuša - ne može otcepiti od BiH ukoliko Kosmetu bude udeljena nadzirana, uslovna ili neka treća podvrsta nezavisnosti. No, ta priča odavno je ispričana: već i vrapcima na grani je itekako poznato da nijedan srpski političar u RS neće smeti ni da pokuša da sprovede referendum o izdvajanju RS iz BiH jer bi, jednostavno, bio izopšten iz političkog života, ako mu se već ne bi dogodilo nešto gore.

Status Kosmeta i posledice u BiH

Logično je onda pitati: pa zašto strane diplomate, ipak, obigravaju oko ionako već na smrt preplašenih srpskih političara ? Najpre zbog toga što žele da «podsete» vlasti u Banjaluci da će biti odgovorne za suzbijanje eventualnih nemira koje, kako se navodno pribojavaju, možda može prouzrokovati rešenje za Kosmet među Srbima u RS. Strane diplomate žele da vlasti RS same upute poruku stanovništvu da će svako ko posegne za nasiljem, biti strogo sankcionisan. No, vlasti u Banjaluci su to već više puta eksplicitno saopštile narodu, iako je i pre toga bilo teško poverovati da je moguće da se među umornim i osiromašenim Srbima pojavi kritična masa koja bi se latila oružja zarad otcepljenja RS. Da u to, uostalom, iskreno ne veruju ni u Briselu, najrečitije govori činjenica da je u BiH i ove godine ponovo smanjeno brojno stanje vojnika EU.

Niko se, dakle, u Briselu i u Vašingtonu zaista ne plaši nasilja i nemira u RS, ukoliko Kosmetu bude poklonjena neka podvrsta nezavisnosti, ali svi strahuju da bi, u tom slučaju, bila produbljena politička kriza na relaciji Banjaluka - Sarajevo, koja traje od oktobra prošle godine i ne pokazuje znake suštinskog slabljenja. Naprotiv. U krajnjoj liniji, ne samo da bi BiH, pošto bi RS koristila ustavno pravo entitetskog veta, bila poslednja zemlja - znači i posle same Srbije - koja bi prihvatila eventualnu nezavisnost Kosmeta, već bi pod pritiskom naroda političari u Banjaluci - hteli to ili ne - bili prinuđeni da radikalizuju političku odbranu autonomne pozicije RS u BiH. Drugim rečima, od onog momenta kada Kosmetu bude trasiran put ka punoj nezavisnosti, politički Srbi u RS biće, prosto, naterani od svojih birača da postanu znatno teži pregovarači u predstojećoj sezoni «izgradnje funkcionalne BiH». Može se, sa puno razloga, očekivati da otpor centralizaciji BiH na prostorima RS po intenzitetu neće puno zaostajati u odnosu na proces kojim se Albanci na Kosmetu budu kretali ka svom cilju, s tendencijom da otpor u RS postane snažniji ukoliko jačanje centralnih institucija BiH bude ultimativno postavljeno.

Upravo činjenica da formiranje novih država u svetu ne predstavlja zbir pojedinačnih akata već proces koji se nikada ne završava, te bojazan da u narednom periodu država BiH ne (p)ostane samo «sezonska roba» koja je kratko bila na svetskoj pijaci i brzo prošla - naterali su briselske i vašingtonske pregaoce koji se bave sudbinom BiH da pokušaju svom proizvodu da izmene osobine kako, je li, ne bi istrulio do kraja sezone, za koju se, pritom, ne zna ni koliko će trajati.

Pokušaji suzbijanja posledica: redukcija entitetskog veta i teritorijalna/administrativna prekompozicija

Za tu svrhu, Sarajevo i Banjaluku posetili su ovoga puta pomoćnik američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju Danijel Frid i Doris Pak, šefica Komiteta Evropskog parlamenta za jugoistočnu Evropu. Oni su se potrudili da među najsnažnijim političkim akterima među Srbima, Bošnjacima i Hrvatima ponovo ožive pregovore o ustavnim promenama, i to tačno godinu dana nakon što je u Parlamentu BiH propao tzv. aprilski paket promena Ustava BiH kojima je bilo predviđeno osetnije snaženje centralnih institucija BiH ( videti opširnije u tekstu S. Durmanovića «Zašto je propala «reforma» Ustava BiH» na www.nspm.org.yu). Blage tonove kritike koje su Pakova i Frid implicitno uputili na račun glavnog protivnika «aprilskog paketa» Harisa Silajdžića, ipak su prekrile «preporuke» da taj «paket» može biti i «samo polazna osnova za dalje pregovore».

Glavna “preporuka” koju je, na temelju nedavne rezolucije Evropskog parlamenta, donela Doris Pak, odnosi se, zapravo, na preispitivanje mehanizma entitetskog veta u Parlamentu BiH. «Kompromis» koji nudi Pakova bliži je, zapravo, stavovima Harisa Silajdžića i Sulejmana Tihića - koji zahtevaju potpuno ukidanje pomenutog mehanizma - nego poziciji srpskih političara koji se protive makar i redukciji «entitetskog glasanja». Podsećanja radi, ovaj ustavni mehanizam uopšte nije ni pomenut u «aprilskom paketu», pa se inicijativa Doris Pak može slobodno tumačiti

kao iskazivanje dugoročnog razumevanja za stavove Silajdžića i Tihića. «U prvoj fazi ustavnih promena trebalo bi usvojiti ustavne amandane kako bi se državni nivo učinio funkcionalnijim, a da se entitetsko glasanje rešava u drugom ili trećem koraku ustavnih promena» - tako glasi «preporuka» Doris Pak, a slično je poručio i Danijel Frid.

Silajdžić, barem za sada, odbija da se povinuje ovim predlozima. Nije vredelo čak ni to što je Frid na ovu temu posebno razgovarao sa Silajdžićem, a posebno sa svim ostalim srpskim, hrvatskim i bošnjačkim političarima. No, reklo bi se da i američki državni podsekretar ima izvesnog razumevanja za Silajdžića: zamerio mu je jedino na očitom manjku realističnosti, odnosno na insistiranju na američkoj podršci svemu što bošnjački politički vođa predloži «u cugu».

Za razliku od Silajdžića, Amerikanci u poslednje vreme pokazuju nešto više realističnosti u pristupu BiH, nego ranije. No, u najmanju ruku izgleda čudno da se kao vesnik ovog blagog zaokreta nedavno pojavio niko drugi do Ričard Holbruk, poručujući da je federalizacija dobro rešenje za BiH, mada se i dalje delimično protivi imenu RS, predlažući transformaciju u «srpska pokrajina» !? Politički Srbi se, međutim, nisu ni osvrnuli na Holbrukove nove predloge, valjda zato što «arhitektu Dejtonskog sporazuma» po uslovnom refleksu doživljavaju kao Danajca kojeg se, je li, treba čuvati i kad darove donosi. Valjda zato što se čini da je Holbruk sa svojom fiks idejom o federalizaciji BiH bliži modelu regionalizacije Harisa Silajdžića, nego, recimo, ideji Milorada Dodika o teritorijalnoj podeli BiH na tri federalne jedinice, od kojih je jedna RS, a druge dve sa bošnjačkom, odnosno hrvatskom većinom.

Deo hrvatskih političara u tu priču bi se rado uključio, s tim da se otvore razgovori o izuzimanju nekih opština iz RS kako bi se potom priključile jednoj ili dvema hrvatskih autonomnih jedinica. Bosanskohercegovački ogranak Hrvatske stranke prava zatražio je, konkretno, da se iz sastava RS izuzmu područja opština Bosanski Šamac, Modriča, Bosanski Brod i Derventa u Posavini, napominjući da u tome imaju podršku i nekadašnjeg Tuđmanovog šefa diplomatije Mate Granića. HDZ 1990, druga partija po jačini među Hrvatima u BiH, predložila je, pak, «razmenu teritorija» koje pominju «pravaši» za područja opština Glamoč, Grahovo i Drvar , koje su pod jurisdikcijom kantona za većinskim hrvatskim življem, a danas su naseljene većinskim srpskim stanovništvom. Podsećanja radi, srpska vođstva ovih opština već su pominjala da bi ta područja rado priključili RS, ali u RS zvanično odbijaju vrstu trampe koju predlažu novi-stari hadezeovci, obrazlažući da se time narušava Dejtonski sporazum, ali napominju i da razmena nije adekvatna zbog znatno veće razvijenosti opština u Posavini. To su, uostalom, opštine u kojima su danas Srbi većinsko stanovništvo, a Hrvati koji su izbegli odatle tokom rata danas su se mahom naselili u Hrvatskoj uz pomoć tamošnjih vlasti.

Ma koliko ova konkretna ponuda bila neozbiljna, vredna je pomena pošto se po prvi put javno počela pominjati tema o «zameni teritorija» o kojoj se do sada jedino potajno i pomalo razgovaralo na relaciji Banjaluka - Mostar, istina samo u načelima. Jer, politički Srbi nisu spremni na drastično sužavanje strateškog pojasa u Posavini koji veže istočni i zapadni deo RS, tim pre jer je RS teritorijalno «presečena» proglašavanjem Brčko distrikta. Takođe, ni HDZ BiH, vodeća partija Hrvata u BiH, ne gaji nade u mogućnost da će se Banjaluka predomisliti i odreći čitave svoje četiri opštine u zamenu za tri opštine u FBiH u kojima ima koliko- toliko snažan uticaj. S druge strane, blago, ali jasno distanciranje HDZ BiH od javne ponude o «zameni teritorija», upućuje da će se i ubuduće barem između ove partije i srpskih partija u Banjaluci, s vremena na vreme, daleko od javnosti potencirati mogućnost «zamene teritorija». S tim da su u vodećoj hrvatskoj partiji svesni, za razliku od «pravaša» i drugih političkih Hrvata, da se ključevi eventualne teritorijalne trampe nalaze u Banjaluci, a ne u Mostaru, te da će podršku za sopstvenu autonomnu jedinicu Hrvati pre dobiti u RS - ali ne na račun RS - nego u Sarajevu.

Bošnjački političari, pak, uvereni su da se ključevi za rešenje svih problema nalaze u Sarajevu, odbacujući bilo kakvu vrstu «zamene teritorija» u kojoj oni neće imati glavnu reč i držeći se i dalje, kao davljenik za slamku, inicijative o otcepljenju Srebrenice od RS. Iako im stranci prete sankcionisanjem, a Srbi sve oštrije prebacuju da Bošnjaci ovom inicijativom «otvaraju Pandorinu kutiju».

Iz Brisela, pak, sve češće stižu poruke da bi što pre trebalo da dođe do administrativne prekompozicije unutar bošnjačko- hrvatske Federacije BiH. Sistem od deset kantona u FBiH Doris Pak je sada doslovce nazvala «skupim, suludim i nepotrebnim administrativnim aparatom», čime je, praktično, ogolila preporuku Venecijanske komisije od pre nekoliko godina o promenama Ustava BiH. U toj preporuci se ne govori, međutim, samo o skupom i neefikasnom administrativnom aparatu u FBiH, već se govori i o preispitivanju entitetskog mehanizma glasanja u Parlamentu BiH. Ukoliko je Doris Pak vesnik sve snažnijih zahteva iz Brisela, onda se može očekivati da će se briselski pritisci podjednako snažno usmeriti na oba koloseka u narednoj fazi “izgradnje funkcionalne BiH”.

(Ne)željene posledice: bošnjačko “pravo” na državu i srpsko “gledanje svog interesa”

No, zamisli briselskih pregalaca teško će se primiti u bosanskohercegovač- koj političkoj stvarnosti. Pogotovo će to teško ići među političkim Bošnjacima, izgleda sve uverenijim da od Brisela, zbog “nepravedne presude” Međunarodnog suda pravde protiv Srbije, moraju dobiti kompenzaciju u vidu što brže i što snažnije centralizacije BiH. Na toj premisi i bošnjački verski vođa reis Mustafa ef. Cerić - dakako najuticajnija politička figura među Bošnjacima danas - kritikuje Brisel iščekujući ustupke.

U svom nedavnom govoru u Beču, reis Cerić je ponovo kritikovao Evropu “što nije zaštitila autohtone bosanske muslimane od srpskog etničkog čišćenja, silovanja, zločina protiv čovečnosti i genocida ”. “Očito je da jedino bosanski muslimani trebaju da dele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost sa onima koji su učinili genocid protiv njih(…) Sada je sasvim jasno da su sve etničke i nacionalne grupe bivše Jugoslavije - Slovenci, Hrvati, Makedonci, Crnogorci i uskoro Albanci - ostvarili ekskluzivno pravo na matičnu zemlju i nacionalnu državu. Očito je da jedino država BiH, gde su muslimani većina, treba da ima tri predsednika, plemenski, a ne građanski ustav, te policiju podeljenu po etničkim osnovama», požalio se reis Cerić u svom znakovitom govoru na konferenciji «Islam u Evropi» održanoj u Beču krajem marta. Iako već navikli na slične reisove stavove, Srbi u RS ponovo su se užasnuli nove-stare vizije reisa Cerića. Na kraju, nisu samo Srbi, već su i malobrojni sarajevski liberali zaključili da je reis Cerić - spočitavanjem Srbima kolektivne odgovornosti i zalaganjem za ekskluzivno pravo Bošnjaka na državu BiH - dao veliki doprinos distanciranju Srba i Hrvata od Bosne i Hercegovine .

No, verski vođa muslimana u BiH prenosi, zapravo, stavove koji nisu novi, a zastupaju ih - u ovoj ili onoj formi - i bošnjačke političke vođe. Oni su i dalje (samo)uvereni da će uspeti da ostvare nacionalnu ideju, žaleći se, kako to vidi Sulejman Tihić, što ih u tome ometa tekući proces rešavanja statusa Kosmeta. «Međunarodna zajednica izbegava da izvrši pritisak na Republiku Srpsku, sve dok se ne okonča proces rešavanja statusa Kosova», uveren je Tihić.

Ukoliko je on u pravu, može se očekivati da će pritisaka tek biti, a interesantno je da slično misli i Mladen Ivanić. »Očekujem da bi nakon rešenja statusa Kosova ponovo mogli uslediti pritisci na RS i da bi se mogla vratiti stara praksa, prisutna pogotovo za vreme Pedija Ešdauna», izjavio je nedavno Ivanić. Uzimajući u obzir ovu procenu, on je uveren kako bi RS trebalo da «svoje krupne izazove definiše u periodu dok se situacija na Kosovu ne završi». Ivanić, međutim, misli da će «kosovska tema» dominirati još duže vremena. «Ta tema jeste prepuna emocija, ali mislim da RS u vezi s tim treba da bude vrlo racionalna, odnosno da gleda svoj interes», razmišlja Ivanić. Ovakav stav nije nov, jer su manje-više slična razmišljanja u proteklom periodu iznosili i ostali srpski političari.

Međutim, na pitanje kako će RS «definisati svoje krupne izazove» i kako će «gledati» svoj interes u svetlu «kosovskog slučaja» - strateške odgovore ne nude ni Ivanić, a ni ostali srpski političari koji sebe smatraju racionalnim. Na Dodikovu ideju o federalizaciji BiH sa RS kao jednom u sistemu federalnih jedinica, Ivanić nije odgovorio jer smatra da takav sistem za sobom nužno povlači izmenu dejtonske teritorijalne podele 49:51. Ni Dodik nije sasvim elaborirao svoju ideju, pa, dakle, nije je ozbiljno ni ponudio ostalim srpskim političarima. A ni oni, naravno, ne nude nikakvu novu strategiju za budućnost, mada su, je li, svi zajedno svesni da će vreme dolazeće biti puno izazova za opstanak snažne autonomne pozicije Republike Srpske. SDS je iz svoje opozicione uloge najradije sklon postavljanju pitanja, od kojih su samo retka suštinska, poput, recimo, pitanja upućenog Dodiku: da li je istina da on u svojoj ideji o federalizaciji BiH ne predviđa da federalne jedinice mogu imati pravo na samoopredeljenje, kako je to saopštio zamenik visokog predstavnika u BiH Rafi Gregorijan, tvrdeći da mu je Dodik baš to rekao ?! Dodik nije odgovorio ni na Gregorijanovu, ni na SDS-ovu prozivku, a iz SDS-a su samo nemušto saopštili da im se to ne sviđa !?

Ako je suditi po ovakvom ponašanju vodećih srpskih političara, onda se najpre može pomisliti da su ih stranci opomenuli da se «kosovskim slučajem» ne mogu poslužiti ni u odbrani suštinske autonomije RS u BiH, odnosno da treba da se zadovolje time što ih - baš zbog osetljivosti «kosovskog slučaja» - neće jače pritisnuti u smeru prenosa nadležnosti sa RS na državni nivo, s tim da to nije garancija koja će doveka trajati. Ukoliko, pak, nije tako, onda ponašanje srpskih političara predstavlja veliku nepoznanicu. Sem ukoliko svi do jednog među njima ne veruju da najveću politička mudrost treba da crpe iz «gledanja» svog interesa, umišljajući - svak za sebe - «Republika Srpska - to sam ja» ?!

Za to vreme, vodeći bošnjački političari čekaju duboko ukopani na svojim pozicijama, ne odstupajući ni milimetar od svog «prava» na državu. Oni su uvereni da imaju dovoljno vremena za čekanje, ma kako i kada se okončao «kosovski slučaj». Oni su, isto kao i svi ostali političari u BiH, deklarativno opredeljeni za ulazak u Evropsku uniju, ali samo ukoliko BiH bude uređena po njihovom «pravu». S tim da, eventualno, dopuštaju mogućnost da, ako to «pravo» nije ekskluzivno - onda barem da bude najveće.

A niko u Briselu ne kaže da tako neće biti, kada i ako jednog dana dođe na red da BiH uđe u obećanu zemlju. Iz Brisela već duće vremena poručuju jedino da će do tada svi u BiH izgubiti pomalo i da niko neće dobiti sve. No, taj nemušti politički jezik danas niko sasvim ne razume među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, a «mali» gubitak nikako se ne da izmeriti podjednako na političkim vagama u Banjaluci, Sarajevu i u Mostaru: ono što je «mnogo» za jedne i druge, «malo» je za treće. S novim rešenjem «kosovskog slučaja» neće biti ništa lakše meriti ni gubitke i dobitke u BiH. Naprotiv.

 

 
 
Copyright by NSPM