Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Saša Gajić

OKUPACIJA SRCA

Van svake sumnje je jedno – nedavna kolumna Đ. Vukadinovića o “slatkoj maloj okupaciji” uzburkala je ovdašnje strasti otvaranjem teme o odnosu prema domovini i kolaboracionističkoj prirodi stavova jednog dela domaće intelektualne elite, o čemu svedoče brojne pristigle reakcije i komentari. P itanje imaginarnog ili realnog postojanja “prijatelja sa zastavicom” nije ovde od značaja, nije čak toliko bitno ni što je takva idealtipska, paradigmatična figura koja isključivu krivicu pa tako i snošenje kazne za politiku 90-tih nameće srpskoj strani, i koja po svoj prilici sublimiše čitav jedan sloj srpskog društva, izazvala egzalitrane reakcije onih koji prema tom sloju imaju bilo pozitivno bilo negativno određenje. Bitnije je to na koji su način te reakcije usledile.

Dok su komentari sa “patriotskog” pola čitateljstva ukazivali na to da je u priči o “slatkoj okupaciji” neko konačno skupio snage i hrabrosti da opiše taj dosta rasprostranjeni fenomen, raspon njihovih objašnjenja kretao se od priča o odrođavanju do stereotipa o izdajničkoj i “negativnoj” prirodi urbanih intelektualaca koju ovdašnji “vrli i uzvišeni” patrioti“ proziru i preziru”. Ovakva pojednostavljivanja i preterivanja dobrodošla su onima na drugoj strani medalje, kao pripadnicima samoizabrane, “uzvišene” građanske opcije već svikle na “izdajničke kvalifikacije” koje joj samo dobro dođu kao potvrda sveopšteg primitivizma ovdašnje narodnjačke, kolektivističke svesti prepune stereotipa zlorabljenih od strane Miloševićeve (inače krajnje kontraproduktivne) propagande.

Nasuprot tome, na sumnje o realnosti postojanja ličnosti opisane u Vukadinovićevoj kolumni i na odricanja njene uverljivosti, te negativnog određenja spram takvog stereotipa (s kojim se neki komentatori dobrovoljno identifikuju), nije usledila ozbiljna i utemeljena kritika niti argumentovana rasprava po pitanju odnosa fenomena postmodernog, tranzcionog patriotizma i kolaboracije. Sve se svelo ili na protivstavljanje stereotipnim predstavama prve, narodnjačko-patriotske Srbije, čija se karikaturalna, negativna predstava već godinama i decenijama plasira u ovdašnjim medijima (od kompartijske borbe protiv kiča i seljačkog konzervativizma do Mileta protiv tranzicije) i negiranje realnih osnova za Vukadinovićev idealtipski kroki njegovog antipoda ( Rajić), ili pak na strategiju ironizacije i relativizacije (Pančić) cele ove priče, a za koju postoji osnovana sumnja da je možda uslovljena hroničnom nesposobnošću za utemeljenu i argumentovanu polemiku. Vukadinovićevom su krokiju očigledno zlonamerno pridodati, tj. učitani kompromitujući dodaci i nepostojeće vrednosne kvalifikacije iz “izdajničkog” vokabulara prošlih vremena, i to oni udbaško-zaverološke provenijencije, uprkos njegovoj nimalo ostrašćenoj zapitanosti nad činjenicom da čovek, tj. ljudi koje opisuje, i pored svega onoga što im prebacuje kao podložnost “duhu kolaboracije”, predstavljaju često na prvi pogled pristojne, poštene ljude i dobre stručnjake. Da li se u replikama na Vukadinovićev tekst takođe radi o ropstvu stereotipima, samo sa drugih vrednosnih pozicija, ili o njihovoj svesnoj zlouporebi, tj. podmetanju, prosudite sami.

Na različite vrednosne pozicije koje manihejski učitavaju vrednosti stereotipnim likovima nemoguće je uticati sa nadom da će oni koji u njihovu istinitost veruju lako promeniti mišljenje. Čime se jedni ponose, toga se drugi gnušaju i tu nema umerenosti i sredine koja će ove razlike tek tako lako premostiti, ukoliko je nešto tako uopšte i potrebno. A nije.

Jer, tu se ne radi samo o ideološkim razlikama, pa ni o vrednosnim orijentacijama. Kroki Vukadinovićevog paradigmatičnog beogradskog intelektualca “kolaboracioniste” ne bi bio sporan da se radi samo o čoveku koji nema izgrađen nacionalni identitet, ili je pak idejni pobornik građansko-kosmopolitske opcije, što je u savremenim političkim uslovima sasvim legitimno stanovište. Ljudi se rađaju u različitim sredinama, različito se odgajaju, imaju različita interesovanja i opredeljuju se za različite životne filozofije već u skladu sa svojim dotadašnjim ličnim iskustvima, i sve dok socijalno funkcionišu i ne krše zakonski poredak te elementarni moral, njihovo ponašanje, pa i odnos prema sopstvenom narodu i državi, ne bi trebalo da bude predmet ozbiljnog sporenja, naročito ne ostrašćenih reakcija. Ne može se niko nagnati da voli i poštuje nikog i ništa ako on to sam ne oseća, pa tako ni svoju zemlju i narod, koga ipak, uprkos slobodi izbora nacionalnog opredeljenja, samim činom rođenja na određenom prostoru i u određenom vremenu nije mogao da bira. Neki u tome mogu da vide defekt ili problem, drugi pak ne. Međutim, spornost paradigmatičnog krokija koji nam u svojoj kolumni daje Vukadinović nije u nepostojanju sentimenta, već u postojanju negativnog osećanja spram svog naroda i države, koje je toliko izraženo da posledično bezrezervno podržava sva rešenja na njegovu štetu. A takvi stavovi kod gotovo svih drugih naroda dobijaju i mnogo teže kvalifikacije od kolaboracije. To što izrazito negativnih pojava i delanja ima i na drugom, ocrnjenom polu patriotsko-narodnjačke Srbije, doživljene kroz stereotipsko preterivanje o krezubim, primitivnim megalomanima željnim rata i otimačine, ne menja stvar. Svoje se ne mrzi i ne prezire ni kada ne valja.

Čak i da je naša zemlja i naš narod najgori i najzaostaliji, da je odgovoran za najcrnja dela pod kapom nebeskom (a ne samo da nije nego je daleko od toga), to ne opravdava prezir i mržnju spram njega. Pogotovo nema osnova za podržavanje svih onih procesa koji su direktno i svesno upereni protiv interesa ove zemlje i ovoga naroda, pa makar oni bili upakovani u visokoparne, intelektualne oblande i ironične dosetke. Zbog lošeg stanja u kome se živi, ne radi se protiv društva i ne priželjkuje se njegovo urušavanje i potčinjavanje tuđoj sili i njenoj milosti i nemilosti. A to je upravo ono što ovdašnji vrlo eksponirani pojedinci kontinuirano rade.

Arbitrarno izolovanje vrednosti (ličnosti, pojava, ideja) i njihovo monopolisanje na osnovu koga se vrši moralno procenjivanje nije samo “nacionalistički trik”, kako tvrdi Pančić – to redovno, čak i sa više zaslepeljnosti, čine i njihovi “antinacionalistički” odrazi u ogledalu. Nedostatak apsolutnog, racionalnog kriterijuma i “ovlašćenih merača” ne relativizuje ovu priču; merač je srce svakog od nas. Pitanje je samo koliko ga ko ima, što ne zavisi toliko od toga koje ideje zastupamo, već od toga kako se mi sa tih pozicija odnosimo prema drugima. Iskreno, ironično ili pak zlurado i sebično. Svaki patriotizam i svaka okupacija su, pre svega, patriotizam ili okupacija srca.

Osim različitih vrednosti, još nešto je veoma bitno u celoj ovoj priči, a to su različite motivacije i različit stepen osećanja. Radi se o istinskoj ozbiljnosti onih koji zastupaju stanovišta “patriotizma” ili “kolaboracije”, u umerenom ili karikaturalnom, preteranom obliku, svejedno. Ako već usled toga što u ovim pitanjima kriterijumi srca preovladavaju nad racionalnim kriterijumima, ne možemo, da prilikom opredeljivanja svakoga od nas spram pomenutog fenomena, stvari procenimo često precenjenim zdravim razumom i “svojom glavom”, isti taj razum nam bar može biti od pomoći da razaznamo ko je od prokazanih “patriota” i nasuprot njima prokazanih “kolaboracionista”, zaista ozbiljan u svojim zalaganjima, a ko je tu samo iz prozaičnih motiva, ili je skroz lažan, fake . Dakako, kriterijum je lična žrtva. Ako je neko pristao uz “patriotsku priču” iz probitačnosti, profita, ili se pak nje drži samo zato da bi sačuvao stečeno a zarad toga nije spreman da podnese ni najmanju ličnu žrtvu, njegov “patriotizam srca” pod velikim je znakom pitanja. Ako je njegov patriotizam samo pokriće za kriminal, mržnju i osvetoljubivost, taj je patriotizam lažan. Ako se isti u bilo kojoj situaciji zarad patriotizma upustio u odricanje ili je doveo sebe u bilo kakvu nezgodnu ili tešku životnu situaciju, slagali se mi sa njim ili ne, on zaslužuje poštovanje zbog svog ličnog napora i ozbiljnosti.

Isto je i sa druge strane. Ako je neko zastupnik “slatke male okupacije” iz koristi, kompleksa više ili niže vrednosti (koji često idu pod ruku jedan sa drugim), ako njegov pacifizam i humanizam služi da se ogrebe za grantove, ručkove i putovanja preko grane ili zato da figurira u udobnosti intelektualnih krugova i njihovog vatrometa taštine, on je fake . Ako za suočavanje sa prošlošću arči tuđe pare i od toga lagodno živi, a nije u stanju da iz džepa izvadi 100 svojih evra i preda ih žrtvama bilo kakvog progona po bilo kojoj osnovi, taj je lažan. Ako su jedno visokoumne i moralne priče, dok u stvarnosti živi potpuno suprotno od onoga što proklamuje, taj je neozbiljan. Ako pak istinski istrajava u ovim stavovima, ako žrtvuje svoje vreme, snagu i sredstva i sa građanskih pozicija, bez predrasuda i dvostrukih standarda, postupa prema onima sa kojima komunicira, slagali se mi sa njime ili ne, on zaslužuje poštovanje zbog svog ličnog napora i ozbiljnosti.

Naravno, u životu stvari nisu crno-bele, i u svakom se srcu preklapaju i patriotizam i kolaboracija, i sebičnost i ideali, i ozbiljnost i doslednost, i foliranje i sitna korist – ali u različitoj meri. Zato pogledajte oko sebe i promislite svojim razumom koliko čega ima na kojoj strani Srbije, bez nametnutih stereotipa i predubeđenja, i onda sami prosudite. Srcem, čim drugim - do njim.

 

 
 
Copyright by NSPM