Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Jirgen Habermas

"Nijedna demokratija to ne sme sebi da dozvoli"

Pre tri nedelje Die Zeit je uplašilo svoje čitaoce naslovom "Hoće li četvrta sila završiti na aukciji?" Povod je bila alarmantna vest da Süddeutsche Zeitung čeka neizvesna ekonomska budućnost. Većina akcionara razmišlja o prodaji svojih deonica.

Ako bude organizovana aukcija, može se dogoditi da jedan od dva najbolja dnevna lista u Nemačkoj dođe u ruke institucionalnih investitora, koncerna koji se kotiraju na berzi ili velikih medijskih preduzetnika. Neko bi na to rekao – business as usual. Šta ima uznemirujuće u činjenici da vlasnici deonica koriste svoje pravo da iz bilo kog razloga prodaju svoj deo?

Kvalitet između racionalnosti i zarade

Süddeutschen Zeitung, kao i druge slične novine, izvukao se iz krize u koje je štampa zapala početkom 2002. godine kada je došlo do loma na tržištu oglasa. Mali akcionari koji poseduju preko 62,5 odsto deonica i žele da ih prodaju, odabrali su povoljan trenutak.

Uprkos konkurenciji digitalnih medija i promenjenih navika čitalačke publike, prihodi rastu. Ako se zanemari trenutni privredni rast, to je uglavnom rezultat racionalizacije koja je podigla efikasnost novinskih redakcija i novinarima suzila prostor delatnosti. O tom trendu svedoče usko specijalizovane vesti koje možemo da čitamo u američkoj štampi.

Tako se Boston Globe, jedan od malobrojnih levoliberalnih novina u toj zemlji, odrekao svih stranih dopisnika, dok se najveći igrači na području štampe koja se čita van granica jedne zemlje – recimo Washington Post ili New York Times – plaše se da ih ne preuzmu koncerni ili fondovi zainteresovani za "saniranje" zahtevnih medija koji gaje nerealne predstave o mogućoj zaradi; u slučaju Los Angeles Times -a, preuzimanje je već gotova stvar.

Protekle nedelje Die Zeit se toj temi vratio još jednom u tekstu o "Borbi američkiih novinara sa finansijerima sa Vol Strita". Šta se krije iza takvih naslova? Očigledno strah da tržišta, na kojima se nacionalne novinske kuće danas moraju dokazivati, nisu mesto na kome kvalitetna štampa može da ispunjava svoje dve funkcije koje je do sada ispunjavala – strah da ona nije u stanju da na zadovoljavajuće profitabilan način zadovolji potražnju za informacijama i obrazovanjem.

Popovanje čitaocima?

Ali nije li veća zarada zapravo potvrda da "zdravo skresane" novinske kuće bolje ispunjavaju želje svojih konzumenata? Ne krije li se iza nejasnih pojmova poput "profesionalno", "zahtevno" ili "ozbiljno" samo nametanje nekih određenih sadržaja odraslim potrošačima koji sami znaju šta žele? Smeju li novine pod izgovorom "kvaliteta" da ograničavaju slobodu izbora svojih čitalaca? Smeju li one naturati suve izveštaje umesto zabavnog informisanja, objektivne komentare i detaljne argumente umesto lako razumljivih inscenacija o različitim događajima i ličnostima?

Ova pitanja počivaju na kontroverznoj pretpostavci da izbor pravi sam kupac, na osnovu sopstvenih preferencija. Ta mudrost iz starih udžbenika bez sumnje je pogrešna kada je reč o specifičnom karakteru robe koju bismo nazvali "kulturna i politička komunikacija" – a razlog je to što za roba u isti mah izlaže probi i transformiše preferencije onih koji je prihvataju.

Nema sumnje da u odabiru medija različite preferencije vode čitaoce, slušaoce i gledaoce. Oni žele da se zabave ili skrenu misli, da se o nekim temama i procesima izveste ili pak da uzmu učešća u javnim diskusijama. Ali čim se uključe u kulturne ili političke programe, čim se odluče, na primer, za onu "realističku jutarnju molitvu" koju je Hegel toliko hvalio, to jest, za svakodnevno čitanje novina, onda se uključuju – u izvesnoj meri i auto-paternalistički – u proces učenja, a ishod tog procesa se ne može unapred odrediti.

Neka lektira može dovesti do javljanja novih preferenci, ubeđenja i vrednosnih orijentacija. Takvu lektiru usmeravaju metapreference koje su okrenute onim komparativnim prednostima koje do izražaja dolaze u profesionalnom samorazumevanju nezavisnog novinarstva, i zbog kojih kvalitetne novine stiču svoj ugled.

Televizor kao toster

Rasprava o specifičnom karakteru obrazovanja i informacija kao robe vraća nas na slogan koji je u Americi bio veoma popularan u vreme pojave televizije – taj novi medij je tada nazivan "tosterom koji prikazuje slike". Time se želelo reći da se pravljenje i konzumiranje televizijskog programa slobodno može prepustiti tržištu. Od tog doba medijske kuće proizvode program za gledalište, a oglašivačima prodaju medijski prostor.

Taj organizacioni princip, svuda gde u potpunosti vlada, nanosi štetu i u polju politike i u polju kulture. Nemački "dualni" sistem televizije predstavlja pokušaj da se ta šteta nekako umanji. U zakonima o medijima u Nemačkoj, odlukama Ustavnog suda i osnovnim programskim principima javnih ustanova primetan da odraz shvatanja da elektronski masmediji ne treba da zadovoljavaju samo lako unovčive potrošačke potrebe za zabavom i razbibrigom.

Slušaoci i gledaoci nisu samo potrošači, dakle učesnici na tržištu, već su istovremeno i građani koji imaju pravo na učestvovanje u kulturnom životu, pravo da prate politička dešavanja i doprinose izgradnji javnog mnjenja. Da bi ta prava bila ostvarena, programi koji se bave zadovoljavanjem "osnovnih potreba" stanovništva ne smeju zavisiti od prodaje reklamnog prostora ili podrške sponzora.

Kvalitetna štampa kao vodeći medij

Naravno, politički određena izdvajanja za osnovne potrebe u zemlji, ne smeju zavisiti ni od pokrajinskih budžeta, to jest od lokalnih privrednih prilika. Zbog toga radio-televizijske stanice treba da se osnivaju prema postupku koji određuje savezni Ustavni sud.

Lepo je čuti da elektronski mediji zbog svoje uloge treba da imaju sopstveni zabran o oblasti javnog prava – no da li to, u slučaju potrebe, može poslužiti kao uzor za prestrukturiranje "ozbiljnih" časopisa i magazina kao što su Süddeutsche Zeitung, Frankfurter Allgemeine Zeitung ili Spiegel , a možda čak i za neke zahtevne mesečnike?

U ovom kontekstu nas zanima šta imaju da kažu komunikološka istraživanja. Kvalitetna štampana izdanja igraju, barem u oblasti političke komunikacije – dakle za čitaoce u njihovoj ulozi građana – ulogu "vodećeg medija". Televizija, radio i ostala štampa u svom političkom izveštavanju i komentarima u velikoj meri zavise od tema i priloga koji se najpre pojavljuju u publicistici koja traži "razmišljanje".

Motor javnog diskursa

Pretpostavimo da se neke redakcija nekih od takvih novina nađe pod pritiskom investitora koji žele brzi profit i prave neprimereno kratkoročne planove. Ukoliko reorganizacija i štednja u tom važnom području počne da podriva uobičajene žurnalističke standarde, to će izazvati najdublje potrese u političkoj javnosti.

Javna komunikacija gubi diskurzivnu vitalnost ako nema priliva informacija, a njega može biti samo ima i ozbiljnog istraživanj; isto tako, izvor vitalnosti su i argumenti koji počivaju na stručnosti koja se ne može dobiti besplatno. Ako svega toga nema, javnost ne može da se odupre populističkim tendencijama i ne uspeva da vrši funkciju koju inače mora vršiti u okviru demokratske pravne države.

Živimo u pluralističkom društvu. Duboki ponori razdvajaju različite poglede na svet, i da bi proces demokratskog odlučivanja imao legitimišuću snagu i bio obavezujući za sve građane, on mora da zadovolji dva zahteva: mora povezati, s jedne strane, uključivanje, dakle jednako učestvovanje svih građana koji svi imaju i jednaka prava, a sa druge strane, manje ili više diskurzivno formulisana različita i sukobljena mišljenja.

Tek deliberativni sukob mišljenja stvara mogućnost da demokratski proces, dugoročno gledano, dovede do manje ili više umnih ishoda. Demokratska izgradnja mišljenja ima epistemičku dimenziju zato što podrazumeva i kritiku pogrešnih tvrdnji i vrednovanja. U tome učestvuje i diskurzivno vitalna javnost.

To se može intuitivno uočiti ako se pogleda razlika između "javnog mnjenja" i konkurentskih stavova koji su sakupljeni demoskopskom metodom. Mnjenja u javnosti, do kojih se došlo kroz diskusiju i polemiku, mogu biti vrlo disonantni, ali oni su ipak filtrirani kroz relevantne podatke i razloge, dok demoskopija prenosi samo, da tako kažemo, latentne stavove u sirovom stanju, i istovremeno u stanju mirovanja.

Naravno, divlji protok komunikacija u javnosti kojom upravljaju masovni mediji ne dopušta onu vrstu uređene dikusije, ili čak savetovanja, kakva postoji u sudovima ili parlamentarnim odborima.

Zadovoljavanje osnovnih potreba demokratije

Ali ne mora nužno tako biti, pošto politička javnost predstavlja samo jednu kariku. Ona je posrednik između institucionalizovanih diskursa i rasprava koje se vode na državnoj pozornici, s jedne, i povremenih i neformalnih svakodnevnih razgovora u krugovima potencijalnih birača, s druge.

Javnost doprinosi demokratskoj legitimaciji delanja na planu države time što odabire teme u vezi sa kojima se donose politički relevantne odluke, zatim ih obrađuje i u sklopu sa manje ili više zasnovanim i obrazloženim stanovištima povezuje sa konkurentskim mnjenjima u javnosti.

Na taj način javna komunikacija postaje snaga koja stimuliše i daje orijentaciju kada se obrazuje mnjenje i volja građana; s druge strane, zahvaljujući njoj politički sistem ostaje transparentan i prilagođava se. Kad nema impulsa iz štampe koja obrazuje mnjenje, pouzdano informiše i brižno komentariše, onda više nema načina da se u javnosti stvori takva vrsta energije.

Država je obavezna da obezbedi snabdevanje gasom, strujom i vodom. Ne bi li takođe trebalo da bude njena obaveza da obezbedi snabdevanje i kada se radi o toj drugoj vrsti "energije" bez čijeg priliva dolazi do smetnji koje mogu da naškode samoj demokratskoj državi? Nije to nikakva "sistemska" greška kada država pokušava da u nekom pojedinačnom slučaju zaštiti kvalitetnu štampu koja spada u javno dobro. Zapravo, jedino pitanje u tom slučaju je pragmatično pitanje koji je najbolji način da se to učini.

Novine na državnim jaslama?

Pokrajinska vlada Hesena je svojevremeno dala kredit kako bi pomogla Frankfurter Rundschau – ali nije uspelo. Jednokratne subvencije su samo jedno moguće sredstvo. Postoje i različiti modeli podrške, kao i poreske olakšice za vlasnike obveznica u toj branši. Svaki od tih eksperimenata, a bilo ih je na raznim mestima, nije protekao bez nekih problema. Ali, najpre se moramo navići na misao o subvencioniranju listova i novina.

Ako se posmatra iz istorijske perspektive, kontraintuitivnom se čini ideja da treba zauzdati tržište štampanih medija. Nekad je upravo to tržište bilo mesto na kome su se mogle emancipovati misli koje su podrivale sistem državnog ugnjetavanja.

Ali tržište tu funkciju može da obavlja samo dotle dok tržišne zakonitosti ne prodru u sve pore kulturnih i političkih sadržaja koji se nude na tržištu. Ima istine u Adornovoj kritici kulturne industrije. Poželjno je biti sumnjičav pošto demokratija ne sme sebi da dozvoli da tržište u ovom sektoru zakaže.

Objavljeno u Süddeutsche Zeitung, 16. 5. 2007.

 

 
 
Copyright by NSPM