Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Robert Higs (Robart Higgs)

JOŠ JEDAN 11. SEPTEMBAR – U DUGOM NIZU

Jedanaesti septembar 2001. postao je, što se Amerikanaca tiče, dan koji će ostati posebno upamćen, i mnogo više od toga. Ne samo kao datum zloglasnih terorističkih napada kada su srušene velike kule Svetskog trgovinskog centra uz užasavajući gubitak života, 11.9. je postao i snažan ideološki simbol kojem u našoj istoriji može da parira samo još nekoliko datuma, poput 4. jula 1776. i 7. decembra 1941. [ japanskog napada na Perl Harbor – nap. prev. ] Vizuelni prikaz nebodera u plamenu odmah priziva brojne asocijacije i izaziva mnoštvo jakih emotivnih reakcija.

Svaki simbol ispunjen ovakvih emotivnim nabojem podložan je zloupotrebi, i svaka nova godišnjica ovog užasnog dana donosi i nove plejade napora da se njegova simbolička moć stavi u službu raznih eksploatatora. Razume se, informativni mediji koriste 11.9. kako bi privukli gledalačku ili čitalačku publiku i, tako, povećali svoju zaradu od reklama. U Sjedinjenim Državama, sve što je vredno pamćenja postane neka vrsta prodajnog artikla, i tu 11.9. nije nikakav izuzetak. Naravno, mnoge od ovih komercijalnih ponuda su sentimentalne ili generalno lošeg ukusa, ali u ovoj zemlji se niko ne zgražava kada prodavci uspešno promovišu proizvode lošeg ukusa, a svako kome se ti proizvodi ne dopadaju može jednostavno da odbije da ih konzumira. Štaviše, da se pretpostaviti da je potražnja za medijskim spektaklima vezanim za 11.9. počela da splašnjava čak i među onima sa najbljutavijim sentimentalnim sklonostima.

Međutim, ono što mnogo više zabrinjava i što je mnogo opasnije je zloupotreba 11.9. od strane države. Tokom poslednjih šest godina, 11.9. je poslužio kao višenamenski instrument u državnom propagandnom arsenalu. Za Bušovu administraciju, on je poslužio kao odgovor na svako kritično pitanje vezano, između ostalog, za spoljnu i odbrambenu politiku zemlje. Ako postavimo pitanje o svrsishodnosti, zakonitosti ili moralnosti američkih invazija i okupacija Avganistana i Iraka, vladini glasnogovornici i pristalice nam u lice bacaju 11.9. Ako kritikujemo ogromno povećanje sredstava odobrenih za vojne svrhe i ''domovinsku bezbednost'', od čega dobar deo predstavlja čisto političko deljenje kolača koje ničim ne doprinosi javnoj bezbednosti, odgovor na našu kritiku je da ljudi neće da rizikuju da im se desi još jedan 11.9. Ako izrazimo sumnje u pogledu nerealno ambiciozne i moralno nadobudne američke spoljne politike globalne hegemonije, koja je, u svom sadašnjem naduvanom obliku, počela da se sprovodi na krilima predsedničke kampanje Džordža Buša iz 2000. koja je propovedala jednu skromnu spoljnu politiku u kojoj neće biti mesta za ''izgradnju novih država'' (''ne želim da budem svetski policajac''), kaže nam se da je 11.9. promenio sve. Ako se usprotivimo vladinom višestrukom napadu na građanske slobode, predsednik će žustro izjaviti kako je sve to neophodno da bi se sprečio novi 11.9. Ako mašemo našim primerkom Ustava i izrazimo sumnje u predsednikovo prisvajanje moći u vidu ''unitarnog izvršioca'', vladini pravnici tvrde da je od 11.9. nacija ''u ratu'' i da, stoga, predsednikova ustavna ovlašćenja glavnokomandujućeg oružanih snaga nadjačavaju sve drugo.

Međutim, mada je 11.9. predstavljao svojevrsnu šifru za vladino prisvajanje moći, novčanih sredstava i sloboda tokom poslednjih šest godina, s prolaskom vremena njegova potencija sve više jenjava, tako da na kraju više neće moći da se neprestano nudi kao ''dnevni specijalitet kuće'' na vladinom jelovniku neodoljivih jela. Malo Amerikanaca danas doživljava emotivni naboj pri pomenu 7. decembra, a čak su i mediji manje-više digli ruke od svojih ritualnih obeležavanja tog zloglasnog ''iznenadnog napada'' zbog kojeg se velika većina stanovništva preko noći od protivnika promenila u pobornike rata 1941. godine. Naravno, sadašnja iscrpljenost simboličke potencije tog datuma više nije ni važna, jer je 7. decembar izuzetno dobro odigrao svoju ulogu pre više od šezdeset godina, a posledice, kakve god one bile, postale su nepovratno ugrađene u tok svetske istorije.

Sećanje na 7. decembar, međutim, podseća nas na to da ćemo se možda jednog dana probuditi sa shvatanjem da se, poput Perl Harbora, 11.9. nije odvio baš onako kako je to vlast predstavila. Od samog početka je Ruzveltova administracija predstavljala japanske napade na američke vojne baze na Havajima i na drugim mestima u pacifičkom regionu, kao ''iznenadne napade'' lansirane od strane lukavog i prevarnog neprijatelja, bez provokacije – ''ova vrsta podmuklosti... neprovociran i kukavički napad'' – što je uspavane komandante u Honoluluu i na Filipinima uhvatilo potpuno nespremne. Međutim, svako ko se pozabavio ozbiljnom literaturom vezanom za Drugi svetski rat shvata da je ova zvanična linija čista podvala. Od revizionističkih knjiga Čarlsa Birda (Charles Beard), Herija Elmera Barnsa (Harry Elmer Barnes) i mnogih drugih koje su usledile odmah nakon rata do nedavnih knjiga Roberta Stineta (Robert Stinnett) i Džordža Viktora (George Victor) , činjenice su u dovoljnoj meri obelodanjene za svakoga ko želi da se uzdigne iznad ovog mita. Nepristrasni istraživači, na primer, shvataju da je američka vlada sistematski izazivala japansko carstvo serijom sve strožih mera ekonomskog rata, na kraju postavljajući obruč blokade pristupu prirodnim resursima iz kojeg su Japanci, izuzev rata, mogli da izađu samo prihvatanjem američkog ultimatuma koji je udarao u samo srce njihovih spoljnopilitičkih stremljenja i osećanja časti.

Štaviše, pošto su američki, britanski i holandski kriptografi, koji su međusobno delili informacije, provalili japanske diplomatske i mornaričke šifre, zvaničnici u Vašingtonu su bili odlično obavešteni o tome da su se Japanci kretali ka napadu u Tihom okeanu, uključujući i Perl Harbor. Kola su se ciljno slomila na generalu Volteru Šortu (Walter Short) i admiralu Hazbendu Kimelu (Husband Kimmel), vojnim komandantima na Havajima, koji su označeni kao krivci za razorni napad kojeg je američka vlada namerno isprovocirala i za koji je znala da će se desiti – što je, po Ruzveltu i njegovim najbližim savetnicima, bila prihvatljiva cena za pribavljanje javne podrške za američki ulazak u rat u Evropi radi pomoći Britancima – a vlada je naknadno sprovela obimnu operaciju skrivanja onoga što su njeni čelnici znali i šta su preduzeli u vremenu koje je prethodilo napadu.

Svako sa iole malo kritičke svesti shvata da su, poput napada na Perl Harbor i njegovih trenutnih posledica, napadi od 11.9. ostavili mnoga pitanja bez odgovora. Niko ne bi trebalo da se iznenadi ako se kroz dvadeset ili trideset godina obelodane informacije koje u potpunosti negiraju vladinu sadašnju verziju o tome šta je znala a šta nije, i šta je uradila a šta nije pre nego što su se napadi desili. Razume se da svako ko se nerpistrasno zanima ovim pitanjem već zna da napadači nisu sproveli svoj ubilački plan zato što ''mrze naše slobode''. Značajne intervencije američke vlade u politička i ekonomska zbivanja na Bliskom istoku tokom poslednih više od pedeset godina umnogome su posejale seme 11.9. čak i ako te intervencije nisu učinile napade iz 2001. godine neminovnim u svim njihovim pojedinostima. Kako je Stiven Kinzer spretno zaključio u svojoj nedavno objavljenoj knjizi Prevrat ( Overthrow ): ''Sudbonosni propusti petorice predsednika postavili su temelje ne samo za napade od 11. septembra već i za pojavu svetske terorističke mreže koja ih je iznedrila.''

Ne mora se, međutim, čekati dvadeset ili trideset godina da bi se razumelo kako je vlada na svakom koraku zloupotrebila 11.9. radi spretnog pravdanja svojih neodgovornih (i ponekad kriminalnih) političkih, zakonskih, vojnih i ekonomskih mera. Što se tiče Bušove administracije, greške se nikada ne prave, jer, bez obzira šta vlada reši da preduzme i bez obzira koliko se akcija koja usledi pokaže pogubnom, uvek se tvrdi kako se ona temelji na tom neprikosnovenom razlogu – 11. septembru.

Beleska o autoru:

Robert Higs je Viši saradnik za Političku ekonomiju za Indipendent institut (Independent Institute) u Kaliforniji i Urednik Institutovog tromesečnog časopisa Indipendent rivju ( The Independent Review ). Doktorirao je na Džons Hopkins univerzitetu i predavao na Univerzitetu Vašingtona, Lafajet koledžu, Sietl univerzitetu i Ekonomskom univerzitetu u Pragu. Bio je gostujući istraživač na Oksfordskom univerzitetu i Stenford univerzitetu, kao i saradnik Huverovog instituta i američke Nacionalne fondacije za nauku. Autor je više knuiga, uključujući i Depresija, rat i Hladni rat ( Depression, War, and Cold War ).

Tekst je preuzet sa adrese: http://www.independent.org/newsroom/article.asp?id=2023, datum objavljivanja 10. septembar 2007.

Prevod: A. Pavić

13.09.2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM