Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Petar Ignja

Jupiter i volovi

Umesto praznog glagoljanja u utiscima sedmice, ili na pokvarenom poligrafu (napravljenom pre sto tri godine u Pešti), mogla bi šifrovana televizija, umesto treće reprize g. Popovića, koja traje četiri sata, da pusti ceo tonski zapis sa ove dve sednice vlade i da stavimo tačku na tračku. Za neobaveštene: taj tonski zapis postoji

Kako je nastala poznata latinska izreka – Što liči Jupiteru, ne liči volu? Naš izvor, koji je želeo da ostane anoniman, kaže da je neki tabloidni novinar, čijeg se imena niko više ne seća, napao, netalentovanim i glupim tekstom, jedan list u kome su pisali svi najbolji rimski novinari i filozofi (od Cicerona do Seneke). Taj list, kroz svoju tešku istoriju postojanja, nije bio naklonjen vlasti, pa ni samom Jupiteru, i događalo se, ponekad, da je sam Jupiter javno napadao ovaj poznati list, smenjivao glavne urednike, slao u redakciju svoje žbire, ali list je i dalje izlazio i rimska politička i kulturna elita rado ga je čitala (kao i neki neposlušni bogovi). Ali, onog trenutka, kad se na ovaj ozbiljan list okomilo pomenuto netalentovano piskaralo, Jupiter se veoma razgnevio i poručio je pomenutoj spodobi da ono što liči Jupiteru, ne liči njemu, običnom volu.

Iz prošlosti, vraćamo se u vreme sadašnje. U prošlom broju NIN je objavio zapisnik sa šezdesete i šezdeset prve sednice Vlade Srbije, na kojoj se raspravljalo o pobuni crvenih beretki, kada su iz Kule, novembra 2001, kao nezvani gosti došli u Beograd da zaprete vladi koja je odlučila da sa njima prekine saradnju i da ih više ne ceni kao saradnike revolucije. Oni su odbijali optužbe da je reč o pobuni i pretnji, rekli su samo da je to njihov štrajk. Tada je Koštunica dao onu čuvenu izjavu, koju bi (slutimo) danas voleo rado da zaboravi, kako svako štrajkuje u svojim radnim odelima (lekari u belim mantilima, rudari u plavim, policajci u uniformama i sa oružanim alatom u rukama). Neki su ministri bili odlučni da se ova jedinica raspusti. Podsećamo čitaoca na četiri kratka citata, koji su suština svega.

Zoran Đinđić: Za mene je to tipično javno preduzeće. Ništa nije bolje stanje u Elektroprivredi Srbije, ništa nije bolje stanje ni u železnici, ni u jednom javnom preduzeću, s tim što oni imaju specifično sredstvo za rad, ali za mene je struja još gori problem nego crvene beretke... Ta priča da ih razoružamo, to je priča za malu decu...

Dušan Mihajlović: Nije tačno, ako Vlada naredi da razoruža tu jedinicu i da je rasformira, ja ću sprovesti tu odluku...

Dragan Veselinov: Zorane, ja te pozivam da udariš pesnicom o sto. Ovu jedinicu treba raspustiti danas.

Vladan Batić: Potpuno sam saglasan.

I sada, kako to u političkom životu Srbije biva (od Tome Vučića Perišića pa do današnjih dana), javile su se dve struje – oni koji napadaju NIN tvrdeći da je ovim lažnim zapisnikom (to učeniji zovu i transkriptom) optužio Zorana Đinđića da je lično, kao predsednik vlade, sprečio raspuštanje crvenih beretki, što nikako nije tačno, a postoje i ljudi koji kažu da je zapisnik autentičan i da će, ako vlada tako odluči, ceo zapisnik biti dostupan javnosti.

Neki su zapretili tužbom protiv novinara i odgovornog urednika NIN-a, neki nas neće tužiti ali su naš list nazvali mafijaškim listom (o tome ćemo kasnije).

Da se razumemo: niko nema ništa protiv suda i bilo bi najbolje da ove pretnje tužbama ne ostanu mrtvo slovo na papiru. Istina se mora saznati. Ali, ako neko želi da kaže kako Zoran Đinđić nije imao nikakve vlasti u Srbiji (izjava bivšeg ministra Lečića), onda to bure ne drži vodu. Poznavali smo dobro Zorana Đinđića i mnogo puta razgovarali. Nije odavao utisak nemoćnog čoveka. Naprotiv. Bio je vidra, sve je želeo da zna, i znao je sve, ništa nije prepuštao drugima, osim što im je govorio šta moraju da rade. Ko nije slušao, leteo je kao bagaž iz voza, zajedno sa putnikom koji nije platio kartu.

Da li iko može, danas, da kaže kako Zoran Đinđić nije poznavao surčince, koji su kasnije metamorfozom, kao punoglavci, postali zemunci. I onda je počelo da se govori o zemunskom klanu, surčinski nije pominjan, kao da nije nikada ni postojao i kao da se zemunci, posle svađe u familiji, nisu odvojili od svojih predaka.

Naš list nikada nije bio protiv Zorana Đinđića. (Uostalom, poslednji tekst za novine „Prestići region” Đinđić je napisao za novogodišnji broj NIN-a pred 2003) A o tome svedoče mnogi intervjui i izjave koje je za naš list dao. Autor teksta to može da posvedoči svojom glavom, i tekstovima u NIN-u. Zašto bismo mi danas pisali neistine o Đinđiću? Ne postoji nijedan razlog, nema tu nikakvog politikantstva, ali ko to od jednog lista sa dugom tradicijom i reputacijom ozbiljnog lista zahteva da ne traga za istinom?

Gostujući na jednom novom elektronskom bastardu, visoki funkcioner stranke demokratskih liberala Ivo Andrić rekao je, ne trepnuvši, kako je NIN mafijaški list. Čovek je još zelen, nema ni trideset godina, a zna da ga, kao narodnog poslanika, štiti imunitet. Kako bi na sudu dokazao da su naši novinari mafijaši? Naravno, niko Ivu Andrića neće tužiti (Psi laju, karavana prolazi – arapska poslovica), minorni ljudi nisu dostojni ni tužbe, ali ako jednog dana ovaj političar bude imao veliku vlast, mnogima se neće dobro pisati. Zli jezici govore (mi u to ne verujemo), da je u ranoj mladosti bio skinheds, da je posle postao otpornik (trista oma), da se ušunjao u građansku elitu (sve moj do mojega) i da je sada jedan od glasnogovornika demokratskih liberala. Kad o nama govori, podseća na Karađoza, okrutnog upravnika Proklete avlije, koji je tvrdio: “Nema u NIN-u nevinih. Ako ništa drugo, majka im je nešto loše pomislila, dok ih je nosila.”

Na našu sreću, niko se nije javio da nas brani od onog netalentovanog, neduhovitog i, sudeći po stilu i nepovezanosti misli, novinara s uma sišavšeg. Možda čitaoca zanima ime ovog piskarala? Nebitno. Jedan takav je jednom napao Krležu, a kad su velikog pisca pitali hoće li mu odgovoriti, Krleža je procedio kroz zube: ako ga sretnem, dobiće nogu u zadnjicu, ali to zadovoljstvo, da mu ime pomenem, neće doživeti.

A javnost, nunsovci i unsovci, što brane one koje niko ne napada i napadaju one koje niko ne brani, neka ne brinu; vreme je za sve najbolji sudija, a u laži jesu kratke noge. Uskoro ćemo znati celu istinu. I da li je zapisnik autentičan (a mi kažemo da jeste), i da li je hajka na NIN organizovana u prokletoj avliji.

 

 

 
 
Copyright by NSPM