Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Boško Jovanović

“Letva demokratija” protiv Srbije

Kinezi imaju poslovicu „Da Bog da živeo u zanimljivo vreme“. Smisao je: kada su teška vremena, događaju se mnoge „zanimljive“ stvari koje čoveka sprečavaju da mirno živi i da se bavi napretkom i razvojem.

Izgleda da mi sada živimo u zanimljivo vreme, ne toliko zbog stvarnih događaja koji su nam bitni, već zbog stvari koje nam mediji uporno serviraju i agresivno nameću.

I medije treba razumeti. Oni su uglavnom privatni i moraju da ostvaruju profit zahvaljujući što većem broju konzumenata, objavljujući vesti i slike koje privlače pažnju. To su često bombastične vesti ili slike nasilja pomoću kojih raste gledanost, samim tim i cena reklamnog prostora. Naravno, profit nije jedini, a često ni glavni motiv za prikazivanje određenih sadržaja, to mogu biti i politički ili ekonomski interesi. Postoje mediji koji se finansiraju od novca tajkuna ili iz inostranstva, i kada finansijer nije zadovoljan, neće biti ni novca.

Poslednjih dana svedoci smo toga da se pojedini mediji trude da u Srbiji kreiraju atmosferu u kojoj bi običan građanin stekao utisak da je sve kao i svakoj normalnoj razvijenoj zemlji u kojoj život prilično normalno teče. Zato je potrebna neka bombastična tema kako bi privukli pažnju. Ta tema je fašizam i antifašizam u Srbiji.

Treba prvo videti da li u Srbiji postoji fašistički pokret ili neka ozbiljna organizacija. Na taj način dobijamo i odgovor na pitanje da li postoji i antifašistički pokret. Naime, ako u Srbiji nema fašističkih organizacija, onda nema potrebe za antifašizmom. Drugo, ako nema fašističkog pokreta, možda je nekome sa strane u interesu da se on stvori, ili da se kreira slika da on postoji.

Krenimo redom. Da li u Srbiji postoji fašizam kao organizovan pokret i da li su takve ideje ozbiljnije prisutne? Odgovor je jednostavan – u Srbiji nikada nije bilo ozbiljnog fašističkog pokreta. Čak i tridesetih godina prošlog veka, kada je fašizam bio “u trendu”, kod nas je bio marginalna pojava.

Fašizam je stran srpskoj tradiciji i mentalitetu našeg naroda, koji lako zaboravlja i lako prašta, što se može videti i po tome što je na poslednjoj predizbornoj konvenciji Demokratske stranke gost bio i Gerhard Šreder. Da podsetimo, u vreme dok je Šreder bio kancelar Savezne Republike Nemačke, ova zemlja je dala pun doprinos NATO agresiji bombardujući Srbiju i ubijajući nedužne civile u Varvarinu. Pa ipak, i pored ove činjenice, veliki broj građana glasao je za Demokratsku stranku. Praštanje je jedna od osnovnih vrlina naše narodno-crkvene tradicije. Oprostili smo mi i Nemcima za streljanja po Srbiji i Hrvatima genocid i Jasenovac. Decenije života u “bratstvu i jedinstvu” – koje bi se ko zna koliko nastavile da se Srbija pitala – potvrđuju da mi kao društvo nismo osvetoljubivi i militantni.

Da li je argument da to što je neko društvo tolerantno i što lako prašta dokaz da nema fašizma? Naravno, jer je fašizam osnovao razočarani levičar Benito Musolini iz čisto revizionističkih i imperijalističkih pobuda. Hitler je došao na talasu nemačkog nezadovoljstva porazom u Prvom svetskom ratu i zbog osećaja poniženja uslovima versajskog mira. Kod nas takvih ideja nikad nije bilo. Sada će neko pitati – a SRS? Odgovor je jednostavan. Musolini se zalagao za obnovu Rimske imperije, te bi srpska verzija ovog italijanskog fašiste trebalo da osnuje partiju i zalaže se za obnovu Dušanovog carstva, što kod nas, hvala Bogu, niko ne čini.

Kod nas pojedinci navode da je fašizam u porastu zato što se povremeno pojavljuju antisemitske poruke u obliku grafita. Srbi su drugi narod po broju dobijenih medalja pravednika koje se dodeljuju ljudima koji su spasavali Jevreje u vreme Drugog svetskog rata. Kao što smo videli, u Srbiji nema organizovanog fašizma i antisemitizma. Ko god je putovao po svetu, zna da su narodi srednje Evrope mnogo više antisemitski nastrojeni nego građani Srbije, pa opet niko ne govori da kod njih “buja fašizam”.

Da li mi možemo tvrditi da u Srbiji uopšte nema fašizma i antisemitizma? Naravno da ne. Postoje pojedinci koji ih propagiraju, ali to su grupice skinheds desničara, što je kulturni ili potkulturni import sa Zapada bez prevelikog uporišta kod nas. Ima i onih koji iz komercijalnih razloga, ili senzacionalizma radi produkuju neku “zaverološku” i antisemitsku literaturu. Međutim, to se malo čita i nema uticaja na javnost. Stiče se utisak da se sve radi s ciljem da se isprovocira javnost.

Pošto u Srbiji nema organizovanog fašističkog pokreta (u modernom i postmodernom smislu), pretpostavka je da nema ni organizovanog antifašističkog pokreta, što se moglo videti na famoznom antifašističkom mitingu u Novom Sadu. Prvo, glavni organizator je minorna stranka i “njena” nevladina organizacija, čiji lider, iako je nominalno socijal-demokrata, koristi govor mržnje pun agresije kojim poziva na nasilje. Da li to treba da čudi? Ne. Setimo se šta je Lenjin govorio i radio, a sebe je nazivao socijal-demokratom.

Budući da je Liga mogla da dovede mali broj simpatizera, nije prezala od udruživanja sa raznim grupama različitih opredeljenja samo da bi izgledalo da je pristalica što više. Tako su se na mitingu mogle videti crveno-crne anarhističke zastave, zatim najbrojnije zastave gej pokreta, transparent protiv EU i NATO (NATO = kukasti krst = EU), zastave Vojvodine sa tri žute zvezde, zastave sa crvenim petokrakama, SSSR-a itd. Dakle, jedna politička papazjanija koja je jedva sakupila 1.500 učesnika (zvanična procena MUP-a i nekih medija), a ne 5.000, kako su ih neki mediji njima skloni “častili”.

Na mitingu su se mogli videli i predstavnici G 17 plus, što treba da začudi jer se oni protive fašizmu, ali nisu našli za shodno (kao ni drugi “antifašisti”) da se ograde od Ivane Dulić-Marković kada se, svojevremeno, u Subotici sastala sa predsednikom Hrvatske stranke prava Antom Đapićem. Đapić je nastavljač rasističke politike prema Srbima, čiji je tvorac Ante Starčević, kao i fašisoidnih tradicija hrvatske ekstremne desnice. Treba da zabrine ne to što se oni protive ekstremizmu u Srbiji, već to što su pokazali da im ništa nije strano. Mogu da sarađuju sa hrvatskim profašističkim političarima i da, u isto vreme, osuđuju fašizam u Srbiji. Možda je učešće članova G 17 plus na ovom antifašističkom mitingu znak njihovog novog kursa. Ova stranka bi mogla da dokaže svoje antifašističko opredeljenje ne samo učešćem na antifašističkim mitinzima, nego i kritikom Dulić-Marković, da ne kažemo i nekim vidom sankcionisanja, jer ako su zaista protivnici fašizma, ne mogu da tolerišu da se njihovi funkcioneri sreću sa političarima koji promovišu fašisoidne ideje, i to uperene protiv našeg naroda i zemlje. Ovo takođe dokazuje da smo kao društvo previše tolerantni, budući da to ne nailazi na reakciju javnosti.

Sada kada se vodi jedna od najvažnijih bitaka našeg naroda – za Kosovo i Metohiju, jedan od naših glavnih stavova, pored pozivanja na Povelju Ujedinjenih nacija i međunarodno pravo, jeste argument da smo sada demokratska država i da je zbog toga teško drugim demokratskim zemljama da se saglase sa otimanjem Kosmeta. Međutim, u međunarodnim odnosima i međunarodnoj zajednici lakše je izolovati jednu demokratsku zemlju ako se ona prikaže kao društvo ogrezlo u ekstremizam i fašizam. Pored toga, društvo se sada bavi ovim minornim problemom, umesto da se fokusiramo na pregovore o Kosovu i na očuvanje političkog konsenzusa naše pregovaračke pozicije.

Pošto u Srbiji ne postoji fašizam, treba ga uvesti i promovisati po svim medijima. Skinheds pokret je nastao u Engleskoj i odatle se proširio po svetu, sa njim i omladinski neonacizam, što znači da on nije nama svojstvena pojava, kako podmeću “antifašisti”. Nekome, očigledno, odgovara da neonacističke grupice ojačaju, pa zato imaju i podršku naci-skins internacionale na Zapadu. Tako su malobrojnim domaćim ekstremistima i budalama podršku davale i neonacističke budale iz stranih zemalja, mahom Evropske unije. Nažalost, stvar nije nimalo budalasta jer se Srbiji ovim “operacijama”, u kojima učestvuju i “neonacisti” i “antifašisti”, kao kukavičje jaje podmeće ekstremizam i fašizam.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM