Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Nebojša Simeunović

LDP I NACIONALIZAM: OTKRIVANjE SKRIVENOG

Za LDP je uglavnom poznato za šta se formalno zalaže i koji su mu proklamovani ciljevi. Ali, mnogo važnih podataka koji se tiču ove političke grupacije i njenih lidera nisu dovoljno ili uopšte poznati širem krugu ljudi. N eke od njih ćemo prezentovati u ovom članku.

Nacionalistička prošlost i LDP

Javnost Srbije svakako i dalje interesuje ko su tajanstveni i moćni finansijeri koji su jednoj maloj, tada vanparlamentarnoj stranci omogućili jednu preskupu i efektnu predizbornu kampanju, da li su tačne tvrdnje iz različitih izvora o vezama sa određenim kriminalnim krugovima, poznastvima i sastancima njihovog lidera sa mafijaškim bosovima itd. Javnost traži odgovor e i na druga pitanja o raznim događajima i aferama koje su bile, ili još uvek jesu, predmet diskusija svuda po Srbiji – od komšijskih i kafanskih kružoka ili tabloida koji su o njima puno pisali, preko televizijskih političkih emisija i skupštinskih govornica, do ozbiljnih i uglednih listova i časopisa. Ali, u ovom članku se nećemo time baviti, niti ulaziti u sfere nagađanja i nedovoljno proverenih i nedokazanih informacija. Iznećemo samo neke, potpuno nesporne, svakome dostupne i proverljive, ali nedovoljno poznate podatke koji potiču iz bliske prošlosti, a koji bacaju sasvim drugo svetlo na neke od vodećih članova Liberalno demokratske partije. Te činjenice otkrivaju njihovu ulogu na političkoj i kulturnoj sceni Srbije tokom 1990-ih, koja mnogima nije poznata i koja potpuno odudara od njihove današnje retorike i političkih stavova.

Šta je ono što se (bar za prosečno informisanog posmatrača srpske političke scene) u idejnom i vrednosnom smislu, povezuje sa LDP-om, šta ih odlikuje i po čemu su prepoznatljivi? To su (u najkraćim crtama) pacifizam, izraziti antinacionalizam, anacionalna (ali agresivna) retorika, zalaganje za odvajanje Kosova i Metohije od Srbije, isticanje neophodnosti bržih evro-atlantskih integracija i raskida sa ''prošlošću'', sa ''ostacima Miloševićevog režima'', sa ''devedesetim'', zahtev za lustracijom i udaljenjem iz javnog života onih koji su bili deo režima koji je, kako vole da kažu, ''Srbiju zavio u crno'', uključujući i intelektualce (poput neizbežne SANU ili npr. kolumnista nacionalističkih listova i pisaca patriotske literature) koji su svojim pisanjem ili usmenom rečju učestvovali u stvaranju, propagiranju i održavanju kulturne klime i sistema vrednosti koji su suprotni onome na kome, tobože, počiva, odnosno za koji se zalaže LDP itd.

Nekome su njihovi stavovi i ideje (ili neke od njih) prihvatljive, nekome (tačnije većini) nisu. Ali, svako, ako ne krši Ustav i demokratska pravila, ima pravo da iznese svoje mišljenje i svoj program i da se za njegovo ostvarenje bori političkim sredstvima. Tu se postavlja jedno veoma važno pitanje: može li neko ko je imao veoma aktivnu ulogu u prepetooktobarskom režimu i ondašnjim strukturama vlasti ili u propagiranju nacionalističkih ideja, nekoliko godina kasnije, krijući (i bivajući „sakriven“ ) šta je ranije radio, postati jedan od najagresivnijih kritičara prethodnog sistema i ljudi koji su činili isto što i on? Da li je moralno da takvi ljudi (koje prost narod naziva ''golubovi preletači'') učestvuju u kritikama i osudama nečega što su sami stvarali i u čemu su sami učestvovali? Da li je za takvo ponašanje dvoličnost adekvatan izraz?

Koliko treba da se pređe put od rasizma do LDP-građanizma?

Da ne bismo bili neodređeni i pomalo tajanstveni pokazaćemo na koga konkretno mislimo i predočiti šta su oni radili u bliskoj prošlosti.

Nikola Samardžić (1961), istoričar, jedan od vodećih ljudi LDP-a, kandidat za narodnog poslanika sa njihove liste na parlamentarnim izborima i jedna od omiljenih ličnosti fanova „građanskih“ internet foruma ili emisija poput ''Peščanika B92'' (na čijem sajtu se nalaze i kolekcija njegovih novijih članaka) je početkom '90-ih, u životnoj dobi od 30. do 35. godine bio jedan od vodećih saradnika desničarskog, pročetničkog i izrazito nacionalističkog lista ''Pogledi'' iz Kragujevca u kome je, naročito u periodu 1991-1994, objavio desetine nacionalističkih (na momente i rasističkih!) i EUfobičnih članaka. ''Pogledi'' su tokom prethodne decenije podržavali nacionalistički deo srpske opozicije, za vreme ratova 1991-1995. su postali i ratne novine, donoseći u svakom broju bar 10-15 strana izveštaja sa prvih borbenih linija i intervjue sa srpskim vojnim komandantima, borcima i srpskim izbeglicama, a organizovali su i slanje pomoći srpskim borcima i ugroženom srpskom stanovništvu. Pored Nikole Samardžića za, ovaj, tada veoma tiražni list, pisali su Kosta Čavoški, Dragoš Kalajić, Momčilo Selić, Isidora Bjelica, Dejan Lučić, ali (u periodu 1991-1993.) i mlada novinarka Biljana Srbljanović. Pošto g-đa Srbljanović nije formalno član LDP-a (iako im je svakako po političkim stavovima veoma bliska) nećemo se ovog puta baviti njenom aktivnošću u ovom listu, kao ni nekih drugih pojedinaca poput npr. reditelja Milutina Petrovića, autora predizbornih spotova LDP-a, koji je sredinom '90-ih pisao za desničarski časopis Dragoslava Bokana ''Naše ideje''.

Da vidimo za početak šta je, između ostalog, Nikola Samardžić pisao u članku „Kraj srpske tragedije“ (sva podvlačenja u daljem tekstu su N.S) :

„Srpski narod mora bojkotovati jugoslovenski referendum koji vodi stvaranju separatnih država izvedenih iz novokomponovanih nacija... Jugoslovenski referendum, u ma kojem svom obliku, pogaziće srpska etnička i istorijska prava na celoj današnjoj teritoriji južnoslovenske države. (...) Po etničkom pravu, u srpsku državu morale bi ulaziti sve one teritorije koje naseljavaju Srbi. U slučaju druge, komunističke Jugoslavije, to su, osim Srbije, Crna Gora, istočna Hercegovina, veliki deo Bosne, delovi Makedonije, Baranja i nekadašnji granični pojas u Slavoniji, Hrvatskoj i Dalmaciji. (...) Uvek se zaboravlja pravim rečima objasniti da je na prostorima Stare Srbije, na Kosovu, Metohiji, i u okolnim oblastima današnje Srbije, Makedonije, Crne gore i Albanije, u poslednja tri stoleća, izvrsen genocid Albanaca i Arbanasa nad Srbima. Stoga Srbi Kosovo i Metohiju mogu smatrati isključivo kao oblast pod stranom i neprijateljskom okupacijom, gde je izvršen pogrom srpskog stanovništva, proterivanje, preveravanje, odnarodnjavanje, i uništenje sakralnih spomenika najviše umetničke i duhovne vrednosti, zatim, srpske ratarske kulture, i, u novije vreme, materijalnih dobara, pre svega industrije. (...) Pod poluvekovnom vladavinom iste partije izvršen je, na gotovo celom jugoslovenskom prostoru, još jedan genocid, nasilnim i podmuklim odnarodnjavanjem dela srpskog naroda, stvaranjem takozvanih nacija Crnogoraca, Muslimana i Makedonaca, koji su danas nosioci separatisti č kih tendencija razbijanja Jugoslavije, sve pod izgovorm tobožnjeg nacionalnog i državotvornog suvereniteta. Poznato je da su te nacije stvorene na osnovama srpskog etnosa i u srpskom istorijskom prostoru.“ („Pogledi“,14.6.1991, str. 22 i 23)

Da vidimo dalje, kroz nekoliko odlomaka iz više članaka, šta je Samardžić još pisao tih godina (o kriptonacističkom novom svetskom poretku, o ''masonskom zlu'' Evropske Unije, o američkom podkulturnom đubretu, o izdajničkim građanskim intelektualcima u Beogradu, o ''muhamedanskom talogu'' uvezenom u Evropu, o lihvarskoj internacionali i drugim temama)...

„Histerična galama o potrebi istrage srpskih ratnih zločina koju već odavno podiže proamerički raspoložena jugoslovenska levica, podseća, nimalo slucajno na one već zaboravljene boljševičke hajke protiv svih onih koji su se mogli učiniti neprijateljima komunističke internacionale. U takvom kontekstu, već drugi put u ovom stoleću Srbima se pripisuju gresi vaseljenskih dimenzija, u još jednom od ratova koji im je mučki podmetnut i čije bi skončanje, pre svega radikalnim sužavanjem srpskog etničkog i istorijskog prostora, a možda i krvavom odmazdom trebalo da otvori jedan miran period telesnih i duhovnih patnji i genetskog propadanja. Bestijalno šikaniranje svega što je srpsko dobilo je svoj pseudointelektualni i kvaziobjektivan izraz u jagmi za otkrivanjem ratnih zločinaca i ono potiče upravo iz onih komunističkih krugova koji su se, mučki prikriveni, umesto ogrtanjem nacionalnim plaštom (kao što je učinila njima suprotstavljena danas vladajuća struktura), naoružali internacionalističkim legitimitetom overenim u ložama naredbodavaca novog univerzalnog poretka. Uspostavljajući ozbiljnu i čvrstu srpegu s centralama svetske moći koje su na čitavu srpsku naciju, kojoj, ve ć inom i sami pripadaju, prilepile kriminalnu poternicu, decenijama duhovno potkupljivana mizernim stipendijama i bednim obećanjima, nova generacija jugoslovenskih boljševika našla je potpore i u poslenicima onih totalitarnih sistema i ideologija od pre pola stoleća koji svoju krvavu misiju nisu uspeli do kraja ispuniti. Pogrde s one strane okeana dolaze jednako od kriptonacista diskretno uvučenih u vrhove spoljne politike najveće svetske sile, i od lažno zabrinutih rabina, zgranutih nad tobožnjim srpskim antijudaizmom, i ta činjenica začuđuje ne manje od jezive stvarnosti u kojoj je najdemokratskija država na svetu postala zagovornik jednog novog imperijalizma, lišenog, međutim, svakog ozbiljnog ideološkog ili teokratskog utemeljenja. Njeni metodi nalaze se u rasponu od bespravnog ujedinjena Nemačke, preko insistiranja na hiperbirokratskoj i mentalno ograničenoj Evropskoj zajednici, sve do medijske propagande i potkulturne subverzuvne agresije kojom se potkopavaju osnove evropske i kulturne i nacionalne samobitnosti, hrišćanske čistote i političkog suvereniteta. U komentarima ovdašnjih i inostranih glasnogovornika novog poretka se rasplamsavanje ratnih sukoba na prostoru nekadašnje Jugoslavije namerno proglašava srpskom zločinačkom agresijom. (...) Na prvi pogled čini se nelogičnim što su u prve redove tobožnje odbrane srpske savesti i nekog univerzalnog humanog čistunstva stali upravo izraziti poslušnici titovskog genocidnog režima, partijski moćnici, partizanski komesari, ili negdašnji eventualni ratni zločinci. U svoj toj maskeradi najizrazitije se ističe upravo onaj sloj srednje generacije koji je, obavljajući poslove po partijskoj dužnosti i zahvaljujući pripadnosti komunisti č kom sistemu, prodro u međunarodne političke, diplomatske, pravne itd. institucije, gde je direktno zavrbovan od zapadnih obaveštajnih sluzbi, ili, jednostavnije i jeftinije, pridobijen ideološkom propagandom i mogu ć nošću neke buduće, lagodne korupcije. Što se intelektualaca tiče, njihova ideološka prekvalifikacija obavljana je boravkom po američkim univerzitetima, koji su naročito od kraja šezdesetih i u sedamdesetim godinama vrveli mnoštvom levičara i komunista najrazličitijih usmerenja, sakupljenih sa svih strana, odasvud gde se takva vrsta učenjaka proizvodi. Međutim, desilo se da je upravo ta levičarska generacija, šuplje elokvencije i konfuzne pameti, makar u domaćim miljeima duhovnog života i sve više, svetovne vlasti, stala u odbranu jednog imperijalističkog i siledžijskog sistema međunarodnih odnosa koji se ipak pokazao bliskim njihovim sopstvenim kolebljivim svetonazorima, ako ni prema čemu drugom a ono totalitarnošću svog karaktera. Jagma za srpskim ratnim zločincima iz najnovijeg rata potpirivana je tendencioznim objavljivanjme materijala opskurne njujorške organizacije „Helsinki Voč“. Spisak osumnjičenih ličnosti, kaže se, sastavljen je upravo u Beogradu. Na ispravnost takve pretpostavke ukazuje i primetno histeričan ton kojim se izlaže dokazni materijal, gde, umesto pouzdanih činjenica i verodostojnih svedočanstava, provejava melodija mržnje prema pojedinim srpskim političarima ili vojnicima. Takođe je karakteristično da su se osumnjičeni većinom isticali, umesto direktnim učešćem u oružanoj borbi, svojom političkom delatnošću ili organizacijom vojnih jedinica, obilascima ratišta, javnim nastupima, a neretko i prejakim izjavama i nezgodnim pretnjama.” („Pogledi“, 30.10.1992, str. 9-11)

„U zvanicno neobjavljenom svetom ratu, muhamedanski talog sakupljen po beskrajnim pustarama Bliskog i Srednjeg Istoka, samom svojom pojavom na evropskom kontinentu, a naro č ito bestijalnim zverstvima, bacio je pod noge najsvetlije simbole hrišćanske i viteške tradicije, te najčasnija oslobodila č ka načela, utkana u temelje moderne evropske civilizacije... Podižući bastione odbrane svoje škrte gramzivosti, ujedinjena Evropa je međutim, ostavila prostrane breše prodiranju azilantskih masa svih boja i sa svih strana sveta ... Stvaranjem EZ najbogatija područja evropskog kontinenta ostala su nepristupačna ogromnom broju samih Evropljana. Umesto osirotelim susedima, EZ je otvorila vrata, i pre svog zvaničnog osnivanja, poludivljim Azijatima i Afrikancima, nespremnim, nesposobnim ili nevoljnim da se prilagode civilizacijskim normama svog novog podneblja . Posle raspada svoje severnoafričke kolonijalne imperije, samo Francuska je uvezla stotine hiljada obojenih frankofona. Pošto su francusku i svetsku metropolu zanavek, možda, zagadili invazijom najgrđe prostote, u poslednje vreme počeli su se naseljavati i u unutrašnjosti zemlje... Na francusko mnenje i političke činioce, opet, određen uticaj imaju angažovani intelektualci očiglednog nefrancuskog porekla, te snažni pritisci katoličkih krugova u skladu sa oštrim kursom Svete stolice (koji je ona postavila naročito kad je na nju seo poljski papa). Kao izrazit zagovornik novog vaspovosko-mojsijevskog univerzalističkog carstva, g. Andre Gliksman je u jednom od svojih skorašnjih komentara evropske političke svakodnevnice pokazao da za neuspehe njegovih vizija budućnosti kontinenta nisu krivi isključivo Srbi (kojima se inače u ovoj godini rado bavio). Prepun gorčine i jeda, taj sluga Sotonin je, podstaknut danskim nepristajanjem da pristupe evropskoj uniji, priznao da su Evropska zajednica i, naročito Mastrihtski sporazum postavljeni na temelje intelektualne inferiornosti i političke neodlučnosti... Svojim pretećim lavežom on je zapravo nastojao zaglušiti sve koji podižu glas u korist sopstvene nacionalne emancipacije, autonomne i autohtone, odbijajući da priznaju diktate inostranih centara moći, najzad i da se zanavek potčine nehrišćanskom i antievropskom mraku i čamotinji, načelima beskrajnog obrta finasijskog profita i nadnacionalne prosečnosti, ropskom principu jednakosti u istom. Slu č aj je hteo da se pod okriljem doskora najsamosvesnije evropske nacije, one francuske, okupi intelektualna periferija nedovoljno jasno definisanog političkog profila, skupina slabo maskiranih konvertita, koja u dubine evropejskog duhovnog entiteta ubacuje klice dijaboličnog zla zarad podrivanja odavno načetog civilizacijskog imuniteta. Gg. Andre Gliksman, Bernar Anri-Levi, Alan Finkelkrot, Paskal Brikner i Žak Derida, ili u sferama politike i međunarodnog prava, Bernar Kušner i Robert Badinter, pri tom su samo jedna od široko provaljenih breša na klimavom evropskom bastionu, kuga koja će zaraziti one najuže krugove zbunjene i posrnule inteligencije . Mase su već pridobijene, naročito evropski podmladak, tzv. američkim snom, video spotovima, crnačkim izgledom, đubre-hranom i holivudskim smećem. U takvom kontekstu, postavlja se pitanje šta konkretno, u godini svog ujedinjenja, nudi Evropa, jednako sebi i preostalom svetu. I da li oni pompezno najavljivani paketi ugovora sadrže i šta osim puke birokratske demagogije i mehanizama kapitulacije pred udruženim silama prekookeanske agresije novog poretka, nadnacionalnog kapitala, masonskog zla, mojsijevske okrutnosti, cionističkog utilitarizma i neonacističke ideologije zaborava istorije i ukidanja kolektivnih, nacionalnih suvereniteta i individualnih posebnosti .“ („Pogledi“,13.11.1992.str. 8-11)

Istorija evropskog ujedinjenja je priča o diktaturi multinacionalne birokratije i njenom post e penom preuzimanju vlasti od institucija nacionalnih država, perfidno uvućenih u lavirint evropskog ujedinjenja, kojem kao da nema izlaza... Već treći put u istom stoleću podvrgnuti smišljenim pogromima, Srbi su stekli ono višnje pravo da prekorače postupke koje im nameće najnužnija odbrana. To pravo, pošto im ga nije priznao niko, oni su počeli osporavati sebi samim. Neobično pokajanje koje se uvlači u narodnu dušu, makar u onim predelima koji su pošteđeni ratnog razaranja, samo je početak prihvatanja logike diktatora svetske moći, budući da je potiskivanje nacionalnih osećanja, kao i očigledno rasturanje nacionalnih kultura, jedan od osnovnih preduslova konstutuisanja univerzalističkog carstva. Upravo na srpskom slu č aju za one nepoćudne se razrađuje sistem prinude čija je sveukupnost metoda brutalno najavljena jo š u danima Zalivskog rata.“ („Pogledi“, 27.11.1992, str. 9-11)

„Iza kompromisnih, uvijenih i dvosmislenih načela Mastrihstskog ugovora, kao i iza samouverene hvalisavosti evropejskih moćnika, kriju se zamršeni kompleksi banalne gramzivosti i vlastoljublja nove birokratske kaste.“ („Pogledi“,11.12 1992. str. 35-37)

„Tajanstveni obilasci srpskih zemalja francuskog ministra za humanitarnu pomoć i zdravstvo Bernara Kušnera, jedna izjava šefa posmatračke misije EZ u Hercegovini, najzad pretnje upućene srpskim političarima i njihovim podanicima sa Samita EZ u Edinburgu mogli bi se tumačiti kao oni incidenti koji sažimaju u sebi suštinu pomenutog rata. Tihi rat faktički je započeo slanjem logističke i druge pomoći poglavito iz Nemačke i Austrije secesionističkoj Hrvatskoj, nastavivši se embargom EZ nametnutom Srbiji prošle jeseni, a eskalirao je pogotkom letelice mirovne misije EZ u januaru 1992. (Tom prilikom je oboren helikopter koji je nenajavljen povredio srpski vazdušni prostor u uslovima ratnog stanja, da bi zatim, na srpskoj strani, stradali posve nedužni oficiri avijacije). Usledilo je prizna nj e secesionističkih republika, suprotno pravilima i normama koje su članice EZ same donele... Nesrazmerno svojoj snazi i značaju u globalnom kontekstu zbivanja srpska revolucija u BiH je uzdrmala same postavke novog sistema međunarodnih odnosa gde je predviđeno da danas vodeća vojnička sila u koaliciji sa evropskim partnerima i nadnacionalnim ustanovama liberalnog kapitala ponese odličja apsolutne prevlasti nad celokupnom svetskom zajednicom. Prilikom opskurnog tumaranja južnim srpskim pokrajinama gde je, najverovatnije, huškao nesrpski živalj na oružanu pobunu kojom bi se opravdala vojna intervencija u srpskoj matici, Bernar Kušner je trebao da bude priveden, saslušan, a potom i ceremonijalno proteran. Bilo je osnova, čak da oni srpski opozicionari koji su se s njim, premda zvaničnikom, u potaji sastajali budu osumnjičeni za veleizdaju državnih interesa... Trebalo bi se podsetiti i njegove sramne uloge u epizodi opsade Dubrovnika kad je, paleći stare automobilske gume pred Vratima od Pila, među prvima razgorevao strasti potonje histerične antisrpske kampanje... Pošto je još jednom u potpunosti satanizovala srpsku stranu, previđajući svakodnevne masakre u kojima su žrtve srpski vojnici i civili, a naročito ono nečuveno i sadističko iživljavanje nad devojkama i ženama, pripisujući ustaške i muhamedanske zločine njihovim žrtvama, EZ je nastavila da brlja, prepustivši odgovornost i postupke rešavanja problema forumima KEBS-a i Ujedinjenih nacija.“(„Pogledi“, 25.12.1992, str.39-41)

„Krajem maja Savet bezbednosti je ovlastio Međunarodni sud u Hagu da goni i sudi one koji su odgovorni za ozbiljne povrede međunarodnog i humanitarnog prava počinjene na teritoriji bivše Jugoslavije, počev od 1. januara 1991. Ovaj pseudopravni osnov poslužio je za masovnu antisrpsku histeriju u izveštaju „Helsinki voča“ iz avgusta prošle godine... Nastali u atmosferi sveopšte antisrpske histerije, pokrenute i održavane u službi utemeljivanja novih načela i odnosa snaga u planetarnim okvirima, izveštaji „Helsinki voča“, naročito prvi tom iz avgusta 1992. svojom objektivnošću i nivoom jednako stručne kompetentnosti i ljudske pristojnosti nisu uspeli prevazići žalosnu niskost dnevnopolitičke propagande.“ („Pogledi“, 9.7. 1993, str. 28-30)

„Dok su Srbi u izveštajima „Helsinki voča“ optužuju za sprovođenje smišljenog državnog terora, Hrvatima i muslimanima se prebacuje samo na pojedinačnim ispadima, što ima za cilj postizanje utiska da su Srbi glavni krivci za etnička čišćenja i zločine u bivšoj BiH.“ („Pogledi“, 6.8.1993. „Dvostruki aršini Zapada“,str.29-31)

Pored „Pogleda“ Nikola Samardžić je pisao povremeno i za druge listove poput ,,Književnih novina''. Da vidimo najpre šta je Samardžić pisao u tekstu „Zašto parlamentarna monarhija?“ u kome, iako iznosi svoj stav o neophodnosti obnavljanja monarhije u Srbiji i postavljanja princa Aleksandra na srpski presto, ipak kritikuje g. Karađorđevića iz više razloga, a zatim i šta je ovaj funkcioner LDP-a pisao za ovaj list:

„Najzad, pošto se vratio u Veliku Britaniju, prestolonaslednik Aleksandar je sebi dopustio luksuz da optuži srpske vlasti i njihove marionetske režime po bivšoj Jugoslaviji, mo ž da čak i ovdašnje naravi, za grehe autoritarnosti i komunizma, pokvarivši tako ono malo dobrog utiska koji je mogao ostaviti. Jer se sopstvena vlast, ma kakva ona bila, na strani ne sme ružiti i blatiti. Neodgovorna optužba prestolonaslednika Aleksandra ne samo da nije sasvim na mestu, jer je srpska vlast najliberalnija i najtolerantnija od svih postkomunističkih evropskih režima, nego je došla u najnezgodniji čas, dok srpski predstavnici biju tešku bitku, kako oni najbolj e umeju, pre svega protiv pristrasnih diplomata Evropske zajednice, ljigavog dodira, odrtavele puti i pederskih fizionomija zastupajući istinski i vitalni srpski interes“ („Književne novine“, br. 829. 1. 11.1991, str. 1 i 3)

„Na svojoj zemlji, a opet u rasejanju, Srbi Krajišnici se mogu pouzdati samo u milosrđe velikih, u pravednost koje nema. Bosna i Hercegovina, ogrezle u hajdučiju i svirepu mržnju, priznate su, histeričnom odlukom priučenih hohštaplera za posebnu i suverenu državu. Ne hajući za posledicama koje, ili nisu bili sposobni predvideti, ili su ih možda priželjkivali, birokratski suplenti najrazvijenijih zemalja sveta su politiku i diplomatiju na najvišem nivou svojom uobraženom samouverenošću pretvorili u krvavu kockarnicu u kojoj su ulozi tuđi životi i sudbine. Slično onome sto se zbilo u Hrvatskoj, nahuškani muslimanski proletarijat ostrvio se osetivši brutalnu moć i svevlast, izbezumljena mahalska sirotinja (koju su i ovdašnji intelektualci zvali građanima ), digla se u jednu od onih pobuna kakve je, nekada davno, u Osmanskom carstvu izazivala iracionalna pomama dronjave i ostrvljene raje po musavim kasabama , kad su letele kaurske glave i obeščašćivane hrišćanske bogomolje... Sve neumornija, zapadnjačka intervencija je srpsku postojbinu i svetu zemlju namenila beslovesnom krdu koju predvode međunarodni trgovci drogom, oružjem, belim robljem, poludivlji imami i derviši .“ (“Knjizevne novine” br.844, 15.6.1992, str.7)

„Odavno nije tajna, koju ni zapadna strana ne prikriva : rasturanje Jugoslavije a potom i teritorijalnog jedinstva srpskog nacionalnog entiteta sprovode se i proučavaju kao jedan od mogućih modela i polazište pronalaženju najbezbednijeg metoda konačnog svođenja sovjetske i imperijalne moći u okove neumoljive ekonomske zavisnosti i dužni č kog ropstva, a ruske nacije u najtešnje teritorijalne okvire. Možda se i u toj činjenici sakriva ona tajna nit koja približava prekomorske zelenaške kompanije neonacističkom konceptu novog poretka koji, zarad postizanja globalne suprematije američke nacije, pretpostavlja potiskivanje velikih evropskih nacija metodom ekonomskih diverzija (koje se nazivaju integracijama), brisanjem granica između evropskih država ili pak favorizovanjem nacija drugog reda (koje nemoć sopstvene kulturne emancipacije nadoknađuju energijom separatističkih strasti i šovinističke mržnje). Okupljeni poglavito u vašingtonskim ložama zidara jedne nove univerzalističke imperije i po berzanskim špiljama finansijskih mešetara njujorškog Volstrita, vrhovni svetski naredbodavci u najuglednijim međunarodnim institucijama, na odobravanje bledih, potkupljivih i snishodljivih evropskih diplomata, bez ustručavanja diktiraju načela starozavetne, mojsijevske okrutnosti i utilitarizma, nacističke antiistoričnosti i potkulturnog blesavila. Otud nije nimalo slučajno što su na izolaciju i konačni izgon iz istorije osuđeni upravo Srbi, kao i uvek, uostalom, kada su pokušavali da razbiju okove srbijanskog geta . Srpski oslobodila č ki pokret, bez obzira na svoj nasilan karakter, oživeo je osnovni nacionalni princip koji je utkan u suštinu evropskog političkog ustrojstva. Između ostalog, počeo se vraćati onaj iskonski hrišćanski, zapravo evropejski izgled i duh predelima odavno zapuštenim i nasilno islamizovanim .“ („Književne novine“, br. 848 , 15.9.1992. str.5)

Od dobrovoljca na vukovarskom ratištu do LDP mirovnjaka

Tako je tada, iz godine u godinu, pisao Nikola Samardžić. Pored Samardžića, spomenućemo još jednog funkcionera Liberalno demokratske partije, Dragoslava Aleksića (1960), menadžera opštinskog odbora ove stranke iz Vršca koji je, takođe, bio kandidat na izbornoj listi na poslednjim izborima. Aleksić je, međutim, tokom '90-ih bio funkcioner i narodni poslanik Socijalističke partije Srbije i gradonačelnik Vršca iz redova ove stranke sve do kraja 1996. godine kada je u toku uličnih protesta koalicije ''Zajedno'', kada se tadašnja vlast prvi put ozbilj n o zaljuljala i kad joj je pretio pad, napustio svoju tadašnju partiju. Ipak, ne samo da je bio visokopozicioniran u ondašnjem režimu i SPS-u, koji nije napuštao tokom svih ratnih godina, nego je bio i direktni učesnik ratnih sukoba u Vukovaru kao dobrovoljac.

O ulozi Aleksića u ratnim dešavanjima može se pročitati i na sajtu Haškog tribunala, u dokaznom materijalu protiv Slobodana Miloševića ( http://www.un.org/icty/bhs/cases/milosevic/documents/docpros/expert/rep-srb-foot.htm )

'' Taj prosede Televizija Srbije koristiće naročito u vreme rata u Hrvatskoj, sa ciljem da se jača duh nacionalnog jedinstva i stimulišu dobrovoljci za borbu. Kako bi to postigla, ona će često za primer uzimati “uzor-pojedince” s kojima vodi intervjue u nameri da izvrši uticaj na ponašanje i/ili način mišljenja mase tv-gledalaca. Ovde citiramo dva primera iz perioda opsade Vukovara.
U prvome, prikazan je jedan poslanik u Skupštini Srbije koji je civilno odelo zamenio uniformom i izabrao da svojoj zemlji služi radije na frontu nego u poslaničkim klupama…:
- Voditelj vesti: “Među dobrovoljcima i rezervistima koji odlaze na ratišta u Hrvatsku nalaze se i narodni poslanici Skupštine Srbije. Do sada je više od dvadeset poslanika obuklo vojničku uniformu. Na teritoriji zapadnog Srema je i narodni poslanik Dragoslav Aleksić.
- Dragoslav Aleksić: “To je patriotska dužnost i zato sam i ja tu, i sa namerom da se izborimo zajedno svi sa Jugoslovenskom narodnom armijom, da se izborimo za Srbe van Srbije, kao i da sprečimo eventualne upade neprijateljskih jedinica na teritoriju Republike Srbije, što se sad nažalost dešava u poslednje vreme. Ali smatram da uz odgovarajuća dejstva, kao i uz jedno jedinstvo koje je neophodno, jedinstvo u Srbiji, da možemo da ostvarimo ciljeve koje imamo.”
- Reporter: “Gde je teže, u Skupštini ili na frontu?”
- D.A.: “U Skupštini.”

- Reporter: “Zašto?”
- D.A.: “Zato što je ovde jedinstvenije. Tamo je sasvim drugačija situacija, nažalost…”

Ipak, ono po čemu se Dragoslav Aleksić naročito ''istakao'' je poziv na streljanje mirovnih aktivista upućen sa skupštinske govornice u decembru 1991. U toku diskusije o pojedincima i građanskim organizacijama koje šire defetizam i pozivaju na dezerterstvo, Aleksić je izneo svoj predlog za rešenje „problema“o kome pišu Kosta Čavoški i Mirjana Stefanovski u svom članku „Od proskripcije do likvidacije'“ objavljenom u glasilu Srpskog pokreta obnove:

“Mora se prestati sa davanjem maltene moralne i svake druge podrške takvim ljudima. I ne samo ljudima vec i takvim organizacijama i krenuti sa jednom ozbiljnom akcijom propagandne prirode; to je najbolje, dakle, političkim sredstvima. A tamo gde je to jasno, gde ne može da pomogne ni to, onda sprovesti mere koje svaka država koja drži do sebe i koja ima određene ciljeve, mora da učini, a to je zatvaranje, a ako treba, i streljanje. Jer ako mi ne streljamo njih, oni će nas.” (“ Srpska reč“, br. 37, 20.1.1992. str.9)

Autentičnost izgovorenih pretnji potvrđuju navodi u časopisu „Vreme ” od 20. 1.1992. ( http :// www . scc . rutgers . edu / serbian _ digest /17/ t 17-10. htm ), a zatim i novinar Milan Milošević u istom časopisu u broju od 11. 5. 1992. ( http :// www . scc . rutgers . edu / serbian _ digest /33/ t 33-2. htm )

Umesto zaključka

Kako je najbolje sve ove članke i govore sadašnjih funkcionera LDP-a, koje smo prezentirali, nazvati? Da li je to “govor mržnje” i “kontaminiranje medijskog prostora”, kako su često ovih godina predstavnici NVO sektora nazivali i mnogo blaže ispade predstavnika tzv. „nedemokratskih“ (čitaj: suparničkih, rivalskih) stranaka ili kulturnih poslenika, ili nije, pošto potiče od istomišljenika kojima treba progledati kroz prste? Da li su ovi stavovi viđenijih ljudi ove ultra-liberalne partije u skladu sa njenim pricipima? Zašto se ovo skriva od javnosti? Da li se lustracija koju zahteva LDP odnosi i na njihove sopstvene članove ili su samim dobijanjem partijske knjižice oprani njihovi ''gresi'' iz prošlosti? Da li oni koji se sluze „govorom mržnje“ imaju prava druge optuzivati i osuđivati zbog istog? Da li su možda oni koji prizivaju „gvozdenu metlu“ oni koji bi trebali biti njome počišćeni?

Neka drugi daju odgovore na ova pitanja. Mi smo se samo potrudili da ovo izađe u javnost i da ljudi saznaju nešto što je gurano pod tepih i nastavićemo sa objavljivanjem ovakvog ''govora ljubavi i demokratije'' najglasnijih predstavnika tzv. druge (ili bolje rečeno beskrajno licemerne) Srbije. Istina je najbitnija.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM