Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo NIN

 

 

Ljubinka Milinčić

Putinov put

Putinova autoritarna modernizacija Rusije pobedila na izborima. Ona je donela Rusima stabilnost, poredak, rast standarda, smanjenje broja nezaposlenih i siromašnih

Od trenutka kad se saznalo da će izbornu listu Jedinstvene Rusije predvoditi Vladimir Putin, parlamentarni izbori postali su krajnje nezanimljivi – nije bilo nikakve sumnje da će partija koju on predvodi dobiti dvotrećinsku većinu. A to znači da će moći da donosi kakve god želi zakone, da menja Ustav, da stavlja veto čak i na odluku predsednika. Istina, predsednik Rusije ima ogromna ovlašćenja i on može da raspusti Dumu, ali takav scenario vodio bi u haos koji u ovom trenutku ni vladajuća stranka, ni predsednik sasvim sigurno ne žele. Cilj veta je i ovde, kao i u međunarodnoj politici, da se ne upotrebi. Ali da se zna da je i to moguće.

Zato su se parlamentarni izbori pretvorili u referendum o poverenju Putinu koji je u jednom trenutku mogao potpuno da oduva Pravednu Rusiju, svojevremeno osnovanu s ciljem da svojim levim idejama uzme deo glasova komunistima. U tome je uspela, ali je istovremeno imala ulogu i da pojača konkurenciju u okviru vladajuće partije. Stalne izjave njihovog lidera Sergeja Mironova da podržava Putina ali ne i Jedinstvenu Rusiju otvarale su članovima njegove partije vrata u nekim institucijama kojima bi inače mogli da upravljaju samo pripadnici vladajuće stranke. Da se to dogodilo, u Dumi bi bile samo tri partije, što Kremlj nije želeo, pa je Pravedna Rusija nekim čudom uspela da prevaziđe cenzus i, sa nešto više od sedam procenata, ponovo se nađe u Dumi. Jedan deo birača glasao je za Pravednu Rusiju iz protesta. Poznato je da se glasovi malih partija koje ne uđu u parlament, po proporcionalnom sistemu, dele onima koje su prešle cenzus. Svesni da prave opozicione partije kao što su Savez desnih snaga, Jabloko, Agrarna, nemaju nikakve šanse da uđu u Dumu, protivnici Jedinstvene Rusije, suviše gadljivi na komuniste i Žirinovskog, glasali su za Pravednu Rusiju. Bilo kako bilo, u ruskoj Dumi sedeće 315 deputata Jedinstvene Rusije, 57 komunista Genadija Zjuganova, 40 predstavnika liberalno-demokratske partije Vladimira Žirinovskog i 38 deputata Pravedne Rusije Sergeja Mironova.

Ono što posebno privlači pažnju je činjenica da se Rusija potpuno odrekla nasleđa devedesetih godina i ljudi koji su tada vodili državu. Na svojevrsnom referendumu birači se nisu izjašnjavali samo o poverenju Putinu, već i o svom odnosu prema devedesetim godinama. Rezultat ovih izbora je najčešća kritika tog perioda i liberala koji su u to vreme rukovodili državom. Sam Putin govorio je u predizbornoj kampanji da se tadašnji haos ne sme ponoviti, i da se ne sme pružiti još jedna prilika onima koji su već bili na vlasti. Autoritet i popularnost Vladimira Putina umnogome su se zasnivali na tome što su u njegovom periodu postepeno ali sigurno prevaziđene devedesete. I zahvalnost za to je sigurno jedan od motiva koji su birače nagnali da u nedelju ubace glasački listić tamo gde im je Putin rekao. A partije čiji su lideri političari iz vremena Borisa Jeljcina – Nemcov, Kasjanov, Javlinski... nisu uspele da dobiju ukupno ni dva procenta. Tako je doneta konačna presuda – u politici Rusije, njih više neće biti. Bar u sledeće četiri godine.

Zahvaljujući Putinovom pozivu da se izađe na “referendum”, izlaznost je bila najveća u novoj istoriji Rusije iako je kampanja bila veoma dosadna i bez ikakvih ideja. Niko se tu nije bavio ni socijalnim pitanjima, ni inflacijom, ni modernizacijom zemlje – sve je zanimala samo Putinova sudbina i pitanje – kojim trikom se može postići da Putin ode a da ipak ostane. Razmišljanje na tu temu i razrađivanje brojnih scenarija počelo je još 2004. godine, čim je počeo Putinov drugi mandat. Ponuđeno je bilo bezbroj varijanti – od najlogičnije – izmene Ustava referendumom, do raznih manipulacija kojima bi se vešto mogao izigrati zakon. Sve njih je sam Putin odbacivao jednu za drugom uporno ponavljajući da ne želi da krši Ustav, ali mašti i dalje nema kraja. U svakom slučaju, Putinova popularnost je i dalje tako velika da bi, da je glasačima kojima je objašnjeno da glasajući za Jedinstvenu Rusiju, glasaju za “Putinov plan”, postavljeno pitanje da li su za to da Putin ostane na vlasti sledećih četiri ili osam godina, rezultat bio sasvim sigurno još veći. Vreme, međutim, izmiče, do kraja decembra će Jedinstvena Rusija morati da predloži svog kandidata za predsednika i to će najverovatnije biti čovek koga će Putin podržati na predsedničkim izborima zakazanim za 2. mart iduće godine. Ali zagonetka i dalje nije rešena – ko će ostvarivati “Putinov plan”? Može li i kako Putin to da kontroliše?

Situacija za ruskog predsednika je veoma povoljna jer je nova Duma znatno legitimnija od prethodne – oslanjaće se na volju 90 posto izašlih na izbore, dok se prethodna oslanjala na 70. Tada je za partije koje nisu ušle u parlament glasalo 30 posto građana, a sada je sedam partija koje nisu prešle cenzus dobilo ukupno manje od deset posto glasova.

Da bi se znalo čime je Putin zaslužio takvo poverenje treba se setiti 2000. godine kada je došao na vlast kao Jeljcinov kandidat, potpuno nepoznat, i podržan od tadašnjih vladara Kremlja, oligarha Berezovskog, Gusinskog, Abramoviča i niza drugih koji su bili uvereni da će on biti najbolji nastavljač Jeljcinove politike. To je značilo da će, zaklonjeni njegovim predsedničkim autoritetom, moći i dalje da pljačkaju Rusiju i njeno ogromno bogatstvo. Vrlo brzo se ispostavilo da su se prevarili u računici. Ali da najpre vidimo kako je izgledala tadašnja Rusija.

Tokom osam godina Jeljcinove vladavine, zemlja je od svetske velesile, prema ekonomskim pokazateljima, spala na nivo zemlje u razvoju. Reforme koje je sprovela ekipa Borisa Jeljcina bile su praćene inflacijom, smanjenjem proizvodnje i drastičnim padom nivoa i kvaliteta života, obećanjima da će sve to kratko trajati, a da posle toga narod i državu čeka procvat i blagostanje. Ali sve je bilo obrnuto – proizvodnja je padala sve ubrzanije – 1991. godine bruto nacionalni dohodak se smanjio za pet posto a 1992, godine, za još 14,5. Godine 1993. proizvodnja je pala za 9,7 posto a budžetski deficit za 1994. godinu iznosio je 10,7 procenata. Državna kasa popunjava se uglavnom štampanjem novca i u novu 1995. godinu ušlo se sa državnim dugovima, nezaposlenošću, inflacijom, bez investicija i s ogromnim budžetskim deficitom. Uslediće niz pokušaja stabilizacije koji će se završiti najvećom pljačkom na svetu. Ogromno bogatstvo Rusije podelilo je među sobom dvadesetak ljudi koji su kasnije nazvani oligarsima jer su zahvaljujući svojoj finansijskoj moći prigrabili i političku. I dok oni kupuju avione, vile po svetu, narod bukvalno gladuje. To je ono na šta je Putin podsetio u predizbornoj kampanji – nije bilo ni hleba, ni mleka ni mesa... pa čak ni šibica.
Bojeći se da tako povoljna klima za pljačku neće potrajati, oni veštim manipulacijama iznose novac iz zemlje. Do 2000. godine, prema raznim procenama, izneto je između 300 i 500 milijardi dolara. Da bi se shvatila vrednost tog novca, treba reći da je državni budžet Rusije u to vreme iznosio 30 milijardi dolara. Jeljcinove reforme odrazile su se i na demografiju Rusije. Od 1992. godine do 2000. prirodno smanjenje broja stanovnika meri se brojem od 6,8 miliona ljudi. Krenuo je i novi talas emigracije – od 1992. godine zemlju je napustilo više od 250.000 naučnika i stručnjaka retkih profesija....
Krajem 1999. Boris Jeljcin, već star i bolestan, odlučuje da ode u penziju a kao kandidata za mesto predsednika predlaže tadašnjeg predsednika vlade, Vladimira Putina, uveren da će on najbolje sprovoditi njegovu politiku.

Nije malo ljudi koji i danas veruju da je to najbolje što je Jeljcin ikad u životu uradio, ali upravljati zemljom sa 98 subjekata federacije nije nimalo lako. Pogotovu kad se zna da je svaki gubernator bio pravi mali car u svojoj guberniji, neki od njih su tražili da im se odobri da drže svoje zlatno-valutne rezerve, da imaju sopstveni energetski, carinski sistem, čak i sopstvenu valutu.

Čim je postao predsednik, Putin je odlučio da najpre konsoliduje vlast.
Kremlju su potčinjeni alternativni centri organa vlasti – ukinute su duple funkcije a jačanjem predsedničkog sistema prevaziđena je birokratska razdrobljenost ali i ojačane pozicije vlade u pregovorima sa svemoćnim oligarsima. Volji Kremlja su i formalno (u skladu s Ustavom) potčinjena sva federalna ministarstva, uključujući i predsednika vlade. Nova vlast se obračunala sa oligarsima – oni koji nisu želeli da prihvate nove uslove su emigrirali, a oni drugi su morali da deo svog bogatstva ulože u razvoj zemlje.
Gubernatori se više ne biraju na izborima jer je u mnogim subjektima federacije institut slobodnih izbora bio potpuno obesmišljen korupcijom, ucenjivanjima. Na vlast su dolazili klanovi protiv kojih niko nije smeo ni mogao da se bori, a na izbore je izlazilo najviše 25 posto građana. Danas kandidata predlaže predsednik RF, ali ne može da ga nametne, lokalni parlament ima pravo da ga ne prihvati (što se kasnije i događalo).
Preduzeti su koraci da se očisti armija, milicija i služba bezbednosti od korumpiranih i kriminalnih podanika Jeljcinove “porodice”. Lagano, korak po korak, počeo je da se popravlja životni standard naroda, kao i njihova pravna bezbednost. Državni budžet je izbalansiran, plate i penzije su počele redovno da se isplaćuju, sniženi su i stabilizovani porezi koji su polako počeli da pune državnu kasu.

Putin je inicijator osnivanja prve masovne partije centra Jedinstvena Rusija, koja je u Dumi već drugi put osvojila dvotrećinsku većinu, što joj daje velike mogućnosti. Pre Putina na ruskoj političkoj sceni bilo je nekoliko desetina partija liderskog tipa. Baviti se politikom značilo je formirati partiju, uložiti novac u političku reklamu, zatim napraviti koaliciju sa još nekoliko takvih partija da bi se ušlo u parlament, a onda se koalicija raspadala – cilj je bio ostvaren, a u parlamentu su se ostvarivali ciljevi sopstvenog biznisa. Državna duma Rusije u jednom trenutku bila je stecište kriminalaca koji su mogli sve – čak i da ubiju svog konkurenta, a kojima niko nije mogao ništa jer ih je štitio imunitet.

Skok cena nafte veoma je pomogao ostvarivanju Putinovih planova. U februaru 2003. osnovan je Stabilizacioni fond u koji se uplaćuju sve carine od izvoza nafte i naftinih derivata, deo poreza od ruda, u vreme kad cena nafte nije niža od 18,5 dolara. Ta sredstva se mogu koristiti samo u slučaju da cena padne ispod 12 dolara.
Cena ne samo da nije pala, ona je nezadrživo rasla da bi danas dostigla visinu od skoro 100 dolara. Stabilizacioni fond koji je po planu trebalo da sadrži 500 milijardi dolara, napunjen je za samo godinu dana. Bruto nacionalni dohodak konstantno raste, odliv ruskog kapitala je u odnosu na 2000. godinu deset puta manji.

U međuvremenu je završena privatizacija krupnih preduzeća, dok su velike naftne kompanije vraćene državi. Šok Zapada, nastao kad je Hodorkovski uhapšen a njegov “Jukos” prešao u ruke države, vrlo brzo je prevaziđen. Dok poseduje naftu i gas, Rusija je mnogo potrebnija Zapadu nego on njoj, i to je svima jasno. Putinu pre svega.
Rusija je danas, smatraju mnogi, nova obećana zemlja za strance, ono što je bila Amerika pre sto godina, a stručnjaci kažu da je po odnosu rizik-rentabilnost, to najbolje mesto u Evropi. Nema druge zemlje u kojoj se i iz malog biznisa izvlači dobit od 30-40 procenata. Tome doprinosi i poreska politika kakva ne postoji na Zapadu. U Nemačkoj, na primer, ako godišnji prihodi iznose 80.000 evra, na poreze odlazi 54 procenta. U Rusiji, u prvih pola godine stranac plaća 35 posto, a posle toga postaje poreski rezident i plaća 13 procenata. Sa istom platom menadžer u Rusiji zapravo dobija duplo više.
Što se spoljne politike tiče, može se reći da je Vladimir Putin za veoma kratko vreme uspeo da među stranim kolegama stekne reputaciju savremenog političara, pažljivog i hrabrog, opuštenog i zvaničnog istovremeno. Činilo se da reaguje uvek u pravom trenutku i onako kako treba. Nemačkom Bundestagu obratio se na nemačkom jeziku, predsednika Buša je prvi podržao posle 11. septembra 2001. godine i obećao mu pomoć i čak dozvolio Americi da za obračun s talibanima koristi ruske baze u centralnoj Aziji. Taj 11. septembar biće prekretnica u odnosima Rusije sa svetom. Putin je svima stavio do znanja da je svet jedan i da ima zajedničkog neprijatelja – međunarodni terorizam, ali je za spoljne odnose možda najvažnije što je Rusija vratila kredite Zapadu i posle toga potpuno promenila spoljnu politiku. Putin je otvoreno rekao svojim zapadnim kolegama – od danas vam ništa ne dugujemo i vodićemo politiku koja nama odgovara.
Godina 2006. se može nazvati godinom vraćanja Rusije na političku scenu. Dogodilo se nešto o čemu niko nije mogao ni da mašta – samo 15 godina posle raspada SSSR-a i potpunog uništenja ekonomije, Rusija je u istoj godini postala predsednik kluba “G-8”, predsedavajući u Savetu Evrope i predsedavajući Komiteta ministara Saveta Evrope.
Taj povratak nije zapadnim partnerima uvek najprijatniji. Oni su često kritični, skeptični, spremni da procenjuju zaslužuje li Rusija njihovo društvo ili ne, čak se javljaju i inicijative da se Rusija zbog ovoga ili onoga izbaci iz međunarodnih organizacija.
Od 2003. godine, kad je započeo njegov drugi mandat i kad je postalo očigledno da će se Rusija vratiti na svetsku političku scenu mnogo brže nego što je iko, pa i ona sama, mogao da veruje, svedoci smo niza globalnih i lokalnih “nesporazuma” koji se nikako ne uklapaju u postojeću deklaraciju o rusko-američkom partnerstvu. Vašington namerava da postavi rakete protivvazdušne odbrane u Poljskoj i Češkoj, a ubistvo novinarke Ane Politkovske i trovanje Litvinjenka u Londonu, otvoreno se pripisuje lično Putinu. U rejtingu ekonomskih sloboda Rusiju su svrstali na 102. od 130 mesta. “Transparencdž International” ubraja je među najkorumpiranije zemlje u svetu, a “Reporteri bez granica” smatraju da po slobodi štampe zauzima 147. od 168 mesta, iza Sudana i Zimbabvea!
Početkom 2007. na 43. međunarodnoj konferenciji o bezbednosti u Minhenu, koju obično nazivaju političkim Davosom, Putin je izgovorio reči koje će ući u istoriju kao trenutak preokreta u međunarodnoj politici: “Sjedinjene Države su prekoračile svoje nacionalne granice u svim oblastima – i u ekonomiji, i u politici, i u humanitarnoj sferi.”
Putinov govor će ostati zapamćen po tome što je optužio SAD za pokušaj da vladaju svetom, NATO da provocira Rusiju, a OEBS da se pretvara u “vulgarni instrument koji opslužuje interese jedne ili grupe država evropskih zemalja. Putinov govor imao je za cilj da svi važni igrači na međunarodnoj sceni shvate – Rusija se budi iz pasivnog suprotstavljanja jednopolarnom svetu i prelazi na aktivno učešće u međunarodnim delima i da izraz “što može Jupiter, ne može bik”, nije prihvatljiv kao princip na kome se zasnivaju odnosi sa Rusijom”.

Putinova Rusija imala je na početku 2007. godine zlatne rezerve 303,7 milijardi dolara, u Stabilizacionom fondu se nalazi 88 milijardi, a strane investicije iznose 41 milijardu. Osim naftnog sektora, evidentan je uspešan razvoj vojne industrije, crne i obojene metalurgije, poljoprivrede.

Narod Rusije zahvalan je Putinu pre svega zato što mu je vratio ponos. Posle strašnih devedesetih, danas više nije sramota biti Rus. I zato je Putinova autoritarna modernizacija Rusije pobedila na izborima. Ona je donela Rusima stabilnost, poredak, rast standarda, smanjenje broja nezaposlenih i siromašnih. Ranije su sovjetski ljudi sa zavišću gledali na zapadno izobilje, a danas su postali najbolji kupci po svetskim mondenskim mestima. Ne treba, međutim, zaboraviti da Rusija još uvek ima 25 miliona siromašnih. Putin je, određujući pravce daljeg razvoja Rusije, prednost dao rešavanju problema kao što su izgradnja puteva, stanova, razvoj zaostalih regiona, istraživanje Sibira i Dalekog istoka, rekonstruisanje i organizovanje proizvodnje visokih tehnologija. To su oblasti za koje je vlada već izdvojila sredstva.
I ma koliko bilo primedbi na ruske izbore, ljudi ipak imaju mogućnost da biraju. I ma koliko bila autoritarna ruska država, društvo, bez obzira na sve, ide prema demokratiji.

Jedinstvena Rusija ipak nije nova KPSS

Mihail Leontjev
politikolog, televizijski novinar

Kombinacija neuobičajeno velikog odziva za parlamentarne izbore i visok postotak otvorenih mesta za Jedinstvenu Rusiju pokazuje da je Putinovo biračko telo razumelo predsednika i poverovalo mu. Razume se, očekivalo se da će Jedinstvena Rusija pobediti, ali se pri tom računalo i na apatičnost birača. Apatije, međutim, nije bilo. Qudi su se odazvali predsednikovom pozivu da dođu i glasaju “onako kako bi glasali na referendumu”. To je dokaz da predsednik ne samo da uživa popularnost, već i poverenje građana. A poverenje i popularnost nisu isto.
Sada se realno pojavljuje novi centar vlasti: parlament. Pre ovih izbora on to nije bio. Obavljao je, doduše, određene funkcije, bio na neki način povezan s vlašću, ali ni izdaleka nije bio njen centar. Sada je, dakle, došlo do izvesnog usložnjavanja političkog sistema i to je dobro. Politički sistem i treba da se odlikuje sposobnošću multivarijantne realizacije. Ja lično nisam oduševljeni pristalica klasične, liberalnodemokratske podele vlasti. Čini mi se da to ne odgovara našoj političkoj tradiciji ni našem političkom mentalitetu, ali to nikako ne znači da verujem kako sve treba da bude skoncentrisano samo u jednoj tački.

Viktor Guščin
politikolog

To je delo prilično dosledne politike i veoma ozbiljnih političko-tehnoloških metoda. Otprilike pre pola godine ili nešto malo ranije, vlast je sumnjala u to da će odziv biti veliki pa je zato amandmanima povećala visinu cenzusa. Putin, čiji je lični rejting 72 posto, pretvorio je izbore u plebiscit time što se stavio na čelo liste Jedinstvene Rusije. Korišćeni su tipični administrativni metodi mobilizacije građana, kojima je bogata kako naša “psihološka”, tako i realna istorija. Putin je ubeđeno govorio ne samo o planovima Jedinstvene Rusije, već i o perspektivi zemlje u 2012. ili 2015. godini, odnosno, uveravao je građane da će biti ispunjeno sve ono što je planirano. Kod nas je već pravilo da kada neko preuzima na sebe veliku odgovornost, to nailazi na odobravanje.
Ako ovim izborima pristupimo sa stanovišta one poznate francuske izreke po kojoj se đavo krije u detaljima, i ako temeljno izanaliziramo sve detalje, sigurno je da ćemo drugačije sagledati ove rezultate Jedinstvene Rusije. Već uvežbana uloga nove Dume pod nazivom “Kolektivni Putin” od sada će funkcionisati u stvarnosti. To znači da sa demokratije i njenog vođenja računa o proceduri prelazimo na režim utilitarno-pragmatskog autoritarizma.

Oleg Popcov
pisac

Rezultati jesu očekivani, ali je bilo i neočekivanosti. Tokom poslednjih 18 godina prvi put se događa da vladajuća stranka pobeđuje drugi put zaredom. Sada konstatujemo važnost činioca stabilnosti i bilo bi besmisleno da se oko toga sporimo. Međutim, svi smo potpuno svesni da je više nego ubedljivu pobedu Jedinstvene Rusije doneo sam Putin koji je pristao da bude nosilac liste. To je rezultatima te stranke dodalo bar 20 do 25 procenata. Razume se, i da nije bilo Putina, Jedinstvena Rusija bi imala većinu u Dumi, ali ta većina ne bi bila tako ubedljiva.
Administrativni resursi su totalno iskorišćeni na ovim izborima, to je tačno. Istine radi, moramo reći i da je vladajuća partija za četiri godine uspela da privuče u svoje redove oko 80 posto čelnika regionalnih vlasti. Jeste Kremlj rukovodio tim procesom, ali se on odvijao bez otpora i haosa.
Svedoci smo kraha desnih snaga. Ne poraza, već potpunog kraha, logičnog još od prošlih izbora. Tada su desne snage precenile bogate, dok su leve snage potcenile siromašne. Komunisti su uspeli da izvuku neku pouku.
Glavni zaključak je to da smo dobili parlament u kome ogromnu većinu ima jedna stranka. U tom smislu nanet je žestok udarac parlamentarizmu. Moramo to realno sagledati. Naime, postojanje opozicije u parlamentu može predstavljati svojevrsno jemstvo “čistote” usvojenih zakona, koji, kada nastaju u sudarima koji na kraju dovode do kompromisa, postaju raznovrsniji i obimniji.

Mihail Rostovski
analitičar

Vladajuća partija sa Putinom na čelu postigla je znatno skromnije rezultate nego što ih je postigao sam Vladimir Putin na predsedničkim izborima 2004. godine.
Wegovi apologeti na to mogu da odgovore da bi, bez njega, rezultati Jedinstvene Rusije bili još slabiji. Ali to onda znači da je partija koja ima funkciju glavnog parlamentarnog uporišta Vladimira Vladimiroviča Putina bez njegove snažne podrške zapravo politički invalid!
Još donedavno bilo je u modi da se kuka kako je pod Putinom politika postala krajnje dosadna. Danas više niko ne može da se žali na dosadu. Ko zna šta će se dogoditi tokom narednih nedelja, kakvi nas sve burni događaji čekaju. Samo, vredi li se stvarno radovati zbog toga? Kako ono kažu, “Dabogda živeo u zanimljivo vreme...”

Vitalij Ivanov
zamenik predsednika Centra
za političku konjunkturu Rusije

Vredelo bi, međutim, obratiti pažnju i na neke druge stvari. Poslednjih nedelja kampanje praktično je glavna tačka dnevnog reda bila najžešća moguća kritika perioda 90-ih godina i liberala, koji su se u to vreme ponašali i kao menadžeri i kao gazde, gospodari. Sam Putin je govorio da se ne sme dozvoliti da se ikada više vrati onaj nekadašnji haos, da se ne sme dopustiti da se vlasti opet domognu onih koji su “bezuspešno pokušali da upravljaju zemljom, a danas bi želeli da prekroje i uprljaju planove razvoja Rusije, da promene kurs koji naš narod podržava, da vrate vremena poniženja, zavisnosti i raspada”.
Zato izbori 2. decembra nisu bili samo referendum o poverenju Putinu, već i referendum o odnosu prema periodu 90-ih godina i ljubiteljima tog perioda. Strogo govoreći, već odavno je uspostavljen nacionalni konsenzus da su ž90. bile “mračna epoha” koja se ni u kom slučaju ne sme ponoviti. Putinov autoritet i popularnost umnogome se temelje upravo na tome da je u periodu njegovog predsednikovanja došlo do postepenog, ali nezaustavljivog “prevladavanja” 90-ih godina. Zahvalnost na tome bila je jedan od motiva zbog kojih su birači sada glasali za Putina i Jedinstvenu Rusiju. Drugačije rečeno, 2. decembra 2007. godine ruska nacija je potvrdila da kategorički ne želi restauraciju poretka (preciznije bi bilo reći besporetka) Jeljcinove decenije, i odobrila je nastavak Putinove epohe.
Doduše, “ljubitelji 90-ih godina”, pre svega lideri Saveza desnih snaga, ipak su u kampanji izneli jedan prilično sadržajan argument. Podsećali su da apsolutna većina Putinove ekipe, celokupno rukovodstvo Jedinstvene Rusije, svi ministri i gubernatori tokom 90-ih godina nisu bili nikakva nepomirljiva opozicija, već su naprotiv ili bili na vlasti, ili su nekako bili sasvim uz vlast. Pa kako onda takvi ljudi mogu da kritikuju i proklinju ž90. godine?
Na taj napad niko nije odgovorio, a trebalo je, tim pre što je odgovor jednostavan: uopšte se ne radi o tome čime se ovaj ili onaj političar bavio pre 10 ili 15 godina i šta je on tada mislio. Pitanje je kako se on odnosi prema tom periodu i prema svojoj ulozi u njemu. Nije dovoljno da se čovek samo pokaje i odrekne prošlosti, već je potrebno da se svom snagom bori da se ta prošlost više nikada ne vrati. Tim pre što je sada toj epohi već izrečena konačna presuda.

Konstantin Remčukov
izdavač i glavni urednik lista
“Nezavisimaja gazeta”

Mene interesuje inflacija, uloga države u privredi, odsustvo konkurencije, mikroekonomske reforme, mogućnost pristupa medijima, produktivnost privrede, devizni kurs, problemi imigracije, spoljne politike, privredna likvidnost, cene proizvoda prirodnih monopola i tako dalje. Ako je suditi po tome da je vladajuća stranka postigla znatno lošije rezultate u Moskvi i Piteru nego u celoj zemlji u proseku, i ako je suditi po tome da je u tim gradovima postigla nepristojno loš rezultat u poređenju sa Čečenijom i Ingušetijom, onda u megalopolisima postoji veliki broj birača koji su mi slični. Za našu vlast je karakteristično oslanjanje na regione koji su na socijalno-ekonomskom planu zaostali i zavise od budžetskih transfera. Za birače iz velikih gradova sa postindustrijskom i razvijenom industrijskom privredom nisu dovoljno pojednostavljene paradigme, strašila i alternative. Oni više znaju o vlasti i načinu na koji žive njeni nosioci, pa se ne pretržu u nastojanju da dokažu svoju lojalnost centru, jer su sami sebi centar.
Čini mi se da glavni razlog zbog koga su izbori za Dumu bili predstavljeni kao glasanje o poverenju Putinovom kursu leži u nastojanju da se osigura da Putin kao lider Jedinstvene Rusije postigne bolji rezultat od rezultata koji će postići njegov budući naslednik. Onda bi bilo nekog osnova da ga smatraju, ako ne legitimnijim, a ono popularnijim liderom. A zašto su uopšte potrebne te efemerne i relativne prednosti? Moralno i nacionalno liderstvo kao niša za Vladimira Putina u postpredsedničkom periodu teško se može definisati u kategorijama postojećeg ustava. Sva je prilika da na početku izborne kampanje Putin još ni sam nije bio načisto kakvo će biti njegovo buduće mesto u strukturi vlasti, pa je za svaki slučaj poželeo da se 2. decembra osigura visokim procentom glasova. Sadašnji raspored mesta u parlamentu garantuje vlasti dvotrećinsku, ustavom propisanu većinu kad se bude glasalo o ključnim ekonomskim i političkim pitanjima. Mironov i Žirinovski uostalom nikada nisu istupali protiv Putina i to se ni ubuduće neće dogoditi.
Ni sam Putin nije tokom prve četiri godine svog predsednikovanja prekršio nijedno obećanje dato Jeljcinu, koliko god da su im rejting, popularnost, i zdravstveno stanje neuporedivi. O predsednikovom timu ne vredi trošiti reči. Pre osam godina na ključnim mestima nije ni izbliza bilo ovolikog broja ljudi koji su odani i dužni predsedniku lično. I to je, takođe, faktor kontinuiteta kursa.
Ogorčio me je katastrofalan rezultat demokratskih stranaka. Jasno je da novi ljudi treba da se late udruživanja svih pobornika vrednosti savremene tržišne demokratije. Na kraju krajeva, prethodni lideri su 20 godina na ovaj ili onaj način bili na vlasti: imali smo poverenja u njih, nadali smo se, tražili da se ujedine, praštali smo im greške. To što su ljude tržišne orijentacije lišili mogućnosti da njihovi stavovi budu zastupljeni i u parlamentu zbog sopstvene nesposobnosti da se udruže – a ta nesposobnost je bila direktno prouzrokovana ličnim ambicijama – nije samo privatni neuspeh konkretnih političara. To je neuspeh istorijskih razmera.
Sada će funkciju obuzdavanja apetita Dume morati da preuzme desno krilo Jedinstvene Rusije, pa i sam Vladimir Putin. A to nije prirodno za jednu u suštini centrističku stranku. Bez desnih ideja nije mogućno napredovanje na putu povećanja privredne produktivnosti.

Priredila i prevela
Ljiljana Nedeljković

Kosovo

“Da su nas pitali, nikad ne bi doneli takvu odluku. U svakom slučaju, mi nikad ne bismo pristali na takvo mešanje u unutrašnje stvari druge zemlje. Ono ne može biti opravdano nikakvim razlozima, uključujući i takozvanu humanitarnu intervenciju. Mislim da je operacija bila ogromna greška u oblasti međunarodnih odnosa, i da predstavlja kršenje osnovnih principa međunarodnog prava. Tim pre što je sve što su hteli da postignu saveznici u alijansi, u praksi pokazalo suprotno ciljevima koje je NATO proklamovao.”
To su porve zabeležene Putinove reči o Kosovu. Izgovorio ih je na početku svoje predsedničke karijere. I sve do današnjeg dana, ništa se u njegovom stavu nije izmenilo. Ali se izmenila pozicija Rusije, pa je taj stav omogućio da se o problemu Kosova u svetu drugačije razmišlja. Situacija koja je u jednom trenutku izgledala potpuno rešena u korist Albanaca, danas ne izgleda tako jasna. Zahvaljujući Rusiji, svet je veoma zabrinut zbog mogućih posledica takvog rešenja. I mada ne znamo šta će se desiti posle 10. decembra, kad tročlana komisija UN podnese izveštaj o neuspehu pregovora, možemo biti sasvim sigurni da u UN neće proći nikakva odluka sa kojom se ne bi složila Srbija. Sve ostalo što se može dogoditi, dovešće i Evropu i svet u veoma nezgodnu situaciju. O tome je Putin govorio i ove godine u intervjuu italijanskom “Korijere dela sera”:
“Naša pozicija je zasnovana na principima međunarodnog prava, među kojima je jedan od glavnih princip teritorijalne celovitosti država. Drugo, naša pozicija zasnovana je na odlukama Saveta bezbednosti Organizacije ujedinjenih nacija. Hoću da naglasim da Rezoluciju 1244, koju smo jednoglasno usvojili, niko nije ukinuo. A u njoj, u samoj Rezoluciji i njenim aneksima, crno na belo piše da je Kosovo neodvojivi deo Srbije.
Dalje, ako hoćemo da princip samoopredeljenja naroda, nacija, a to je bio sovjetski pristup u vreme borbe s kolonijalizmom, stavimo iznad principa teritorijalne celovitosti, u tom slučaju takvo rešenje i takav pristup moraju imati univerzalni karakter i moraju da budu prošireni na druge delove sveta, u svakom slučaju na druge oblasti Evrope. Naši partneri nisu nas ubedili izjavama da kosovski slučaj ima jedinstveni karakter, jer nema nikakvih argumenata da se kosovski slučaj po bilo čemu razlikuje od situacija u Južnoj Osetiji, u Abhaziji ili u Pridnjestrovlju. U jednom slučaju raspala se jugoslovenska komunistička imperija, u drugom se raspala sovjetska komunistička imperija. U jednom je bio etnički sukob i u svim drugim slučajevima su bili etnički sukobi. I tu i tamo je bilo ratova. I tu i tamo je bilo žrtava. I tu i tamo je bilo zločinaca i žrtava tih zločina. Južna Osetija, Abhazija i Pridnjestrovlje već 15 godina sebe smatraju nezavisnim državama. Tu su izabrani parlamenti, predsednici, doneti su ustavi. Nikakvih razlika nema.
Ne razumem zašto je nužno da danas lomimo žpreko kolenaž ceo jedan evropski narod, da ga ponižavamo i teramo na kolena, kako bi potom cela zemlja videla neprijatelje u onome ko je to učinio. Takva pitanja treba rešavati samo na osnovu saglasnosti i, ponavljam, kompromisa. Mislim da te mogućnosti nisu iscrpene. Čujemo samo jedan odgovor: treba požuriti. Kuda da žurimo? Molim da mi se objasni šta se to dešava da moramo da skačemo kao opareni.”


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM