Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Adam Mihnjik

Poljski lov na veštice

Nedavno je poljska vlada poku šala da liši Bronjislava Geremeka mesta u Evropskom parlamentu, na koje je izabran 2004. godine. Parlament je odmah glasao i osudio akciju poljske vlade. Jedna od najistaknutijih poljskih javnih figura, Geremek je bio lider Solidarnosti i bivši politički zatvorenik komunističkog režima. Kao ministar spoljnih poslova od 1997. do 2000, bio je odgovoran za pristupanje Poljske NATO-u. Poljska vlada pokušala je da ga ukloni sa mesta poslanika jer je odbio da potpiše izjavu da nije bio agent tajnih službi tokom godina komunizma.

Dužnost da se napiše takva izjava propisana je novim zakonom o “lustraciji” ili očišćenju, koji je u poljskom parlamentu progurala desničarska izvršna vlast predvođena predsednikom Lehom Kačinskim i njegovim bratom blizancem, premijerom Jaroslavom Kačinskim, u okviru zahuktale kampanje da se klasa zaposlenih “očisti” od ljudi koji su osumnjičeni da su bili tajni saradnici bezbednosnih službi od 1944. do 1990. Zakon, koji je stupio na snagu 15. marta, zahteva da svi Poljaci koji su zaposleni u privatnim, javnim i državnim službama, a rođeni su pre avgusta 1972. godine – uključujući političare, profesore, advokate, sudije, novinare, bankare i direktore škola, preduzeća itd. – u roku od dva meseca dostave pisanu izjavu da li su ili nisu sarađivali sa bivšim komunističkim bezbednosnim službama. Oni koji, kao Geremek, odbiju ili daju lažne informacije mogu biti sprečeni da se bave svojim profesijama ili da rade u državnoj službi deset godina.

Evropski parlamentarci nazvali su ovu akciju poljske vlade protiv Geremeka lovom na veštice. Odbijajući da se povinuje, Geremek – čije su aktivnosti iz ere komunizma već ispitivale prethodne vlade i čije su antikomunističke preporuke nesporne – izjavio je da je novi lustracioni zakon pretnja građanskim slobodama. Kao odgovor, premijer Kačinski optužio je Geremeka da “čini štetu svojoj otadžbini” i “provocira jednu antipoljsku aferu”. Iste fraze koristili su i lideri komunističke Poljske kada je Geremek kritikovao njihovu lošu vladavinu.

Poljski Ustavni sud presudio je 11. maja da su mnoge od novih lustracionih procedura neustavne – obrazloženje presude bilo je dugo i veoma detaljno. “Lustracija ne može biti korišćena da bi se ljudi kažnjavali u formi osvete”, rekao je predsednik suda. Sud je takođe odredio da “izabrani službenik ne može izgubiti svoj mandat ako ne potpiše izjavu”. Dakle, Geremekovo mesto u Evropskom parlamentu je sigurno – barem zasada.

Međutim, zakon o lustraciji je bio samo jedna od akcija u okviru sistematskog napora vladajuće Partije zakona i pravde, i onih koji je podržavaju, da se podriju demokratske institucije zemlje. Od njihove pobede na izborima 2005. braća Kačinski i njihova vladajuća koalicija pokušali su da zamagle linije podele vlasti u cilju jačanja grane izvršne vlasti koju kontrolišu. Predsednik, premijer, ministar pravde napali su nezavisnost sudova na nekoliko načina: javnim dovođenjem u pitanje svake presude koja im se ne sviđa; pokazivanjem nepoštovanja prema Ustavnom sudu, uključujući sugestije da su njegove sudije pristrasne; i retorikom straha i opasnosti koju koristi vlada, a koja služi tome da opravda povećanje kazni za krivična dela i kriminalizovanje dela koja su se ranije smatrala prekršajima.

U ministarstvima i državnim ustanovama brojni službenici su bez pardona zamenjeni nekvalifikovanim, ali lojalnim novajlijama. Nezavisnost masovnih medija – posebno javnih radija i televizija – umanjena je promenama rukovodećeg kadra koje je podstakla vlada i pritiscima usmerenim na kontrolu sadržaja koji se štampa ili emituje. Napori administracije braće Kačinski da centralizuju moć ograničili su i aktivnosti nezavisnih grupa koje čine civilno društvo i autonomiju lokalnih i regionalnih vlasti.

Šta se to dešava u Poljskoj, zemlji u kojoj je pad komunizma započeo? Većina revolucija ima dve faze. Prvo dolazi borba za slobodu, a zatim borba za moć. Prva faza uzdiže ljudski duh i izvlači najbolje iz ljudi. Druga oslobađa ono najgore: zavist, intrige, pohlepu, sumnjičenje i potrebu za osvetom.

Poljska revolucija pod vođstvom Solidarnosti pratila je jedan neobičan pravac. Solidarnost je bila gurnuta u ilegalu kada su komunističke vlasti decembra 1981. proglasile vojne zakone. Tada su i Geremek i deset hiljada drugih aktivista Solidarnosti uhapšeni i zatvoreni. Ali pokret je preživeo sedam godina represije i vratio se 1989. godine sledeći širenje Gorbačovljeve perestrojke. Tokom pregovora za okruglim stolom te godine između reformističkog krila komunističke vlade i Solidarnosti postignut je kompromis koji je okončao komunističku vladavinu. To je otvorilo put mirnom uklanjanju komunističke diktature širom čitavog sovjetskog bloka.

Solidarnost je radije prihvatila filozofiju pomirenja i kompromisa nekada suprotstavljenih političkih snaga u odnosu na osvetu; prigrlila je ideju Poljske za svakoga umesto ideje države podeljene između svemoćnih pobednika i ugnjetavanih gubitnika. Od 1989. vlade su se menjale, ali je država ostajala stabilna; čak su i bivši komunisti – sada nazvani postkomunisti – prihvatili pravila parlamentarne demokratije i tržišne ekonomije.

Ali nisu svi prihvatili ovaj put. Danas Poljskom vlada koalicija tri partije: post-Solidarnost revanšisti iz Partije zakona i pravde, postkomunistička provincijska smetala iz Partije samoodbrane i naslednici šovinista, ksenofoba i antisemitističkih grupa od pre Drugog svetskog rata okupljeni u Ligu poljskih porodica. Tu koaliciju podržava Radio Marija, katolička nacionalistička radio-stanica i medijska kuća koja je fundamentalistička i po svom poljskom etnonacionalizmu i po posvećenosti poljskom katoličkom klerikalizmu. Na najmoćnijim pozicijama su braća blizanci Kačinski, koji su učestvovali u pokretu Solidarnost osamdesetih i u toku ranih postkomunističkih godina, ali su odbili put kompromisa kada su osnovali Partiju zakona i pravde sa ekstremno nacionalističkim programom.

Zašto se sve to dešava? Svaka uspešna revolucija stvara pobednike i gubitnike. Poljska revolucija donela je građanska prava zajedno sa povećanim kriminalom, tržišnu ekonomiju zajedno sa propalim preduzećima i visokom nezaposlenošću, i nastanak dinamične srednje klase paralelno sa povećanim nejednakostima u dohotku. Ona je otvorila Poljsku ka Evropi, ali i donela strah od stranaca i najezdu zapadne masovne kulture.

Za gubitnike poljske revolucije iz 1989, sloboda je donela veliku neizvesnost. Radnici, članovi Solidarnosti, ranije zaposleni na relativno sigurnim poslovima u velikim preduzećima, sami su postali žrtve slobode koju su izvojevali. U svetu-zatvoru komunizma, pojedinac je bio vlasništvo države, ali se država i brinula za svačiju egzistenciju. U svetu slobode niko ne vodi tu brigu. U ovoj atmosferi strepnje vlada sadašnja koalicija primenjujući naročitu mešavinu konzervativne retorike Džordža V. Buša i autoritarne političke prakse Vladimira Putina. Po napadima na nezavisnu štampu, suzbijanju civilnog društva, centralizaciji vlasti i preuveličavanju spoljnjih i unutrašnjih opasnosti, politički stilovi sadašnjih lidera Poljske i Rusije su veoma slični.

Veterani pokreta Solidarnost verovali su da će demisioniranje komunističke diktature dovesti do njihovog trijumfa. Međutim, u atmosferi pomirenja krivi komunisti nisu bili kažnjeni, a čestiti aktivisti Solidarnosti nisu bili nagrađeni. Po ranim lustracionim zakonima usvojenim devedesetih godina, ispitivani su samo najviši funkcioneri. Oni su morali da izjave da li su u prošlosti bili saradnici tajne policije. Ako bi bilo ustanovljeno da su lagali, bilo im je zabranjeno da vrše javnu službu. Ovi zakoni nisu zadovoljili mnoge ljude koji nisu odmah osetili boljitak od sloma komunizma. Osećanja nepravde dala su povod za ogorčenost, zavist i destruktivnu energiju usmerenu na osvetu kako bivšim neprijateljima, tako i starim prijateljima koji su bili uspešni u novom sistemu.

Neki bivši protivnici komunističkog režima videli su sebe kao gubitnike nakon pada komunističkog režima. Odbili su da priznaju da je oslobođenje od sovjetske vladavine najveće postignuće Poljske u poslednjih 300 godina. Za njih, Poljska je ostala zemlja kojom još upravljaju ostaci komunističkog bezbednosnog aparata. Takvoj Poljskoj je, prema njihovom verovanju, bila potrebna moralna revolucija koja će kazniti zločine, nagraditi poštenje, a nepravde nadoknaditi.

Kada su najzad pobedili na opštim izborima 2005, ove partije gubitnika dale su se na veliko čišćenje. Prema početnim procenama, lustracione procedure koje su nametnuli pogodiće 700.000 ljudi i biće potrebno sedamnaest godina da se završe. Oni su se takođe zarekli da će objaviti spiskove ljudi koji su pomenuti u izveštajima bezbednosnih službi – uprkos činjenici da su ti izveštaji notorno nepouzdani.

Ove mere proizvele su sveprožimajuću klimu straha. Ali nisu svi ostali nemi. Ustavni sud se prema svojim odgovornostima pokrenuo i, posle ponovljenih vladinih pokušaja da odloži sednicu i zameni sudije, pregledao novi zakon i presudio da je protivan ustavu. Kardinal Krakova Divič utvrdio je da u Poljskoj ne može biti mesta “za odmazdu, osvetu, nedostatak poštovanja prema ljudskom dostojanstvu i za bezobzirne optužbe”. Od vremena komunizma nije se desilo da je jedan katolički kardinal koristio takve reči prekora.

Ciljevi poljske mirne revolucije bili su sloboda, suverenitet i ekonomske reforme, a ne lov na one koji su možda služili komunističkoj tajnoj policiji godinama ranije. Da je lov na policijske agente i doušnike bio organizovan 1990. godine, kada je počela demokratska revolucija, ni dramatične ekonomske reforme bivšeg ministra finansija Lešeka Balcerovića ni uspostavljanje države u kojoj postoji vladavina zakona ne bi bili mogući. Poljska ne bi bila u NATO-u, ni u Evropskoj uniji.

Danas se sučeljavaju dve Poljske. Poljska sumnjičenja, straha i osvete bori se protiv Poljske nade, hrabrosti i dijaloga. Ova druga Poljska – ona otvorenosti i tolerancije, ona Jovana Pavla II i Česlava Miloša, mojih drugova iz nekadašnje ilegale i iz zatvora – mora prevladati. Verujem da će Poljaci ponovo braniti svoje pravo da budu tretirani sa dostojanstvom. Odluka Ustavnog suda uliva nadu da druga faza poljske revolucije neće pojesti kako svoga oca – volju za slobodom, tako i svoje dete – demokratsku državu.

May 31, 2007

(From Project Syndicate; translated from the Polish by Olga Amsterdamska and Irena Grudzinska Gross)

prevod: nspm

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM