Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Vladan Milanko

ČEDOMIR JOVANOVIĆ = $

Da počnemo s očiglednim

Iz naslova ovog teksta očigledno je da će biti reči o Čedomiru Jovanoviću, koji je skoro skrenuo pažnju javnosti svojom namerom da se kandiduje za predsednika Srbije, te o značaju, preciznije, o simboličkom značaju, koji Jovanović ima za građane Srbije.

Kad se priča o simboličkom mandatu koji su građani Srbije dodelili Čedomiru Jovanoviću, prvo što pada na pamet jeste da je on čovek koji se trudi da nam pokaže da “stoji s obe noge na zemlji”, za razliku od ostalih domaćih političara koji su, iz Jovanovićeve perspektive, “zavedeni fantazijama o patriotizmu i zaslepljeni velom arhaičnih merila vrednosti”. Za razliku od “njih”, Jovanović “zna kako stoje stvari”, zna “u kakvom vremenu živimo”, te zna, ili bar hoće da sazna, šta je sve potrebno da se preduzme da bi se išlo u korak s vremenom i sa prilikama koje nam vreme donosi. Jovanović je, pored Vesne Pešić, neko ko prosto hoće da se, kao u filmovima, kaže “dosta”, tačnije, “cut the crap”, pa da se, onda, sagleda “stvarnost”, kako bi se videlo šta se sve tačno može uraditi pa da Srbi počnu, konačno, da “žive kao sav normalan svet”. Kad se kaže “cut the crap”, onda se time hoće strgnuti veo da bi se tačno videlo o čemu se radi. A to “o čemu se tačno radi”, to je opšte mesto jer, “svi znamo da se, na kraju krajeva, svugde i uvek radi o novcu”. A do novca se ne može lako, i do novca ne može svako, već mogu samo oni koji znaju da se snađu. Kako je to elokventno, pre nekog vremena, neko od odgovornih za podizanje cena školarina na fakultetima sročio, “ko ima u glavi, imaće i u džepovima”. “Tako stoje stvari”, poručuju nam zagovornici pravca kojim bi Čedomir Jovanović hteo da Srbija krene, “jer to je naša stvarnost”.

Međutim, kako kaže jedno mesto iz Levi-Strosa, “očiglednost... je prepreka”. Tako, onaj ko je pomislio da je naslovom ovog teksta sugerisano da će se tu Čedomir Jovanović izjednačiti s dolarima, nije baš sasvim u pravu. Nije sasvim, jer jeste da Čedomir Jovanović obećava da će da “na velika vrata” u “fantazijama obuzetu” Srbiju uveze “realnost”, tj. “realnost svetskog kapitalizma”, što je ona “realnost” koja će nekima da donese a mnogima da odnese pare, ali je glavni ulog u ovoj priči ne ono “šta je to”, nego “šta nas tera da mislimo da je to baš to, i da se, zato, bavimo pitanjima kao što su ‘šta je to'”. Radi se ovde o uklanjanju, ne vela iluzije, nego jednog drugog vela, vela očiglednosti.

Kao, na primer, kad su u pitanju pornići, za koje je, početkom devedesetih u filmskoj teoriji, bilo “in” tvrditi da je “to baš to”, da se u pornićima “otkriva gola istina”, pa se onda s tim išlo dalje, i govorilo se, “politika je seks”, “posao je seks”, “umetnost je seks”... “sve je seks”, sve dok neko nije stao i zapitao se, “dobro, ako je sve seks, šta je onda, zapravo, taj seks”? Tako je i ovde; ako je “sve novac”, ako je to “realnost”, ako se tu priča o “življenju kao sav normalan svet”, šta je, onda, taj “novac”, šta je ta “realnost”, ko to “živi kao normalan svet”, i šta je, na kraju, uopšte “normalan svet”?

“Ne pitaj, radi!”

Ko zna malo više (ali ne baš sve) o Lenjinu, može da mu se desi da pomisli da je Čedomir Jovanović “srpski Lenjin”. Zašto? Zato što je, jednom prilikom, Lenjin rekao “možeš zato što moraš”, što je pandan Kantovom kategoričkom imperativu, u kom se kaže “postupaj samo tako da maksima po kojoj postupaš može da važi kao univerzalni zakon”. Pa ti vidi! Jer, ko može da se zakune da zna šta je dostatno da bude univerzalni zakon? Zato, jedino rešenje jeste da se istupi napred, i to da se istupi, znajući da je, bilo šta da se namerava uraditi, to što je nameravano skoro sigurno ako ne apsolutno – pogrešno.

Tako je i sa “možeš zato što moraš”, gde znaš da nešto ne možeš, ali to, svejedno, radiš, pokušavaš, pa tako – dok se ne slomiš. Nije li i Zoran Đinđić imao nešto slično tome, kad je govorio “nema spavanja, nemoj da pitaš za odmor i za platu, samo radi”? Pa je Čedomir Jovanović dosledan naslednik ovog Đinđićevog imperativa, kada hoće da bude na istom nivou sa “realnošću” ili kad zahteva “da se živi kao sav normalan svet”.

Kako niko ne zna šta je to “normalan svet”, kako sa “realnošću” imamo dodira samo preko onih kojima se ta “realnost” javlja, ne ostaje nam ništa drugo nego da im verujemo da su u pravu (čini se, moramo da im verujemo, jer mi nismo normalni budući da ne živimo kao normalan svet, niti imamo dodira sa realnošću kad već neko treba da nam ukaže na realnost koja je tamo negde) i da onda radimo što se od nas traži. I da, tako radeći, propadnemo u bezuspešnim pokušajima per definitionem da se zadovolji nezadovoljivo; a nezadovoljivi su od bilo kog konkretnog sadržaja ispražnjeni označitelji kao što su “realnost” i “normalan svet”.

Međutim, to da radimo, da radimo ono što je, po definiciji, pogrešno, pa da od toga propadamo, od svega toga i takvog ne moramo da strahujemo, jer je to već kod nas ili je, makar delom, iza nas. Od famoznog 5. oktobra na ovamo, radimo sve što nam se kaže.

Kako je Đorđe Vukadinović napisao, “nema stvari (osim Ratka Mladića) koja je od nas tražena, pa čak i mnogih koje nisu tražene, a koje nova vlast posle 5. oktobra nije učinila”. Ali bilo šta da radimo – nije dobro, i ne samo da nije dobro, nego je još gore.

Kako Slavoj Žižek kaže u jednom intervjuu, “nije ni čudo da su Srbi iznervirani, prvo su potpisali da pristaju da sudu u Hagu isporuče sve srpske ratne zločince, da bi odmah zatim S.A.D. od Srbije tražile da potpiše sporazum po kom se obavezuje da ni u kom slučaju istom tom sudu neće isporučiti niti jednog američkog zločinca”.

Postaje sve jasnije da su “realnost” i “sav normalan svet” “tamo negde”, i to “tamo negde” u X-files smislu; “ the truth is out there” i ne može se doseći, kao horizont, koji je, po definiciji, uvek već tamo a nikada ovde. Jer čim se malo približimo toj i takvoj “realnosti” dočeka nas najgora noćna mora, jedan užasan svet bez i jednog drugog zakona osim zakona samovolje i sile. Kad nas upućuju na realnost, onda nam govore da ovde i ovako ništa nema smisla, dok tamo i tako, tamo gde je ta obećana “realnost”, sve zadobija smisao. Međutim, ništa od smisla, jer čim se primaknemo tome na šta nas upućuju kao na smisleno, dolazimo do haosa.

Tu i tako se imperativi kao što su Jovanovićevi i Đinđićevi (“da bi došli do... treba da bespogovorno slušamo šta nam kažu”, “da bi dobili... treba da radimo i da ne pitamo zašto baš to da radimo”, i sl.) bitno razlikuju od onih Kanta i Lenjina. Svi redom nabrojani imperativi teraju do nemogućeg stanja, teraju da radimo preko naših mogućnosti, do tačke gde ćemo se sigurno slomiti. Ali, ipak se između njih može i mora povući jasna linija razgraničenja. Dok Kantov i Lenjinov imperativ u svojoj krajnjoj perspektivi ima taj slom (jer oni bi mogli da glase i ovako: “možeš zato što moraš, ali moraš, po definiciji, samo kad je to stvarno neophodno” te “postupaj samo tako da maksima po kojoj postupaš može da važi kao univerzalni zakon, zato, neka svako tvoje postupanje bude čin koji je istovremeno i čin razmišljanja o univerzalnom”), imperativi Jovanovića i Đinđića obrću stvari u odnosu na Kantov i Lenjinov, pa je kod njih slom prvi, do sloma dolazi pre nego što se radi bilo šta. Jer, ne može da se bespogovorno sluša neko drugi da bi se došlo do nečega svog, budući da smo u momentu kad smo počeli da bespogovorno pratimo instrukcije nekog drugog odustali od svega svog.

Kad se malo zaoštre stvari, one mogu da se postave i ovako: na jednoj strani bi imali imperative kao što su Kantov, Lenjinov ali i onaj koji proizilazi iz slogana iz Drugog svetskog rata, “bolje grob nego rob”, gde se, tek u krajnjem slučaju, baš u slučaju da se ne može izbeći ropstvo, ide u grob, dok se s druge strane, kod Jovanovića, Pešićeve, Đinđića, itd., nalazi inverzija ovog slogana, koja bi glasila, “bolje rob nego grob”. Ono što se vidi kod Kanta, Lenjina i iz navedenog slogana, jeste da je izbor “rob ili grob” lažan izbor, i da kao takav može da glasi i ovako, “biti rob jednako je što i biti u grobu”. To je kao u onoj fantaziji da bez para nema života, pa kad se naiđe na izbor “pare ili život”, gde se zamišlja neka situacija u kojoj, ako nemaš para ne možeš da živiš, onda vidiš da je ovaj izbor hinjen i da ga zapravo ni nema. Kad se kaže, “bolje grob nego rob”, onda se time zapravo kaže “ni rob ni grob”, prosto se odbija da se preda, dok kad se kaže “bolje rob nego grob”, onda se prosto predalo, kao što se predaje moćnijoj destruktivnoj sili koja je nadvladala i koja onda uništava do kraja. Oportunističko “bolje rob nego grob”, kad se primeni na situaciju u kojoj se nalazi Srbija, prosto znači da Srbije više neće biti ako se povede za tim oportunističkim pravcem, znači, ne da u Srbiji neće, ako se pristaje na sve i svašta, možda, jednog dana biti ovako ili onako, nego da Srbije neće biti nikako.

$

Kad već pričamo o onome što Čedomir Jovanović simbolizuje za građane Srbije, treba pomenuti i onaj grafit, pretežno ispisan po Zemunu, koji glasi “Čedo narkomane”. S tim grafitom se, pretenciozno, pokušava reći nešto što se o Čedomiru Jovanoviću može samo nagađati i što, u krajnju ruku, i da jeste i da nije tačno, nas zapravo nikako ne pogađa. Međutim, ima nešto što je dostupno o Čedomiru Jovanoviću, ako se samo posmatraju njegova obraćanja bez tih naivnih i pretencioznih pokušaja da se dođe do neke “istine koja stoji iza istine”, nešto što bi ipak išlo u prilog tome da se Čedomir Jovanović nedvosmisleno pojavi kao ovisnik par excellence . Ali, ne ovisnik o nekom hemijskom opijatu, već ovisnik o našoj patnji. Ne ponaša li se on na našoj političkoj sceni baš tako, kao da uprkos tome što radimo ono što se od nas traži, te uprkos tome što oni, koji od nas traže da radimo to što radimo, bivaju prema nama sve gori, Jovanović od nas zahteva da istrajavamo u tome da radimo i da nam bude sve gore? Nije li to osobina histerika, koji, dok neprestano govori o oslobađanju, svakim svojim činom zapravo provocira da se još jače stegnu okovi kojima je sputan?

Histerik je onaj kome nikad ništa nije dovoljno dobro. Bilo šta da se radi, histerik će na to da odgovori, “nije to bilo dovoljno, još uvek to nije dobro, treba da se radi još na tome”. Kad mu se ukaže na to da smo radili baš ono što je od nas traženo, histerik će da kaže, “da, ali niste uradili nešto drugo”. Sa histerikom smo uvek “u vrzinom kolu”, jer histerik samo zamenjuje jedan zahtev sledećim, netom mu se učini da ćemo možda uspeti da udovoljimo onom prethodnom. I tako će da radi, sve dok nam ne postane jasno da nije bitno šta se tačno od nas zahteva, već da je jedino bitna histerikova neispuniva želja. Sadržaj željenog se menja, periodično se smenjuje, ali želja nikad kod histerika ne izostaje. A želja ne izostaje niti zamire baš zato što se sadržaj željenog neprestano smenjuje. Tako to ide u krug, i ne ostavlja mogućnost da se iz tog kruga istupi.

U matemama francuskog psihoanalitičara Žaka Lakana (a o njegovom radu treba samo podsetiti da teoretičari kao što su Alen Badju i Slavoj Žižek smatraju neophodnim za današnju političku teoriju da, ako misli da opstane i da napreduje, mora da bude kompatibilna sa Lakanovim radom), potpuni subjekt, kom ništa ne fali, obeležava se sa “S”. Histerični subjekt, kod Lakana, obeležava se sa “$”. Ta linija, koja precrtava “S”, jeste želja koja rascepljuje subjekta, onemogućuje mu da bude potpun baš time što mu uvek nešto fali. Kao, na primer, kada se “izazove na crtu” multikulturalizam Čedomira Jovanovića, kad se kaže, “ok, pristajemo na vašu liberalnu priču o multikulturalnosti, hoćemo Albanca za predsednika Srbije”, tu se njegova multikulturalnost prikazuje kao čista poza, i on odgovara, “nećemo valjda da nam Albanac bude predsednik?” Kad se kaže, “ali mi hoćemo da živimo u istoj državi s Albancima”, Jovanović se može zamisliti kako na to odgovara, “dobro, ok je multikulturalnost, ali ima i drugih stvari, onih bitnijih...”. Uvek, za histerika, “ima bitnijih stvari”, baš zato da bi se održala psihička formacija histerika koji želi, i koji želi da želi, te koji nikako ne želi ono svoje željeno.

Žak Lakan je bio notoran po tome što je, navodno, usred psihoanalitičke seanse dovodio svog krojača i s njim razgovarao o odelu, puštao ovog da mu uzima meru, razgledao materijal, itd., ostavljajući analizanta ispred sebe preneraženim. Nekoliko puta se desilo da je, posle par minuta analize, analizantu rekao da je dosadan i da nema nameru da sa njim gubi vreme. Lakanov recept za lečenje histerije bio je sledeći: ako se ne obraća pažnja na histerika, ili ako mu se jasno pokaže da je dosadan, onda će ovaj da, posle nekog vremena, dosadi i sebi samome. Glavna stvar je ne uzimati histerikove delirijume za ozbiljno, jer ozbiljnost je ono na čemu histerikova histerija parazitira, ono što njegovu histeriju hrani i uvećava, budući da, ako ne uspe da nekog ubedi koliko je ono što se on pretvara da želi bitno, ni sam neće moći da do kraja sebi poveruje da mu je to baš toliko bitno. Tako, na histerične ispade tipa, “dokle ćemo da živimo kao nenormalan svet” treba reći: “do kraja svojih nenormalnih života”, ili pak na ono, “ako ne ispunimo ovaj zahtev, biće to naša sigurna propast”, treba odgovoriti, “samo ti ne brini, naša propast, o kojoj toliko maštaš, sigurna je”. Naravno, jedino što tu, efektivno, propada jeste sama histerikova histerija.

 

 
 
Copyright by NSPM