Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Željko N. Mitrović

BORIS JE ,,DOBAR MOMAK”

Ni Koštunica ni ja nismo ovo zaslužili, rekao je, navodno, predsednik Republike na konsultacijama sa predstavnicima jedne od partija ,,demokratskog bloka” (očito da bi to mogla biti DSS), a povodom formiranja nove vlade. Šta nam ovo govori, pod pretpostavkom da je ova javno data izjava iz ,,treće ruke” tačna i da to nije bio samo predsednikov psihološko-pregovarački potez iz korpusa ,,političke izvrsnosti”?

Mnogo toga!

Prvo, da smo večiti optimisti bez pokrića.

Drugo, da sve radimo u stilu ,,lako ćemo” i ,,sutra ćemo”, a onda se trgnemo u poslednjem trenutku kada je manevarski prostor sasvim sužen.

Treće, da smo sujetni i egocentrični u politici, te da mislimo kako baš sa nama počinje nova era za Srbiju i njene međunarodne odnose.

Četvrto, još uvek mislimo da je dovoljno samo biti komunikativan i ljubazan, često i servilan, te se oslanjati na lične veze, poznanstva i komunikacijske kanale, pa će stvar već biti pozitivno svršena, to jest sve ono preteće iz prošlosti biće gurnuto u stranu.

Peto, dodamo li tome i percepciju da smo mi ,,demokratska opcija”, to jest ,,demokratski blok”, nasuprot nacionalno-patriotskom bloku koga ,,po svaku cenu treba izolovati, radi budućnosti ove zemlje”, te da svemu tome ,,nema alternative” (ili se nismo ni trudili da je stvorimo), onda nas greje nada da ,,neće valjda meni i Koštunici tako nešto da serviraju”. No izgleda da baš hoće!

S tim u vezi je stav šesti: nedostatak znanja iz oblasti geopolitike i/ili skrajnutost geopolitike! (Strukture znanja zavise od struktura moći, zar ne?) Naime, da se naši političari, savetnici, stratezi, analitičari, obaveštajci, intelektualci, ,,javne ličnosti”, novinari, lobisti i diplomate više interesuju za geopolitiku i da malo više znaju o njoj bilo bi mnogo manje iznenađenja i bar malo manje gubitaka.

Sedmo, naivna i/ili koruptivna otvorenost prema velikom zapadnom (čitaj: moćnom) svetu kome smo, ruku na srce, kulturološki, geografski, trgovinski i na druge načine bliski, a od koga smo finansijski i tehnološki zavisni!

Šta ćemo sada? Da lutamo i dalje ,,idući jedinim mogućim putem” dok nas lupetaju ,,vetrovi istorije”, da glasno kukamo a predsednik da se seti Đinđićevih reči: ,,Razočaran sam licemerjem Zapada”, ili nešto treće? Kada bismo se šalili, zapevali bismo pesmu Borislav Tadić pali topa – zatresla se sva jugoistočna Evropa ! Međutim, razmotrimo situaciju ozbiljno i sa surovom realnošću, svojstvenom geopolitici. No topovi nisu srećno rešenje, a i u poslednje vreme ne stojimo sa njima baš najbolje, komparativno posmatrano spram Zapada.

Naime, i Boris Tadić komunicira sa Rusijom, ali ipak ,,bez alternative” gleda na Zapad, pa mu nisu dovoljne samo evropske integracije, nego zapinje i za evroatlantske – još od kako je vojni ministar bio, u onoj bivšoj (sada već sahranjenoj) saveznoj državi. U vezi s tim, dobro je znati da postoje samo dve velike strateške opcije: evroatlantska i evroazijska. One su u opozitnom odnosu, to jest: nikako se ne ,,mirišu”! A Rusija je evroazijska država i to ne samo geografski, nego i po svom najdubljem unutrašnjem biću i strateškom, geopolitičkom mišljenju. ,,Mi nismo Sloveni, mi smo Evroazijci”, rekao je jedared Nikita Mihalkov, naš čest gost i prijatelj. Možemo li onda zamisliti da će velika Rusija bezuslovno da ,,srbuje” i gura ruku u vatru Zapada zbog male Srbije, dok ova sprovodi neoliberalne reforme, tokom kojih servira svoje resurse Zapadu i iz petnih žila se, posredstvom svoje političke elite, klase ili kaste, upinje da se učlani u NATO; onaj isti NATO što ju je raketirao i de fakto joj oteo Kosovo i Metohiju i koji okružuje Rusiju! Paradoksalno? Ali, dok predsednik Putin, uz sve kritičke primedbe koje mu upućuje deo domaće i međunarodne javnosti, ,,energetski” uspravlja inače neuništivu Rusiju i za geopolitičkog savetnika ruska vlast ima Aleksandra Dugina, utemeljivača neoevroazijstva i pisca udžbenika geopolitike koji je nedavno promovisan u Ruskom domu u Beogradu, dotle Tadića savetuju i mlađahni Vuk Jeremić i još neki slični (u koje ne računamo ugledne profesore Batakovića i Kojena, pa ni savetnički uhlebljenog prijatelja predsednikovog tate – Triva Inđića). Pojavili su se neki savetnici niotkuda, koji koliko znamo nisu napisali ništa ozbiljno, a naročito nisu nikoga spasili, niti su bili učesnici kakvih značajnih pregovaračkih procesa. Oni geopolitiku ne samo što ne poznaju, nego je i omalovažavaju i preziru, nastupaju pre kao nečiji lobisti nego kao produbljeni i nacionalno odgovorni analitičari i državni savetnici… Tragikomično izgleda kad Vuk Jeremić, fizičar po obrazovanju (koji se, kako sam izjavi, u Velikoj Britaniji bavio investicionim bankarstvom), uzme da u stilu atlantističkog novogovora raspreda o našim međunarodnim odnosima, dok voditeljka televizijske emisije zauzima poze sa iskrivljenim vratom, valjda kako bi bolje čula i upila sve te ,,mudrosti” blagoglagoljivog frazera(ja)! Na žalost po njegov imidž, upravo je na promociji Duginove knjige u Ruskom domu pomenut i on, Vuk Jeremić, kao primer intelektualne tanušnosti naših spram ruskih predsedničkih savetnika, što je u sali propraćeno odobravajućim smehom.

Šta je to nateralo jednog investicionog bankara da postane savetnik predsednika za mnogo nižu formalnu platu? I na koji način su povezani investiciono bankarstvo i evroatlantske (dakle, natovsko-bezbednosne) integracije? Da li se fizičar Jeremić uspešno bavio matematičko-statističkim aspektima upravljanja rizicima u bankarstvu i na finansijskim tržištima uopšte, ili je shvatio da je takvim institucijama potreban u ključu relacije banka-moć , dakle u ključu sociologije i (geo)politikologije bankarstva, te da se zato posvetio politici? (Naime, nije nepoznato da se istaknute spoljnopolitičke ličnosti po okončanju mandata (ili po dubljem zadatku) prebacuju u finansijske institucije, koje čine kičmenu moždinu globalizma!) Ako se već bavio upravljanjem rizicima, optimizacijom relacije rizik-prinos i portfolio teorijom, kako se onda ne seti da i u politici primeni princip diversifikacije portfolija; drugim rečima, da razradi više alternativnih političkih strategija i taktika, uz doziranu simultanu ili sukcesivnu primenu? Uostalom, zar ne zna za izreku njegovih engleskih prijatelja koja kaže da nikada ne treba stavljati sva jaja u istu korpu!

U kontekstu kandidata za ministre štampa je nedavno pomenula i g. Jeremića, dovodeći ga u vezu sa energetikom. Veza atlantizam – investiciono bankarstvo – privatizacija u energetskom sektoru nameće se kao analitička hipoteza… Isti taj predsednikov savetnik Jeremić javno izražava sumnju da će Rusija upotrebiti pravo veta u Savetu bezbednosti UN (?!), iako je to ,,poslednje utočište” i Tadića i Koštunice – zbog toga, valjda, relativno mirno posmatraju bečku tragediju… Osim sumnje (koju bi mogli da podrže primeri iz prošlosti), zar se ne bi moglo poći i od pitanja kredibiliteta Rusije koja želi da pokaže da je velika sila, kao i od moguće saradnje upravo u energetskom sektoru?

Sve ovo nisu toliko jasni stavovi koliko interesantna pitanja za dublja promišljanja. Što se tiče Rusije i neoevroazijstva, treba imati u vidu i zaključnu komparativnu analizu razlika između Rusije i Srbije u kontekstu percepcije i mogućnosti implementacije nekog oblika (neo)evroazijstva, koju je u Ruskom domu izneo geopolitikolog Miloš Knežević. Rekli bismo da svakako treba proučavati i virtuelno razrađivati ove strateške opcije, kako u njihovim čistim, tako i deriviranim formama (ideje Berlin-Moskva, Pariz-Berlin-Moskva…), bez obzira na mogućnosti i modalitete implementacije u konkretno-istorijskim situacijama, a sve kako ne bismo doživljavali ,,šokove budućnosti” ili da bismo ih lakše preživljavali.

Boris je dobar dečko, rekao je njegov otac Ljubomir, jedan od tvoraca i tumača za svog sina Borisa Tadića, gostujući u televizijskoj emisiji koju vodi kćerka njegovog političkog saradnika Bećkovića (sa kojim nije uspeo da spasi državnu zajednicu Srbija i Crna Gora), one večeri kada je Boris Tadić izabran za predsednika i uz pomoć glasova simpatizera drugih stranaka ,,DB bloka”, a ne samo Demokratske stranke. Od tada je na sceni model političke kohabitacije Tadić – Koštunica, što je i tata Ljubomir podržavao.

Inače, (predsednikov) tata Ljubomir Tadić je jedan od naših najvećih političkih i pravnih filozofa, te političkih teoretičara. Teško je reći šta sve može da znači kratka i za intelektualca tog ranga neuobičajena rečenica: ,,Moj sin Boris je dobar momak”. Zapadni politički um sklon je, na primer, dihotomiji tipa ,,dobri momci – loši momci”, bi pomislio da time aludira i na postojanje „loših“. No, posmatrano bukvalno, dakle, sa pozitivne, a ne neke metalingvističke strane, možemo reći da je on u odnosu na svoje partijske saradnike dobar momak, koji još i ima neki nacionalni osećaj i osećaj za državni interes. U prilog mu ide čak i izjava jedne radikalke, Lidije Vukićević, koja je nedavno bila u timu SRS na zvaničnim konsultacijama kod predsednika Republike. Dakako, reč je o čuvenom predsednikovom šarmu. Uostalom, interesantno je da je Borislav Tadić svojevremeno diplomirao na odseku za psihologiju Filozofskog fakulteta odbranivši rad ,,Seksualnost i politika”.

Ali, bilo kako bilo, šta će sada ,,dobar momak” i produkt dobrog marketinga u politici da radi, u situaciji koja je zaista nezavidna? Mi zaista nemamo silu i moć za neke radikalne poteze. Ali, u političkoj sferi neki zaokreti nameću se kao neophodni. Dobar momak i njegovi savetnici mislili su da uvek treba biti ,,unutra”, unutar međunarodnih institucija, organizacija, integracija i konferencija, e da bi se moglo uticati na procese i poboljšavanje odluka koja se tiču države koju predstavljaju. I šta su zauzvrat dobili naši „insajderi“? Hladan tuš, koji je izmamio komentar da ,,ovo… nismo zaslužili”! Ali, takvi su procesi dugog trajanja u geostrategijama moćnog Zapada.

Teško je otvoreno i bezuslovno se zalagati za određene mere i rešenja u datoj situaciji, ali neko bi u jednom virtuelno-scenarističkom ključu ponudio nešto što sledi: Za početak u slučaju „negativnog rešenja kosovskog pitanja“ obustaviti atlantske integracije i ozbiljno najaviti – a možda i proglasiti – neutralnost Srbije! Ozbiljno razmotriti i u određenoj meri započeti proces okretanja Srbije „vanevropskim perspektivama“ (Ćirjaković) u šta bi mogla da se svrsta i (neo)evroazijsku stratešku opciju, pre svega u geoekonomskoj sferi. Ovim je Rusija naročito obuhvaćena, a nipošto se ne odustaje od što je moguće jače saradnje sa Nemačkom i Evropskom unijom. Osnažuje se tvrdo i produbljeno geopolitičko mišljenje, imajući u vidu da svi oni koji su moćni i geoekonomski uspešni proučavaju geopolitiku, o čemu nam svedoči i jedan oglas u novinama, u kojem jedan italijanski univerzitet poziva kandidate za postdiplomske studije međunarodne politike i ekonomije, pri čemu se među desetak obaveznih modula nalazi upravo - geopolitika.

Kad smo geografski kod Italije i Rima, jedna prostorno mnogo manja, a sasvim specifična država od velikog je geopolitičkog značaja, a to je Vatikan; crkveni i diplomatski dijalog sa katoličkim svetom i papom Benediktom XVI nameće se kao važan (a to je stvar ne samo državne, nego i “crkvene diplomatije”). O tome je ranije, konkretnije i sa mnogo više uvida govorio dr Dragan Simeunović.

Personalni aspekt podrazumeva prekid, bar na određeno vreme, svake dalje komunikacije sa Martijem Ahtisarijem! Ne zato što je on sam izvor najveće pretnje po naše nacionalno-državne interese i principe međunarodnog prava i međunarodnih odnosa ili stoga što se „on pita“, nego zato što je simbolički snažnu diplomatsku poruku bezbolnije poslati odmah i preko leđa Ahtisarija, nego kasnije preko leđa moćnih država Zapada (u smislu eventualnog snižavanja ranga diplomatskih odnosa). A nemamo ama baš nikakvog razloga da budemo sentimentalni, jer je ovo što sada radi očigledan kontinuitet sa onim što je radio 1999. godine, kada je došlo do natovske otmice Kosova i Metohije, doduše ne i formalno-pravne. Od tada je mnogo urađeno na prerastanju fakticiteta u legalitet, a sa naše strane vrlo malo ili ništa da se to spreči! I sada ponovo Ahtisari, koji se vraća ,,na mesto zločina” da i formalno-pravno dovrši čitav providan (geo)politički proces! Šta bi u tom i takvom procesu mogao da radi ,,dobar momak” do da ,,statira u kukuruzu”? Zaista, to baš i nije neka uloga za ,,profesora Fakulteta dramskih umetnosti”! O prećutnom davanju prividnog, ali Zapadu dovoljnog, legitimiteta čitavom ,,procesu”, da i ne govorimo!

Pomenuta je i pretnja snižavanjem ranga diplomatskih odnosa sa pojedinim zemljama koje bi, eventualno, unilateralno ,,istrčale” u priznavanju nezavisnosti, ili nezavisnosti ,,u oblandama” (to jest, ,,u procesu” nezaustavljivog nastajanja). To može biti, i prvenstveno i treba da bude, u smislu geoekonomske diplomatije . Međutim, efektivnost i efikasnost takve pretnje i eventualne odluke podrazumeva znatno ublažavanje neoliberalnog koncepta reformi sa ,,povlačenjem države” . Naprotiv, to znači novu ekonomsku politiku koja bi bila manje više novokejnzijansko (i proputinovsko) revitalizovanje strateške uloge države. Upravo je to poruka ruske geopolitičke misli: da prevlast monetarističkog atlantizma koincidira sa prevlašću neooliberalnog koncepta i turbokapitalizma nad socijalnom državom, na koju je naš čovek navikao. Ali ovo je rečnik koji dobri đaci liberalnog novogovora niti žele niti mogu da razumeju.

Kada bi se dovelo u pitanje neoliberalna dogma, ali i praksa u vidu stopiranja nepovoljnih aranžmana sa MMF-om ili u vidu promene svojinske transformacije i sveukupne reforme javnog sektora, kada bi se nekima ukinula prvivilegovana pozicija u procesu privatizacije i kada bi se preispitala jeftina prodaje domaćeg tržišta i ukupne monetarne politike koja podstiče uvoz u ovu zemlju, odnosno plasman roba inostranih kompanija, kao i hegemonija stranih banaka brzo bi stigle nove i povoljnije ponude u vidu novih „modaliteta rešavanja Kosovskog pitanja“

Pored toga, treba razmotriti dve solucije u vezi sa pitanjem formiranja nove vlade: jedna je da pretnja uključenjem i SRS u buduću vladu a na osnovu postojećih izbornih rezultata postane ozbiljnija ili raspisivanjem novih izbora , uz verovatan relativan rast osvojenih poslaničkih mandata SRS i veiliki rizika za pad rejtinga „stranaka demokratskog bloka“ a pri tome možda Čedina koalicija i ne pređe cenzus.

Naposletku, konstruktivnosti radi i radi jasne orijentacije naših saveznika u ovoj državnoj borbi, treba da ponudimo jasno razrađen sopstveni plan rešenja dugog i teškog problema u vezi sa Kosovom i Metohijom, koji očigledno zahteva i neka inventivna i inovativna rešenja u vidu nadgradnje postojećeg plana, vodeći računa o državnom interesu, ali i o pozicijama i interesima obe strane u ,,procesima dugog trajanja”!

Alternativa svemu ovome je klasična, prema mišljenju geopolitičara ,,gnjecava” diplomatija, usmerena uglavnom, na pokušaj popravljanja onoga što je ,,na meniju” i/ili sofisticiranijeg uvijanja u oblande eufemizama u funkciji lakšeg ,,gutanja gorkih pilula“.

,,Treći put” podrazumevao bi neku vrstu kombinacije prethodne dve alternative, ili paralelnog razvijanja obe opcije, pod pretpostavkom kredibilnog nastupa i efikasnog uticaja na pragmatični um moći Zapada , sa finalnom idejom da se postigne uistinu fer kompromis.

Predsednik Republike je u ovoj fazi (napomena: tekst je pisan pre konstituisanja Narodne skupštine Republike Srbije i opipljivih rezultata u vezi sa formiranjem vlade) jedina nesporna, u dijalektici legaliteta i moraliteta, institucija izvršne vlasti Srbije, a uz to i neko ko treba da objedinjava, izražava i brani interese celog društva organizovanog u državu. Do sada je pokazao državničku ozbiljnost i pohvalnu čvrstinu povodom Kosova i Metohije, to jest teritorijalnog integriteta i fleksibilno shvaćenog suvereniteta Srbije. Stoga ga na kraju moramo hrabriti sloganima njegove partije: ,,Bori se, Borise” i pored takvog okruženja ,,zato što život ne može da čeka!''

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM