Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Marinko M. Vučinić

SVI PROTIV NAS – MI PROTIV SVIH

Pitanje određenja demokratije, njenog teorijskog i praktičnog utemeljenja, postaje jedan od najznačajnijih izazova u našim savremenim procesima političke tranzicije. Gotovo svakodnevno možemo čuti primedbe da nisu u punoj meri ostvareni demokratski principi, da demokratija u našem društvu ne funkcioniše i da je ona samo prigodno pokriće za dalje funkcionisanje jednopartijskog i autoritarnog sistema vladavine oslonjenog na procese restauracije starog režima.

Sve se češće otvara dilema o tome da li je demokratija uopšte moguća u našim haotičnim političkim uslovima i koliko ona zaista funkcioniše kao stabilan oblik političkog života i vlasti. U toku protekle nedelje, a povodom otkazivanja predstavljanja emisije radija B92 „Peščanik“, otvorilo se takođe pitanje o pravu na slobodno i kritičko mišljenje kao jednom od temeljnih određenja postojanja demokratije. U isto vreme pokrenuto je i pitanje o granicama tolerancije i o tome da li postoji trpeljivost i sloboda i za neprijatelje slobode i tolerancije.

Ove rasprave pokreću zastupnici liberalno demokratskih i građanskih političkih krugova, polazeći od stava da jedino oni poseduju univerzalan odgovor o granicama slobode mišljenja. Međutim, nevolja je u tome što se uvek javlja ozbiljna protivrečnost jer se postavlja pitanje ko ima apsolutno pravo da bude arbitar u određivanju granica slobodnog mišljenja i tolerancije.

Upravo se u tome kriju najdramatičniji izazovi demokratije. U našem društvu stvara se situacija u kojoj jedna politička grupacija tzv. liberalno-građanske orijentacije obrazuje ideološki i politički monopol u određivanju granica tolerancije i prava na slobodno i kritičko mišljenje, a da pri tome nije spremna, a nema ni nameru da čuje stavove koji nisu u skladu sa njihovim osnovnim liberalno-demokratskim uverenjima.

Oni, inače, politički deluju kao zatvoreni ideološki krug, gotovo sektaški ustrojen, u koji nema pristup niko ko ne deli njihovo viđenje mračnog stanja u Srbiji. Sebe označavaju kao tvrdo jezgro kritičkog duha i kao jedan od sve ređih glasova zdravog razuma i osnovne ljudske pristojnosti (iako Pera i Marko psuju) u ovom sumraku svake pameti, kako to kaže jedan od neizbežnih, inače veoma odmerenih i pristojnih sagovornika „Peščanika“, novinar Vremena Miša Vasić. Pri tome, sebi dodeljuju ekskluzivno pravo da određuju šta je sloboda govora, a u isto vreme imaju neograničeno pravo da izriču najteže političke i lične diskvalifikacije svima koji ne pripadaju njihovom ideološkom jezgru.

Jedan od stalnih i pretplaćenih sagovornika „Peščanika“ Marko Vidojković u jednoj od emisija rekao je da je ona i okrenuta samo i isključivo istomišljenicima. Zato je i pozivanje na odbranu slobode mišljenja prazna ideološka priča, budući da upravo u toj radio-emisiji učestvuje veoma uzak i pažljivo probran krug ljudi, koji su jasno ideološki, politički, a i stranački profilisani. Pri tome se otvoreno zagovaraju ideje Liberalno-demokratske partije, s namerom da se sačuva privid stranačke neutralnosti i kritičkog načina mišljenja.

U ovoj fazi delovanja „Peščanika“ može se reći da je reč o političkom projektu, što se moglo videti u kampanji na proteklim parlamentarnim izborima, kada je otvoreno rečeno da je upravo „Peščanik“ ovoj stranci doneo više od 150.000 glasova. U toj kampanji „Peščanik“ učestvuje i dalje, i to je njihov sasvim legitimni politički i ideološki izbor, koji treba otvoreno i da zastupaju, a ne da se nevešto skrivaju iza svoje tzv. nestranačke ili nadstranačke pozicije, u koju samo oni veruju.

Površna analiza sadržaja „Peščanika“, kao i drugih medija koji su građanski i liberalno nastrojeni i opredeljeni, kao što su B92, Republika, Evropa, Helsinška povelja, Vreme i Danas , pokazala bi da od njihovog gromoglasnog zalaganja za slobodu mišljenja i poštovanje tolerancije i dijaloga nema gotovo ništa. Veoma se retko u ovim medijima može pronaći politički stav ili analitička ocena koji su suprotni njihovom liberalno građanskom određenju. Nema čak ni pokušaja da se simulira dijalog da se stvara makar i privid tolerancije. Objavljuju se isključivo stavovi istomišljenika, nema ni govora o kritičkoj razmeni mišljenja, jer se ideološki krug zatvorio delovanjem upravo onih gorljivih zagovornika tolerancije i demokratije.

U proglasu nevladine organizacije „Žene u crnom“ pod naslovom „Idemo u Aranđelovac“ može se naći i ovakav inspirativan poziv na slobodno izražavanje: „Da pokažemo da je solidarnost građanska vrlina i građanska odgovornost, umesto njihove sabornosti, koju predstavlja Guča, Voja, Velja i svi srpski bogomoljci i patrioti. Biramo građanski dvadeset i prvi vek, umesto srpske zatucanosti i mraka.“

Veliki doprinos ovako shvaćenom pravu na slobodno mišljenje dao je i Čedomir Jovanović u listu Dani . „Srbija je podeljena, a najjednostavniji opis tih podela je upravo: Svi protiv nas – mi protiv svih. Zbog te se činjenice ne osećam manje vredan ili izolovan. Naprotiv. To je bio naš izbor. Ne prihvatamo pripadnost toj velikoj stranci podeljenoj na frakcije koje se međusobno sukobljavaju jedino kada su u sukobu njihovi lični interesi, a koja, i onako naizgled jaka, ipak ne izgleda ubedljivo.“

Na pitanje ko čini tu veliku stranku, tolerantni Jovanović daje odgovor: „Svi. Od vlasnika Delte, Tome Nikolića, Koštunice, vojske, crkve, akademije do Borisa Tadića. Naspram sebe imamo front ratnih zločinaca, ratnih biznismena, ratnih akademika, ratnih novinara, ratnih popova, kvazinacionalna elita koja toj agoniji želi da dâ novi smisao, izmišljajući neprijatelje i zaverenike svuda oko nas.“

Eto tako mogućnost dijaloga shvata poslednji i jedini pravednik srpske politike. Iz ovih reči može se naslutiti kako bi u praksi izgledala ta liberalno demokratska verzija slobode mišljenja. Ona je očigledno sažeta u onoj poznatoj politički i civilizacijski pogubnoj krilatici – ko nije sa nama, taj je protiv nas, i zbog svoje ideološke zatucanosti i retrogradnosti nije dostojan da ravnopravno učestvuje u političkom životu i političkom dijalogu. Jedino mi koji smo suprotstavljeni svima jer posedujemo ekskluzivnu ideološku istinu imamo pravo da određujemo ko može da postoji i deluje na političkoj sceni Srbije. Svi ostali su zaslužili da se nađu u istorijskoj ropotarnici. Svi protiv nas – mi protiv svih. Tako se manifestuje sloboda mišljenja onih političkih snaga i delatnika koji nam neprestano govore o Srbiji kao zemlji u kojoj nema demokratije i političkog prostora za razvoj tolerancije i kritičkog mišljenja.

Zato je i Geteova misao o slobodi mišljenja veoma živa u našim političkim okolnostima: „Niko toliko ne traži slobodu štampe kao oni koji će je prvi zloupotrebiti.“ Mi smo danas u veoma protivrečnoj situaciji jer upravo oni koji ostrašćeno zagovaraju slobodu mišljenja demonstriraju svoju političku isključivost i nisu voljni da prihvate dijalog i kritičko mišljenje, ostajući zatvoreni u svoje ideološke i građanske zabrane, a da pri tome nisu ni spremni da demonstriraju kako zaista izgleda dijalog i tolerancija u našem društvu. Zato se i vrtimo u zatvorenom krugu monologa i istomišljeništva.

Posledice ovakvog ideološkog stava ogledaju se u realizaciji ekskluzivnog i nedodirljivog prava da se njihovi neistomišljenici neprestano izlažu političkim i ideološkim diskvalifikacijama i klevetama najprizemnije vrste, što se onda ocenjuje kao sloboda stila i, na kraju, kao sloboda mišljenja, bez prava na odbranu ličnog i profesionalnog integriteta. Sve je to u sferi dozvoljenog, jer to rade naši, jeste da su ponekad pomalo i nepristojni, ali se ti verbalni nestašluci tolerišu, sve u ime zastupanja liberalno demokratskih ideja o modernizaciji i stvaranju građanske Srbije.

Vesna Pešić je u jednom razgovoru najplastičnije pokazala kako izgleda ovako shvaćeno pravo na slobodno mišljenje: „Sajt stranke smo široko definisali, on treba da bude atraktivan i da ljudi vole da ga čitaju, a ne da se kače samo zvanična saopštenja. Stranka ne kontroliše ni nastupe na TV-u, meni nikada niko nije rekao o čemu i kako ću da nastupam. A u drugim strankama je sve to strogo kontrolisano. Ja procenjujem da niste razumeli da se LDP razlikuje, pa ga gurate u sukob tamo gde ih nema. Meni lično ne smeta Petar Luković, jer razumem kako on funkcioniše i kakvu je ulogu preuzeo.“ Očigledno da Vesna Pešić odavno nije bila na sajtu LDP-a, koji se i sastoji samo od stranačkih saopštenja, istupanja Čedomira Jovanovića i tekstova stranačkih aktivista i istomišljenika. Nema ni traga bilo kakvom dijalogu, toleranciji, ili drugačijeg političkog viđenja određenog pitanja.

Verovatno je i razumevanje Vesne Pešić za ulogu Petra Lukovića, poslaničkog kandidata LDP-a, još jedan originalan doprinos razvoju demokratije. Upravo je on svojim tekstovima demonstrirao kako izgledaju najprizemniji napadi upućeni onima koji nisu pripadnici njegovog tvrdog ideološkog kruga. Dovoljno je da se deklarišete kao pripadnik liberalno građanske političke opcije i dobili ste pravo da budete ponekad grubi, nevaspitani i nepristojni (omakne se poneka sočna psovka). Važno je da ostvarujete zacrtanu političku ulogu u privođenju pameti zatucanog i primitivnog srpskog naroda.

Erih Koš u svojim izuzetnim „Uzgrednim beleškama“ navodi odeljak iz četvrtog i poslednjeg dela Guliverovih putovanja. Svog junaka dovodi u zemlju čije se ime ne može izgovoriti, već samo napisati (Houyhnhnms), u kojoj žive konji, lepi, inteligentni i plemeniti, a takođe i neka degenerisana rasa ljudi, prljavih, neobrazovanih stvorenja koje Svift naziva Jahuima.

Upravo je jedna od glavnih odlika i političkih projekcija emisije „Peščanik“ da neprestano dokazuje da u Srbiji preovladavaju savremeni Jahui – neobrazovani, prljavi, zaostali ljudi, koje pri tome predstavljaju političke snage koje su zagovornici rasizma, autoritarizma, primitivizma, klerikalizma i fašizma. Večiti sagovornici „Peščanika“ su jedini koji uporno zastupaju ideje tolerancije, modernizma, evropskih integracija i slobode mišljenja. Svako ko pokuša da ovo opredeljenje dovede u pitanje i da argumentovano govori o izazovima i ograničenjima pred kojima se danas nalazi demokratija u Srbiji biva svrstan u neprijatelje slobode i tolerancije.

Sigurno je da niko ko drži do poštovanja elementarnih demokratskih principa ne može da opravda sprečavanje održavanja tribine „Peščanika“ u Aranđelovcu. Međutim, proglašavati ovaj nemio događaj za sudbonosni test održivosti demokratije u Srbiji, početak unutrašnje agresije i povratak u devedesete godine samo je još jedan znak u kojoj su meri zagovornici građansko liberalnih političkih stavova ostali zatvoreni u svom ideološkom jezgru. Najveća odgovornost je na njima, jer oni prvi treba da ostvare ono čuveno Volterovo načelo: Ne slažem se sa vašim stavovima i mišljenjem, ali učiniću sve da imate pravo i priliku da ga zastupate i branite.

Naši liberalni demokrati i građanski opredeljeni politički krugovi daleko su danas od ovog načela. Oni sada brane samo svoju političku poziciju da budu univerzalni arbitar u uspostavljanju njihovih jedino važećih granica tolerancije. Sve izvan toga je Srbija u kojoj preovladava primitivizam, autoritarnost, rasizam, i jedna partija u koju su sabrani svi protivnici građanske i liberalne Srbije, čije je osnovno političko načelo: Mi protiv svih – svi protiv nas.

11. decembar 2007.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM