Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - polemika Basara - NSPM

   

 

Marinko M. Vučinić

CRNA BARA SVETISLAVA BASARE

Svaka polemika nosi pretpostavljen rizik da njen učesnik nevoljno bude izložen ličnim diskvalifikacijama, različitim difamacijama i ideološkim podmetanjima. Taj se rizik mora prihvatiti, ali je sreća za Svetislava Basaru što novinski tekstovi traju svega nekoliko dana, te ni njegova bruka ovog puta neće biti dugog veka. Naravno, ostaće kao očigledan primer kako ovaj samoproglašeni privrženik dijaloga i modernizacije shvata polemiku.

U tekstu „Marinkova bara“ Basara daje prednost ukrštanju mišljenja nad salvama monologa u istomišljeničkim publikacijama, pri čemu je njegova osnovna težnja sadržana u nameri da se prevaziđe pojmovna i terminološka zbrka. Kako u praksi izgleda ovo originalno shvatanje dijaloga koje neprestano upražnjava veliki modernizator i neposustali borac protiv srpskog orijentalizma?

U svom poslednjem svaštarskom traktatu Basara navodi da su NSPM -ovci ubeđeni da su posednici i branitelji jedinog ispravnog nacionalnog mišljenja, „njihovi napisi misaono i stilski veoma podsećaju na udbaške izveštaje, na denuncijacije, što u suštini i jesu. Oni me, zapravo, cinkare jednom zabrinutom Gospodinu (možda u nadi da će ih ovaj nagraditi ambasadorskim mestom).“ To je celokupna argumentacija kojom se služi Basara u obračunu s autorima koji objavljuju na sajtu Nove srpske političke misli.

Basara i ne vodi raspravu sa stavovima iznetim u polemici, pošto ga to i ne zanima, već nastoji da radikalno demistifikuje srpsku političku istoriju i tradiciju. Za takav misaoni poduhvat nije potrebna posebna argumentacija, što nam je on toliko puta i pokazao. Tako, inače, izgleda njegova žarka želja za ukrštanjem mišljenja, tako se suprotstavlja salvama monologa, vodeći u nastavku ovog teksta svoj već izraubovani i olinjali monolog o novom totalitarizmu, koji, smatra on, postaje dominantan u našem društvu. Svako dovođenje u pitanje njegovih stavova proglašava za cinkarenje, udbaške izveštaje i denuncijacije.

Očigledno da Basari obračun s autorima NSPM -a samo služi za njegove tzv. traktate o endemskom srpskom antimodernizmu i orijentalizmu, i da ne čita pažljivo tekstove objavljene na ovom sajtu pošto se tu mogu naći autori različitih političkih i teorijskih orijentacija, bez namere da se stvara i afirmiše jedinstvo i sabornost srpskog naroda. On čak navodi da autori NSPM -a imaju problem s usvajanjem elementarnih demokratskih normi, a upravo tekstovi objavljeni na ovom sajtu teže tome da se što objektivnije i razložnije zastupaju osnovne demokratske i civilizacijske vrednosti, i to ne samo u sferi politike već i u oblasti kulture, međunarodnih odnosa, ekonomije i suočavanja s prošlošću. Iz tog razloga preporučujem Svetislavu Basari da pažljivo – bez ostrašćenosti i predubeđenja – pročita tekstove Vladimira Milutinovića, Saše Gajića, Miše Đurkovića, Zorana Ćirjakovića, Olivere Pavićević, Jovane Papan, Aleksandre Kostić ne bi li stekao pravi uvid u sajt Nove srpske političke misli.

Na ovom sajtu objavljuju se različiti i suprotstavljeni stavovi, što je kod nas retkost. Šteta je što se u ovim raspravama ne poklanja pažnja delatnosti redakcije NSPM na izdavanju ozbiljnog teorijskog časopisa u kome se obrađuju važne teme iz političke filozofije, političke sociologije, političke istorije i kulturologije.

Verujem da piscima u tranziciji nije lako, srušen je čitav jedan svet, ali je krajnje vreme da Basara nađe svoje mesto na tom tranzicionom klatnu jer je postalo mučno gledati njegovo ideološko i političko tumaranje od demohrišćanskog funkcionera i državnog činovnika do rušitelja srpskih istorijskih mitova i beskompromisnog borca protiv novog totalitarizma. Njegova ideološka i politička konfuzija zaista je očigledna, tako da on ne može učiniti mnogo na raščišćavanju konfuzije u koju je zapalo naše društvo, premda je to njegova velika želja i opsesija. Basara je u pravu kada kaže da su ukinute ideološke komisije i komiteti, ali nije ukinut komitetski način predlaganja i postavljenja ambasadora, što on veoma dobro zna. Zato, u svojoj nemoći, pokušava da svakog ko dovede u pitanje njegov način razmišljanja izvrgne ruglu. Time pokazuje da zapravo veoma poštuje srpsku tradiciju jer nastavlja posao čuvenog amidže kneza Miloša čiji je cilj bio da se svaki iole pismeniji i učeniji čovek u Srbiji tog vremena izloži nemilosrdnom izrugivanju i poniženju kao svojevrsnoj probi za ulazak u knežev konak.

I ovog puta Basara nije izneverio tradiciju i poslužio se već oprobanim načinom obračuna s neistomišljenicima, pokazujući još jednom da nije sposoban, a ni spreman, da vodi ozbiljan dijalog jer ko zna kom će se ideološkom i političkom taboru sada prikloniti. Uostalom, propustio je da nam demonstrira svoju ideološku čvrstinu, moralnu posvećenost i antiorijentalizam jer u vreme kad je Vojislav Koštunica kao zabrinuti gospodin postao srpski premijer, ambasador Basara nije našao za shodno da podnese ostavku iz principijelnih političkih razloga budući da se, prema njegovim rečima, nije slagao s autoritarnom politikom novog srpskog premijera i njegove vlade. Da je to tada učinio, stekao bi veliki moralni autoritet. Ovako se njegovo sadašnje zalaganje za obračun s mračnom i orijentalnom politikom u Srbiji doživljava kao zakasnelo i neubedljivo ideološko prosvetljenje. Ali u Srbiji se nikad ne zna šta može poslužiti kao preporuka za ambasadorsko mesto, pa makar to bilo i u Crnoj Bari Svetislava Basare.

7. maj 2007. godine

 

 
 
Copyright by NSPM