Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

 

 

Marinko M. Vučinić

SRBIJA I ZADAH MINHENSKIH PIVNICA

Najavljivanje marša za jedinstvenu Srbiju u Novom Sadu u organizaciji Nacionalnog stroja izazvalo je buru u našoj javnosti. Reč je o organizaciji koja je u policijskim izveštajima već okvalifikovana kao deo šireg neonacističkog pokreta čiji je cilj da promoviše i širi ideje rasizma, antisemitizma i fašizma. Postala je poznata široj javnosti nakon prekidanja tribine o antifašizmu, zbog čega su pripadnici pokreta i njihov lider bili uhapšeni i osuđeni za izazivanje i širenje rasne mržnje i učešće u ovom incidentu.

Sama najava njihovog ponovnog okupljanja pod geslom marša za jedinstvenu Srbiju i iznošenje stavova organizatora Gorana Davidovića, koji sebe doživljava kao ubeđenog srpskog nacionalistu i odriče svaku vezu sa neonacizmom, pokrenuli su niz reakcija, ali i otvorili važna pitanja našeg društvenog i političkog života. Prvo se oglasio Nenad Čanak, predsednik LSV-a, ultimativno zahtevajući da se ovoga puta organizuje fizički obračun sa pripadnicima Nacionalnog stoja kako bi se definitivno razračunao sa ovom neonacističkom gamadi. On je takođe izjavio da „su te grupacije omladina DSS-a sa lažnom ličnom kartom kao kojekakve paravojne formacije početkom prošle decenije koje je direktno kontrolisao Slobodan Milošević“.

Ovaj njegov otvoreni poziv na konačni obračun i napad na članove omladine DSS-a nisu podržali u svojim osuđujućim reagovanjima predstavnici ostalih stranaka u Novom Sadu. Međutim, zanimljivo je mišljenje Ivane Dulić-Marković, koja se takođe oglasila, za nijansu mekšim stavovima. “Neonacistima nikako ne smemo dozvoliti da izađu na ulice, jer ako ih osvoje, eto ih na našim kućnim pragovima. Ukoliko oni slome vojvođansku multinacionalnost, slomiće i samu Vojvodinu“, kaže ova radikalistički opredeljena funkcionerka G17 plus.

Zar stvarno iko ozbiljan može tvrditi da grupa neonacističke gamadi može slomiti multinacionalnost u Vojvodini? Šta onda rade demokratske snage i koliki je njihov stvarni politički i društveni uticaj ako je multinacionalnost tako krhka da može da padne pod udarima male grupe pripadnika Nacionalnog stroja? Glavna politička i ideološka teza zagovornika radikalnog obračuna sa njima jeste da su oni vrh ledenog brega i da u srpskom društvu imaju mnogo širu i ozbiljniju podršku, ne pružajući pri tome neki ozbiljniji dokaz, osim pozivanja na sporadične ekstremističke incidente. Kako je moguće da naši političari imaju tako malo poverenja u našu demokratsku javnost i institucije kada pozivaju na fizičke obračune na ulicama Novog Sada?

U Proglasu Antifašističke akcije Novog Sada povodom najave nacističkog marša navodi se: „Pod parolom očuvanja Srbije perfidno se promoviše fašistička ideologija. Organizatori ovog skupa su dokazani neonacisti, na čelu sa Goranom Davidovićem Firerom, osuđenim na godinu dana zatvora zbog raspirivanja rasne, nacionalne i verske mržnje. Antifašistička akcija Novog Sada smatra da je nacističko okupljanje sramota za Novi Sad i da predstavlja udar na antifašističke i slobodarske tradicije srpske Atine. Međutim, državni organi opet 'žmure na desno oko' i dozvoljavaju nacističku paradu, stavljajući se na stranu zastupnika najmračnije ideologije u istoriji čovečanstva.“

Zanimljivo je da se ovi predstavnici građanskih ideja i deklarisani antinacionalisti pozivaju na srpsku Atinu kada im je to u neposrednom interesu. I upravo ovako intonirano saopštenje pokazuje otvorenu političku manipulaciju kojom se služe samozvani antifašisti i pripadnici tzv. Druge Srbije kako bi dokazali da državni organi podstiču i podržavaju, kako to oni kažu, sve dominantniju fašizaciju Srbije. Ne vredi što je u međuvremenu policijska uprava Novog Sada zabranila okupljanje pripadnika Nacionalnog stroja i njihov marš za jedinstvenu Srbiju, a i gradonačelnica Novog Sada Maja Gojković se pridružila zahtevima da se zabrani skup. O tim činjenicama se ne govori u proglasu Antifašističke akcije, čije geslo glasi – protiv fašizma svim sredstvima.

„Dobro je što je skup neonacista zabranjen, i to je učinjeno posle pritiska dela domaće javnosti i međunarodne javnosti“, ističe sociolog Mirko Đorđević i ne propušta da naglasi da poslednjih petnaest godina sve više jača ideologija nacionalističkog tipa koja pogoduje cvetanju neonacističkih i klerofašističkih grupa koje se transformišu i pojavljuju širom Srbije. On je takođe izneo stav da je pojava fašizma i neonacizma u Srbiji vodenični kamen koji teško pritiska naše društvo, nespremno da se suoči sa sve otvorenijom i ozbiljnijom fašizacijom.

Nezaobilazna Sonja Biserko oglasila se i ovog puta, tvrdeći da je dobro što je neonacistički marš u Novom Sadu zabranjen, ali je ukazala na ksenofobičnu atmosferu i brojne elemente fašizacije društva koji traju od dolaska na vlast Koštuničine vlade. „Zabrana skupa je reakcija koja je usmerena ka tome da se zadovolje uticajni međunarodni akteri. Država se, međutim, nijednog trenutka nije odredila prema takvim grupacijama, već ih toleriše i upoređuje sa nekim organizacijama civilnog društva“, decidirano tvrdi Biserko. Da li ona, kao istaknuti ideolog tzv. Druge Srbije i liberalno demokratskih političkih krugova, ima za ovakve tvrdnje bilo kakve argumente osim politikantskih impresija koje tako često iznosi u javnosti? Veoma je indikativno da predstavnici tzv. Druge Srbije i zastupnici liberalno demokratskih i građanskih ideja tako olako i bez velikog premišljanja podržavaju i zahtevaju zabrane skupova, konačne fizičke obračune i likvidacije, ali i često neprimereno kvalifikovanje nekih društvenih pojava kao manifestacija fašizma i neonacizma. Svoje ideološke i političke protivnike žigošu kao fašiste i neonaciste, smatrajući da na to imaju puno pravo jer su jedino oni dokazani antifašisti i borci za ljudska prava. Koliko je samo puta Nova srpska politička misao proglašavana za Novu fašističku političku misao, pri čemu se niko se od zabrinutih boraca za političku korektnost i poštovanje tolerancije nije zapitao koliko ima istine u takvoj ideološkoj kvalifikaciji jednog političkog i naučnog časopisa. To ne spada u domen njihovog interesovanja. Bitno im je da dokažu da u Srbiji, i nakon demokratskih promena, jača ideologija nacionalističkog tipa, cvetaju neonacističke i klerofašističke grupe, ksenofobična atmosfera i sve brojniji elementi fašizacije društva. Pri tome je država usmerena na iznuđeno i nevoljno reagovanje kako bi se udovoljilo zahtevima međunarodne zajednice, bez ikakvog određenja prema naonacističkim grupacijama. Šta, onda, predstavlja policijska zabrana skupa Nacionalnog stroja i suđenje na kome su izrečene kazne za širenje rasne i verske mržnje ako ne jasnu reakciju državnih organa? Setimo se kako je izgledalo hapšenje pripadnika ove grupe, koje verovatno nije moglo da zadovolji ove antifašiste jer je verovatno trebalo na licu mesta i po kratkom postupku likvidirati ovu fašističku gamad. Možda bi to bila prava reakcija države. Možda bi tako prva Koštuničina vlada pokazala da ne baštini i podržava fašističke ideje.

Predstavnici Demokratske stranke Srbije su u nekoliko navrata jasno podržali osudu delovanja pripadnika Nacionalnog stroja. Međutim, ni nova demokratska vlada očigledno ne ispunjava njihove standarde antifašističke borbe, što samo pokazuje da ostaju zatočenici svojih ideoloških simplifikacija i neprestanih pokušaja da Srbiju svrstaju u zemlju tamnog fašističkog vilajeta u kojoj je na pomolu vladavina totalitarizma. U javni govor se sve češće uvodi kvalifikacija o autentičnom srpskom nacizmu. O ovakvoj ideološkoj konstrukciji najubedljivije svedoči istoričar Nikola Samardžić: „Koštunica se, iz kukavičkog jajeta, izlegao u novog autoritarnog lidera koji se sa skromnom neposrednom političkom podrškom dočepao apsolutne vlasti i ekonomske moći. Njegov 'koalicioni kapacitet' okupio je ovoga puta predsednika lišenog ozbiljnog političkih uverenja i njegovu očišćenu i ućutkanu stranku, Ilića i Dinkića i njihove unosne feude, poslušne radikale, crkvu koja osuđuje abortus, a nagrađuje pedofilsko nasilje i palanske medije. Ali vladajuća Srbija ponovo širi zadah minhenskih pivnica.“

Ovo je verovatno obrazac korektnog političkog mišljenja u tumačenju jednog od značajnijih ideologa liberalno demokratske partije. Verovatno, prema njegovom tumačenju, ni predsednik Republike (o premijeru da i ne govorimo) Boris Tadić nema iskrena i dosledna antifašistička uverenja kad je ušao u koaliciju sa političkim snagama koje su se izlegle iz zmijskog jajeta srpskog nacionalizma i nacizma, koji ponovo širi zadah minhenskih pivnica.

Anketa berlinskog instituta „Fors“ pokazala je da je prvi put u istoriji ponovo ujedinjene Nemačke popularnost Socijal-demokratske partije u istočnonemačkoj pokrajini Saksoniji ispod popularnosti neonacističke Nacionaldemokratske partije. „Svedoci smo buđenja nacizma“, navodi se u dokumentacionom arhivu austrijskog pokreta otpora (nacizmu i neonacizmu) u Beču. Na istom mestu ukazano je na raspravu koja se vodi u Mauterndorfu, u salcburškoj regiji Luganu, o tome da li bi Hermanu Geringu trebalo oduzeti titulu počasnog građanina. Gornjeaustrijsko selo Hazlah nema takav problem. Odlukom meštana prošle godine je oduzeta titula počasnog građanina Adolfu Hitleru.

Evropski komesar za pravosuđe Franko Fratini nedavno je izjavio da novi antisemitizam ne buja samo u zemljama suočenim sa nacističkim nasleđem. Pogođene su članice EU u kojima je registrovan najveći broj jevrejskih i muslimanskih zajednica, a reč je o društvenim sredinama u kojima su najuticajnije liberalne političke snage. Pomenuo je Italiju, Belgiju i Holandiju kao zemlje suočene sa naglim porastom rasizma – između 25 i 40 odsto. Nije imenovao članicu u kojoj je porast definisan čak 70 odsto. Komentatori su prepoznali da je reč o Velikoj Britaniji.

Porast neonacističkih i antisemitskih incidenata i nastajanje neonacističkih grupa zabeleženi su i u zemljama koje su nedavno ušle u Evropsku uniju – u Mađarskoj i Bugarskoj. U izveštaju Evropske agencije za temeljna ljudska prava „Rasizam i ksenofobija u članicama EU“ vidi se da i dalje postoji veoma izražena etnička diskriminacija pri zapošljavanju, obrazovanju i u stambenom smeštaju. Rast rasističkog nasilja i zločina zabeležen je u šest zemalja Unije – Danskoj, Nemačkoj, Francuskoj, Irskoj, Poljskoj i Finskoj. U zemljama EU raste otpor građenju džamija u najvećim evropskim gradovima.

Ovi podaci govore o opasnosti od širenja rasizma, antisemitizma i neonacizma i u zemljama sa razvijenim demokratskim tradicijama. Da li to onda pretpostavlja da i ove zemlje možemo označiti kao društva u kojima se širi fašizacija kao ozbiljna opasnost, kako to inače u svojim kvalifikacijama uporno čine kada je u pitanju Srbija pripadnici naših liberalno demokratskih političkih snaga. Za Srbiju očigledno važe drugačiji kriterijumi. Ona se ne može posmatrati u kontekstu rasta neonacističkih snaga u samoj Evropi, jer se to ne može porediti, budući da se kod nas izlegao specifični srpski nacizam koji postaje dominantna politička snaga koju podržava – ma koliko to paradoksalno zvučalo – demokratska vlada.

Rasprave u javnosti o zabrani okupljanja pripadnika Nacionalnog stroja otvaraju najvažnije pitanje svakog demokratskog poretka – gde su i ko određuje granice demokratije, i ko daje demokratskom društvu toliko potrebni legitimitet. Ove granice se ne mogu uspostaviti tako što će samoproglašena politička grupacija liberalnih demokrata i antifašista dodeliti sebi ekskluzivno pravo da jedino ona određuje ko su prijatelji, a ko neprijatelji slobode i demokratije. Upravo su oni ovaj slučaj zabrane iskoristili da nam demonstriraju kako vide moguće granice slobode. Pored gesla kojim se rukovode – da su u borbi protiv političkih protivnika dozvoljena sva sredstva – oni otvoreno zastupaju i stanovište da nema slobode za neprijatelja slobode.

Demokratija u Srbiji se sada nalazi u žrvnju dva suprotstavljena ekstremizma – liberalno demokratskog i nacional-patriotskog, a svako ko pokušava da ukaže na potrebu uravnoteženog razmatranja svih izazova pred kojima je Srbija, nalazi se u nezahvalnom položaju jer može biti politički diskvalifikovan kao antidemokrata, ili kao nacionalni izdajnik. Najnoviji podaci o siromaštvu u Srbiji pokazuju da je više od 400.000 dece pogođeno siromaštvom. Prema podacima Unicefa, 150.000 dece je neuhranjeno, a 40 odsto romske dece nema obrok svakog dana, 400.000 penzionera prima najniže penzije, a siromašni mesečno troše manje od 6.621 dinar. To je pravi vodenični kamen koji pritiska Srbiju, i od toga kako će biti rešavana pitanja siromaštva i sve obesnijeg bogaćenja sve manjeg broja ljudi zavisi kakva će biti i njena demokratska budućnost, ne potcenjujući pri tome opasnosti i izazove koji dolaze iz ekstremističkih političkih krugova.

4. oktobar 2007. godine

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM