Vilijam Montgomeri
Mogu li SAD povratiti status supersile?
Kampanja za izbor sledećeg predsednika
Sjedinjenih Država počela je ranije i intenzivnije nego bilo kad u
istoriji. To je delimično zato što se prvi put u periodu od 50
godina događa da se za položaj ne takmiče postojeći predsednik ili
potpredsednik i da je zato polje širom otvoreno za obe političke
partije. Sve veća nepopularnost predsednika Buša takođe je doprinela
otvaranju ovog polja, pošto ne postoji kandidat voljan da ponese
zastavu njegovih političkih programa. Pretendenti Demokratske
partije Hilari Klinton i Barak Obama već su pojedinačno prikupili
oko 60 miliona dolara i već su održane prve debate među demokratskim
kandidatima kao i kandidatima republikanaca. Jedan od prvih
kandidata za republikansku nominaciju, senator Džon Mekejn, već vidi
kako se njegova kampanja zatvara. I sve se to događa dok su stvarni
predsednički izbori još gotovo 16 meseci daleko.
Ironija je da se svi ovi izuzetno talentovani pojedinci teško bore
za posao koji sobom donosi čitav niz kompleksnih, tvrdih i opasnih
problema jedinstvenih u našoj istoriji. Prvenstveni posao biće
baviti se problemima koje je najvećim delom stvorila, pogoršala ili
ignorisala sadašnja administracija.
Na vrhu ove liste, naravno, nalazi se Irak. Pre svega, sadašnja
predsednička trka biće u velikoj meri odlučena time kako će se
kandidati predstaviti kad je u pitanju Irak. Jedan od osnovnih
razloga zbog kojih je kandidatura Džona Mekejna u tako ozbiljnim
nevoljama, na primer, jeste njegova snažna podrška "strategiji
talasa" predsednika Buša. Takođe je neizbežno da će sledeći
predsednik u nasleđe dobiti zbrku u kojoj će svaka zamisliva opcija
izgledati ili neprihvatljivo ili će doneti znatne rizike da
situaciju učini još gorom nego što jeste. Postoji znatna opasnost da
će sledeći predsednik ustanoviti da će njegov/njen mandat biti
potrošen samo na taj problem.
To je, međutim, samo početak prave litije problema s kojima će se
suočiti novi predsednik. Prvenstveno zbog Iraka, američka armija je
bukvalno nasukana. Njena oprema je istrošena, njene trupe
iscrpljene, a potreba da održi nivo svojih snaga u suočavanju s
nepopularnim ratom prisilila ju je da snizi svoje standarde za
prijem vojnika. Sve više ljudi u svetu na Sjedinjene Države gleda
kao na pretnju svetskom miru, a ne nekog ko doprinosi tom miru.
Avganistan počinje da se razvija u mini Irak. Antiameričko
raspoloženje širom sveta je na najvišem nivou u istoriji. Rusija
postaje sve agresivnija i autokratska u svom ponašanju. Demokratske
države kao celina nalaze se u povlačenju, dok širom sveta snagu
stiču autokratske tendencije. Kina će uskoro početi da bude
agresivnija u pokazivanju svog političkog i vojnog uticaja kako bi
pratila svoju rastuću ekonomsku moć. Institucije osnovane u eri
posle Drugog svetskog rata, kao što su Svetska banka, MMF i
Ujedinjene nacije, izgledaju sve manje sposobne da se delotvorno
nose sa stvarnim problemima s kojima se suočava svet. "Sukob
civilizacija" između zapadnog sveta i islama svakim danom izgleda
sve realniji. Rast potražnje i pad snabdevanja naftom i gasom
dostići će kritičnu tačku u mandatu sledećeg predsednika. Globalno
otopljavanje i dalje je sve veći problem.
Čemu, onda, takva borba za takav posao? Odgovor leži u činjenici da
svi kandidati veoma dobro znaju da, suprotno popularnom uverenju,
Sjedinjene Države iz različitih razloga ostaju svetska supersila i
biće to još neko vreme u doglednoj budućnosti. Tehnološki, naša
vojska predstavlja ligu za sebe. Sjedinjene Države troše gotovo
polovinu ukupnih svetskih izdataka na odbranu. Naša privreda je
najjača na svetu, i takođe najsposobnija da reaguje na promenjene
situacije. Mada znatno oštećena pod predsednikom Bušom, privlačnost
naših demokratskih institucija i dalje je jaka. Prinuđeni smo da
podižemo ogradu da bismo potencijalne imigrante zadržali napolju, a
ne da bismo naše građane zadržali unutra. Naša "meka moć" - filmova,
jezika, televizije i muzike - i dalje ima veliki uticaj na svet.
Problem Sjedinjenih Država - u kompjuterskoj terminologiji - nije u
hardveru, već u softveru. Drugim rečima, Bušova administracija je
bolno straćila, zloupotrebila i zanemarila stvarnu moć koju imaju
Sjedinjene Države.
Odlazak predsednika Buša sam po sebi biće širom sveta toliko
dobrodošao da će novi predsednik imati otvorena vrata i spremnost da
se na njegovoj strani angažuju gotovo svi naši tradicionalni
saveznici. To je zato što je sadašnje ponašanje Sjedinjenih Država,
bez obzira što se to nekima kratko vreme činilo dobrim, pre izvesnog
vremena moralo početi da brine razumne ljude u demokratskim zemljama
širom sveta. Nema sumnje da će jedan od prioriteta novog predsednika
biti da se ponovo uspostave tradicionalne veze i dobri odnosi koje
smo uživali širom sveta.
Novi predsednik će morati hitno da se pozabavi sledećim
strategijama: a) Ponovno uspostavljanje moralnog vođstva Amerike u
demokratskom svetu zatvaranjem Gvantanama; odricanjem od upotrebe
"usavršenih tehnika za ispitivanje"; okončanjem prakse koju je
administracija koristila da se meša u finansijske dokumente i
međunarodne razgovore bez tradicionalnog sudijskog nadzora. Sve ovo
- i više od toga - treba da bude izrečeno u predsedničkoj
inauguralnoj poruci i primenjeno odmah putem zakonskih i
administrativnih dekreta.
b) Institucionalizacija "Projekta Menhetn" da bi se pronašli
alternativni izvori sadašnjim karbonskim gorivima uz napore da se
njihovo sadašnje korišćenje učini daleko efikasnijim. To uključuje
povećanje cene nafte i gasa u Sjedinjenim Državama, da bi se
ohrabrila konzervacija; cena alternativnih izvora energije mora biti
konkurentnija, takođe treba prikupiti novac za istraživanje i
razvoj. To takođe uključuje snažan program podrške nuklearnoj
energiji kao jednom od važnih alternativnih izvora. Ne samo da bi
ove mere olakšale dramatični problem nedovoljnog snabdevanja, već bi
preuzele moć od brojnih autokratskih država koje kontrolišu rezerve
nafte i gasa u svetu.
c) Mnogo agresivniji pristup globalnom otopljavanju koji će značiti
da Sjedinjene Države uvedu unilateralne restrikcije naših sopstvenih
emisija, uz pokušaje da se isto uradi s drugim industrijalizovanim
zemljama. Kad taj proces započne, treba postepeno da uvodimo bolne
carine na robu iz zemalja koje ne žele da preduzmu slične mere.
d) Započeti potragu za novim međunarodnim institucijama koje će
zameniti, dopuniti ili reformisati one koje su osnovane na kraju
Drugog svetskog rata (UN, Svetska banka i MMF), jer su one sve manje
u stanju da se nose s problemima s kojima je svet suočen. Jedna
promena koju treba razmatrati je eliminacija veta u Savetu
bezbednosti UN. Druga je osnivanje organizacije stvarno demokratskih
država u svetu, koja bi se na jedinstven način bavila svetskim
problemima.
e) Oživljavanje bliskoistočnog mirovnog procesa. Ali, tek nakon što
budemo imali jasnu viziju onog što želimo kao mogući ishod, i tek
nakon što se interno složimo da izvršimo pritisak na sve strane da
to postane realnost. To znači mnogo veću spremnost da se pritisne
Izrael da učini potrebne ustupke.
f) Povećanje veličine naše uniformisane vojske. To će omogućiti da
se naša Nacionalna garda i Rezervne snage vrate svojim
tradicionalnim ulogama i da se olakša breme koje nose sadašnje
snage. To će takođe povećati opseg naših opcija u drugim kriznim
situacijama.
g) Možda najvažnije jeste da gore pomenuta pitanja budu u središtu
pažnje i stvarni prioritet. Baviti se Irakom (verovatno putem meke
ili tvrde podele između tri grupe) kombinovano s povlačenjem
američkih snaga. Ali, ni po koju cenu ne treba dopustiti da
administraciju definiše Irak. Administracija treba da bude određena
agresivnim rešavanjem gore pomenutih pitanja u bliskoj saradnji s
našim prirodnim saveznicima.
Copyright: Vilijem Montgomeri
Danas ima pravo ekskluzivnog objavljivanja u Srbiji
|
|