Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet / prenosimo Danas

 

 

Vilijam Montgomeri

Američkoj demokratiji neophodna je ozbiljna revizija

Iako su Sjedinjene Države očito religiozna zemlja koja obuhvata brojne vere, spreman sam da tvrdim da je naša stvarna religija još više "demokratija". Mi stavljamo naglasak na "slobodne i poštene izbore", pitanja ljudskih prava i neophodnost demokratskih vrednosti. Baš kao što su misionari vekovima putovali u najudaljenije krajeve sveta da bi doneli istinsku veru paganima, tako njihovi moderni ekvivalentni idu u svet da prevedu obraćenike u demokratiju. Nećete naći mnogo političkih govora u Sjedinjenim Državama koji ne sadrže svete reči - sloboda, demokratija, ljudska prava.

Svake godine objavljujemo izveštaje o svakoj bogovetnoj zemlji u svetu gde detaljno ocenjujemo stanje ljudskih prava u njima. Osnovali smo "Zajednicu demokratija" zasnovanu na uverenju da države članice dele zajedničke vrednosti i zajedno rade na rešavanju zajedničkih problema. Sadašnja administracija je to posebno naglasila, navodeći kao jedan od svojih glavnih ciljeva potrebu da se podstaknu demokratske promene u zemljama za koje se smatra da su pod autoritarnom vladavinom. To nije nikakvo udaljavanje od prošle prakse, već samo proširivanje postojeće politike. Nije slučajno što je predsednik Buš sastavio "osovinu zla" od tri krajnja autoritarna, nedemokratska režima.

Ova kolumna se pojavila zato što je Al Gor dobio Nobelovu nagradu za mir zbog svojih napora da upozori svet na opasnost od globalnog zagrevanja. Kad sam čuo vest, razmišljao sam kako bi različite bile Sjedinjene Države - i svet - da je on bio predsednik Sjedinjenih Država umesto Džordža Buša, proteklih sedam godina. Izgubio je predsedničke izbore u novembru 2000, uprkos tome što je imao više od 500.000 glasova od svog rivala. Počinjem da razmišljam o neuspesima naše demokratije, kao i ništa manje važnoj činjenici koliko je retko među našim građanima samopreispitivanje demokratskog procesa kojeg se tako pomno držimo. Realnost je takva da demokratski sistem u Sjedinjenim Državama sve manje služi svojim građanima. Što je još gore, izgleda nemoguće i zamisliti značajne reforme. Dok naša ekonomija poseduje fleksibilnost da promeni brzinu i ponovo pronađe sebe takoreći preko noći, suočena s ozbiljnim problemima, naš demokratski proces i dalje je zaglavljen u sistemu koji je postavljen daleko pre nego što su pronađeni elektricitet, telefon, kompjuter, televizija ili automobil. Iako svaki demokratski sistem ima ozbiljne izazove, oni u Sjedinjenim Državama deluju kao posebno teški i ozbiljni.

U pet odvojenih slučajeva (1824,1876, 1888. i 2000), pojedinac koji je osvojio najviše glasova nije bio izabran za predsednika. Razlog za to bio je taj što predsednika, u stvari, bira elektorat sastavljen od delegata iz svih država i distrikta Kolumbije. Svaka država ima isti broj delegata u tom izbornom telu kao i ukupan broj senatora i članova Predstavničkog doma.

Sistem elektora smišljeno je uveden pre dva stoleća kao deo šireg kompromisa između prava pojedinih država i ovlašćenja institucija nacionalne vlade, kao i između gusto naseljenih i ruralnih oblasti. Izbori 2000. razotkrili su jasno njegove ozbiljne nedostatke. Pre svega sistem može značajno da poveća važnost glasanja u jednoj državi, kao što je Florida . Da je predsednik bio biran direktnim glasanjem, spor oko šake glasova u jednoj državi bio bi beznačajan. Kako se ispostavilo, nakon mesec dana sukoba i različitih mišljenja, zajedno s optužbama i kontraoptužbama za nedopušten uticaj, tih nekoliko glasova odlučilo je o predsedniku Sjedinjenih Država.

Drugo, pošto gotovo sve države imaju sisteme "pobednik uzima sve", pobeda u državi i to samo s jednim glasom znači da kandidat osvaja sve delegate te države. To dovodi do toga da političke kampanje ignorišu one države gde kandidati imaju ubedljivu većinu ili značajnu manjinu. To stvara, takođe, i teorijsku mogućnost da kandidat izgubi ubedljivo na direktnom glasanju, a da i pored toga pobedi na izborima osvojivši gusto naseljene države malom većinom glasova. Štaviše, u 158 slučajeva delegati se nisu povinovali svom mandatu i nisu glasali za predsednika ili potpredsednika, kao što su se zakleli da će uraditi.

Uprkos očiglednim nedostacima, malo je verovatno da će taj sistem biti promenjen, zato što zahteva pristanak nadmoćne većine država i mnogi sebično vide prednosti za sebe u tom sistemu. Glasači u državama s malim brojem stanovnika imaju proporcionalno daleko veći uticaj nego one države koje su gušće naseljene. Države koje imaju ujednačen broj demokratskih i republikanskih birača dobijaju značajnu pažnju (i nagradu) obeju strana. Sistem "pobednik uzima sve" povećava značaj pobede u ključnim državama i stoga povećava količinu vremena koje im posvećuju kandidati.

Drugo kritično pitanje jeste finansiranje kampanje. Na kraju će republikanski i demokratski kandidati za predsednika potrošiti po 500 miliona dolara za svoje kampanje. Neuspešni takmičari na republikanskoj i demokratskoj strani zajedno će potrošiti istu sumu. Gotovo sve trke za Senat, Predstavnički dom i guvernere 50 država koštaju milione dolara da bi kandidati mogli uspešno da se takmiče. Jedini način za kandidate da obezbede tolika sredstva jeste da se obrate specijalnim interesnim grupama, krupnom biznisu i ostalim "debelim mačkama". To mora značajno da utiče na kvalitet i tip zakona koje usvajaju. Kongresmeni koji su bili izabrani na dve godine, otvoreno su mi rekli da su potrebe za sredstvima za kampanju toliko velike da moraju odmah nakon izbora da počnu da rade na narednoj. Na kraju, umesto da donose zakone, kongresmeni i senatori prikupljaju sredstva. Svi napori da se taj sistem reformiše jadno su propali, a sistem postaje sve gori i gori.

Treće, nisam uopšte siguran da su demokratske vlade sposobne da uspešno odgovore na izazove današnje ere. Iako to može delovati kao jeres, činjenica je da su demokratski izabrani zvaničnici, naročito u Sjedinjenim Državama, veoma svesni kratkoročnih interesa svojih izbornih baza. Autoritarne vlade mogu da donesu teške i nepopularne odluke lakše nego demokratski izabrane. Klasičan primer je naša energetska politika. Ako bi cene benzina, koji je upola jeftiniji nego bilo gde u regionu, bile udvostručene, to bi podstaklo očuvanje energije, prikupljanje sredstava za istraživanja alternativnih izvora energije i efikasnije korišćenje tih izvora. Ali nijedan političar neće ni pokušati da nagovesti tako nešto, jer bi to značilo sigurnu smrt na svakim izborima.

Konačno, šok koji su izazvali teroristički napadi od 11. septembra pomogli su da se kreira klima u kojoj naši građani prihvataju uskraćivanje ljudskih prava, korišćene torture nad osumnjičenima u Gvantanamo Beju i Abu Graibu i gubljenje naše međunarodne uloge lidera u sferi borbe za ljudska prava i demokratsku praksu. Mi više nemamo moralni autoritet da držimo lekcije drugim zemljama zbog njihovog delovanja.

Svi ti navedeni problemi nisu naročito novi i mnogi su prisutni u izvesnoj formi i u drugim demokratijama. Istina, usamljeni glasovi sve češće traže da se pozabavimo nekim od problema. Ali mnogi od nas uzimaju našu demokratiju zdravo za gotovo. Ne bi trebalo, pošto joj je neophodna ozbiljna revizija. Umesto da bude integralni deo jedne aktivne i energične Amerike, naša demokratija postaje ogroman mrtav balast koji nas dramatično usporava, baš kao što naši protivnici stiču snagu i samouverenje.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM