Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Aleksandar Panarin:

Slabi protiv moćnih

•  Aleksandre Sergejeviču, u ruskom političkom spektru, prazna je niša hrišćanskog socijalizma. Viktor Aksjučic probao je da načini analog zapadnih HDS (1). Ali, do danas, niko nije preduzeo pokušaj da oformi politički pokret koji proklamuje za svoj cilj sjedinjenje dva glavna puta koji su obeležili istoriju Rusije – put pravoslavnog carstva i put socijalističke naddržave. Zašto?

•  Socijalizam nam je dopao u nasledstvo od boljševizma kao izrazito svetovnog, čak radikalno svetovnog učenja, agresivnog, sa, za njega karakterističnom, ideologijom borbe, savlađivanja i pokoravanja prirode i istorije. Kao rezultat, u našoj zemlji je nikao poseban identitet socijalizma sa upadljivo izraženim tiranoboračkim i bogoboračkim usmerenjem. Ali, u socijalizmu postoji i to što ga zbližava sa hrišćanskim učenjem: ideja saosećanja sa niščim duhom – sa slabima, poniženima i ugnjetenima. U Rusiji je postojala tradicija koja je bila sposobna da pruži hrišćansku interpretaciju socijalizma. Dovoljno je setiti se zbornika koji je izašao 1902. godine, «Problemi idealizma» i takvih imena kao što su Sergej Bulgakov, Petar Struve, i još nekih drugih. Ali, tu su tradiciju nasilno presekli boljševici.

•  Može li danas da se rodi partija hrišćanskog socijalizma?

•  To je pitanje o tome, može li se danas u Rusiji, pojaviti realna opoziciona partija, osim komunističke. Bojim se, da ne može. Stvar je u tome, što je socijalizam sa njegovom boljševičkom verzijom, u Rusiji, smenio liberalizam, koji je sebe identifikovao sa socijal-darvinizmom, sa teorijom tzv. tržišnog odabira. Ideološku nišu , koju je oslobodio socijalizam sa njegovom boljševičkom verzijom, zauzela je struja, koja je po duhu, još više neprijateljska prema hrišćanstvu.

•  Ali, zar je nemoguće naći i zauzeti drugu? Demokratsko društvo pretpostavlja postojanje mnogih niša.

•  Teško. Stvar je u tome, da je kao rezultat rata svih protiv sviju, koji su otpočeli naši liberali, u Rusiji nikla tako deprimirajuća socijalna polarizacija, kakvu istorija nije poznavala. Imajte u vidu, da su danas svi razgovori o srednjoj klasi kao socijalnoj bazi tržišnog liberalizma zaboravljeni. U realnosti imamo manjinu superbogatih na jednom polu, i pretežnu većinu, koja je pala iza granica civilizovanog postojanja, na drugom polu. Manjina shvata, šta mrzi druga strana, i da je radi očuvanja vlasti nad većinom nužna diktatura. Ipak, ona se ne odlučuje da otvoreno proglasi diktaturu; pa Sovjetski Savez je bio rasturen upravo u ime trijumfa principa demokratije, pluralizma i višestranačja. Zato ona radi dovoljno lukavu stvar: preko svojih štićenika formira pseudoopozicione partije i pokrete.

•  Naša vladajuća elita je pokazala da nije u stanju da manifestuje rusku ideju. Sa vaše tačke posmatranja, u čemu se ona satoji?

•  Nijedna država ne može živeti i biti stabilna bez ideologije: država – to je kolektivno mi, koje poseduje, manje ili više, čvrst identitet. Nije potrebno misliti da je kolektivni identitet neka prastara datost. Na primer, radnici su, zahvaljujući marksističkoj ideologiji, osećali sebe kao socijalnu zajednicu - klasu, poverovali su u svoju misiju, saznali jedinstvo interesa i istorijske sudbine. Do sredine 19. veka, oni su se u najboljem slučaju identifikovali prema profesionalnom obeležju: kao metalurzi, rudari, tkači...To jest, kolektivni identitet je u značajnom stepenu umetan. I država, da bi posedovala čvrst identitet, ima potrebu za ideologijom. Amerikanci, na primer, žive sa vrlo moćnom ideološkom svešću, oni znaju svoje kolektivno «mi». Pri tome, drugima nameću deideologizaciju, tvrdeći, kako je ideologija prevaziđena, kako nema društva kao jedinstvene celine, već samo postoji suma individua. Oni sebe konstruišu kao nekakvu blinidiranu pesnicu, oko koje žele da imaju trošne pseudonacionalne tvorevine koje ne poseduju kolektivni identitet. Ali, ako je svakoj državi potrebna ideologija, Rusiji je potrebna još triput toliko. Rusi su osobena nacija, kod nas je status nacionalne ideje viši nego kod drugih zemalja. Setite se, Marks je smatrao, da je tržište osnova postojanja, i čak formiranja nacije. Ja ne verujem sasvim tom ekonomikocentrizmu, ali, može biti, da je on u određenoj meri u pravu, u pogledu zapadnog društva. Što se tiče Rusa, mi nismo nikada sebe identifikovali kao naciju kroz jedinstveno tržište, već uvek – po ideologiji, po ruskoj ideji. Obratite pažnju, Kina je danas desetak puta moćnija od Rusije – fizički, ekonomski, čak i tehnološki. Ipak, Amerikanci se manje boje Kine. Indija – moćna zemlja, međutim, ona ne izaziva u SAD posebnu uznemirenost. A evo, oni se boje Rusije, i znate li zašto? Rusija ima jednu zagonetnu osobinu: ujedinjuje slabe protiv moćnih. Ruska misija u svetu je – poniziti moćnog zbog njegove drskosti. Rusija je uvek bila snažna kada je stupala u savez sa slabima protiv silnih. Unutar države, veliki je bio onaj vladar koji je stajao iza običnih ljudi protiv bojarstva. Na međunarodnoj areni, Rusija je bila svetska država kada je stupala u savez sa ugnjetenim narodima protiv zavojevača i kolonizatora. Danas je naša vladajuća elita odlučila da prigrli bogate protiv siromašnih, da bude sa moćnima protiv slabih. To je najstvarnija izdaja ruske ideje. Pri tome, elita je pogrešila: bogati nikada neće prihvatiti Rusiju, nikada je neće priznati za svoju. Tražeći savez sa moćnicima ovog sveta, Rusija osuđuje sebe na tragičnu usamljenost – sirotinja će se uvrediti zbog njene izdaje i takođe će je odbaciti. Mi smo praktično, već ostali bez saveznika na postsovjetskom prostoru, i u Trećem svetu. Ali, naši oponenti sa brigom razmišljaju, da je politika podilaženja kneževima ovog doba – nekakvo površno štimovanje, koje oštri vetar istorije može prosto oduvati, i Rusiju opet vratiti njenoj iskonskoj misiji solidarnosti sa slabima protiv silnih. Zato ovi poslednji ne mogu mirno da spavaju, dok postoji Rusija, ruska država. Glavni oponent moćnicima ovog sveta – jesu Rusija i ruska ideja. Eto, zbog čega je njihov cilj, prvo, da nas liše ruske ideje, i drugo, da obore našu državnost.

•  Ali, ako je ruska sudbina – zaštita siromašnih pred licem bogatih, naša država će neminovno ući u konflikt sa moćnicima ovog sveta, pre svega sa SAD. Zar je danas ona sposobna za takvo suprotstavljanje?

•  Danas svi čekaju Rusiju. Njeno je mesto upražnjeno, i niko drugi ga ne može zauzeti. Rusija treba da se seti, da je ona zaštitnik slabih i ugnjetenih, pa će sutra njen saveznik biti dve trećine čovečanstva: sav arapski svet, Indija, Latinska Amerika, Afrika – kao što je bilo još sasvim nedavno. Pa države Trećeg sveta su postale saveznici SSSR-a, ne zbog sporazuma sa Jalte, koji mu je dao kontrolu nad Istočnom Evropom. Azija, Afrika i Latinska Amerika su podržavali Sovjetski Savez kao državu koja je solidarna sa ugnjetenim narodima. Bez pomoći SSSR-a, oni se ne bi oslobodili od kolonijalne zavisnosti. Nije slučajno, da danas teče proces rekolonizacije: iščezao je SSSR kao naddržava, kao zaštitnik slabih. Liberalni talas je porodio globalizaciju, koja je omogućila klasi posednika da se izmaknu od obaveza pred društvom, od socijalne i nacionalne kontrole. Siromašni su se saglasili da trpe bogate, jer su se poslednji saglasili da plaćaju poreze i izdržavaju socijalnu državu. U tome je bila suština nacionalnog konsenzusa, na kojem se oko pola veka održavala stabilnost zapadnog društva. Ali, sada su bogati izašli iz sistema konsenzusa. Globalizaciji svojstveno slobodno kretanje kapitala, dozvoljava starim i novim vlasnicima da iznose sredstva van granica, i da ne dele svoje prihode sa društvom. I ako je SSSR kao naddržava oličavao završnu fazu levog ciklusa, onda je zadatak SAD kao naddržave – da povede svetski građanski rat bogatih protiv siromašnih. Kompradorske elite, koje već nisu povezane sa svojim narodima, izdaju njihove interese. Poslednja ilustracija – izdaja iračkog otpora od strane podmitljive nacionalne elite. Predstavnici kompradorske vrhuške više vole da se identifikuju kao građani sveta, čija je poslednja otadžbina SAD.

•  Pri tome, građani sveta svo vreme govore o građanskom društvu...

•  Antitezu – građansko društvo ili država – valja shvatiti, ne drugačije, nego u svetlu rata bogatih protiv siromašnih, revanša moćnih u borbi sa slabima. Bogati ne mogu da trpe državu, shvatajući, da samo ona može ograničiti njihov neobuzdani egoizam. Otuda parola: dole etatizam, neka živi društvo slobodnih građana – građansko društvo, ali, ne ranije društvo solidarnosti i uzajamnog pomaganja u duhu starog liberalizma, već to, u kojem se slobodno nadmeću moćni i slabi, bogati i siromašni. Jasno je, da moćni potiskuju slabe. U okvirima savremenog građanskog društva nema nikakve socijalne snage koja je sposobna da protivreči bogatima, da ih pozove na socijalnu i nacionalnu odgovornost. Pa država je pribežište bednih, i ja sam ubeđen: ona će biti obnovljena sa ciljem zaštite onih koje građansko društvo teži da odbaci iza granica civilizovanog sveta. Smatram, da ona neće biti obnovljena u uskom smislu nacionalne zajednice. Uskoro, valja očekivati formiranje internacionalnih – transnacionalnih ili, može biti, regionalnih, na primer, evroazijskih državnih institucija radi socijalne zaštite slabih. Ja verujem u svetsku internacionalu siromašnih.

•  Ali, sada nam ne govore da ćemo biti odbačeni iza ruba civilizacije. Naprotiv, nas ubeđuju: stupite u W TO – i postaćete deo civilizovanog sveta...

•  Stupanje u W TO – to je, uopšteno govoreći, poziv za Indijance. On ima jedan smisao: strpati većinu građana naše zemlje u geto, odvojiti ih od civilizacije, čineći je privilegijom manjine. Rusija mora da uđe u WTO i utvrdi svetske cene za energente. Pri bednom nivou naših plata, to će označiti odumiranje stanovništva, koje neće biti u mogućnosti da zagreva svoje stanove, da troši neophodni minimum proizvoda za ishranu. Stupanje u WTO će dovesti do dalje deindustrijalizacije postsovjetskog ekonomskog prostora i označiće sledeće: vi nećete imati prava na sopstvene nacionalne resurse. Izvolite biti snabdevači sirovinama. A mi ćemo ih prerađivati. Na Zapadu se pojavio termin: obescenivanje stanovništva u poređenju sa zauzetom teritorijom. Nama govore: teritorija koju imate je bogata. Gde da smestimo vaše stanovništvo, da ono ne pretenduje na resurse vaše teritorije.

•  Poslati u rat...

•  Da, američka strateška zamisao se sadrži u tome da se Rusija posvađa sa muslimanskim svetom. To je vrlo opasna provokacija: zavaditi Rusiju sa svim muslimanskim svetom, napraviti vakum oko Rusije, na postsovjetskom prostoru, a zatim je pocepati. U stvarnosti, velika Rusija se gradila na dijalogu sa muslimanima, na slovensko-turkijskoj (2) sintezi.

•  Ali, zar u svetu nije u toku rat civilizacija?

•  Ne, sada u svetu teče građanski rat, koji su otpočeli bogati protiv slabih, on teče mimo granica i civilizacijskog identiteta. Ideja rata civilizacija pripada Hantingtonu, čoveku specijalnih službi SAD. Konflikt civilizacija – to je provokacija CIA -e sa ciljem da se unište velike države. Pre svega, ona je usmerena protiv Rusije, da bi se razbio slovensko-turkijski savez, a potom, i protiv Indije i Kine. Teorija ratova civilizacija je zgodna i za to da se sakrije izvorni karakter svetskog građanskog rata, koji su inicirali bogati: Amerikanci, tobože, ratuju protiv muslimana i nehrišćanskih naroda, štiteći opšte hrišćanske vrednosti.

•  Kako će se završiti svetski građanski rat?

•  Novi svetski poredak sa Amerikom na čelu, to je, manje više, otvoren režim manjine, koji ne ostavlja siromašnima, čak ni minimalna životna prava. Ako partija manjine pobedi, onda će većina prosto iščeznuti sa lica zemlje, jer resursa planete, kako tvrde bogati, u najboljem slučaju, ima dovoljno za prosperitet petine celog čovečanstva. Jasno je, da je za ostvarivanje svojih planova, partiji manjine potrebna, ne demokratija, već svetska diktatura. Zato, kada siromašni protestvuju, oni, s jedne strane, štite izvornu demokratiju, a s druge, štite planetu od novog genocida. Na sreću po njih, bogati se ponašaju dosta neumno. Setimo se, do oktobarskih događaja 1993. godine, u Rusiji su još mnogi verovali u liberalnu ideju. Ali, danas je liberalizam za većinu – pogrdna reč. Isto tako je sa idejom američkog veka: Amerikanci su tako loše organizovali svoju planetarnu moć, tako su se drsko poneli, da je danas ta ideja već ubijena. Nas danas stalno uveravaju, da će 21. vek biti američki. Ali, ja sam ubeđen – on će biti antiamerički: antiamerikanizam postaje ideologija masa u celom svetu. Posle američkog bombardovanja Jugoslavije i Iraka, njihovu demokratiju su počeli da nazivaju «bombaškom», i od te ljage neće se osloboditi ni Sjedinjene Države, ni buržoaska demokratija uopšte. To znači, da ideologija amerikanocentrizma više nema duhovne vlasti. A to je početak kraja. I što više kompradorske elite budu hvalile Ameriku, tim će više mržnje i prezira zaslužiti ta država, kao ovaploćenje revanša bogatih protiv siromašnih. I što se više liberali budu ponašali kao sila koja se privikla na nekažnjivost, tim će više u srcima stotina i stotina miliona ljudi dozrevati protest. To znači, da će se, na kraju krajeva, svetu ukazati potreba za ruskom idejom koja oličava solidarnost sa slabima, siromašnima i ugnjetenima. Zato ja mislim, da će 21. vek, još postati i ruski vek.

•  Vi govorite o građanskom ratu. Ali, da bi se suprotstavili, siromašnima su potrebni novci, koje oni nemaju...

•  Predlažem da se zamislimo nad sledećom analogijom. Vi znate da su crveni komesari uništavali nacionalnu Rusiju. Za reč «patriotizam» su streljali. Svako spominjanje otadžbine se smatralo belogardejštinom, jer proleteri nemaju domovine. Tako se to produžavalo svo vreme, dok su komesari verovali u svetsku revoluciju, u revoluciju u Evropi. Ali, revolucija se nije desila. A kada je u Nemačkoj, na vlast došao Hitler, u vazduhu je zamirisao barut. I tada su najoštroumniji crveni komesari shvatili jednu prostu stvar: Rusija je jedna vrlo loša zemlja, ali druge otadžbine oni nemaju, i ako tu zemlju pobedi Hitler, njihovo mesto će biti samo na vešalima i nigde više. Oni, koji su to shvatili, postali su patrioti, a one, koji to nisu razumeli, Staljin je jednostavno stavio uz zid. Evo u čemu je analogija. Danas naša klasa posednika smatra, da je glavni oponent njihovog bogatstva – ruska osiromašena većina. Međutim, Amerika je zamislila da prigrabi u svoje ruke sva bogatstva sveta, pa i bogatstva naše zemlje. Predaju vlasništva u Rusiji, u ruke oligarhijske manjine, ona smatra kao prelaznu etapu. Sutra će već doći red na SAD da preuzmu vlasništvo koje je prisvojila naša manjina, objavivši da je ono nezakonito, sa kriminalnim udelom i tome slično. Naši bogataši, može biti, to zasad nisu naslutili, ali, pre ili kasnije, oni će razumeti, da na njihov imetak, na rezultate privatizacije, neće posezati ubogi sunarodnici, već naddržava koja će govoriti: «Vaše vlasništvo je suviše dobro za vas». Svi razgovori o ruskoj mafiji na Zapadu, o nesposobnosti Rusije da upravlja svojom teritorijom, o tome, da će ovde biti prostor haosa, novi Balkan, vode se upravo zato da se Amerika pripremi za protektorat nad Rusijom, da upravlja njenim bogatstvima. I eto, kada naši novi posednici osete tu opasnost, oni će takođe, kao crveni komesari tridesetih godina, shvatiti da je ruska država njihovo jedino istorijsko pribežište. I tada će oni dati i nešto novca za preporod Rusije. A sa onima, koji ne budu tako radili, nova će vlast, može biti, postupati isto tako, kako je Staljin radio sa komesarima, koji nikako nisu hteli da shvate da je vreme da se pređe ca proleterskog internacionalizma na patriotizam.

Vladimir Smik

03.03.2005.

stalna adresa teksta: http :// www. flb.ru / info /33773. html

prevod: Nebojša Vuković

(*) Beleška prevodioca

Trenutno se za NSPM priprema prevod manje teorijske studije poznatog ruskog filozofa i politikologa Aleksandra Panarina (1940-2003). Radi što boljeg prijema njegovog rada kod čitalačke publike, pružamo na uvid intervju listu Tribuna, koji je mislilac dao nedugo pred smrt, i u kojem izlaže svoje poglede na neke od osnovnih problema savremenog sveta i Rusije.

Fusnote:

1. Verovatno se misli na hrišćanske demokrate (napomena prevodioca).

2. Izraz slavjano-turkskij sojuz smo preveli kao slovensko-turkijski savez, a ne slovensko-turski, jer A.S. Panarin nije mislio na etničke Turke, niti na Tursku, već na sve srodne, turkofonske muslimanske narode, pa otuda, pomalo neobičan termin turkijski (napomena prevodioca).

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM