Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - polemika o patriotizmu

   

 

Aleksandar Pavić

DŽA(IN) ILI BU?

Drugi odgovor g. Zoranu Ćirjakoviću

Prvo bih se zahvalio g. Ćirjakoviću što je uneo toliko truda u opisivanje specifičnog kosovsko-šiptarskog mentaliteta s kojim smo suočeni, što je od prvorazrednog nacionalnog značaja. Zaista, njegova iskrena radoznalnost duha čini veoma zanimljivo čitanje, oživljava ono o čemu piše i daje potku za aktivan odnos prema napisanom, a i sa zadovoljstvom sam ga slušao kada je svoje putopise delio sa slušaocima jutarnjeg programa Radia B-92 pre koju godinu.

Ne dopada mi se, međutim, to što g. Ćirjaković bira stranu kulturne relativizacije - iako mu je, više nego očigledno, do moralne ispravnosti veoma stalo - i ne odvažava se da "albansku ekonomičnost sa istinom" nazove svojim pravim imenom. Kaže, "nije nemoralnost" već "specifična moralnost". Ako je moralnost sposobnost da se pravi razlika između dobrog i lošeg, onda je "albanska ekonomičnost sa istinom" nemoralnost, kao što je to i institut "ketmana" ili "takije". Jedino na tom stanovištu je Njegoš mogao i da napiše "Gorski vijenac" i u njemu konstataciju da "niko tako krupno ne laže k'o što Turčin laže", s kojom bi se, sada već poučena sopstvenim iskustvom, složila i pomenuta kanadska novinarka, uz eventualnu izmenu nacionalne odrednice. Sada se nazivanje stvari pravim imenom često diskvalifikuje kao "govor mržnje". Ali iz tog, nadajmo se, kratkotrajnog incidenta u duhovoj istoriji bar ovih prostora sigurno neće izaći ni zapeta koju je vredno sačuvati kao književnu i duhovnu vrednost, a kamoli nešto nalik poeziji Vladike Petra II.

Moje kulturno-duhovno stanovište je sledeće - nosioce kulture laži treba poraziti u kom god narodu bili - turskom, šiptarskom, nemačkom, američkom, engleskom ili sopstvenom. Jer postoje poklonici morala (u izvornom smislu te reči) u svakom narodu, kojima treba pomoći da dođu do izražaja (kao na primer Šiptari koji i sada krišom pohode pravoslavne manastire na Kosovu i Metohiji). Nazovimo to "duhovnim globalizmom". Ne bih slao stotine hiljada vojnika preko okeana, kao što to sada rade najglasniji nocioci globalističke kulture laži, da "ispravljam nepravde" u tuđim zemljama, ali u svojoj - svakako. Pa makar borba trajala još pet vekova. A ja biram da verujem da će trajati dosta kraće. Prvo možemo krenuti od iskrenog insistiranja da se "evropske vrednosti" pokažu na delu baš na Kosovu i Metohiji, da svi prognani mogu nesmetano da se vrate, da više ne mora da se putuje pod oružanom zaštitom ako nisi Šiptar, da se svi iz pokrajine uključe u politički život Srbije, itd. Ako to, međutim, ne može da se postigne i stvari nastave ovako kakve su sada, ništa ne treba da nas spreči da, pri sledećem oslobađanju Kosova, damo razuman rok svim "istinoekonomstvujušćim" koji žele da se povuku da isto i učine. Posle toga, za njih nismo odgovorni mi, niti vojska kojoj pripadamo, već oni koji su ih u taj položaj i stavili. A neka "ekonomisti istine" razmišljaju kako će to izgledati. Od njih može samo bolje.

To je slično pitanju Srebrenice, koju g. Ćirjaković pominje, nažalost koristeći ustaljene stereotipe sadašnje "istinoekonomstvujušće" kulture laži o dešavanjima u tom gradiću. Vojska Republike Srpske ušla je iz pravca juga, prethodno prolazeći kroz desetine čisto muslimanskih sela, u kojima niti jedan civil nije stradao. Prema severu, pravcu koji im je ostavljen otvorenim, povukle su se moderno naoružane, brojčano superiorne bosansko-muslimanske snage, koje su ostavile na hiljade civila iza sebe. I opet su ti civili pošteđeni. A ko bi bio odgovoran da su, ne daj Bože, svi pobijeni? Po "istinoekonomstvujušćoj" logici - snage bosanskih Srba. A po moralnosti - opet te iste snage, ali tek iza onih koji su svoju nejač namerno žrtvovali radi davanja povoda za spoljno uplitanje moćnih pokrovitelja.

I, da se tu začas zaustavimo. "Ketman", "ekonomičnost sa istinom" i slična kulturna dostignuća delotvorna su samo pod jednim uslovom: da postoji upravo taj moćni strani pokrovitelj koji će im davati za pravo, da bi preko takve dekadencije nekog nesrećnog naroda ostvario sopstvene zavojevačke ciljeve. Bez sponzora, taktika "bezgrešne žrtve" postaje neodrživa, jer neće biti nikoga da se odazove na lažnu ugroženost. Ostaće samo suočavanje - mi i oni. I to se jedino i traži. A, kao mala podsetnica: kad god su u moderno vreme (bar po genetici) nosioci srpskog, kosovskog zaveta bili na pobedničkoj strani, stvarali su Jugoslavije i bratstva i jedinstva; međutim, kad god su "ugrožene manjine" bile na pobedničkoj strani, imali smo samo klanice. Ne kažem da ćemo ponovo praviti Jugoslaviju kada se odnos snaga u svetu promeni, samo kažem da verujem u ono što naš zavet može da iznedri. A ko se toga plaši - verovatno se plaši sa razlogom.

Još mi nije jasno i to zašto "prva" Srbija mora nužno da bude sa navodnicama i mora nužno da bude i "Miloševićeva". Pre će to biti ta lažna teza lansirana iz Lenglija, Tavistoka, Frankfurta - mada je Kumrovac bliži. Moje shvatanje kosovskog zaveta mi kaže da je Miloševićeva Srbija bila daleko od Prve Srbije, koja se, po mom shvatanju, još uvek nije ni vratila na istorijsku scenu, mada opet ne toliko daleko koliko Evropska Unija od dosovskih kleptokrata. Da li to znači da, plašeći se mogućnosti neke nove uzurpacije nacionalnih pojmova, treba jednostavno da odustanemo od borbe za nacionalnu obnovu? Moj odgovor je ne. Jer, u protivnom, stvarno ćemo nestati.

A ne slažem se ni da su Srbi probali da primene šiptarske metode na Kosovu tokom devedesetih. Da jesu, sada bi govorili o šiptarskim enklavama, a ne srpskim, ne bi bilo problema "Preševske doline", itd. Koliko, na kraju, puta mora da se istakne da je baš ta Miloševićeva Srbija uspela da ostane poslednji višenacionalni bastion u celoj bivšoj Jugoslaviji? Niko ne kaže da nije bilo ekcesa, koje radi nas samih treba kazniti, ali to nije bila suština. Da još jednom malo razočaram g. Ćirjakovića pa citiram Marlona Brandoa umesto Konradovog Kurc-a: "Optužiti nekog za ubistvo na ovom mestu je isto kao davati kazne za brzu vožnju na trci u Indianapolisu." Jer, najglasnije optužbe lansiraju oni koji su rat i započeli - spolja i iznutra. Ljudi, ako je JNA bila toliko strašna i jaka, pa što ste se onda kačili s njom? Ili, što ste podstrekivali secesiju ako ste znali da će to neminovno dovesti do građanskog rata? Ili su, možda, nevine žrtve već unapred bile ukalkulisane u opus "vođenja rata drugim sredstvima"? A taj rat danas i dalje traje.

Hajde da se ne raspravljamo da li džainisti ili budisti čiste metlama insekte ispred sebe: takva struja odavno postoji i u budizmu, i dan-danas se može videti na delu u šumama Šri Lanke i Tajlanda. Možda je džainizam po tome poznatiji, ali meni je bolje zvučalo "budistički" nego "džainistički" manastir. A u pravoslavlju i karmelitizmu čišćenja insekata metlom nema. Ali vojske ima. A zašto samo predvodnici sa metlama umesto celog naroda? Pa zato što se ovde već neko vreme mali broj samozvanaca izvinjava u ime svih za neutvrđene stvari i ne nameravaju da se sami zaustave u tome, dok god im "javni servis" i drugi nosioci nacionalnih frekvencija višestruko, veštački uvećavaju uticaj.

Što se Konradovog Kurc-a tiče, on je na kraju, pokušavajući da istrebi "divljake" ili "zveri" (meni se više dopada taj prevod za "brute" nego "beštija"), baš kao i Kopolin Kurc u liku Marlon Branda, "pukao", iskusivši da te "istrebljavanje divljaka" na koncu čini i gorim od njih, i vodi te u neopisivi "užas". A u današnjem kontekstu, poređenje sa pomahnitalim američkim oficirom u Vijetnamu čini mi se prikladnijim, jer Brandov Kurc je skrenuo upravo zbog toga što su iznad njega u lancu odlučivanja bili "moralisti" poput, na primer, Polta, Bernsa, Holbruka, Blera, Kola, Rikera, Solane, Merkelove, itd. koji "zabranjuju vojnicima da škrabaju skaradne reči po borbenim avionima koje zatim šalju da seju smrt (ili osiromašeni uranijum) po nevinim civilima". Današnja "banalnost zla", po genijalnoj definiciji Hane Arent, ne zaslužuje poređenje sa velikom književnošću. Jer taj svet, po rečima T.S. Eliota, čiju je poeziju Brando u filmu takođe recitovao, završiće se "ne sa eksplozijom već sa cvilenjem". A moj patriotizam kaže da se tog sveta valja čuvati, a ponovo se osnažiti na starim izvorima, koji nisu presušili, već su samo zakorovljeni, ispod titoističkih patina i okupiranog Carigrada, ispod sibirskog leda koji se topi, i na krilima afričkog, azijskog i severno-američkog pravoslavja koje se širi. Hajde da pričamo o tim izvorima, i da krenemo od sebe. I još uvek nisam video šta g. Ćirjaković nudi, osim večnog daljeg uzmicanja.

 

5. april, 2007.g.

 

 
 
Copyright by NSPM