Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dejan Petrović

Politički legat Gospodina Palestine

Palestina bez Arafata je kao kuća bez oca. Tako nekako, kratko, jezgrovito, a dovoljno simbolično, glasi na brzinu sročen sofizam mladog Palestinca koji u turobnoj atmosferi iščekivanja najgoreg, grozničavo prati novosti oko kritičnog zdravstvenog stanja svog voljenog lidera. Verovatno te reči mogu najuspešnije da artikulišu osećanja najvećeg broja ljudi u zanimljivom dokumentarcu Poslednji dani Jasera Arafata novinarke i rediteljke Šerin Salama, koji je prošle subote prikazan u bioskopu „Rex“, čime je zatvorena ovogodišnja sezona Slobodne zone u sklopu pomenutog kulturnog centra. U pitanju je jedno vredno svedočanstvo o konstantno turbulentnom, i ostatku sveta dosledno slabo poznatom i teško razumljivom prostoru Bliskog istoka, koje je pre svega sticajem okolnosti protokom vremena samo dobilo na značaju. Naime, ispostavilo se da je intervju koji je Salama dobila od Arafata bio njegov poslednji razgovor za medije, pošto je svega nekoliko nedelja nakon toga, novembra 2004. godine, preminuo u Parizu.

Rediteljka palestinskog porekla, rođena i nastanjena u Australiji, pokušavala je više od godinu dana, prelazeći bezbrojne prepreke, da zakaže intervju sa Arafatom. Zatočen više od četiri godine u svom sedištu u Ramali, duboko narušenog zdravlja, bio je daleko od dobre kondicije koja bi nalagala ispunjavanje formalno principijelne otvorenosti prema svim medijima, što su bile već uvežbane formulacije iz njegovog savetničkog tima. Bizarni detalji poput višestrukog proveravanja unapred dostavljenih pitanja, kao tobože odlučujućem razlogu za ostvarivanje cilja, te razne slične situacije, blisko su iskustvo verovatno svakog novinara na svim meridijanima, i to i sa osobama daleko nižeg ranga u odnosu na „mačku sa devet života“, kako je glasio jedan od nadimaka pokojnog palestinskog vođe. Iako možda pretpostavlja da je njegov životni put već veoma dobro poznat gledaocu, možemo zameriti Salami što se za potrebe snimanja svog dokumentarca nije, barem u kraćim crtama, na njega ponovo osvrnula. Ako je već neprincipijelno pristala da dokumentarnom zapisu o svojim naporima da konačno dođe do Arafata priključi i delove njegove agonije, te kasnijih prenosa posmrtnih ostataka, onda ne vidimo ni jedan razlog protiv navođenja osnovnih crta iz njegove više nego bogate biografije u svom filmu.

Jedan od najvažnijih momenata u Poslednjim danima jeste pojavljivanje Arafatovog starog saborca, koji je bio jedan od organizatora terorističkog napada na izraelske sportiste u Minhenu, na OI 1972. godine, a koji je kasnije srećom izbegao smrt u osvetničkom pohodu Izraela na učesnike tog zločina. Zapanjujuće je kako se protokom vremena čovek kojeg su nazivali beskrupuloznim mastermindom te operacije pretvorio u lirski nadahnutog poetu koji biranim rečima govori o svom starom saborcu i ratnom drugu, koga je na kraju i nadživeo. Ukoliko bi u pitanju bio igrani film, dakle jedno umetničko ostvarenje, pravi fijasko bi usledio nakon što je, posle mnoštva peripetija, konačno odobreno desetak minuta za intervju sa Arafatom. Naime, prosto je začuđujuće, kada smo već najzad dovedeni do tog trenutka napetog usredsređenog očekivanja, da pitanja njemu postavljena deluju toliko stereotipno i banalno. Mogli bismo to donekle razumeti u slučaju da je intervju namenjen neupućenoj publici u nekom Ohaju (gde su, po legendi, lokalni američki Srbi navodno svojim glasovima odlučili ishod predsedničkih izbora 2004. godine) ili nekoj sličnoj nedođiji, gde se pretpostavlja minimum zahtevanog interesa i njemu shodne upućenosti; a ne da dolazi od autorke palestinskog porekla, koja se iz petnih žila borila za svojih pet minuta slave , što je pak razumljivo kada se radi o osobi tolikog planetarnog značaja i uticaja.

Međutim, upravo u momentima kada vas obuzme razočaranje jednim ultimativno neinventivnim uvodom tipa „šta ste to sve vi u svom ličnom životu propustili, da biste se posvetili Palestini?“, spas nam dolazi upravo s neočekivane strane, naime od samog Arafata! Slušajući gorljivi entuzijazam kojim ovaj oronuli starac, sve tresući se i drhteći – da li od hladnoće ili bolesti svejedno – odgovara po hiljaditi put na isto postavljeno pitanje, ne može da nešto od tog bezrazložnog optimizma (u odnosu na nimalo veselu situaciju na terenu) i gotovo mladalačkog elana, ne prenese i na gledaoca. Obratite pažnju na fotografiju koju će Gospodin Palestina veselo pokazati novinarki: na njoj mogu da se vide čuvena tri mudraca koja su krenula da se poklone novorođenom spasitelju, u čemu će ih sprečiti zid koji su postavili Izraelci. Upornost i posvećenost svom cilju, te vera u njegovo moguće ostvarenje, do samog kraja ga nisu napuštali. Ovaj intervju će daleko značajniji postati nešto kasnije, kada se ispostavi da je Arafatu, tom čoveku koji decenijama nije silazio sa naslovnih stranica sve svetske štampe, bio poslednji u životu. Tokom filma će suptilno biti nagovešteno da se u Palestini sumnja da je uzrok smrti – zvanično još neotkriven – trovanje od strane izraelskih službi bezbednosti.

A koliko je ljubavi i pažnje, kojih se u celom svom ličnom životu svesno lišavao, davao i dobijao od svog naroda, ubedljivo je pak prikazano scenama 75. rođendana, a naročito prizorima odlaska na put bez povratka u Pariz i sletanjem helikoptera s njegovim mrtvim telom nakon javnog obznanjivanja smrti. Čak i sasvim indiferentnog gledaoca mora obuzeti jeza pred takvom navalom emocija, kada se na hiljade unesrećenih ljudi, u svojevrsnom ritmičkom transu, horski zaklinje: „Branićemo te svojom krvlju i telima, Abu Amare!“. Svoj politički cilj, ostvarenje nezavisne države Palestine, za života nije dočekao, a kao svoj legat Palestincima je ostavio i zaveštanje o sopstvenoj sahrani u istočnom Jerusalimu, kada se za to steknu povoljne istorijske okolnosti. Film ne tematizuje događaje nakon njegove smrti, pa smo tako uskraćeni za vrednosni stav autorke o njegovim pozitivnim tekovinama s jedne i negativnim uticajima s druge strane. Ruku na srce, tragičan sukob među samim Palestincima, koji se odigrava upravo ovih dana između dve suprotstavljene i zakrvljene frakcije – Fataha i Hamasa – u velikoj meri je upravo on svojim autokratskim načinom vladavine omogućio. U filmu će tako taksista gnevno lamentirati nad činjenicom da nije normalno da neko na vlasti bude „sto godina“ i da ne bi bilo loše da je malo prepusti nekom drugom i mlađem. Takođe i optužbe za korupciju nisu bile bez osnova. Brojne sličnosti i paralele s pokojnim jugoslovenskim vođom Josipom Brozom Titom, s kojim je uzgred budi rečeno bio veliki prijatelj, nemoguće je prenebregnuti, što je istaknuto i u razgovoru nakon projekcije u kojem su učestvovali Dejan Anastasijević i Boško Jakšić. Tom prilikom je Jakšić izneo i jednu zapanjujuću tvrdnju: teroristi koji su se spremali za masakr izraelskih sportista na minhenskoj Olimpijadi, obučavani su u jednom kampu u okolini – Valjeva! Podatak koji do sada nije bio poznat široj javnosti, a koji bi svakako valjalo dublje i ozbiljnije istražiti.

Sve u svemu, i nakon smrti Arafata, borca za slobodu, teroriste, dobitnika Nobelove nagrade za mir itd. konačno rešenje hroničnog problema na Bliskom Istoku i dalje nije ni na vidiku. Mada su metode kojima su se palestinski borci uglavnom služili bile van svake sumnje terorističke, mnogo manje je bilo govora o tome i da su izraelski odgovori mahom bili ne manje nasilni, a o svojevrsnom državnom terorizmu kao odgovoru na napad iz 1972. mogli smo da se uverimo, ako nikako drugačije, iz Spilbergovog filma Minhen . Treba progovoriti i o strahovitim patnjama kojima je ovaj narod decenijama izložen, za koje malo ko istinski mari, a koje pak ne mogu biti zalog trajnog mira na tom području. One su tek delimično eksplicirane u potresnom dokumentarnom filmu Doživotne izbeglice prikazanom na ovogodišnjem beogradskom festivalu kratkog metra. Sva je prilika da do konačnog i pravednog rešenja za sve strane neće doći dok potpuno na sazre svest o potrebi poštovanja „dva prava“, koja je jasno formulisao izraelski publicista i borac za mir Amos Oz: prava Izraela na mirno postojanje i prava palestinskog naroda da slobodno živi u svojim kućama, u svojoj državi. Mir za teritorije. Izvesne korake u tom pravcu je načinio i sam Arafat – u ličnom životu inače izrazito nesklon promenama bilo koje vrste – odustajući od početne radikalne i neostvarive platforme uništenja Izraela i „bacanja Jevreja u more“ i pristupajući mirovnim pregovorima, koji bi na tom tragu trebalo da vremenom dovedu do opipljivijeg rezultata. Osim ukoliko neko ponovo ne izvrši atentat na onoga koji bi se na takav čin osmelio, kao što je to bio slučaj sa izraelskim premijerom Jicakom Rabinom. Do tog trenutka možda i deca odrastu, pa im otac više ne bude ni potreban.

 

 
 
Copyright by NSPM