Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Dragan Petrović

Prvih šest meseci Sarkozijevog predsedničkog mandata na čelu Francuske

Francuska je jedna od evropskih zemalja koja ima hibridni predsedničko-parlamentarni sistem. On je u svojoj osnovi nastao sa formiranjem Pete republike 1958. godine kao refleksija na parlamentarni sistem koji je postojao u Četvrtoj republici, kada su vlade (1946-1958) bile veoma nestabilne, a moć skoncentrisana kod premijera uz protokolarni značaj funkcije predsednika republike. Nestabilnost tadašnjih vlada je u mnogome bila uslovljena i činjenicom da je KP Francuske imala značajan broj poslanika i uticaj u biračkom telu, a da su se koalicione vlade, po pravilu, formirale upravo bez komunista. Najčešće su tadašnje koalicije na vlasti činili socijalisti (SFIO), radikali i (ili) republikanci, uz povremeno učešće neokatolika koje je predvodio desničar Žozef Bido (iz ove stranke su potekli upravo i Robert Šuman i Žorž Mone, politički aktivisti koji su imali velikog udela u formiranju Evropske zajednice pedesetih godina).

Četvrta republika je, pre svega, pala na pitanju Alžira maja 1958. godine, pri čemu je Šarl De Gol kao svenacionalna ličnost ponovo doveden na čelo države. Pre toga se De Gol samoinicijativno povukao iz zvanične politike i vođstva zemlje još 1946. godine, mada je punih 12 sledećih godina upravo iz svog porodičnog imanja u Kolombeu pratio neprestane unutrašnjopolitičke i spoljnopolitičke zaplete i krize svoje zemlje. Upravo je De Gol u periodu 1958-1969, u kojem se neprestano nalazio na čelu zemlje kao njen predsednik, udario temelje opštih načela francuske politike u celokupnom trajanju Pete republike, sve do današnjih dana. Njene glavne odrednice bi smo mogli označiti u zalaganju za snaženje pozicije Francuske, jačanjem, pre svega, sopstvenih kapaciteta (ekonomskih, vojnih, kulturnih), formiranje evropske zajednice, pre svega, sa SR Nemačkom kao osnovnim koalicionim partnerom, izvesna politička distanca prema SAD, pa čak i Velikoj Britaniji, koji nisu primarno zainteresovani za evropska pitanja, koja se najviše tiču samih kontinentalnih evropskih sila, kao i uspostavljanje korektnih odnosa sa Rusijom, koju je De Gol uvek razlikovao od ideološki apostrofiranog SSSR.

Na osnovu ovih postavki, De Gol je još u vreme svoje političke vladavine uspeo da transformiše francusko kolonijalno carstvo u dobrovoljnu kulturno – privrednu zajednicu frankofonskih zemalja, da još 1960. dođe u posed samostalnog nuklearnog oružja i da zaključno sa 1966. godinom izvede Francusku iz NATO. U unutrašnjoj politici, nije primenjivan tradicionalan neoliberalni anglosaksonski koncept, već pre jedna od varijatni «države blagostanja», sa jakim socijalnim kodeksom. Pri svemu tome je Francuska zadržala hibridni predsedničko-parlamentarni sitem. Sledećih decenija degolistička politika je imala presudan uticaj na razvojni put Francuske, čak i onda kada je na vlasti bila levica. Izvesne kozmetičke korekcije su izvršene za vreme dva predsednička mandata Žaka Širaka, uključujući limitiran pristup i saradnju sa NATO, kao i smanjenje nekih predsedničkih ingerencija počevši od 2002. godine. Ipak, Širak je u osnovnim crtama ostao u okvirima degolističke politike.

Imajući u vidu, još uvek, veoma veliki značaj Predsednika republike po francuskom ustavu Pete republike, bilo je interesantno ko će dobiti ovu funkciju posle dva mandata Žaka Širaka. Najveće šanse je imao upravo onaj kandidat koji bi bio nominovan od same degolističke stranke. Očekivalo se da će to biti Domenik De Vilpen, premijer u periodu 2006-2007, a pre toga ministar spoljnih poslova Francuske, koga je podržavao i sam Širak. U odnosu na Širaka i degolističku tradiciju on je čak pocrtao dobre odnose sa Rusijom (upečatljivi su bili njegovi srdačni susreti sa Putinom još kao ministra spoljnih poslova), nastavio saradnju sa Nemačkom u vođstvu EU («stara Evropa») i napravio dodatnu distancu u odnosu na SAD, naročito kada je u pitanju politika prema Iraku, ali i nizu drugih pitanja.

Razlika u koncepciji njegove politike je došla do izražaja u odnosu na Nikolu Sarkozija ministra unutrašnjih poslova i velikog rivala u okviru iste stranke na mesto predsedničkog kandidata. Ovo rivalstvo i razlika koncepcija se pretvorila i u splet ličnih sukoba i netrpeljivosti (između ostalog De Vilpen koji je sam visokog rasta, poput Širaka i De Gola, u odnosu na niskog Sarkozija, krstio je Nikolu nadimkom «patuljak»). Nekoliko konfliktnih momenata u francuskom društvu (protesti arapskog i crnačkog stanovništva u Francuskoj tokom 2005, a potom serija velikih socijalnih štrajkova protiv ugrožavanja nekih postulata socijalne države pokušajem uvođenja zakona o radu tokom 2006. godine), a posebno afera «Klardestin» preokrenuli su javno mnjenje u korist Nikole Sarkozija, pa je on dobio ključnu nominaciju kandidata degolista za predsednika republike početkom 2007. godine.

Ostaje utisak da De Vilpen nije bio ljubimac nekih važnih medija prilikom ovih protivrečnih događaja u Francuskoj, odnosno da je upravo Sarkozi bio posebno od njih favorizovan. Pored toga, tu je i neobičan zaplet afere «Klardestin» u kojoj su visoki funkcioneri Francuske osumnjičeni za mito prilikom sklapanja sporazuma o izvozu helikoptera u neke zemlje Trećeg sveta, gde je prvo osumnjičen Nikola Sarkozi, a onda se dramatično akcenat optužbe prebacio ka premijeru Vilpenu, sa sumnjom da je upravo on taj koji je pomogao da se osumnjiči prethodno Sarkozi. Upravo u zapletu donošenja odluke o predsedničkoj nominaciji krajem 2006. i januara 2007. godine, tadašnji premijer De Vilpen je morao da svedoči kod vrhovnog sudije ustavnog suda puna 24 časa povodom afere «Klardestin», što je uz prateću medijsku pompu omogućilo Sarkoziju presudnu političku i medijsku prednost da dobije nominaciju u degolističkoj stranci kandidata za predsednika republike. Na samim predsedničkim izborima maja meseca 2007. godine Sarkozi je trijumfovao pobedivši u drugom krugu predstavnika levice Segolen Rojal.

Čini se da je Sarkozi ključnu prednost u odnosu na kandidata levice izvojevao u stavu najvećeg dela biračkog tela prema brojnim imigrantima iz pretežno bivših francuskih kolonija. Naime, oni su zajedno sa svojim potomcima i novim doseljenicima koji koriste sve mogućnosti i «rupe» u zakonima, sve brojniji u Francuskoj, naročito u velikim gradovima, gde imaju čak i svoje delove grada, najčešće predgrađa. Naročito su se otporni u procesu integracije u francusko društvo pokazale manjine islamske veroispovesti, kao inače najbrojnije u francuskoj imigraciji, naročito arapskog porekla. Tako su, recimo, nastajali problemi u odbijanju mnogih polaznica inače islamske veroispovesti, prilikom pohađanja francuskih škola da skinu zar prilikom obavljanja nastave, kao i mnogi drugi nesporazumi dela imigrantske populacije.

Pobuna u tim «banliima» tokom 2005. godine još je sveža u svesti najvećeg dela građana Francuske, što je znatno pomoglo Sarkoziju da pobedi svoje protivnike na predsedničkim izborima. On je, pri tom, koristio retoriku i obećavao dalju restrikciju emigracije i pooštravanje delovanja policije i pravosuđa prema svakom ugrožavanju funkcionisanja pravne države na tim područjima. Ovde treba podvući da su u mnogim od tih predgrađa proteklih godina vladali takvi odnosi da se čak nekada ni lokalne policijske snage bez pojačanja nisu usuđivale da u njih noću ulaze. S druge strane, Sarkozi je upravo preko tih i nekih drugih populističkih pitanja uspeo da se nametne u izbornoj trci (1), gde su neki njegovi drugi, inače veoma važni politički stavovi u kojima je on odstupao od tradicionalne degolističke politike, bili donekle stavljni (makar medijski) u drugi plan.

Posle prvih šest meseci od dolaska na mesto Predsednika republike Nikole Sarkozija, u Francuskoj, posebno u njenoj štampi, ali i u široj međunarodnoj javnosti, učestale su analize i osvrti učinka ovog perioda. Tako su u Francuskoj sprovedene brojne ankete i istraživanja javnog mnjenja, koja između ostalog odmeravaju odnose snaga u slučaju ponovnog organizovanja predsedničkih izbora, koji su održani u maju ove godine. Tada je Sarkozi u prvom krugu osvojio oko 31 % izašlih, (Rojalova nešto oko 26 %. Bajru 19 % i sl.), a u drugom krugu gde su bila samo dva kandidata Sarkozi je pobedio sa nešto više od polovine izašlih birača.

Po istraživanjima koje je sproveo dnevnik «Figaro» u svojoj anketi objavljenoj krajem prve sedmice novembra, pokazuje približne rezultate, uz napomenu da bi Sarkozi sada možda dobio i do 2 do 3 % više glasova, ali da čak 59 % onih koji su za njega glasali ne može biti zadovoljno ekonomskim delom programa koji je najavljivao. (2) Druge ankete pokazuju, uglavnom, slične rezultate, odnosno da su kandidati ostali na približno istom udelu u biračkom telu. Po ovom istraživanju, inače tradicionalno nešto desno orijentisanog «Figaroa» izvestan pad bi zabeležila predstavnik levice Segolen Rojal, dok su centrista Bajru i predstavnik Nacionalnog fronta ostali na približno istom procentu glasova. Druge ankete pokazuju uglavnom slične rezultate, odnosno da su kandidati, uključujući i Sarkozija ostali na približno istom udelu u biračkom telu. S druge strane, očigledan je pad zadovoljstva ostvarenim rezultatima u odnosu na predizborna obećanja, onih koji su glasali za Sarkozija. Ovome treba dodati da su ova istraživanja i ankete rađeni pre serije velikih štrajkova i nezadovoljsta dela stanovništva pokušajem direktnog uvođenja nekih od neoliberalnih postulata, koji su se upravo dogodili poslednjih nekoliko sedmica, odnosno u drugoj i trećoj dekadi novembra.

Otuda je uprkos značajnim promenama u spoljnoj politici u proteklih pola godine, najveće probleme Sarkozi ima u unutrašnjoj politici, i to upravo prilikom pokušaja ostvarivanja svojih davno najavljivanih neoliberalnih načela. Kresanje socijalnih prava, pokušaj sprovođenja zakona o radu, izaziva velike otpore u Francuskoj. Francuska se tradicionalno i istorijski pokazala veoma imuna na pokušaje uvođenja neoliberalnih načela, koja su inače primerenija državama sa prihvaćenom dominacijom «mega kapitala» u društvu, uglavnom engleskog jezičkog područja (pre svih SAD i Britanija).

Opozicija neoliberalnim postulatima koje pokušava da uvede Sarkozi, daleko je šira od uobičajenih relacija levica – desnica, i zahvata sve šire mase stanovništva, od kojih je jedan deo svakako inače apolitičan. Ulazak u politiku svojim direktnim učešćem širih masa stanovništva u zapadnoj Evropi, dešava se poslednjih godina retko, i uglavnom je reakcija pojedinaca na ugrožavanje njihovih primarnih prava. Tokom jeseni kriza je evoluirala postepeno.

Tako je Sarkozi 6. novembra govorio oštro kritikujući formiranje nove stranke sa sindikalnim, prefiksom, koja je programski uperena protiv njegovih neoliberalnih stavova. On je govorio o «dve do tri stotine okupljenih na osnivačkoj skupštini u jednom pariskom hotelu». Međutim, njegove mere u toj oblasti izazivaju sve veću opoziciju u zemlji. Tako se studentska organizacija sa sedištem u čuvenom Latinskom kvartu pobunila protiv najavljenog umanjenja studentske autonomije. U štrajk kreću i prevoznici, energetski sektor i mnogi drugi.

Sarkozi izjavljuje da «je svaki štrajk udarac na tržišnu poziciju Francuske u međunarodnoj utakmici. Takođe tvrdi da levičarska ideologija (države blagostanja) ima utemeljenje još iz perioda 1968. (3) Tokom sledećih dana i sedmica dolazi do razbuktavanja protesta i štrajkova. Međutim, tipična je za Sarkozija izuzetna upornost i mala spremnost na popuštanje. Tako on u obraćanju novinarima izražava spremnost da sačuva glavni reformski pravac nepromenjen. (4) Ministarka obrazovanja, u isto vreme, izjavljuje da se može razgovarati samo o visinama kaucija za studije, ali ne i o reformskom zahvatu u oblasti obrazovanja. Iako se poslednjih dana novembra deo štrajkova smiruje, nastaju i najavljuju se novi u različitim delatnostima, usled nagoveštaja vlade da će produbiti zahvat neoliberalnih reformi. (5)

Da unutrašnji problem bude za vladu dodatno uvećan, došlo je do nemira i u predgrađima naseljenim pretežno stanovništvom i imigrantima arapsko-crnačkog porekla, i to izgleda čak većih razmera nego 2005. godine. (6)

Dodatan problem među degolistima je unutrašnja opozicija, koju, pre svega, predvodi bivši premijer Dominik De Vilpen, ali i ministarka unutrašnjih poslova Mari kao i neki drugi. Povodom afere Klardestin njima dvoma se vodi sudski proces, čemu treba dodati i pokretanje postupka oko korupcije za samog Širaka. Simptomatično je da su to sve raniji Sarkozijevi protivnici, što ostavlja kontradiktoran utisak u javnosti. (7)

Sarkozi ima problema sve više sa političkom opozicijom u svojoj zemlji. Tako iako se očekivalo da će ga bar ekstremna desnica donekle poštedeti kritika zbog restriktivnih poteza oko imigranata, to u praksi mahom izostaje. Tako Marina Le Pen, novi lider i ćerka eks lidera Nacionalnog fronta, je posebno negativno govorila na kongresu svoje stranke o Sarkoziju i njegovoj politici. (8) U isto vreme Fransoa Holand preuzima na levici ponovo situaciju u svoje ruke uz žestoku kritiku vlasti i samoga predsednika. Holand je posle relativno manje uspešne predsedničke kampanje Segolen Rojal (njegove nevenčane supruge), ponovo kao lider levice krenuo u političku kampanju povratka levice na vlast. On je najavio i sopstvenu kandidaturu lično za šefa okruga Bordoa, odnosno gradića Tulle, odakle ima, čak, potom pravo u slučaju uspeha da, možda, dobije i funkciju šefa parlamenta.

S druge strane, u Sarkozijevoj stranci se iznosi podatak da je potomak čuvenog premijera iz vremena De Gola (čovek broj 2 u degolističkoj stranci tada) Mišela Debrea, odbio da se kandiduje za gradonačelnika Pariza, na predstojećim lokalnim izborima u Francuskoj. U «Figarou» se ističe da su pristalice bivšeg premijera Domenika De Vilpena ljutog protivnika Sarkozija u istoj stranci, formirale sopstveni poslanički klub – frakciju od za sada 15 mandata. Iako se tvrdi da je to za sada manje od očekivanog, to je psihološki udarac za Sarkozija. De Vilpenova frakcija još nije formirala, za sada, svoju posebnu stranku de jure . Pažnju javnosti su privukli zajednički susreti i antisarkozijevska retorika opozicije, koja deluje sa različitih ideoloških i političkih platformi, ali se sve više ujedinjuje isključivo u kritici poliitike novog Predsednika republike.

Centrista Fransoa Bajru jača infrastrukturno svoju stranku i dobija zapažen publicitet u novinama. Sarkozi je na veoma patetičan način na grobu De Gola, povodom godišnjice njegove smrti, izrazio svoju naklonost starom lideru današnjeg UMP, gde je lider danas upravo Sarkozi. Međutim, dobar deo medija konstatuje malu programsku sličnost dva lidera «sa povećim nosem», kako se u oni satiričnom Kanaru (dodatku Figaroa) opisuju. Takodje, u ozbiljnim analizama se ističe razlika u osnovnim postulatima De Gola i Sarkozija, pre svega, u odnosu prema SAD i prema amerikanizmu uopšte, prema socijalnim pitanjima, francuskoj prošlosti i sl. Zajednička im je dobra saradnja sa Nemačkom, netrpeljivost prema Turskoj, pa i suptilni rasizam, koji je za Degolovo vreme još i mogao da prođe, ali ne i danas, pogotovo što je to kod Sarkozija daleko više izraženo. Ministarka za imigraciju u Sarkozijevoj vladi, a po nacionalnosti Arapkinja, je zbog neslaganja sa imigracionom politikom čak privremeno podnela ostavku, pa ju je, ipak, vratila.

U skladu sa organizacijom političkih institucija u Francuskoj, podnesen je zajednički stručni elaborat Predsedniku republike za budući višegodišnji period vođenja spoljne politike zemlje. U njemu su učestvovali čitavi timovi stručnjaka, kao i sve značajnije političke stranke, a medijator je bio Iber Vedrin. Iako ovaj elaborat ne obavezuje Predsednika, u njemu su, ipak, podcrtani neki važni strateški spoljnopoliitički pravci. Posebno je razrađen koncept daljeg formiranja samostalnih evropskih oružanih snaga, i to paralelno sa Nato, pri čemu su najvažnije zemlje upravo Francuska, Nemačka i Britanija. Naglašen je značaj daljeg razvoja EU, a ukazano je i na izuzetnu važnost za Francusku, naročito sa aspekta resursa, dobre saradnje sa Rusijom, kao i Kinom. Ostaje da se vidi šta će od toga u praksi prihvatiti Sarkozi, kao i novi ministar spoljnih poslova Kušner.

Kada je u pitanju spoljna politika zemlje, tu su promene od dolaska novog Predsednika tektonske, bar kada je reč o ovom šestomesečnom periodu. Konstantno rivlastvo Francuske, a naročito degolista prema SAD se zamenjuje, prevashodno od strane novog Predsednika, a u manjoj meri i ministra inostranih poslova, inače levičara Bernarda Kušnera, blagonaklonošću i strateškom saradnjom. Tradicionalno dobri odnosi sa Rusijom, doživljavaju izvesnu krizu. U zanimljivom članku uredništva u «Mondu» početkom septembra se sagledavaju krupne promene u kratkom roku od dolaska novog Predsednika Francuske. Najveće promene su, upravo, po pitanju Irana gde se zauzima izuzetno tvrd, stav. (9)

Slično i po pitanju Kosova i Metohije, gde se kao i u slučaju Irana zauzima stav mnogo bliži američkom, a dolazi do velikog udaljavanja od stavova Rusije. Ipak, zaključuje uredništvo «Monda» uoči tadašnjeg odlaska Sarkozija u Moskvu, interesni dodir politike dve zemlje (Francuske i Rusije) ostaje najviši po pitanju male spremnosti zvaničnog Pariza da podržava širenje Nato po postsovjetskom prostoru, na čemu insistira SAD. Ovaj stav Kej D Orseja se posebno ceni u Moskvi, iako je jasno da je to najmršaviji bilans za ruske interese u relaciji dve zemlje, u poslednjih najmanje pedeset godina, odnosno sigurno od formiranja Pete republike.

Ovome bih dodao i izričito suprotstavljanje Sarkozija ulasku Turske u EU, što je dijametralno suprotno stavu SAD. U svakom slučaju, Sarkozi (i Kušner) su drastično i to u malom roku izmenili poziciju Francuske u odnosu na SAD, odnosno Rusiju, time što su je primakli Vašingtonu, a odmakli se, izvesno, od interesa i politike zvanične Moskve. U praksi dolazi do izmene i u politici EU prema mnogim važnim pitanjima, pošto je pozicija «Stare Evrope» bitno oslabljena i izmenjena.

Navedene promene su bitno uticale i na poziciju srpskog faktora već u ovih šest meseci, po većini pitanja, a pre svega Kosova i Metohije. Izgleda nadrealna fotografija sa naslovne strane «Politike» početkom septembra, na kojoj u okviru samita EU u Lisabonu kancelar Nemačke Angela Merkel ima raspravu sa Sarkozijem, pošto ona tada odbija njegov predlog da se ozbiljno razmotri inicijativa SAD o nezavisnom Kosovu. Pošto srpski faktor istorijski kontinuirano ima podršku Francuske, ovakva nova pozicija Sarkozija predstavlja presedan u veoma teškom trenutku po niz važnih srpskih interesa (Kosovo i Metohija, Republika Srpska, novi ustav u Crnoj Gori i dr.). Slaba je uteha za Srbe da celokupna opozicija u Francuskoj ima upadljivo povoljniji stav po srpske interese u odnosu na Sarkozija i tandem Sarko-Kušner, pošto se upravo u predstojećem periodu rešavaju mnoga krupna pitanja.

Sarkozi ima dodatnih problema u međunarodnim relacijama, gde ga je specijalni izaslanik OUN Dudua Dien optužio i u telu OUN i u Savetu za ljudska prava u Ženevi za rasizam. Akcenat je na Sarkozijevoj izjavi datoj u Dakaru (Senegal) 2. avgusta ove godine da «Afrički čovek još nije zakoričaio u istoriju». Takođe, kritikuje se i Sarkozijev stav prema imigraciji u Francuskoj. Kritikovan je pored Sarkozija i Džems Votson, ovogodišnji dobitnik nobelove nagrade, povodom njegovih zaključaka o realnoj intelektualnoj inferiornosti crnaca u odnosu na belu rasu, što je i jedan od njegovih naučnih rezultata u oblasti istraživanja inteligencije. Najveće primedbe Sarkoziju dolaze zbog novih otežavajućih testova emigrantima za ulazak u Francusku iz zemalja trećeg sveta. (10)

Ovde bi smo mogli da damo jedan kratak i opšti zaključak posle prvih šest meseci mandata novog Predsednika republike Francuske Nikole Sarkozija. On je izveo ozbiljan zaokret kako u unutrašnjoj tako i u spoljnoj politici svoje zemlje u odnosu na bar poslednjih pola veka, koliko postoji i Peta republika. S druge strane, on nailazi na niz teškoća i sve veću opoziciju u tim političkim zamislima. Srbi nemaju razloga da budu preterano zadovoljni njegovim političkim kursom, naročito ako imamo u vidu da celokupna opozicija (uključujući i onu koju predstavljaju različite frakcije u samoj degolističkoj stranci), u Francuskoj ima povoljniji odnos prema najvažnijim srpskim državnim interesima. U tom kontekstu se, na žalost, potvrdila pretpostavka autora ovog rada, data upravo u članku na sajtu NSPM uoči samih predsedničkih izbora u Francuskoj početkom maja ove (2007) godine (11), da ukoliko pobedi Nikola Sarkozi treba očekivati promenu nagore u odnosu zvaničnog Kej D Orseja prema srpskim državnim interesima, a posebno po pitanju Kosova i Metohije, gde Sarkozi vodi politiku blisku stavovima SAD po ovim pitanjima. S druge strane, ostaje realna mogućnost da će se teškoće na koje sve više nailazi Sarkozi, kako u unutrašnjoj tako i spoljnoj politici, pozitivno odraziti na poboljšavanje zvanične francuske politike po nizu pitanja od interesa za srpski faktor. Tu su, dakle, moguća poboljšanja, naročito ako dođe do daljnje podele vlasti u Francuskoj gde bi opozicija dobijala sve više uticaja, posebno u slučaju kohabitacije na liniji Predsednik republike – Premijer (dakle da dve najvažnije funkcije u zemlji drže predstavnici različitih politikih opcija, što bi u praksi značilo da do kraja predsedničkog mandata Sarkozija neko od opozicionih lidera dobije funkciju Premijera). Ipak, mišljenja sam, za povratak Francuske na stare degolističke vode, neophodna je promena odnosa snaga na političkoj sceni Francuske odnosno slabljenje Sarkozijevih pozicija i ponovno jačanje onih originalnih degolističkih.

Autor je naučni saradnik Instituta za političke studije u Beogradu

Fusnote:

1. Poput opštih obećanja mladima da će lakše dobiti posao usled bržeg privrednog razvoja koji on smatra da može postići uvođenjem rigoroznijeg zakona o radu i nekih drugih neoliberalnih principa, ali i smanjivanjem nadležnosti socijalne države «koja mnogo troši»

2. “Figaro” od 6. i 7. novembra 2007.

3. «Figaro» od 8. novembra 2007.

4. “Figaro” od 22. novembra, članak “Sarkozu veut maintenir le cap der reformes”. Slični tekstovi u “Mondu” i veoma kritički u “Liberasionu”

5. Izveštaji više pariskih lisotva u periodu 25-28. novembar. Takođe i u tekstovima u “Poliitci” za isti period.

6. “Politika” od 26. do 29. novembra.

7. Između ostalog pogledati i www.blogvilepin

8. Izveštaji više francuskih dnevnih listova o kongresu Narodnog fronta u Bordou početkom novembra.

9. Ovde možemo dodati i iznenadnu posetu Kušnera Iraku tokom leta, kada je potom pored izvesnih kritika politici SAD na ovom prostoru pokazao i izvesno razmevanje za njihove (američke) teškoće, što je enormna promena u odnosu na višegodišnju isključivu i radikalnu kritiku Bušove poliitike po iračkom pitanju od strane zvanične Francuske.

10. «Mond» i «Figaro» od 5. do 10. novembra 2007.

11. Videti «Francuska politika i Kosovsko pitanje», NSPM; rubrika Debate, Kosovo i Metohija, maj 2007.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM