Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Džejms Dž. Polos

Intervencionizam je mrtav (1)

Prema tvrdnjama nekih stručnjaka za spoljnu politiku, intervencionizam nakon Iraka dobija novu životnu snagu. U komentaru pod naslovom „Sledeća intervencija“, ovom temom bave se Ivo Dalder i Robert Kejgan. Sa mnogobrojnim istorijskim činjenicama na svojoj strani, na dovoljno ubedljiv način počinju svoj članak opažanjem da je „Amerika često upotrebljavala silu u ime principa i opipljivih interesa i da se to verovatno neće promeniti“. Na nesreću, to ne predstavlja zaključak, već odskočnu dasku za argument koji ne uspeva da zadobije potporu logike. Iako intervencije mogu da se nastave, intervencionizam je mrtav i njegova prolaznost izvesno utiče da liberalne demokratije potpuno smanje broj intervencija.

Dalder i Kejgan žele da nas ubede kako će Amerika, po svoj prilici, nastaviti sa čestom upotrebom sile u ime svojih principa i interesa, jer SAD ima dugu tradiciju „dvopartijskih“ intervencija. „Između 1989. i 2001“, obrazlažu, „Amerikanci su osam puta intervenisali značajnim vojnim snagama - na svakih osamnaest meseci. Te intervencije bile su dvopartijske - četiri je pokrenula republikanska administracija, četiri demokratska“. Upečatljivo je da nacrt za ovu listu najvećih intervencionističkih udara Dalder i Kejgan prave na osnovu zlatnog doba američkih intervencija. Po logici Dalderove i Kejganove argumentacije, dvostranačka orijentacija ima još značajniju ulogu. „Da bi zadobile široku dvopartijsku podršku za intervencije“, SAD moraju da „obnove konsenzus kod kuće“, koji se zasniva na opštem uverenju da je američki intervencionizam u osnovi legitiman.

Opšta podrška američkih građana i kreatora politike nesumnjivo je od vitalnog značaja za otpočinjanje „značajnih“ vojnih kampanja u stranim zemljama i istrajavanje u njima.

Čak bi se i široka, mada plitka podrška mogla nenadano izgubiti, kao što je to bio slučaj u Somaliji, ili uslovno ograničiti vođenje rata, kao što se desilo na Kosovu (ili, bolje rečeno, nad njim). Ali Dalder i Kejgan ne navode koliko je praktična naša podrška oružanim intervencijama. Amerikanci vole da pobeđuju, i to brzo. Spore, skupe i nedelotvorne vojne kampanje ne vode samo ka gubitku podrške, već i gubitku ljudskih i materijalnih sredstva. Na primeru Iraka jasno se pokazalo da legitimnost ne postaje najvažniji pokazatelj američke podrške ratu, sve dok se vojna intervencija ne izjalovi. Po tom pitanju naš narod nije jedinstven.

Najubedljiviji slučaj koji Dalder i Kejgan mogu da navedu o teškoći legitimnosti u vezi sa intervencijom Sjedinjenih Država, ne tiče se raspoloženja američkog naroda, već ljudi iz zemalja širom sveta. To nije slučajno. I zaista, deo američke frustracije ispoljava se preko otegnutih unilateralnih kampanja zbog kojih se taloži razdražljivost širom sveta, kao i zbog sličnih poduhvata. Amerikanci vole da budu voljeni. Dopada im se da budu ponosni na to kako se njihova zemlja odnosi prema svetu. Ali s obzirom da dobija na važnosti, shodno trajanju misije, Dalderovo i Kejganovo naglašavanje legitimnosti usredsređuje se upravo na one intervencije koje će po svoj prilici izgubiti prvobitnu podršku kod kuće i toleranciju u inostranstvu.

Za intervencionističku logiku Dalder i Kejgan tvrde, daleko smelije i konkretnije, da se srce domaće legitimnosti nalazi zapravo u međunarodnoj legitimnosti. Oni tvrde da je za suštinsku međunarodnu legitimnost važna - jasna pretnja, pravedna stvar i zvučan 0dgovor, ali ostaju pri tome da je taj zahvat najvažniji u međunarodnoj legitimnosti. Pošto američke intervencije ne prihvataju svi naši bliski liberalno-demokratski saveznici, procena kreatora američke politike da je pretnja jasna, stvar opravdana i odgovor zvučan - često nije dovoljno dobra. Do intervencije svejedno dolazi, ali bez koristi u smislu podele tereta, što bi svaki uspešni hegemon morao biti u stanju da učini za prijateljske nacije koje profitiraju od njegovog vođstva u cilju obezbeđivanja stabilnosti.

Prema intervencionističkoj logici, američke vojne kampanje u inostranstvu moraju biti dvopartijske, zato što se legitimnost kod kuće kritički odnosi prema uspehu; pošto je domaća legitimnost neophodna, mora se zadobiti i međunarodna; a međunarodna legitimnost zahteva da naši prijatelji i saveznici u potpunosti poštuju norme i pravila koje proističu iz procedure, posredstvom kojih SAD odlučuju o tome kada (legitimno) mogu upotrebiti vojnu silu.

Međutim, Dalder i Kejgan usvajaju donekle realističan stav. Oni uviđaju da međunarodni politički sistem „više nije dovoljan“ kad je u pitanju proceduralna legitimnost. Oni navode da Savet bezbednosti UN „nije bio u stanju da se usaglasi“ o tome šta predstavlja pretnju i na koji način ona deluje. Među velikim silama dolazi do dubokih razilaženja oko najviše nadležnosti za nacionalne i međunarodne intervencije, da bi intervencionizam uopšte funkcionisao kao spoljna politika.

Za Daldera i Kejgana odgovor nije jednostavan – da nedostatak konsenzusa prirodno bi trebalo da vodi ka smanjenju međunarodnih intervencija širom sveta. Umesto toga, pošto pretnje po bezbednost treba definisati proceduralno a ne suštinski, šta god „prava“ grupa moćnika odluči da je „prava“ pretnja, to po definiciji predstavlja pretnju koja opravdava oružani napad.

Ali suština je na drugom mestu. Kurs iz ustavnog prava trebalo bi da poduči Daldera i Kejgana šta se dešava kada se legitimnost u potpunosti preda u ruke mudrosti i pravičnosti liberalno-demokratske proceduralnosti: u rukama moćnih elita frustriranih nesposobnošću da „sudskim procesom“ generiše „prave“ odluke, razvija se nastrana doktrina „stvarnog sudskog procesa“, koja na taj način uvodi zamaskirane predrasude kao nužan element odgovarajuće procedure.

Ako se za rezultat dobijaju pogrešni odgovori, to za Daldera i Kejgana znači da se proceduralno polazište mora promeniti. Činjenica da Savet bezbednosti nije postigao dogovor, znači da se moraju menjati uslovi za dogovor. Istini za volju, ovu tvrdnju Daldera i Kejgana potkrepila je nemogućnost Saveta bezbednosti da se usaglasi u određivanju sopstvenih pravila. (Francuska je zadala fatalan udarac legitimnosti UN, kao što SAD to nikad ne bi mogle, preventivno koristeći veto na bilo kakvo nasilno sprovođenje Rezolucije 1441). No, njihov argument je ugrožen nedostatnošću sistema koji ih je zamenio - takozvanim „koncertom“ ili „Savetom demokratija“ („concert of democracies“). Krajnje je jednostavno primetiti da će se Francuska verovatno suprotstaviti američkom intervencionizmu bilo u Savetu bezbednosti ili u „Savetu demokratija“. A da ne pominjemo demokratije poput Indije, Nigerije, Južne Afrike ili Brazila.

Dalderov i Kejganov Savet demokratija bi, kao novinu, uključivala samo ono što oni alternativno opisuju kao naše „demokratske partnere u Evropi i Aziji“ i „najveće demokratske nacije u svetu“. Možda Dalderu i Kejganu ne bi bio problem da obaveste iračke koalicione partnere poput Gruzije, El Salvadora i Mongolije da nisu dovoljno demokratične među demokratskim nacijama Saveta, ali će svakako morati to da učine – ili, što je još verovatnije, neko drugi će morati. Nakon toga, trebalo bi objasniti razloge zbog kojih se podrazumeva da je baš svaka članica NATO-a automatski „velika demokratija“. Kako „procedura“ brzo postaje „suština“!

Istina je da je „intervencionizam“ - politika davanja legitimiteta i korišćenje vojne sile bilo gde u svetu kada se liberalne demokratije dogovore da se ista primeni - već mrtav. „Savet demokratija“ bio bi njegova sahrana i bdenje nad njim. Izraziti nedostatak konsenzusa čak i među našim saveznicima, i u slučaju kad je neobjavljeni rat prihvatljiv, ne može se preokrenuti tako što će se očekivati da se nacije sličnih sistema vladavine povinuju bilo kojoj strategiji ispravnosti i pravičnosti selektivne invazije. Budućnost je, ako je i to izvodljivo, u malim ad hoc intervencijama - kratkim, odabranim operacijama poput američkih intervencija u Panami i Grenadi. No, kratkotrajne političke akcije ne stvaraju ideologiju. Pošto Amerikanci i svet nastoje ne da smanje broj intervencija, već da one budu mnogo blaže i kraće – oglašavajući smrt intervencionizma, vredi li onda uopšte razgovarati o demokratiji? 

Fusnote:

1. U odgovoru na nedavni tekst Iva Daldera i Roberta Kejgana u Washington Post-u, Kristofer Prebl i Dejvid Rif kritikovali su intervencionistički konsenzus; koizdavač The National Interest-a Pol Dž. Sonders odgov orio je u Washington Post-u od ponedeljka, a u tekstu Intervencionizam je mrtav , Džejms Polos (James G. Poulos) iznosi svoja razmišljanja na tu temu.

Džejms G. Polos je esejista i bloger u publikacijama “The Postmodern Conservative“   i „The American Scene

 

(Objavljeno 13.08.2007. u The National Interest-u. Prevod: NSPM )

 

 

 
 
Copyright by NSPM