Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

DEBATA

Kosovo i Metohija

 

 

Agim Popoci

ŠTA ĆE SRBI RADITI POSLE 10. DECEMBRA?!

Tirana, 3. oktobar - Proces definisanja statusa Kosova je, po mišljenju kosovskih lidera, veoma blizu svom kraju. Ipak, oni najavljuju jednostrano proglašenje nezavisnosti i očekuju međunarodnu podršku.

Međutim, zvanična Priština nikad i ni u jednom trenutku, nije razmislila šta bi jednostrano mogao da uradi zvanični Beograd. Izuzev ispraznih pretnji Srbije, kao što su upozorenja kosovskim institucijama, Srbi sa severa Kosova, uz neospornu pomoć Beograda, mogu da deluju kao i njihove albanske "kolege" ili, u još gorem slučaju - kao Srbi iz Hrvatske.

"Jednostrana proglašenja"

Proglašenje nezavisnosti Kosova na osnovu Ahtisarijevog plana u SB OUN bio bi najbolji potez ne samo za Albance sa Kosova, već i za čitav region Jugoistočne Evrope.

Čak i ukoliko ne budemo analizirali tako detaljno koliko bi EU mogao da košta još jedan vikend-sukob između Albanaca i Srba, jer su ovi narodi ispunjeni nagomilanom etničkom mržnjom - novonastale krhke države oko Kosova koje su, inače, nastale zarad regionalne bezbednosti, samim svojim postojanjem daju svojevrsne garancije Kosovskim Albancima da će zbog istog tog razloga i oni imati nezavisnu državu.

Ideja o jednostranom proglašenju nezavisnosti, bez saglasnosti SB OUN, predstavlja ideju čijim temeljima nedostaje ne samo "armatura" već i "beton". Znači, ona bi bila bez snažne pravne i institucionalne osnove, bez istinske strategije, i uz Srbe koji sve to, razume se, imaju u vidu.

Zvanični Beograd neprekidno ponavlja da će Albancima dati sva prava - za razliku od prethodnih srpskih vlada - samo ukoliko Albanci prihvate autonomiju u okviru Srbije.

Sa druge strane, nikad nismo čuli nekog albanskog političara, izuzev onih koji su u Timu jedinstva i ekstremno brinu o svojoj političkoj karijeri, da kažu "Neka Beograd prizna nezavisnost Kosova, a sa kosovskim Srbima, sa crkvama, manastirima, poliklinikama, školama, sa kafanama koje posećuju Srbi - neka čini šta mu je volja".

Neočekivano, usledilo je još jedno upozorenje Albancima povodom mogućnosti jednostranog proglašenja nezavisnosti. Iako je ono, zapravo, nepotrebno, na njega nema mnogo odgovora, a sve što se bude činilo bez saglasnosti SB OUN i međunarodnih "obećanja", ne objašnjava kakva će biti sudbina onih koji budu ostali sa druge strane mosta, preko Ibra.

Ukoliko bi institucije Kosova jednostrano proglasile nezavisnost, uprkos tome što će se suočiti sa protivljenjem međunarodnih institucija - mnogi "neodgovorni Srbi" ući će na teritoriju severnog Kosova kako bi zaštitili "nezaštićeni" srpski narod, koji će nastaviti da živi onako kako mu govori zvanični Beograd.

Međutim, ukoliko budu delovali kao njihove albanske "kolege", i ukoliko proglase autonomiju severnog Kosova, imaćemo državu sa pokrajinom, a nijedna od njih neće biti međunarodno priznata.

Takođe, imaćemo međunarodnu administraciju koja ne priznaje ni države, ni autonomne pokrajine, kao ni jedne međunarodne bezbednosne snage koje neće moći da urade ništa drugo, izuzev da se, čekajući naredbe iz Njujorka, nekontrolisano ponašaju kao u Srebrenici. Rusko protivljenje i pretnja vetom predvideli su sve to. U traganju za nekim Z-5.

Sve dok se ne budu ohladile i albanske i srpske glave i sve dok se situacija na Kosovu ne vrati u normalu, odnosno sve dok ne bude vraćen autoritet kako UNMIK-a, tako i KFOR-a, nastala etnička tenzija ne može da se poput "lastiša" vrati na svoje mesto.

Čak i kada bi, u najboljem slučaju, uspeli da ubede Srbe da Kosovski Albanci treba da dobiju državu, njihova umešanost i delovanje sa pripadnicima vojnih i paravojnih srpskih snaga ne može da prođe kao juna 1999. godine. Nepoštovanjem Ahtisarijevog plana, još od prvog dana kada je ponuđen, uz nove pregovarače i glavne međunarodne pregovarače - njima bi mogao da bude ponuđen neki plan sličan onom koji je ponuđen Srbima u Hrvatskoj, u traganju za mirom i stabilnošću u regionu i uz dalje vođenje beskrajnih razgovora.

Ukoliko bi taj vremenski vakum bez međunarodnog prisustva - kako u oblasti bezbednosti, tako i u oblasti administracije - bio propraćen lokalnim ili regionalnim sukobima, niko se neće angažovati da traga za onima koji će hteti da podrže nezavisnost, već će se tragati za načinima smirivanja situacije.

Albanski lideri sa Kosova nisu na to računali, oni žele da budu u dobrim odnosima i sa UNMIK-om i sa KFOR-om, štaviše i sa Ahtisarijevim planom, žele da imaju nezavisnu državu i da pridobiju Srbe, ne ulažući nikakve napore da ih u bilo šta ubeđuju. Iako bi pravi redosled trebalo da izgleda sasvim suprotno od ovog.

Kako bi trebalo da ih ubede, zna se - svim mogućim sredstvima i bez folklora. Ukoliko im sa jedne strane bude ponuđeno sve, i ukoliko se sa druge strane bude radilo u oblasti bezbednosti, to će opravdati i postojanje kosovskih institucija za koje se ne zna zbog čega sada postoje.

Ne zamarajući se mnogo oko različitih diplomatskih ideja, oni ne samo da u severnom delu nisu uspostavili kosovske institucije, već nisu uložili nikakav napor čak ni da u tom delu zemlje otvore policijsku akademiju koja bi, ako ništa drugo, omogućila da ljudi u uniformama budu u svom legalnom objektu, uprkos bilo kakvoj međunarodnoj rezoluciji ili zakonskom aktu.

Ukoliko se, u najgorem slučaju, različite srpske snage budu instalirale na ovom delu teritorije, imajući pored sebe prirodnog "snabdevača", tada bi sve moglo da se okonča uz nekakav čuveni plan poput onog u Hrvatskoj, Z-4, zarad stabilnosti i mira u regionu. Snažna Tudmanova država se predala pred međunarodnim faktorima, ali imali su izuzetno veliku sreću.

Želimo da takvu sreću imaju i Albanci, da se taj scenario ostvari do kraja, kako su to uradili Srbi u Hrvatskoj, da se Srbi sa Kosova okrenu protiv celog sveta, pa cak i protiv plana Z-5 i Beograda.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM