Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Politiku

   

 

Petar Popović

Nazarbajev i spoljni faktor


Poveravanjem predsedništva OEBS Kazahstanu, postavlja se pitanje zašto se slična počast ne ukazuje i Belorusiji. Obe zemlje su u vlasti diktatora istog kova

Na izborima za Medžlis (nacionalno predstavničko telo), predsednik naftom bogatog Kazahstana Nazarbajev, koji je proletos „reformisao” ustav i ozakonio svoju doživotnu vlast nad zemljom – pridodao je prošle subote svemu tome još i jedan sasvim pokoran parlament, ukopavši iluzije Evrope o nekakvom, eventualno demokratskom preobražaju ovog slabo nastanjenog prostora između Kine i obale Kaspija.

Obrt s Medžlisom izveden je nameštanjem totalne pobede potpredsedničkog Nur-otana (Svetla otadžbine), dodelom partiji svih sto odsto mandata – 98 . Još devet dodatnih poslanika odredila je Asambleja naroda, forum čije članove imenuje Nazarbajev, te će Kazahstan prvi put imati parlament bez makar jednog čoveka opozicije.

Kazaška nirvana je plod političkog preduzetništva oca i najstarije kćeri Nazarbajev, Darige. Njihove dve „partije vlasti” integrisane su prošle godine u jednu, s namerom da se osigura da se u vladanju zemljom ništa ne menja „još pedeset sledećih godina”!

Dva slabašna oponenta Nazarbajevima – Svenacionalna socijaldemokratska partija Kazahstana i Ak žol (Svetli put), odbačena su od Medžlisa visokim pragom prolaznog cenzusa. Ali, čak i zaštićena bedemom pravila, vlast se nije uspokojila, nego je tu i tamo (a pokazalo se vrlo često), priskakala Nur-otanu krađom glasova tokom zbrajanja u izbornim komisijama.

Izbore u Kazahstanu nadgledala su dva spoljna faktora – OEBS, u kojem Nazarbajev lobuje za počast predsedavajućeg Organizacijom (2009.), i ZND, „ruski komonvelt” bivših republika SSSR, u čijem sazvežđu Moskva nastoji da, paktirajući s diktatorima centralne Azije, rekonstruiše minimum nekadašnjeg uticaja.

Prvi forum je utvrdio eroziju korektnosti kazaškog izbornog postupka. Događaj je posmatran kroz naočari važećih međunarodnih standarda, pa je odstupanje u odnosu na normu reklamirano na čak 40 odsto nadziranih izbornih mesta.

Šef misije OEBS Kopaj motivisan je da izjavi da je „brojanje glasova bilo veliko razočaranje”. Kopaj „nikada nije video demokratsku zemlju sa samo jednom političkom partijom u parlamentu”.

Mogućno je, međutim, da je takvu zemlju video Rušajlo – Rus, na čelu misije posmatrača ZND, koji su na izborima zapazili ne samo korektnost postupka, nego čak vrlinu „potpune slobode i transparentnosti”, što je „odraz stabilnog socijalnog i ekonomskog razvoja Kazahstana”.

Model Nazarbajevljeve „demokratije” obećava problem u politici OEBS. Iskrsava pitanje – može li jedna nedemokratska zemlja da predsedava demokratski nadahnutom organizacijom, motivisanom građanskim slobodama?

Argument u prilog potvrdnog, počiva na činjenicama o gasu, nafti i tobožnjoj oportunosti pridobijanja Nazarbajeva za ideju da svoje energetske provodnike skrene prema Evropi, umesto u Kinu i Rusiju. Udovoljilo bi se sujeti diktatora, ali to bi možda pomoglo da se i Kazahstan ugradi u strukturu bezbednosti Evrope.

Razlog protiv, izražava nevericu u ostvarljivost sličnog očekivanja. Protivnici trgovine principima strahuju da bi se pokušaj kupovine lojalnosti Nazarbajeva položajem završio fatalno po OEBS. Organizacija, stvorena (1975) da bi se u zamenu za zapadno priznavanje komunizma dobila javna obaveza Kremlja da uvaži ljudska prava i legalni osnov disidenata da budu neposlušni lokalnim komunističkim režimima – izgubila bi svoj moralni pijedestal.

Predsedništvo OEBS menja se godišnje. Posle Španije, sledeći predsedavajući je Finska. Ako bi Kazahstan dobio predsedništvo 2009. – zbog čega ono sledeće, ili jedno od potonjih ne bi dobio i Lukašenko, u Belorusiji? Unutrašnja praksa tih i sličnih režima oslobodila bi se korseta evropskog izbornog „monitoringa”. A i Rusija bi konačno odahnula, dobivši ono za šta se odavno već diplomatski zalaže – da OEBS bude pričaonica, a da niko ne pita o ubijenim novinarima ili premlaćivanju oponenata režima.



[objavljeno: 24.08.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM