Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Aleksej Puškov (1)

Rusija i NATO: Izneverena obećanja

Celokupna istorija ruskih odnosa sa NATO predstavlja, na žalost, istoriju izneverenih obećanja, garancija i obaveza. Kada je marta 1999. godine, odlučio da napadne Jugoslaviju uprkos protivljenju Moskve, NATO je prekršio obavezu koordiniranja svojih akcija sa Rusijom. Bilo je to jasno kršenje Osnivačkog akta Rusija-NATO , potpisanog 28. maja 1997. godine u Parizu. U ovom aktu, NATO je takođe dao garanciju da na teritoriji novih zemalja članica Alijanse neće biti vojnih baza, raspoređivanja trupa ili nuklearnog naoružanja.

Tako da, kada je u decembru 2006. godine obelodanjeno da SAD planiraju da uspostave odbrambene protivraketne baze u Poljskoj i radarske stanice u Češkoj Republici, u Moskvi je to bilo primljeno kao još jedan znak prekršenih obaveza SAD i njihovih saveznika. Ta protivraketna odbrana zaista može biti namenjena neutralizovanju Irana, ali kako je NATO u prošlosti kršio svoje obaveze, Vladimir Putin je imao razloga da se zabrine da je u pitanju ništa drugo do prvi korak u kreiranju sistema koji bi u budućnosti bio uperen protiv ruskog nuklearnog potencijala. Utoliko pre, jer je već sredinom marta obelodanjeno da administracija SAD planira da uspostavi iste takve radarske stanice u Ukrajini, Gruziji kao i u Azerbejdžanu.

Još jedno pitanje koje bi se moglo pokrenuti je i to što su mnogi od nas verovali brojnim garancijama koje je Moskva 1989. i 1990. godine dobijala od zapadnih lidera da se - kao protivusluga ruskoj dozvoli da se Nemačka ujedini - NATO neće ‘pomerati na istok'. „U ovom slučaju, NATO se neće pomeriti ni inč na istok van svoje aktuelne zone delovanja” - tako je Džejms Bejker, tadašnji državni sekretar SAD, uveravao Mihaila Gorbačova i Eduarda Ševarnadzea. Tadašnji generalni sekretar NATO, Manfred Verner je u Briselu, 17. maja 1990. godine, izjavio da "... činjenica da smo spremni da ne raspoređujemo armiju NATO van nemačke teritorije daje Sovjetskom Savezu čvrstu bezbednosnu garanciju." Kada su počeli da se javljaju glasovi da NATO treba da se proširi, konstantno sam isticao da će odluka NATO da li da se širi ka istoku ili ne, oblikovati odnose Rusije i Zapada u narednom periodu svetske istorije. Imao sam, međutim, utisak da je za lidere NATO uključivanje istočnoevropskih država bilo važnije od integrisanja Rusije.

Standardni odgovor na argumente protiv ekspanzije NATO na Istok bio je taj da su se susedi Rusije osećali nesigurno. Međutim, sa završetkom Hladnog rata i uz demokratski politički režim u Moskvi, jasno je da Rusija nije predstavljala nikakvu vojnu pretnju ni Poljacima, ni Česima, niti Mađarima. Ni Varšava ni Prag nisu mogli da ukažu ni na jedan znak da je Rusija imala agresivne planove prema istočnoj Evropi.

Ali predloge o jačanju bezbednosnih garancija ovim zemljama bez širenja NATO, odbili su i Vašington i Brisel. Usled toga, odluka da se ove zemlje uključe u NATO u Moskvi je viđena kao želja da se iskoristi relativna slabost Rusije s ciljem njenog strateškog potiskivanja iz Evrope.

Tokom 1990-ih, često sam tvrdio da će širenjem NATO na istok, Rusija biti gurnuta van evro-atlantske zajednice. Sa geopolitičke tačke gledišta, izgleda kao da je Zapad govorio Rusiji: "Od sada, vaša bezbednost za nas ne predstavlja nikakav interes. Prepušteni ste sami sebi." Odgovori koje sam uvek iznova dobijao bili su iznenađujući i ekstremno kratkovidi: "Šta vi možete da uradite da se suprotstavite ekspanziji? Da pomerite trupe na vaše zapadne granice? Koje konkretne mere možete preduzeti?" A što se tiče garancija datih 1989. i 1990. godine, rečeno mi je da ni jedna od njih nije uneta u neki formalni ugovor ili sporazum i da, čak i ako zapadni lideri poput Helmuta Kola ili Džona Mejdžora ponavljaju ono što su svojevremeno rekli Bejker ili Verner, to sada nema nikakvog praktičnog značaja.

Uz to, izgledalo je kao da nema granica ekspanziji Alijanse na istok. U periodu od 1994-1996. godine, mi, Rusi, navođeni smo na pomisao “da će se to zaustaviti” na Poljskoj, Mađarskoj ili Češkoj Republici. U tom momentu, naši zapadni partneri tvrdili su da bi prihvatanje baltičkih zemalja, uz protivljenje Moskve, bilo nezamislivo. Ali tri ili četiri godine kasnije to je postalo prilično zamislivo. "Dobro", rečeno nam je tada, "ali ovo će biti kraj. Niko zdravog razuma ne bi planirao da primi u NATO Ukrajinu ili Gruziju!" Tri godine su prošle od drugog talasa proširenja NATO i sada čujemo da bi Ukrajinu i Gruziju trebalo razmotriti za članstvo!

Čini se da se niko ne postavlja pitanje šta SAD mogu da dobiju uključivanjem Ukrajine ili Gruzije u NATO. Ni jedna od ove dve zemlje neće biti od ključne pomoći u rešavanju velikih izazova koje za bezbednost SAD i Zapada predstavljaju Iran, Severna Koreja i međunarodni terorizam. Pored toga, u slučaju Ukrajine, članstvo u NATO podržava svega od 20–22 odsto ukrajinskih glasača – a pri tom postoji snažan otpor ovoj ideji kako u istočnom delu zemlje tako i na Krimu. Da li vredi rizikovati partnerstvo sa Rusijom da bi se Ukrajina, gotovo protiv svoje volje, uvukla u NATO? Ili je pravi razlog ekspanzije, kao što sve više i više ljudi u Moskvi misli - slabljenje Rusije i njena marginalizacija? Ali onda je jasno da to ne može da ima nikakve veze sa bilo kakvim istinskim partnerstvom. Nedavni napori Bušove administracije da bolje objasni politiku SAD predodređeni su na potpunu propast. Posete visokih američkih zvaničnika Moskvi, poput razgovora savetnika za nacionalnu bezbednost Stiva Hedlija sa Putinom u februaru, neće imati nikakvog uticaja osim ako Vašington nije spreman da čuje šta brine Rusiju i da u skladu s tim postupa.

 

Beleska o autoru:

Aleksej Puškov je profesor na moskovskom Državnom institutu za međunarodne odnose. Voditelj je nedeljnog TV programa o politici ( Postscript ), član odbora ruskog Saveta za spoljnu i bezbednosnu politiku i saradnik Nacionalnog interesa . Ovaj tekst je odlomak iz njegovog eseja "Propuštene veze" koji će biti objavljen u izdanju Nacionalnog interesa za maj/jun 2007.

 

Naslov originala: „Broken Promises” by Alexey Pushkov, April 16, 2007 The National Interest

 

Prevod: NSPM

 

 
 
Copyright by NSPM