Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Slobodan Reljić

Da li se Srbija udaljava od Evrope

U stvari, sada najvažnije postaje pitanje: koliko će po Srbiju biti “opasno” približavanje, na Zapadu još uvek (ili zauvek) sumnjivoj Rusiji, u trenu kada Putin jedini glasno sumnjiči silu i podržava pravdu međunarodnog prava


Srbija je evropska zemlja. Ispisivanje ovakve rečenice bilo bi tautologija da nije posebnog odnosa Amerike, Unije i tzv. međunarodne zajednice prema našoj zemlji poslednjih deceniju i po. I, evo, stiglo se do faza u kojoj sva pitanja postaju moguća. A i ozbiljna. O posledicama bi valjalo razmišljati kao – dalekosežnim.

Ali, za tren idemo na sami kraj prošlog veka. Potresan je bio napor “demokratskih snaga” Srbije posle smenjivanja Miloševića da pokažu neupitnu i beskrajnu ljubav prema evropskim vrednostima i bezuslovno poštovanje za evropske standarde. Šta sve nije činjeno: javno je ismevana Kina – zemlja koja ima najubrzaniji rast, kandidat za predsednika u predizbornom programu je obećavao da se neće priznavati dugovi prema Rusiji; dugogodišnji partneri iz “trećeg sveta” i njihove simpatije za našu državu ismevani su polurasističkim primedbama; neki su štedeli vreme i umni napor da se narodu obrazloži zašto smo mi zaslužili (baš zaslužili kao nijedan narod na svetu) da budemo bombardovani; što sami, što uz pomoć zapadnih “humanitarnih intervencionista” strasno smo predsednika male Srbije poredili s najozbiljnijim diktatorima rasutim po istoriji i dalekim oblastima modernog sveta. Računalo se, što se više pospemo pepelom, to će nam se “prijatelji” više diviti. Posezalo se za najnegativnijim superlativima – ova mala zemlja je stavljana na najniža mesta svetskih tabela ništavila i bezumlja, iako tamo još nije bila ni rangirana; čak i kad su “oči i uši” Velikog sveta (Svetska banka, MMF, itd.) priznavali napredak, “samokritičari” su sve vraćali u blato; više se nije znalo ko to radi zbog apanaža iz stranih fondacija, a ko iz mazohističkih kompleksa niže vrednosti.

Pomagalo nam se iz Evrope da istrajemo na tom putu. Ako je postojao kakav interes, isti eksperti su nas podržavali i u kršenju zakona i u stvaranju temelja pravne države. Redovno su nas vodili na rendgen kod Karle del Ponte. Tako je zlovoljni tužilac jednog suda, na kome se pravda pre usklađuje s političkim potrebama nego sa strogim zakonima i pravilima, postajao doktor zadužen da izdaje potvrde na osnovu kojih se dobijaju dozvole za učešće u evropskim tokovima. A to što je doktor prezirao pacijenta, uzimalo se kao vrednost. Rezultatima se danas niko ne hvali.

Sve u skladu s tim “pravcima razvoja”, za neprikosnovenog arbitra u traženju rešenja za Kosovo je imenovan Marti Ahtisari. To je onaj isti surovi pregovarač koji se – u vreme dok su NATO avioni rušili mostove kod Novog Sada i bombama zasipali civile po Aleksincu i Batajnici – sa Strobom Talbotom obreo u Podmoskovlju kod Viktora Černomirdina. Kad je uz votku i kavijar dobio rusku saglasnost, doleteo je u Beograd i, kako legenda kaže, Miloševiću slavodobitno pokazao površinu stola kao opis na šta će ličiti Srbija ukoliko odbije poslednju ponudu. Možda bi samo imenovanje Ričarda Holbruka bila “jasnija poruka” Srbima šta se hoće sa Kosovom.

Srbi su otpremili u Beč ekipu za pregovore, kojoj je politikantska logika daleka, i koju Finčeva arogantna hladnoća nije mogla da prehladi, a u međuvremenu su se opet pojavili Rusi... Ali ne Černomirdin, ni Jeljcin. Neki novi Rusi. Talbota se nisu ni sećali, a nije im bilo ni na kraj pameti da starog Finca, maestra iz Međunarodne krizne grupe, ponovo pozovu u Podmoskovlje.

Ali nije to glavna promena u odnosu na onu 1999. Zapadnom svetu su, posle Srbije, pružene nove šanse da “implementiraju” vrhunske zapadne vrednosti u Avganistanu, Iraku, Libanu, a bogami i da se iskažu oko Severne Koreje i Irana. Posledica: nikad kredibilitet zapadnih demokratija nije bio niži. Licemerje je postalo vrhunska vrednost međunarodnih odnosa, ugrožena je i sama definicija međunarodnog prava, a o njegovoj primeni da se i ne govori. Zapadna društva su se i sama počela odmicati od tih rizičnih dostignuća.

Da li je Srbija sada manje evropska nego u vreme iskazivanja somnambulne lojalnosti? Ako sumnjamo, da li postojimo? Ako su nam i bivši i sadašnji američki ambasador otkrili da je sudbina Kosova odlučena još 1999, da li se to sad odlučuje o onom što će nam se saopštiti 2015. godine? Da li to oni nas uče da je pravo naroda na nekoj teritoriji na samoopredeljenje vrhunsko načelo novog poretka? Zašto bi, recimo, podela Kosova bila opasna, a deljenje Srbije normalna stvar? Čemu lažne priče o beznačajnosti granica u Evropi? Koja se to članica odrekla kvadratnog milimetra svoje teritorije zarad harmonije u Uniji? Zašto Kosovo ne bi zajedno sa Srbijom ušlo u Uniju u kojoj granice ionako nisu važne?

Da li se Srbija udaljava od Evropske unije ako očekuje da konačno počnu da je tretiraju kao sve zemlje slične veličine? Može li Solana ili neko takav da nam jednom zasvagda taksativno nabroji za šta je sve još “Milošević kriv”? Da spremimo danak – “u krvi” i teritorijama. Ako toga ne bude, proevropske snage u Srbiji će upadati u sve veće probleme. (Ovo pod uslovom da je Evropi doista stalo do “evropske Srbije”.) A, u stvari, sada najvažnije postaje pitanje: koliko će po Srbiju biti “opasno” približavanje, na Zapadu još uvek (ili zauvek) sumnjivoj Rusiji, u trenu kada Putin jedini glasno sumnjiči silu i podržava pravdu međunarodnog prava? Pažljiv analitičar će se setiti da je Srbija pre svega zbog toga na jednom neplaniranom noćnom zasedanju u Rigi ekspresno uključena u benigno Partnerstvo za mir. Zapad je uspeo da bezbroj puta pokaže kako mu je trun u njegovom oku veći od balvana u očima malih i slabih.

Što se istorije tiče, sve ima svoju cenu. Pa i arogancija moći. Što se Srbije tiče, nju očigledno već od ovog Uskrsa čeka burno vreme, drama donošenja sudbonosnih odluka, period indukovane agonije i mučnih natezanja. Naslušaćemo se holbrukovskih demokratskih recepata, nagledati solanijanske zabrinutosti, koja sve pamet nas neće bombardovati svojim “konačnim rešenjem”. A bili smo se već počeli navikavati na mirnije dane. Utoliko se valja naoružati većim strpljenjem. Da ne kažem mudrošću, jer pitanje je šta ona tu uopšte može.

 

 
 
Copyright by NSPM