Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Slobodan Reljić

U zemlji bez spoljne politike

Manje-više, postaje jasno da se ulazi u fazu kada ćemo biti suočeni sa odlukama “ili-ili”. Čitava zemlja će biti uvučena u raspravu u kojoj će se licitirati ko je “za Zapad”, a ko “za Ruse ”. Pri tome nećemo imati ni ličnost, ni instituciju koja će nam moći poručiti da zdrav razum nalaže da budemo za sebe, “za Srbiju”

I pre sto dana vlade, ozbiljan diplomata mi priča da se stanje u Ministarstvu inostranih poslova vidno stabilizuje. Više reda i poretka je ono čime bi se mladi ministar inostranih poslova svakako mogao pohvaliti. A dobra organizacije je jedan od bazičnih uslova da bi zemlja mogla voditi spoljnu politiku – da bude više od obične igračke u kovitlacu velikih interesa i slabašnih pravila međunarodnog prava.

Ali postoji i presudnija činjenica. Ona se može naći u notornoj konstataciji iz prvih paragrafa enciklopedijskih odrednica o spoljnoj politici: da je “ona u osnovi neodvojiva od unutrašnje, političke, ekonomske i uopšte društvene strukture pojedine države”. Tako će ta naša mašinerija za rad na spoljnopolitičkom planu, sastavljena od uglađenih i jednoobrazno odevenih ljudi koji govore polurazumljivom frazeologijom, odjednom zaškripati suočena s protestom svojeglavog vladike kome susedna država brani da obilazi eparhiju. Bez jasnih principa, bez i pojednostavljenih pravila i bar skicirane strategije, sve će se u tom poslu prefinjenih reči i nedovršenih rešenja pretvoriti u gungulu i haos.
A tek kad se otvori tema NATO-a! Šta tu može inokosni ministar, ma koliko godina i iskustva imao, kad o tome nema jasan stav Parlamenta, kada s njim u vladi sede ljudi koji o tome sasvim različito misle i govore? Čak ni u novinama tako šta nikada nije temeljno raspravljano. Jedino je jedan entuzijastički napor nekritičkih ljubitelja Zapada u ovoj zemlji iskovao formulu evroatlantske integracije. Tako je naklonost Srba Evropskoj uniji (oko 70 odsto građana) pomešana sa njihovom naglašenom uzdržanošću prema dobrim namerama vojnog neprijatelja u jednom turobnom ratu, koji je više ličio na klaustrofobičnu atmosferu kompjuterskih igrica nego na bilo šta u istoriji što se označavalo kao “ratni sukob”.

I da nema drame oko Kosova, “kolektivni um” ovog naroda bi vrlo teško našao prolaz između hladnoće Evropske unije, američke otvorene pretnje i ruske pružene ruke. Taj napor je jedino uporediv s mukama grčkih mitskih junaka čiji put nije mogao da zaobiđe čuvene – Scilu, “čudovište sa dvanaest nogu, šest glava, u svakoj po tri reda zuba”, i još goru Haribdu. Čovek prosto ne zna od čega bi počeo.

Koalicija koja je sada na vlasti raspeta je između “dosovskog nasleđa” u šta spada opoziciono ruganje po trgovima vezama tadašnje vlasti s Kinom, Belorusijom, “trećim svetom” i nekritičkog verovanja da sa Zapada može doći samo Dobro i da nas tamo negde čekaju raširene ruke i širom otvorena vrata. Suočavanje sa istinama je bilo traumatično – i još traje. Takva nezgrapnost je odmah proizvodila i karikaturalna preterivanja s druge strane – radikalski let u rusku guberniju na krilima Putinovog uspona. Kad se sve to smeša i promućka dobije se smesa od koje se mogu praviti samo predizborne parole.

Nedavno konstituisanje Saveta za spoljnu politiku neće tu biti od velike pomoći. Prvo, ovo društvo već ima iskustva u tome kako se “velike ideje” mogu proćerdati i pretvoriti u krpe. Savet za korupciju, napušten od vlade i prezren od prezasićene javnosti, danas deluje kao momak koji je naglo sazreo za invalidsku penziju.
Još je gora sudbina svojevremeno uspostavljene Komisije za istinu i pomirenje koja se ugušila u nesposobnosti sopstvene države da odredi zadatke i sredstva telu čiji su rezultati u Južnoj Africi i južnoameričkim zemljama obećavali put u “suočavanje s prošlošću” koji bi se izdigao iznad lobističke torture NVO i cinizma banalnih tumačenja kojima su skloni politički globtroteri koji se sele od sukoba do sukoba i dele lekcije u koje se ni sami ne udubljuju. I drugo, pozajmljivanje imena čuvene američke ustanove – u slučaju najnovijeg Saveta – u kojoj sede Kisindžer, Bžežinski, Fukujama, Hantington i društvo teško će toj pojavi ovde dati smisao i snagu, pre svega, u javnosti. Vreme koje je potrebno takvom telu da uspostavi autoritet predugo je za situacije kada rezultat treba – juče.

Naravno da će naša spoljna politika biti na najvećim iskušenjima tamo gde trenutno može da nanese najveću glavobolju “našim prijateljima” (koji su u slučaju Kosovo stali s drugu stranu fronta) – a to je saradnja s Rusijom. To je nedvosmisleno jasno ove nedelje poručio bivši američki ambasador u balkanskim državama: “Izgleda da Rusija okuplja blok zemalja kojima je jedina zajednička stvar netrpeljivost prema Zapadu. Srbija se kreće sve dalje i dalje niz ovu klizavu padinu” (Vilijem Montgomeri).

Manje-više, postaje jasno da se ulazi u fazu kada ćemo se biti suočeni sa odlukama “ili-ili”. Čitava zemlja će biti uvučena u raspravu u kojoj će se licitirati ko je “za Zapad”, a ko “za Ruse”. Pri tome nećemo imati ni ličnost, ni instituciju koja će nam moći poručiti da zdrav razum nalaže da budemo za sebe, “za Srbiju”. Već je kasno da bi u takvoj halabuci od značaja mogli biti realni stavovi, umerena mišljenja i same činjenice. Bivši neupitni iskreni ljubitelji Monteskjea biće pretvoreni u “renegate” (stariji čitaoci se sećaju da je tako Internacionala etiketirala i određivala za odstrel važne mislioce koji su se usuđivali da misle drugačije i tako “otupljuju revolucionarnu oštricu”), a oni čija se potreba za znanjima o Americi i Zapadu završavala na Klintonovim porukama iz redovnih radijskih obraćanja naciji počinjaće svoje ispovesti pomirljivo: Ovo jeste nedemokratski, ali nama ne ostaje ništa drugo... Jer, navodno, i demokratsko nasilje je bolje od drugih nasilja.
Država i njene institucije će se survati u stranačke besprizorne rasprave i pogađanja. A tek izbori će od spoljne politike nejasnih ciljeva napraviti papazjaniju u kojoj će se posle bibera ubacivati šećer i sirup od ananasa. Mada to, istini za volju, i ne mora da bude najgore što će nas snaći. Tako će i oni koji veruju da bolje znaju od naroda šta je za njegovo dobro, ipak, pričati i delati ceneći šta je za demokratske izbore najisplativije. Nije optimalno, ali je bolje od onog kako bi moglo biti kada bi se činilo bez ikakve brige šta demos kaže.


 

 
 
Copyright by NSPM