Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo NIN

   

 

Slobodan Reljić

Liberali na Istoku

Nije čudno što su se na bojištu našli upravo „liberalnidemokrati”. Liberal na Istoku je biljka bez korena, te se zna nakalemiti na bilo šta. Upravo završeni izbori u Rusiji su nas podsetili da bi se – bar po logici izbora imena partije (LDP), a možda i po metodama javne borbe – Vladimir Žirinovski i Čedomir Jovanović mogli naći u istoj internacionali

Javnost Srbije već je proživela sva scenarija raspleta kosovske krize: od „najšire moguće autonomije” po najrazličitijim transkontinentalnim modelima, preko svakojakih domišljanja za privremeni pridev s kojim bi nezavisnost klizila niz grlo kao bensedin, do glasno izgovarane reči „podela” koju svi učesnici zvaničnih pregovora najodlučnije i bez razmišljanja odbacuju. I samo narod koji se dve decenije kuvao u svim karakazanima, narod na koji je tako često padala senka aveti smrti, koji je čuo toliko teških reči o svojoj ulozi u „smutnom vremenu” da se ne može razaznati dobro od zla – samo tako obeznanjen narod može s takvim mirom gledati ovo licitiranje njegovom sudbinom. Srbi se danas često ponašaju kao da se kosovska kriza, u stvari, dešava nekom drugom narodu.

Niko se, recimo, ne osvrće na neartikulisane političke poruke koje svakodnevno stižu od nadobudnih birokrata „demokratskog sveta” koji su spremni, da uprkos svemu, „pomažu” ovdašnjim „demokratskim i prozapadnim snagama”. I, evo, „demokratski svet” će pomoći da se odluka o nezavisnosti Kosova odloži. Mesec-dva, da Srbi glasaju! Kome ti „umni ljudi” pomažu? Šta misle o onima koji slušaju tu poruku? Da li, zaista, veruju da će narod koji se protivi njihovim namerama na taj neprikriveni cinizam odgovoriti slaganjem sa njihovom javno izlicitiranom potrebom?

Ali, i korak dalje idu “lokalni radnici” na istom poslu. Bivši ministar inostranih poslova SRJ i jedan od ideologa male partije koja sebe označava liberalnom sede u TV-studiju i opušteno prihvataju da nezavisnost Kosova, naravno, ne bi bila pravedno rešenje, ali – nema sumnje da je najbolje rešenje!? Znati da je svet pun nepravdi opšte je mesto u ljudskom poimanju okolnosti, ali zaključiti (i u lobiranju!) kako je Pravdi iz nečijeg pragmatizma, poduprtog Velikom Silom, unapred određena uloga žrtve, u najmanju ruku, je – asocijalno ponašanje. U nebrojenim čitankama širom zemaljske kugle Pravdi i Slobodi se daje mesto velikih ideala, koji jesu stradali u istoriji, ali, pobogu, ni najveći cinici ne govore da se s tim treba i sme složiti. Nije li upravo zaključak, jednog od najvećih liberalnih mislilaca XX veka, da su veliki prevrati u istoriji uglavnom počinjali kao odgovor na ugroženost ta dva velika ideala.

Posmatrati sa nadljudskim razumevanjem kako „naši momci” (zapadni demokrati, u slučaju Kosova) siluju majku svih naših (a i njihovih) najuzvišenijih vrednosti (iza skuta Pravde su vladavina prava i pravna država), liči na košmarne scene iz filmova o „kukavičjim gnezdima”. Šta ćemo s plodovima silovanja? Mi i posle moramo da živimo. I da sa susrećemo sa svojom savešću. Qudsko društvo, bar u načelu, pragmatizam ne pretpostavlja moralu. (Pa i lobisti imaju etičke kodekse!) Šta možemo očekivati od onih koji danas ignorišu Pravdu? Hoće li, posle svega, ovi isti, oslanjajući se na isti „kategorički imperativ”, dokazivati kako su Srbi, u stvari, silovatelji nad Pravdom? Uostalom, što da ne, to je u svetskim medijima već odgojen neologizam.

Neozbiljno je cinično podrivati sumorni mir u društvu koje iščekuje rasplet krize koja će – kako god da se okonča sadašnja faza – dugoročno uticati na kolektivnu svest naroda i njegovo delovanje u budućnosti. Preteću tišinu zasad prekidaju incidenti marginalnih grupa. Radikalni desničari instrumentalizuju nacionalne simbole i nacionalno sećanje, koketiraju s „mekim fašizmom” i traže nekog isto tako „na kraju živaca” da odmere snage, da bi njihov napor imao odjeka i našao – smisao. I, evo, radikalizovanih liberala (koje Mil i Hajek, svakako, ne bi prepoznali kao unuke) da iskoriste priliku i skrenu pažnju na svoje pravedno mučeništvo u natčovečanskoj borbi za „društvo zapadne demokratije”. Ali nije čudno što su se na bojištu našli upravo „liberalnidemokrati”. Liberal na Istoku je biljka bez korena, te se zna nakalemiti na bilo šta. Upravo završeni izbori u Rusiji su nas podsetili da bi se – bar po logici izbora imena partije (LDP), a možda i po metodama javne borbe – Vladimir Žirinovski i Čedomir Jovanović mogli naći u istoj internacionali.

Biće dobro za Srbiju da sukobi ostanu na čarkama i provokacijama marginalaca. Zasad, s vremena na vreme na scenu upadaju i beskompromisni promoteri ljudskih prava, navijači s bakljama, pošiljaoci SMS-poruka za kajrone TV-kanala, zaštitnici pasa lutalica, bespoštedni kritičari monopola u trgovini i nezadovoljnici radom servisa građana na različitim nivoima. Ali pritisak u društvu i dalje raste, virus neizvesnosti ne popušta, vesti se u večernjim dnevnicima ređaju kao „kašikare” na kockarskom stolu, sve je glasnije režanje starih hladnoratovskih neprijatelja. Da, ovo prestaje biti legitimno, i u okviru legalnih kanala, traženje formule za status pokrajine Kosova i Metohije, ovo postaje „kosovska kriza”.

To, naravno, ne znači da zemlja čiji je suverenitet ugrožen i njeni građani nemaju pravo da jasno i najglasnije iskažu neslaganje, da se ne čude kad „demokrati” krše pravo i da se ne gnušaju javnog silovanja Pravde dok pokušavaju da ga spreče. Da se bore da nasilje na prevlada. I u principu može biti zamislivo da teritorija nije najvažniji deo identiteta jednog naroda. Ali, ukidanje nekom narodu prava da veruje u Pravdu, kao vrhunsku društvenu vrednotu, pretnja je njegovom opstanku. Bez toga to nije narod, možda ni horda – eventualno je stado. Zapadni svet je sebe vazda predstavljao kao arhitektu i graditelja Slobodnog sveta. Ako su naši „liberali” voljni da se za kakvu donaciju odreknu Pravde i Slobode, svesno i dobrovoljno, onda se tu više ne govori o svetu koji je uređen slabašnim međunarodnim pravom – već svetu kolektivnih frustracija i obesmišljene budućnosti. A to što jedan narod ćutke sluša neoprezno izrečene besmislice kao navodnu utehu, ne znači da ne razume. Upravo suprotno, samo nastoji da sebi ne pravi višak problema. I – šteta što liberalizam na Istoku nije našao plodno tle i što ga pronose bukači i provokatori, nespremni da trpe za sopstvena uverenja, a sa Zapada ga guraju birokrati i na tenkovima i „steltovima” dovlače vojnici. Širina te misli i njena inicijalna tolerantnost mogli su biti od obostrane koristi.


 

 

 

 
 
Copyright by NSPM