Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Terens Čong (Terence Chong) i Jirgen Istrim Miler (Joergen Oerstroem Moeller)

Nacionalističke SAD

Moć u današnjem svetu

Nikada dosad nacionalne države nisu bile kadre da prikupe toliko materijalnog bogatstva i upotrebe toliko "tvrde" moći. Međutim, čak i kad dobro pozicionirane nacionalne države poput SAD upotrebe svoju moć, one retko kad zaista ostvare svoje spoljnopolitičke ciljeve, a često dolazi i do neželjenih ishoda.

To je paradoks novijeg datuma; prednost je danas na strani nadnacionalnih aktera koji nisu države, poput Al kaide i Džemaja Islamija. Njihov cilj je destabilizacija i podrivanje čvrstih zapadnih institucija, normi i vrednosti. Terorističke organizacije imaju fatalistički pogled na svet i on za njih predstavlja opravdanje za to što ne polažu račun nijednoj nacionalnoj državi. Moćne su jer se ne obaziru na međunarodno pravo, dok nacionalne države, kad se brane od terorizma, moraju voditi računa o domaćem javnom mnjenju i opoziciji, kao i o svetskom javnom mnjenju.

U nekim slučajevima, i nacionalne države i ti drugi nadnacionalni akteri koji su zagazili u političku i religijsku ideologiju često sprovode politiku zasnovanu na vlastitim interesima usmerenu na to da sa njih skine svaku odgovornost pred svetskom zajednicom. Oni čak veruju da su njihovo pravo i obaveza da svoju ideologiju nameću onima koji nisu bili "dovoljno srećni" da se rode u "pravoj" kulturi i sa "pravim" nacionalnim identitetom verske ili političke prirode.

Međutim, između to dvoje postoji, ipak, presudna razlika. Akteri koji nisu države, recimo teroristi, generalno uzev, veruju da je postojeći svetski poredak uperen direktno protiv njih. Uzrok svih njihovih patnji je "sistem", način na koji je on uspostavljen i kako njime upravljaju nacionalne države. Preciznije, oni su ljuti i svoju ljutnju usmeravaju na svetski poredak koji je u velikoj meri pod uticajem američke spoljne politike, proizvod izvoza američke kulturne hegemonije i kapitalizma u novouspostavljene demokratske države.

S druge strane, mnogi institucionalni činioci i mnoge države još nisu uspele da se prilagode tim preokretima. Njihov glavni globalno-ekonomski i politički uzor je današnji svetski poredak sa svojim zapadnim kulturnim vrednostima koje su se "destilisale" kroz veći deo moderne istorije. Suočene s negativnim reakcijama, nacionalne države postavljaju pitanje "Šta s njima nije u redu?". Ali treba postaviti pitanje: "Šta s nama nije u redu? Zašto naši potezi izazivaju toliko gneva kad su zamišljeni tako da naiđu na odobravanje?" Ta pitanja vode do kombinacije tuge, razočaranja i dubokog resantimana prema tim akterima koji nisu državni.

Nema dijaloga između država i nedržavnih aktera – nije moguće pomiriti one koji žele da očuvaju sistem s onima koji smatraju da je njihovo sveto pravo da ga unište. Da stvari budu gore, proces globalizacije ugrožava tradicionalne dobitnike u nacionalnoj državi, tj. one koji su rođenjem postali njeni građani.

S obzirom na razmenu informacija, internet, satelitska televizija, blogovi i alternativni mediji dali su pojedincima i grupama moć da unesu promenu u tradicionalnu dinamiku moći. Snaga globalnih komunikacija više nije samo u rukama nacionalne države.

Promene na polju kreacije moći

Moć u doba informacija i slika koje stižu istog časa jeste sposobnost da se iskuje i oblikuje pogled na svet, a da se istovremeno zadobije široka politička podrška.

Uzimajući u obzir tu definiciju, moć i uticaj nisu nešto što "beži" iz nacionalne države, već nešto što upravo iz nje proističe. A, u stvari, ono što SAD pokušavaju da učine u Iraku podriveno je video-snimkom iz Abu Graiba koji je pokazao da se prema zarobljenicima loše postupa, da su prebijani i seksualno zlostavljani. Čitav svet je video vešanje Sadama Huseina, što je stvorilo negativnu sliku iračke vlade i Amerike. Slike tih događaja stigle su do široke publike putem medija koji ne spadaju u tradicionalne. S druge strane, snimci u realnom vremenu iz podzemne železnice za vreme napada 7. jula 2005. godine u Londonu nisu emitovani preko masovnih medija, već su samo slati preko mobilnih telefona.

Polako se pomalja nova agenda i nju više ne donose nacionalne države ili masovni mediji, već pojedinci koji se nalaze na licu mesta – svako sa svojim nizom vrednosti, obično različitim od vrednosti svoje zemlje. Očigledno je da se američki vojnici u zatvoru Abu Graib nisu ponašali u skladu s pravilima američke vojske, niti u skladu s moralnim standardima našeg društva. Čuvari koji su mobilnim telefonima snimili vešanje Sadama Huseina imali su svoje posebne agende, verovatno vezane za osvetu. Institucije i države gotovo da uopšte ne mogu da se nose s brzim i vrlo surovim "otimanjem iz ruku" procesa emitovanja vesti, i to od ljudi koji imaju različite vrednosti, norme i etiku od njihovih. Kad vest stvori neprijatnu situaciju, mediji pokušavaju da poprave šta se popraviti može, ali dok to čine, obično samo pogoršavaju stvari umesto da ograniče štetu.

Ko su novi dobitnici?

Uopšteno govoreći, iz te promene na polju kreiranja moći korist izvlače dve grupe, veoma različite po poreklu i usmerenju. Tu su, naravno, oni koji pribegavaju nasilju, recimo Al kaida, ali i manje upadljive transnacionalne organizacije poput multinacionalnih korporacija. I jedne i druge na okupu drže motivi koji se tiču njihovog vlastitog interesa a ne zajedničkog nacionalnog identiteta.

Multinacionalne korporacije jašu na talasu ekonomske globalizacije koja im omogućava enorman ekonomski rast i sticanje bogatstva koje takve organizacije ranije nisu mogle imati. S druge strane, globalizacija je doprinela povećanju ekonomske nejednakosti u samim nacionalnim državama, kao i među različitim državama, što izaziva snažnu reakciju kod onih koji se ne bi mogli ubrojati među dobitnike. Kako ne postoje međunarodne strukture koje bi obezbedile ravnomerniju distribuciju bogatstva, mnogi političari teško uspevaju da izađu na kraj s potrebom da se obave dodatna strukturalna prilagođavanja situaciji velikog autsorsinga budući da korporacije s lakoćom svoje aktivnosti premeštaju iz jedne zemlje u drugu.

Korporacije sve češće prebacuju tehnologiju s jednog područja na drugo i finansiraju istraživanja i razvoj u zemljama u kojima je veći broj talentovanih ljudi, te se čini da one više ne postupaju u skladu s interesima zemalja iz kojih dolaze. Sve su manje lojalne "zastavi", ako su uopšte i lojalne, a njihovo polje delovanja je čitav svet. No, ta privilegija nije dostupna nacionalnoj državi i velikoj većini njenih građana.

Još od vremena industrijalizacije međunarodna politička ekonomija zamišljena je tako da kontroliše privrednu aktivnost i ponudi politički prihvatljivu distribucija bogatstva. Zbog globalizacije, mnogi od njenih mehanizama više nisu funkcionalni, a nema drugih koji bi došli na njihovo mesto.

U međuvremenu nacionalna država prestaje da igra ulogu stožera identiteta za pojedince. Globalizacija je dovela do toga da doseljenici hrle u neke države ne zbog njihove nacionalne privlačnosti već zbog privrednih mogućnosti koje pružaju. Zgodno je imati pasoš i oslanjati se na benefite koje daje nacionalna država, ali kada se postavi pitanje zajedničkih uverenja, odgovori sve više pokazuju da postoje veze koje ne uzimaju u obzir državne granice i koje opstaju zahvaljujući zajedničkim vrednostima, a ne zajedničkom nacionalnom identitetu.

Primer takvog stanja su međunarodni činioci poput Al kaide. Ideologija ove grupacije s lakoćom prelazi nacionalne granice i može da obezbedi lojalnost ljudi s mnogo različitih mesta.

Postojeća politička struktura

Nacionalna država je nekada bila jedini akter u odlučivanju o brzini i pravcu u kome se kreće međunarodna politika, a danas se suočava s mnogo više ograničenja.

Ukupno uzev, napori nacionalne države da kontroliše događaje na međunarodnom ekonomskom planu pokazali su se kao jalovi. Globalizacija i momentalno širenje vesti, ideja i vrednosti bacili su u drugi plan sve što je nacionalna država imala da ponudi. Moć nacionalne države proističe iz njenih suverenih granica i svedena je na okvire tih granica, dok su glavni dobitnici globalizacije oni koji operišu s one strane ili preko tih granica. Pošto nacionalne države, sumnjičave jedne prema drugima, nisu sklone da naddržavnim instancama prepuste bilo kakvu kontrolu, oni drugi akteri koji nisu države sada mogu da deluju u regulatornom vakuumu nastalom zbog odsustva nacionalne države.

Evropska unija je jedina prava transnacionalna organizacija koja je zasnovana na pravilima – propali su svi ostali pokušaji da se uvedu politički mehanizmi upravljanja na međunarodnom planu. Mnoge nacionalne države su se radije držale svojih imaginarnih suverenih moći nego što su se u susretu sa sve više problema odlučivale na koordinisano delovanje s drugima.

Građani mogu da budu lojalni svojoj državi zbog toga što je ona i dalje okvir za ekonomsko blagostanje, nova radna mesta, rast životnog standarda i sigurnost pojedinca. Ali nacionalna država sve teže obezbeđuje ta javna dobra. Problem je i to što međunarodne korporacije sada mogu da premeštaju svoje aktivnosti, kao i to što terorizam s one strane granice predstavlja pretnju fizičkoj sigurnosti. Možda sve to neće dokrajčiti nacionalnu državu, ali je sigurno da može poremetiti red koji u njoj postoji i dovesti u pitanje njen legitimitet i autoritet.

Sjedinjene Države kao supersila

Prošla godina je bila katastrofalna po status Amerike kao supersile. Ona tokom nje postigla nijedan od važnijih ciljeva u spoljnoj politici. Iako se uključila u rešavanje problema na Bliskom istoku, to područje je postalo nestabilnije i opasnije, a nasilje i oružani sukobi izgledniji. Ohrabreni Iran i pobunjenički raspoloženi šiiti u više država od Libana do Indije jedina su vidljiva posledica američkog mešanja, za koju se teško može reći da predstavlja obećavajući razvoj događaja.

I ne samo to, Severna Koreja se uključila u klub nuklearnih sila. Amerika je neprekidno upozoravala da se nuklearne probe neće tolerisati, ali se Severna Koreja na to nije obazirala. Pored sankcija – za koje mnogi posmatrači govore da nisu imale mnogo efekata – nije bilo nikakvih reperkusija. Jedinoj svetskoj supersili ta "otpadnička država" bacila je rukavicu u lice u jednom od najvažnijih pitanja za globalnu sigurnost, a Amerika je dozvolila da to prođe nekažnjeno.

Čak je i Iran odlučio da zanemari upozorenja SAD u vezi s nuklearnim programom. Savet bezbednosti UN jeste nametnuo sankcije, ali čini se da pet stalnih članica izgleda nije bilo svim srcem uz donetu odluku. A najgore je što to pokazuje da SAD nisu u stanju da obezbede podršku kad je reč o globalnim problemima kao što je zaustavljanje širenja nuklearnog oružja, iako je to nešto što se tiče bezbednosti svih država.

Ipak, u pogledu bezbednosti na domaćem terenu SAD su bile uspešnije nego što bi većina ljudi bila spremna da prizna. Posle 11. septembra dogodilo se nekoliko velikih napada, ali nijedan na tlu Amerike. SAD su, dakle, bile relativno uspešne u primoravanju nacionalnih država da uskrate teroristima mogućnost da se obučavaju, pregrupišu i razvijaju nove taktike. To je osakatilo mnoge terorističke organizacije i primoralo ih na manje napade. Na nesreću, "uspešan posao" Amerike pao je u zasenak iračkog rata u kome je njen imidž supersile ozbiljno doveden u pitanje. U ironičnom preokretu političke sudbine, zbog “rata protiv terorizma”, Ameriku sada ne krase lovorike koje je zaslužila povećavajući bezbednost u sopstvenoj zemlji. Američka spoljna politika je zbog iračkog rata izgubila ono što je bilo njeno ključno svojstvo – ona više nije ta koja može promovisati širenje demokratije.

Zahtevi tog rata su, dakle, Ameriku koštali visoke moralne pozicije u međunarodnoj politici i demistifikovale su uverenje drugih nacionalnih država da se ona zalaže za principe koje vredi imitirati. Snaga supersile je u njenoj moći da vodi i navede druge da je slede – i to ne zato što se boje posledica ukoliko to ne učine, već zato što žele. Samo na taj način ona može da izbegne skupe vojne akcije koje će pogoršati njenu poziciju na međunarodnom planu.

Rat u Iraku je, dakle, probudio sumnju u korisnost budućih američkih vojnih intervencija na drugim područjima.

Suočena sa silama u usponu – kakva je, recimo, Kina – Amerika se našla između čekića i nakovnja. Ako priznate nove partnere, otvorićete vrata potencijalnim rivalima na globalnoj sceni, a ako ih isključite, sav teret će pasti na vaša pleća, što će dodatno opteretiti vaše privredne i vojne resurse. Sasvim je moguće da američka privreda nije dovoljno snažna da podnese teret rata koji bi se dalje produžavao budući da trenutno njen kombinovani deficit platnog bilansa iznosi gotovo 10 odsto GDP-a.

Tako Kina, kreditori iz Azije i zemlje izvoznice nafte s Bliskog istoka jednim delom finansiraju irački rat. To im je trenutno u interesu, što ne znači da one podržavaju Ameriku u Iraku. Amerika je postala ekonomski talac stranih sila; neke od njih su saveznici, druge potencijalni suparnici. Ako dođe do promene u savezničkim odnosima i vezama u okviru te grupacije, Amerika će možda morati da još jednom preispita koliko je sposobna da nastavi rat u Iraku.

Pretpostavimo da te zemlje prestanu da finansiraju američki dug i iz različitih razloga počnu da povlače svoje akumulirane dolarske rezerve. Vrednost dolara bi tad pala i više nego sad, a taj događaj bi pokazao da je Amerika nemoćna da zaštiti vrednost svoje valute. Svakako, to ne bi bila slika snažnih Sjedinjenih Država koje su u stanju da brane svoje interese.

Amerika je obično vodila glavnu reč u promenama kursa drugih valuta, na primer u slučaju apresijacije japanskog jena 1985. godine. Ali danas ona mora istovremeno da preti i moli kako bi navela Kinu da apresira svoju valutu. Kad nema vođe, svi počinju da ignorišu i dovode u pitanje i pisana i nepisana pravila.

Posledice po Sjedinjene Države

Na nesreću, Amerika će zbog nedavnih događaja verovatno drastično promeniti odnos prema ostatku sveta. Od završetka Prvog svetskog rata američka politika je bila ili izolacionistička ili internacionalistička u pogledu svetskih zbivanja. Međutim, svedoci smo rasta američkog nacionalizma – sve veće usmerenosti na američke interese, uz zanemarivanje pozicije globalnog lidera.

Posledica 11. septembra je Amerikanci više nisu otvoreni kao pre, već su postali sumnjičavi, brinu samo o sebi i dopuštaju da ih vodi strah od svega što dolazi spolja.

Većina Amerikanaca je verovala da se svet divi američkom modelu, da obožava američki način života i jedva čeka da usvoji neku varijantu američkog demokratskog sistema. Ali počinju da sumnjaju u sve to. Ta ključna promena možda će ih navesti da se povuku sa svetske scene i da se više ne uključuju u rešavanje svetskih problema.

Nije teško razumeti zašto više nisu tako samouvereni i optimistični. Običan Amerikanac pita se zašto američki vojnik treba da pogine i zašto novac od poreza treba da se troši na mestima kao što je Irak ako već stranci u američkoj politici vide samo neuspeli pokušaj da se nametne neželjeni politički model, pokušaj na koji ljudi reaguju tako što se trude da naude SAD, njihovim saveznicima i njihovim interesima.

Rat u Iraku poredi se s vijetnamskim ratom. Neke sličnosti postoje. Na primer, velika većina Amerikanaca smatra da su oba rata moralno i politički opravdana. Vijetnamski rat se posmatrao u kontekstu hladnog rata i borbe protiv komunizma, dok se irački vidi kao deo borbe protiv terorizma. Visoko moralno stanovište i strateška objašnjenja doneli su veliku javnu podršku, ali kako se sukob produžavao, postajalo je sve jasnije da ti razlozi padaju u vodu ako se detaljnije preispitaju.

Kako se američke žrtve gomilaju, a sve više pravih slika rata stiže na mnogo mobilnih telefona kod kuće, polako se rastače i jaka podrška javnosti zahvaljujući kojoj je rat bio moralno opravdan. Pored toga, strateško objašnjenje potrebe da se "održi isti kurs" američkoj javnosti više ne deluje kao moralni podsticaj; sve dok se to ne prizna, irački rat neće opet imati podršku većine kakvu je imao ranije.

Osećaj da Amerika gubi obeležja moralnog vođe dodatno pojačava i to što velikom brzinom opada međunarodna podrška za Ugovor o zaustavljanju širenja nuklearnog oružja. Amerika zbog iračkog rata ima manje resurse i sve je manje verovatno da je u stanju da u okviru pet stalnih članica UN formira koaliciju koja bi zaustavila Severnu Koreju i Iran . Na mesto Ugovora o neširenju sada je, zapravo, došlo prećutno priznanje da je širenje neminovno.

Niz zemalja samo čeka da vidi šta će se dogoditi. Ukoliko Iran i Severna Koreja ne budu primorani da popuste, to za neke druge zemlje može predstavljati prejak izazov da se i one same upuste u tako nešto. Primer je Japan gde je vlada otvorila vrata za raspravu o nuklearnom oružju, što mnogi tumače kao ogroman pomak.

Amerika je odgovorila razvijanjem sistema raketne odbrane. Takva politika je isto što i okretanje leđa svetu i neće doprineti odvraćanju mnogih drugih država od nuklearnog oružja. Ova stvar rasvetljava promenu koja se odigrala u američkom spoljnopolitičkom mišljenju koje sada kaže: hajde da manje vremena trošimo na svet i da se koncentrišemo na to da svoju zemlju učinimo bezbednijom.

Isto takvo gledanje na stvari izbija u prvi plan ako pogled usmerimo na globalizaciju. Nekada su Amerikanci gubili posao zbog konkurencije drugih privredno naprednih područja kao što su Evropa ili Japan. To se uglavnom smatralo za činjenicu koja se mora prihvatiti. Sada se, međutim, kao negativac posmatra Kina koja se uzdiže i povećava ekonomsku nesigurnost. Veruje se da Kina ne igra po pravilima i da mora biti kažnjena, ili da su pravila neuravnotežena i idu na štetu američkih radnika.

Sve dok se američka ekonomija drži, ne postoji neki rizik od nagle promene u američkoj ekonomskoj i trgovinskoj politici. Međutim, ako dođe do ozbiljnog ekonomskog loma, onda će izazov da se zaštite američka radna mesta verovatno biti suviše veliki da mu se Amerikanci odupru.

Možda sve to i nije ono što američka elita želi, već je do povlačenja Amerike sa pozicije globalne supersile dovela kombinacija 11. septembra, smanjivanja značaja Ugovora o neširenju nuklearnog naoružanja i pritisaka izazvanih globalizacijom. Verovatno je preuzimanje tereta odgovornosti za stabilnu situaciju na čitavom svetu, i to uz poštovanje američkih principa, suviše skupo, i u političkom i u ekonomskom smislu.

Godinama je u mnogim intelektualnim krugovima bilo moderno ponavljati "Jenki, idi kući". Možda se sada to zaista i zbiva. A ako se zbiva, možda će svet shvatiti da je Amerika supersila i jedna među malobrojnim spasiocima nacionalne države, tj. onoga što je nesumnjivo poželjnije od moguće alternative – sve slabije nacionalne države, ohrabrenih drugih nedržavnih aktera i američkog nacionalizma, koji na štetu globalne stabilnosti brani vlastite interese.

Objavljeno u National Interest , 10. i 17. april 2007.

 
 
Copyright by NSPM