Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Mile Savić

NORME I ČINjENICE

Kada je reč o evropskoj perspektivi Srbije, do sada joj je postavljan jedan uslov. To je bio Hag. Posle sastanka šefova država i vlada EU, postavljen je novi i neuporedivo teži – priznavanje nezavisnosti Kosova. Francuski predsednik Sarkozi izjavio je posle samita da Srbija može računati na evropsku perspektivu samo ako ispuni oba uslova. To bi bio taj „pozitivni signal“ Srbiji!

Na drugoj strani, Kosovu je obećana nezavisnost. U zaključcima sa samita, ističe se kako je EU spremna da na svoju ruku pošalje misiju na Kosovo, bez obzira na to što se Srbija tome otvoreno usprotivila. Uporedo sa time, pod vođstvom SAD, zemlje EU, članice SB, odbacile su predlog o nastavku pregovora i najavile da će se kosovski proces odvijati van okvira UN. To znači da će vodeće zemlje EU slediti politiku SAD u podršci Ahtisarijevom planu, „primiti k znanju“ jednostrano proglašenu nezavisnost Kosova i prepustiti svakoj članici da sama donese odluku o njegovom priznanju. I, naravno, ponuditi Kosovu „jasnu evropsku perspektivu.“

Šta, uopšte, znači ta perspektiva? Da li će na taj način zaista biti rešen problem pravnog statusa Kosova? Da li bi samoproglašena država, koja nije članica UN, mogla da postane članica EU? A ako bi, šta bi to značilo za politiku širenja EU i njen odnos prema Srbiji?

Da će to stvoriti probleme i EU i samom Kosovu uočio je, čak, i Kris Paten, šef Međunarodne krizne grupe, čija je pristrasnost u pogledu kosovske nezavisnosti nedvosmislena. Njega, naime, brine što će u tom slučaju pravni status Kosova ostati nedefenisan i, praktično, bez efekta, jer članice EU neće moći sa samoproglašenom državom ni da sklapaju trgovinske sporazume, niti da pokrenu proces pridruživanja EU. „Kosovo bi – kaže on – nastavilo da postoji u međunarodnom vakuumu, ali samo pod drugim imenom.“

Do sada su se EU pridruživale samo zemlje koje su članice UN. Pod tim uslovom, „evroatlanska perspektiva Kosova“ praktično ne postoji. Srbija će odmah, u skladu sa Poveljom UN, Rezolucijom 1244 i svojim Ustavom, čin proglašenja nezavisnosti poništiti, a SB UN, što je sasvim izvesno, neće priznati novu članicu UN. U tom slučaju, Kosovo će zaista ostati u statusnom vakuumu.

Problem je, ipak, bilo mogućno prevazići tako da se odustane od jednostrane nezavisnosti i evropska perspektiva Kosova, sa suštinskom autonomijom u Srbiji, otvori kroz proces njenog pridruživanja EU. Posle Sarkozijeve izjave, jano je da će se pojačati pritisci na Srbiju da prizna nezavisnost Kosova. No, u ovom trenutku, za to ne postoje realni izgledi, jer je raspoloženje u Srbiji ubeljivo protiv nezavisnosti.

Igraće se, međutim, na novu kartu – da raspoloženje za evropske integracije nadjača spremnost za očuvanjem državnog integriteta. No, već postoje istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju da će politika uslovljavanja izazvati oštar konflikt između visokog procenta izjašnjavanja za EU i još većeg procenta opredeljenosti za očuvanje državnog integriteta, i to na štetu raspoloženja za EU. U zaoštravanju dileme – ili Evropa, ili državni integritet sa Kosovom – prevagu će odneti ovo drugo, jer se tiče elementarnog samopoštovanja. Tada uslovljavanja i pritisci gube smisao.

Može se, međutim, očekivati kako će EU odlučiti da integriše Kosovo uprkos tome što ni Srbija ni SB UN neće priznati nezavisnost. Takva odluka imala bi dalekosežne posledice. Pripajajući sebi samovoljno otcepljene delove suverenih evropskih država, EU bi otvorila sasvim novu stranicu u svojoj politici širenja, čime bi pokazala da ni sama ne priznaje autoritet UN, da politički pokriva vojni intervencionizam NATO pakta u Evropi, da evropske norme koristi kao providan plašt kako bi prikrila brutalne činjenica NATO intervencionizma i da, konačno, predstavlja samo instrument vodeće zemlje NATO-a.

U stvari, na primeru „evropske perspektive Kosova“ otkriva se suština politike EU prema Srbiji. Nastojanjem da se evropska perspektiva Kosova obezbedi putem pritisaka na Srbiju da prizna njegovu nezavisnost, svesno se uskraćuje evropska perspektiva samoj Srbiji. Takvom politikom vodeće zemlje EU praktično razbijaju Srbiju, inače punopravnu i, do juče, predsedavajuću članicu SE.

Sarkozijeva izjava jasno pokazuje da EU postavlja Srbiji isti uslov za članstvo kao i NATO – priznanje nezavisnosti Kosova i naknadnu legitimacija NATO agresije u kojoj su, inače, njene vodeće članice svesrdno učestvovale. Na kraju, ona nedvosmisleno otkriva da su NATO-agresija, priznanje nezavisnosti Kosova, članstvo u NATO i evropska perspektiva Srbije nerazdvojni momenti jednog te istog procesa.

(savetnik predsednika Vlade Srbije)

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM