Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

   

 

Dejvid Selborn (David Selbourne)

Nema više pax americana

Sa odlukom oba doma američkog Kongresa da ne prihvate način na koji predsednik Buš vodi sukob u Iraku – dok ih suparnička strana optužuje da se "mešaju u vojnu strategiju" i žele da "odrede datum predaje" – samo su se produbili američki problemi sa takozvanim ratom protiv terorizma. U čitavoj toj zbrci nedavna poseta nove predsednice skupštine Nensi Pelosi Damasku, protivno željama predsednika, a sa blagoslovom lokalnih džihadista, doprinela je jedino tome da se ublaži neprijateljski odnos američke administracije prema Siriji. Prošlonedeljno poniženje Britanije od strane Iraka, sa vojnicima koji se izvinjavaju onima koji su ih zarobili, i biskupi koji se posle zahvaljuju Teheranu na milostivosti, sve to je dodatno povećalo teškoće sa kojima se Amerika suočava u pokušaju da stane na put naraslim ambicijama svojih neprijatelja.

Ti američki problemi su, međutim, poznati iz istorije velikih carstava i nacija. Loša procena neprijatelja, nesposobne vođe i podele u vezi sa politikom, izazvali su sličnu zbrku u Britaniji krajem 18. veka. U to vreme ona je gubila rat sa Amerikancima, kao što danas Amerikanci gube mnogo veću bitku protiv svetske sile islama.

Dvadesetdrugog marta 1775. godine, četiri nedelje pre nego što je u gnevu ispaljen prvi metak u osmogodišnjem ratu između pobunjenih kolonista i "crvenih mundira", veliki vigovski parlamentarac Edmund Berk ustao je u Donjem domu i optužio torijevsku vladu lorda Norta da "ništa ne zna o Americi". Objavljujući kako "ne idu zajedno velika imperija i mali mozgovi" – mozgovi, recimo, Buša, Rajsove ili Čejnija – nastavio je da grdi i vajka se zbog postojanja "niza različitih planova", "kreni-stani" i "laviranja, premišljanja, brljanja" koji su karakterisali britansku politiku u odnosu prema Sjedinjenim Državama, naciji koja se u tom trenutku rađala.

Ove reči bi se mogle odnositi i na današnju Belu kuću, Pentagon i stejt department, na pogrešne zaključke i loše strategije u Iraku, kao i na – što je još opasnije – velike američke pogreške u suočavanju sa ekspanzijom islama. Kao što je Amerika sada, tako je Britanija tada bila velika privredna i vojna sila. Želela je da zadrži stvari kakve jesu u svojoj imperiji, da zaštiti svoja tržišta i zadrži izvore bogaćenja u Novom svetu i na drugim mestima, a danas korporativna Amerika mora po svaku cenu da se drži resursa na Blikom istoku, pa čak i udaljenijim predelima. Ipak, neposredno pred izbijanje rata sa Amerikom, britanski kralj Džordž III i njegovi ministri su bili, po sudu istoričara, "nedovoljno oštroumni" za zadatak pred kojim su se našli, "pogrešno savetovani" i "loše obavešteni".

Baš kao što je Berk optužio Britance da ne razumeju "prirodu američkog duha", tako se i danas loše procenjuju unutrašnja snaga i sve veća motivisanost islamskih vernika. Razlike, naravno, postoje. Amerikance je u borbi da oteraju Britance vodio "žestoki duh slobode", dok islamisti žele da čitav nevernički svet podrede svojoj veri. Ali duh islama nije ništa manje snažno oružje u ovoj današnjoj bici. "Ne smete se poigravati s tako velikim interesima i ljudskim osećanjima čitavog jednog roda", upozoravao je Berk poslanike misleći na tek dva miliona Amerikanaca čiji je broj, kao je on to rekao, "alarmantan". A šta reći za 1, 2 milijarde muslimana?

Britanci su takođe pogrešno verovali da su "problemi" u američkim kolonijama delo "zabludelih bednika", neke vrste prethodnika današnje "manjine muslimanskih fanatika". Guverner Njujorka je maja 1774. godine pobunjenike protiv britanske vlasti nazvao "reptilima", a drugi su ih nazivali "zlikovcima", "seljacima", "banditima", "ubicama" i "sinovima mraka", što je jezik sličan onome koji američki konzervativci danas koriste za opis "pobunjenika" i "terorista" u Iraku, Avganistanu i na drugim mestima.

"Verujte mi, gospodo, oni će se razbežati čim čuju grmljavinu topova", smatrao je jedan britanski parlamentarac. "Amerikanci su najprljaviji, najjadniji kukavički psi koji se mogu zamisliti. Oni se guše u vlastitom izmetu", rekao je drugi. Gotovo sve do same predaje Britanaca u Jorktaunu 1781. godine, u parlamentu su se mogla čuti uveravanja da je britanska "superiornost tako velika da se ne može zamisliti kako bi Amerikanci uopšte bili spremni da pruže bilo kakav otpor". Danas, kada posle četiri godine i stotine uloženih miliona dolara čak ni Bagdad nije siguran, Bela kuća i dalje govori o "pobedi" nad "ekstremistima" i "ubicama", mada je, kako se čini, napuštena iluzija da bi se džefersonska demokratija mogla izgraditi i u Mesopotamiji.

Berk je bio mudriji. On je promoćurno zaključio da ono što pokreće američke koloniste sadrže u sebi "princip energije". Slično tome, pobunjenički islam, uprkos unutrašnjim podelama, ima snažnu zajedničku versku i moralnu kulturu. I zaista, u svom najboljem asketskom izdanju, islam je puritanski kao što je puritanska bila i Amerika pre nego što je postala onakva kakva je danas – gojazna i sklona da sebi udovoljava. Uz to je postala i opasno tvrdoglava od kada su Amerikanci, i još neki, počeli da veruju kako njihova krajnje trivijalna i hedonistička ideja "slobode" predstavlja vrhunac u evoluciji političkog mišljenja. Jedna stvar je jasna: "slobodno tržište" nije uspelo da "izmlati" Kuran, a Vašington ili Linkoln ne bi sebi dopustili da budu u rukama naftaša.

Nacija koja je u Berkovo vreme izgubila od Amerike, kao što danas Amerika gubi, bila je duboko podeljena: vigovci i torijevci, interesi vezani za zemlju i oni vezani za urbanu sferu, konzervativci i radikali. Danas je Amerika na sličan način podeljena po pitanju šta treba učiniti u Iraku i čitavom ratu protiv terorizma. Ishod je upravo onakav kakvim ga je Berk opisao marta 1775. godine: politika koja je "nehomogena mešavina prisile i suzdržanosti". Nedoslednost koja je istovremeno islamu pomogla da ojača, a Americi da doprinese svom porazu. I ne samo to, neprijateljstvo vigovaca prema torijevskoj administraciji lorda Norta i kralja ima svoj odjek u otvorenom preziru koji neke demokratske kongresne vođe pokazuju prema predsedniku Bušu. "Utišajte malo te pretnje", rekla je Bušu krajem prošle nedelje Nensi Pelosi nakon što je upozorio Kongres da će staviti veto na pokušaje da mu se vežu ruke u vođenju iračkog rata. "Sada imate sasvim novi Kongres". Rekla je i još nešto: "Iskopao je sebi tako duboku rupu da više ne može da vidi sunčevu svetlost". U tako žestokim izjavama nema onoga što je Berk nazvao "mudrim rukovođenjem", "brigom i smirenošću" u vreme "nevolja".

Berku bi neki od uzroka ovog sukoba delovali poznato. U Engleskoj kralja Džordža III radikali su imali više simpatija za američke pobunjenike nego za svoju sopstvenu vladu. I baš kao što su imali primedbe na to kako kralj arbitrarno raspolaže silom, tako i republikanski senator Čak Hejgel smatrao za potrebno da predsednika (koji je rekao "ja sam taj koji donosi odluke") podseti kako Amerika "nije monarhija". U osamnaestovekovnom ratu Britanije sa Amerikom protivnici rata su tvrdili da je rat "nepraktičan" i "uništavalački", a današnji kritičari rata u Iraku smatraju da je on "nepotreban", "razoran" i "groteskna pogreška". Tadašnji britanski radikali su, u ekstremnim slučajevima, želeli poraz svoje sopstvene zemlje; u Americi postoje mnogi "liberali" kojima danas ne bi bilo žao da vide da njihova zemlja bude primorana da se povuče iz Avganistana i Iraka.

I ne samo to, američka vojska je podeljena kao što je to bila i britanska u vreme rata za nezavisnost. Među najvišim britanskim oficirima bilo je razmirica u vezi sa strategijom i taktikom, moral je bio na niskom niovu, zapovednici su se menjali i nije vladalo jako uverenje da se bore za ispravnu stvar; slično je i sada u Americi. Tada, kao i sada u Iraku, vojnici su videli da se ne bore protiv manjine stanovništva i da nije tačno ono što im je rečeno. U Americi je bilo stacionirano više hiljada britanskih vojnika. Ali, ni oni nisu bili dovoljni, a pojačanja – poput američkog "priliva" u Iraku – nisu bili ni od kakve koristi.

Zašto? Zato što je, pored ostalog, britanska vojska u Americi naišla na nešto što je general vrhovni komandant Tomas Gejdž nazvao "ključanjem na čitavom kontinentu", "ludilom". Ili kao što je Berk pitao u skupštini, u iritirajućoj paraleli sa situacijom u Iraku, "Koliko smo se približili ostvarivanju našeg cilja kada smo poslali snage tamo? Da li je manje nereda? Ne mogu se oteti sumnji da sam plan nije valjao". Upotreba sile protiv Amerikanaca – dodao je Berk koji se zalagao za "pomirenje" sa kolonistima – mogla je da ima samo "privremeni efekat", baš kao što samo privremeni efekat ima i u borbi sa naoružanom religijom koja svoje pripadnike ima po čitavom svetu.

Iako Amerika ima relativno male gubitke u iračkom ratu, rašireno osećanje da se nalazi na samoj granici izdržljivosti već samo za sebe govori o velikoj uznemirenosti. To nije nešto zbog čega bi islamski svet trebalo da slavi. Americi je potrebna pomoć, ne samo zato što ni pod kojim uslovima ne bi sama mogla da savlada islamizam, već zato što je počela da bledi njena snaga. A pošto joj snaga bledi, pomoć će moći od drugih da dobija samo pod uslovima koje ti drugi budu propisali. U ostvarivanju ciljeva ometali su je i njeni prijatelji i njeni neprijatelji. Pravo rečeno, teškoće sa kojima se Amerika susretala na svom putu neuporedivo su veće od onih sa kojima su se Britanci suočili kada su Francuzi 1777. godine došli i pomogli Amerikancima da se osvoje nezavisnost.

Štaviše, američki protivnici formiraju sve složenije i krupnije saveze sa ciljem da onemoguće ostvarivanje njenih geopolitičkih ciljeva. Na primer, ako se uzmu u obzir odnosi između Rusije i Severne Koreje, Rusije i Irana, Kine i Pakistana, Kine i afričkih država kao što su Sudan i Angola , pa čak i odnosi između Irana i Venecuele, onda izjave predsednika Buša da se "bori za stvar slobode širom sveta" zvuče kao puko hvalisanje. Kako je Berk rekao, Britanija se krajem 18. veka suočila sa tim da je njeno "carstvo preveliko" da bi se moglo držati pod kontrolom. Međutim, pred kraj 19. veka, kada su naučili veštinu imperijalnog upravljanja, Britanci su – njih samo 35 miliona – vladali nad jednom četvrtinom svetske populacije. Ali, za Ameriku je isuviše kasno da krene njenim stopama. Za to su se pobrinuli Islam i američki suparnici. Osim toga, kako se ubrzao tok istorije, tako se smanjila i dugovečnost imperija: američka imperija, kao i sovjetska, počela je da propada već posle nekih šest decenija. Ne neka nas neki budući pax americana.

Sada je red na islamu da se dokaže, po treći put u svojoj istoriji, na velikim delovima zemljine površine. Neprijatna je istina bi nad onim što je Amerika uradila najglasnije trebalo da se raduju oni najgori među islamistima, oni sa lošim namerama i podlim planovima. U 18. veku, američki kolonisti su bili nadrasli Britance; danas je jasno da nije mnogo verovatno da će Muhamed ikada ići da se pokloni američkom bregu. I u svemu tome Džordž Drugi od Amerike se nije pokazao ništa mudrijim od britanskog Džordža Trećeg.

(Spectator , 14. 04. 2007)

 

 
 
Copyright by NSPM