Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KULTURNA POLITIKA

Kulturna politika

   

 

Džefri Taker (Jeffrey Tucker)

SPAJDERMENOV ZABORAVLJENI SVET

Gledanje svakog filma o Spajdermenu (a treći nastavak po tome nije izuzetak), pruža neočekivano zadovoljstvo voajerskog pogleda na jednu uveliko napuštenu ideologiju – ideologiju stare, stare levice. Film, kao i ideološka struktura Spajdermenovog sveta, ne samo da pokazuje koliko su levičari grešili u davnim danima, već otkriva i koliko se tumačenje privrede u ključu klasne borbe moralo izmeniti i prilagoditi da bi uopšte opstalo.

Po tom starolevičarskom viđenju društvenog poretka, suštinski konflikt koji pokreće istoriju jeste konflikt bogatih kapitalističkih gazda koji žive u neograničenom luksuzu, i siromašne radničke klase koja crnči danonoćno i nikad nema šansu da ekonomski i socijalno napreduje.

U toj sirovoj, nerekonstruisanoj verziji levičarstva – koja je dosegla svoj vrhunac u periodu od tridesetih do šezdesetih godina prošlog veka – pitanja poput životne sredine, hendikapiranosti, seksualne orijentacije i apsolutnog zla evropskog uma, nisu igrala nikakvu ulogu. Ta levica davno prošlih vremena verovala je u socijalizam kao oruđe ekonomskog razvoja, i kao lek za teške muke siromašne radničke klase. U današnjem svetu ta vera je prilično oslabila.

Spajdermen je, naravno, arhetip ugnjetenog proletera. Njega krase sva svojstva izrazito superiorne osobe. Pametan je, vredan, šarmantan, a pored svega i poseduje i zadivljujuću sposobnost da se penje uz zidove i kreće se pomoću svoje mreže. Međutim, društvo se prema njemu ne odnosi na fer način – on i dalje živi u prljavom, malom i ruiniranom stanu i jedva uspeva da skrpi za kiriju. Brzo gubi svaki posao koji nađe. Šefovi su nepravedni i ne brinu za njega. On pravi sjajne fotografije ali mora da ih prodaje Joni Džejmsonu za mnogo manje novca nego što one zaista vrede, i tako taj medijski mogul stiče višak vrednosti. Deo Spajdijeve strasti za socijalnu pravdu rezultat je njegove sopstvene klasne svesti. Tako se u listu Socijalistički radnik kaže: "Spajdermen je super-heroj sa kojim svi možemo da se identifikujemo".

Međutim, u filmu nije baš najbolje objašnjeno zašto Spajdermen mora da ostane siromašan. On se žali kako vrata na njegovom stanu ne funkcionišu dobro, ali mu ne pada na pamet da skokne, recimo, do neke velike prodavnice gde se jeftino može nabaviti sve što vam treba za uređenje kuće, i da tamo kupi novu bravu. Zidovi u njegovom stanu su prljavi i zapušteni, ali iz nekog čudnog razloga Spajdermen neće da odvoji jedno nedeljno popodne i okreči ih, niti je u stanju da to uradi njegov stanodavac, takođe proleter, koji živi preko puta. Spajdi telefonira iz govornice, a mogao bi, recimo, da koristi Skype (sad mi nešto pada na pamet, čini mi se da u filmu ne možemo da vidimo nijedan kompjuter). Fotografije uporno prodaje ispod tržišne cene, a ne razmišlja da bi možda mogao da ih ponudi nekim drugim novinama osim Daily Bugle -a.

Trgni se, Spajdi! Ali iz nekog nejasnog razloga – on naprosto ne može napred. Niti su to u stanju ljudi u njegovom neposrednom okruženju. Njegova devojka radi danonoćno. Dobija angažman kao pevačica na Brodveju, ali (kao što se u filmu odmah nagoveštava), to traje veoma kratko. Iako je lepa i vrlo talentovana, završava kao konobarica u džez klubu – pravo mesto za nju budući da se može računati da će je džez posvećenici prihvatiti kao svoju. Spajdijeva tetka je u sličnoj situaciji, uvek na ivici neke ekonomske katastrofe. Ništa od svega toga nema smisla ukoliko niste spremni da prihvatite staro socijalističko gledište da po nekoj logici istorije vlasnici kapitala gaze sve pred sobom.

Treći nastavak filma otkriva da su Spajdermenovi negativci na neki čudan način veoma simpatični. Pogledajmo život Sendmena kako nam ga film predstavlja. Radi se o potpuno normalnom momku iz radničke klase koji se našao u užasnoj situaciji da mu je kći bolesna, a on nema novca da plati operaciju. Zato on odlučuje da ukrade novac – što je, kako se sugeriše u filmu, potpuno razumljivo. Ali, tokom pljačke on se uspaniči, i u jednom nesrećnom trenutku povuče obarač i ubije čoveka koga je pljačkao. Ispostavlja se da je žrtva Spajdermenov ujak. Međutim, kad shvati pozadinu čitavog događaja, i Spajdermen počinje da sa njim saoseća.

Sendmen je uhvaćen i ide u zatvor, ali uspeva da pobegne odatle. Bežeći pred policijom, trči kroz polje i upada u rupu koja je korišćena za nekakvu nuklearnu molekularnu dekompresiju. Njegovo telo i pesak se na neki način spajaju, on preživljava i nastavlja potragu za novcem kojim bi obezbedio lečenje svoje ćerke. On je samo prividno Spajdermenov neprijatelj pošto im je jedna suštinska stvar zajednička: klasni interes. Sendmen nekažnjeno krade, ubija i uništava, ali ako se isuviše fokusirate na tu činjenicu – vi onda krivite žrtvu!

Pitanje klasnog interesa se javlja ponovo u vezi sa Harijem Ozbornom (novim Goblinom), sinom Normana Ozborna, alijas Zelenog Goblina, koji je vrhunski marksistički prototip bogatog kapitalističkog zlikovca (i, naravno, bogat zahvaljujući očevom nasledstvu). Ovde imamo kapitalističku dinastiju, koja je, bez obzira što živi u vili obloženoj mermerom, perverzna na svaki zamisliv način, a sve samo iz očajničke borbe da ne izgubi svoje ogromno bogatstvo. Hari je navodno prijatelj Pitera Parkera (Spajdermena), ali tajno učestvuje u privatnom ratu sa ciljem da se ubije Spajdermen u ime osvete za smrt Harijevog oca.

Zanimljivo da su u Spajdermenu 3 u jednom periodu Hari i Piter stvarni prijatelji. U tom periodu, Hari je iskren, šarmantan i istinoljubiv. Kako je do toga došlo? Hari je izgubio pamćenje u dovoljnoj meri da se njegova klasna svest promeni. On biva privremeno oslobođen svojih veza sa bogatstvom i svojom klasom. Kada mu se sećanje vrati dok gleda sliku svog oca, vraća se i njegova izopačenost.

I tako to ide. Neće svaki gledalac zapaziti bazičnu ideološku dinamiku koja je na delu u ovom filmu. A ni njeno prezentovanje nije mnogo efektno pošto su starinski marksistički stavovi skoro isto toliko nadrealni koliko i sam junak filma. Pretpostavka te ideologije glasi da kapitalizam satire radničku klasu, ali u stvarnosti je ispalo da je kapitalizam nesumnjivo najbolja stvar koja se radničkoj klasi ikad desila. Zapravo, kapitalizam je tokom čitave istorije bio jedini izvor ekonomskog napretka. Kad je ovo postalo očigledno čak i marksistima na kraju 20. veka, oni su grozničavo pregnuli da reformulišu istorijsku dinamiku o kojoj je Marks sanjao.

U ovom kontekstu je zapravo najzanimljivije to koliko film mora da bude udaljen od stvarnosti da bi mogao da predoči ovu marksističku vizuru. Ljudi nisu odgovorni za svoj socijalni položaj, već ga nasleđuju na neki rolsovski način, i oni žive te svoje dosuđene socijalne uloge kao da su kontrolisani od strane neke nadistorijske sile koja uređuje svet.

U filmu, međutim, gledalac ne vidi ni jednu od onih stvarnih institucija koje služe siromašnima. Piter Parker nikada nije prikazan kako kupuje u Wall Mart -u, na primer. Zaista, kapitalizam je u stvarnosti stvorio ono što su stari socijalisti zamišljali da bi njihova revolucija trebalo da ostvari: neverovatnu raznovrsnost hrane, odeće i životnih luksuza po vrlo niskim cenama. Možda biste očekivali da će socijalisti tome aplaudirati? Ne, naprotiv, oni sumnjiče Wal-Mart više od bilo koje druge institucije i neuverljivo tvrde da je on na neki čudan način eksploatator. Tokom vremena se pokazalo i to šta radnička klasa stvarno želi: ne revoluciju protiv kapitalista, već više besplatnih melodija za zvono na mobilnom telefonu.

Tek pošto je svakome na svetu postalo jasno da tržište zapravo služi siromašnim ljudima, socijalistička levica je odbacila svoj raniji cilj materijalnog prosperiteta radničke klase. Sada nam oni govore da je problem upravo u materijalnom prosperitetu (u stvari, Rotbard je notirao ovaj ideološki preokret još negde poznih pedesetih). Ako želimo istinsku pravdu, tako kaže novo gledište, svi moramo naučiti da se lišavamo. Ono što treba da nas brine jeste uništavanje okoline, ekploatacija kulturnih manjina, skriveni troškovi industrijalizacije i čak takve utvare kao što je toplo vreme.

Treći nastavak Spajdermena nam pokazuje kako je to izgledalo u neko vreme kada su stvari bile jednostavnije, kada su socijalisti zagovarali snažno ali empirijski proverljivo gledište: socijalizam će služiti interesima proletera, dok je kapitalizam uvek u sukobu sa njihovim interesima. Ovo gledište se pokazalo kao sto odsto pogrešno. Dok gledamo film, mora nas obuzeti nostalgija za tim prostodušnim i lako opovrgljivim gledištem. Možda ima neke pravde što takvo gledište živi još jedino u stripovima i njihovim ekranizacijama.

(Objavljeno 15. 05. 2007. na sajtu Mizes instituta )

 

 
 
Copyright by NSPM