Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Press

   

 

Bogdan Tirnanić

OPASNA IGRA

Ono što se vlasniku i kouču kluba LDP (koji se na izborima kvalifikovao za srpsku ligu) Čedi Jovanoviću ne može zameriti jeste promišljena taktika u igračkoj kombinatorici. Ključni faktori iz pripremnog perioda Samardžić i Lečić poslati su u svlačionicu na tuširanje 'ladnom vodom, a na teren su istrčali Prokić i Milutin Petrović, koji unose mlakost na sredini terena.
No, sama koncepcija igre nije se promenila. Jer, bilo ko da trenutno nosi dres prvotimca LDP-a, taj se iz petnih žila zalaže za lustraciju. Uzgred budi rečeno, pokazuje se i ovom prilikom uticaj demokratije na lingvistiku. Rečnik nam je sve bogatiji. Nije ovde prilika za širu jezičku raspravu. Tako da nam valja prihvatiti činjenicu da je lustracija "stara srpska reč" za proces eliminacije iz javnog života onih koji su u prošlosti bili nevaljali u ideološkom i svakom drugom smislu.

Sam pojam lustracije se u nas pojavio kao zahtev tzv. međunarodne zajednice svim bivšim socijalističkim zemljama da na putu ka evroatlantskim integracijama malo pročiste redove svoje nomenklature. Bilo je već takvih stvari u istoriji. Sokrat je, recimo, lustriran bez prava žalbe. Ali, nekim čudom, nije zabranjen kao filozof. Montanjari iliti jakobinci iz francuske revolucionarne "skupštine triju staleža" toliko su se zaneli lustracijom prikrivenih mangupa iz sopstvenih redova da su, onako u žurbi, lustrirali i sami sebe. Giljotina je bila medij lustracije, a opštilo je poruka. O Staljinu kao lustratoru bolje da i ne govorimo.

Ni naša novija istorija nije bila imuna na lustraciju. Mora se priznati da smo toj instituciji prišli na sebi svojstven originalan način. Kada su onomad izašli iz šume, pobednici su odmah, po hitnom postupku, lustrirali nekoliko hiljada "nenarodnih elemenata", uglavnom intelektualaca i domaćina. Izgleda da su im se tom prilikom potkrale neke greške. Ako su bile greške. Sa stanovišta lustratora, o tome se nije smelo ni šaputati. Otuda se, u svetlu takvog saznanja, postavlja pitanje ko će lustrirati lustratore. Kako bi rešili taj problem, zagovornici lustracije iz redova LDP-a (i ne samo oni) predlažu da se, uz obavezno lustriranje miloševićevskih kompračikosa - plus Koštunica - ovaj proces istorijske revizije proširi sve do 1945. godine. Takav zahtev je, avaj, zastareo. Budući da je, nezadovoljan sporošću zemaljske pravde, bog krivce iz 1945. i dalje sam definitivno lustrirao.

Manimo se istorijskih podsećanja. Niko iole razuman ne spori nužnost da se istaknutim pojedincima iz "bivšeg režima" onemogući delatnost u javnom (političkom) životu. Dilema je najpre zašto neki od tih još nisu u zatvoru. I zašto su mnogi drugi još toliko živahni. Bilo je "za očekivati" da političke partije iz tzv. demokratskog bloka neće u svoje redove primati ili na druge načine podržavati (kroz proces privatizacije, recimo) bivše "julovce" i ostale sumnjivce, one koji su tobože "revidirali" (popravili se), a inače su svojevremeno stekli žalosnu slavu kao profiteri i secikese. Ali se to ipak nije dogodilo. Događa se suprotno, naročito "na lokalu". Izgleda da je očekivani proces lustracije stubova i štukature "bivšeg režima" potreban najviše kao zaštita od brljotina nekih "subjektivnih snaga" sadašnjeg režima. To je loša medicina. Gde nema morala, robija ne pomaže.

Upravo ta činjenica skreće pažnju na skrivenu (ideološku) pozadinu onih koji su se lustracije dohvatili kao pijan plota. Nije njima toliko do naše svetle budućnosti bez ljudskih simbola loše prošlosti, koliko do toga da, donošenjem zakona o lustraciji, steknu zakonsko pokriće da, kada se jednom dokopaju izvršne vlasti, na "pravno perfektan" način reafirmišu politiku "sablje" bez ograničenja njenog mandata i bez pardona. Razume se po sebi da će lustriranje partizanskih komesara biti samo dekor od papira u poslu administrativne eliminacije iz javnog života kako Miloševićevih pobočnika tako i "nastavljača" njegove politike. A zna se ko je, iz redova LDP-a i sličnih, već označen kao samovoljni sukcesor politike bivšeg režima.

Spisak nije zaključen. Svako je dobrodošao da bude skraćen za glavu. Ali, nema sumnje da je upravo politika "Sablje", zvala se tako ili nekako drugačije, eminentno nasleđe mentaliteta prošlosti. Zato će, ukoliko se lustratori dokopaju vlasti, svakome biti preporučljivo da vazda ima spremljeno ćebe i četkicu za zube.

 

 
 
Copyright by NSPM