Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Press

   

 

Bogdan Tirnanić

ŠERIF I ZAMLATE

Minulog petka jedan od boljih ovdašnjih kolumnista primetio je da postoje tri izlaza iz naše institucionalne krize: loš, gori i najgori. Jedva nekoliko časova pošto se nedeljnik sa njegovim tekstom pojavio u prodaji, dilema izbora je razrešena - dogodilo se loše, to jest formirana je vlada tzv. demokratskog bloka.

A to je zapravo dobro jer je, ako ništa drugo, izbegnuto ono još gore (vlada SRS-DSS) i ono najgore (novi izbori).

Za divno čudo, većina analitičara i političkih delatnika u prvim majskim danima tipovala je na najgoru opciju, na nove izbore, tvrdeći da je jaz između DS i DSS napremostiv. Valjda su srećni što su demantovani. Bilo kako bilo, tri strane nove "velike koalicije" dobile su u novoj vladi uglavnom sve što su tražile, što znači da je svaka od njih ponešto izgubila. Uostalom, to je politika.

S druge strane, ostaje nam da se pitamo zašto je do ovog dobijeno-izgubljenog dogovora došlo tek sada, u cajtnotu, a ne u nedelji posle 21. januara? Dva su moguća odgovora na ovu nedoumicu.

Stranke iz tzv. demokratskog bloka su tromesečni interegnum vlasti dosledno tretirale kao minimalni vremenski period za međusobno preganjanje oko raspodele ministarskih i drugih fotelja, pravdajući to tobožnjom programskom principijelnošću po cenu nervnog iskušenja običnih građana.

Opet, konačan dogovor o onome što i nije moglo biti predmet dogovora postignut je u poslednji čas, dakle loše, u strahu da se može dogoditi gore i najgore.

Sve ima svoju cenu, pa je i ovaj sporazum u sekund do dvanaest proizveo neizbežnu "kolateralnu štetu". Posle samo četiri dana mandata, Tomislav Nikolić (SRS) smenjen je sa položaja predsednika Skupštine, i to glasovima onih koji su ga u noći između ponedeljka i utorka na tu funkciju ustoličili. Nikolić je to podneo relativno mirno.

On i nije očekivao da će se duže zadržati u stolici spikera, jer je, kao i većina drugih, kalkulisao sa raspuštanjem parlamenta posle raspisivanja novih izbora. Doduše, pretio je i nekakvim vanrednim stanjem u smislu plašenja mečke rešetom.

Ali, bez obzira na to, njegovi saborci iz stranačko-radikalskih redova nisu želeli da im sednica na kojoj je Nikolić razrešen funkcije prođe sasvim uzalud, te su, izigravajući žrtve neprincipijelnosti svojih jednodnevnih "koalicionih partnera" u varljivoj skupštinskoj većini patriota i domaćina poradili na kampanji za izbore kojih će, kad-tad, sigurno biti.

To je potrajalo do ranih jutarnjih sati. S tim da su se možda preračunali. Naime, srpsko građanstvo, sasvim iscrpljeno skupštinskim zamlaćivanjima, napustilo je u većem broju prenos zasedanja na drugom programu "javnog servisa" kako bi na prvom programu iste televizije pratilo takmičenje za Pesmu Evrovizije. Zaključak: čak je i ta mala evropska priredba postala, silom prilika, privlačnija od poslaničkih prostakluka. Bilo je to ispravno opredeljenje.

Ne samo da je Srbija (pod tim nazivom, kao samostalna država, sa svojom zastavom i na svom jeziku) prvi put učestvovala u ovom nadmetanju, što je već po sebi marketinški probitačno, već smo, za promenu, i pobedili, što je više nego značajan doprinos promicanju Srbije "kao brenda".

Tome je delimično doprinela dijaspora (recimo, taksisti, sobarice i kelneri u Beču), ali i jugonostalgičnost - od svih država nastalih na tlu bivše Jugoslavije dobili smo maksimalnih 12 poena. No, bez obzira na to, do pre nekoliko meseci nepoznata Marija Šerifović pokazala je kako se valja boriti sa bolji imidž Srbije.

Treba znati pevati. To je nešto posve različito od poslanika koji samo sviraju "onoj stvari". Sve u svemu, ukoliko u lošem (vladi tzv. demokratskog bloka) ima i nečeg dobrog, najpre otud što je time izbegnuto ono gore i ono najgore, tako i od dobrog, pobede Šerifovićeve, može da boli glava: sledeće godine moraćemo bušnih džepova da organizujemo takmičenje za Pesmu Evrovizije.

Biće to prilika da se marketinški stručnjaci Dragan Sakan (primećen u "bekstejdžu" tokom minulog muzičkog takmičenja) i Srđan Šaper (koji je značajno doprineo sporazumu oko vlade) još jednom istaknu.

13.05.2007

 

 

 
 
Copyright by NSPM