Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dušan Tubić

ŠTA JE GORE: NOVA VLADA ILI NOVI IZBORI?

Danas nema nikoga ko bi sa sigurnošću mogao reći da li će se formirati vlada ili ne i, ako se formira , koje će je stranke činiti. No, nakon ovih razvučenih i medijski farsičnih pregovora jedno je ipak jasno: najveći gubitnik biće Koštunica i DSS. Bez obzira na to kom se „carstvu priklonili“ – onom „demokratskom“ ili „patriotskom“ – oni gube. Pa čak i ako se nikom ne priklone i budu raspisani izbori, opet su oni ti koji svakako gube!

Čini se da mnogima u zemlji, a još više izvan nje, odgovara da sa političke scene kao ključni akter nestane Vojislav Koštunica, a s njim i brana opasnoj polarizaciji na dve zavađene Srbije. Koštunica nije mnogima odgovarao ni kad je stvorio DSS kao deo DS-a koji je želeo da sa DEPOS-om ruši Miloševićev režim 1992. Od tada do danas Koštunica mnogima smeta i mnogi ga mrze, iako ni sami nisu načisto zbog čega. Postavlja se pitanje zbog čega ima toliko netrpeljivosti prema ovom očigledno mirnom i nekonfliktnom političaru. Zašto on mnogima smeta ili im pak ne odgovara kao koalicioni partner?

Odgovor nije jednostavan, ali se ipak može svesti na politički profil i imidž Vojislava Koštunice. On je, naime, i pored svih manjkavosti i grešaka, i dalje jedini zagovornik prevazilaženja ideoloških raskola i potencijalni nosilac nečega što bismo nazvali „srpskim trećim putem“. Iako se on tog davno više naslućenog, nego definisanog puta još nije zvanično odrekao, svakim potezom i političkim stavom pokazuje da je sve manje sposoban da nosi ovu ulogu u političkom životu Srbije. Njegovi politički potezi i prepuštanje medijskog prostora zavađenim ekstremima govore o tome da on ne utiče mnogo na politički život u pravcu njegove normalizacije i stabilizacije. Njegova politika je sve manje politika „trećeg puta“ koja bi morala da aktivno utiče na stvaranje nacionalnog konsenzusa o osnovnim pitanjima od nacionalnog značaja. Uostalom, da nije ljudi okupljenih oko NSPM -a, ideja objedinjavanja nacionalnog i demokratskog kroz nešto što bismo nazvali „trećim putem“ bila bi gotovo zaboravljena.

Zašto je Srbiji potrebna ideja i praksa “trećeg puta”? Ne zato što se ona nama lično sviđa i što smo joj skloni, već zato što je to nasušna potreba našeg društva. Zato što nijedan od dva vodeća „bloka“ na srpskoj političkoj sceni ništa ozbiljno ne nudi građanima osim podela, prepucavanja i sukoba. Kakvi su njihovi programi – nikakvi! Oni samo ponavljaju „ovi drugi su propast“, mi smo „jedini spas za Srbiju“. Nema tu ni argumenata, ni činjenica, samo optuživanja i pljuvanja, koji prouzrokuju još dublje podele i vode društvo, kako reče jedan naš kafanski filozof , u neku vrstu „permanentnog građanskog rata niskog intenziteta“. Dakle, oni i njihovi međusobni sukobi dovode Srbiju na samu ivicu građanskog rata. Nažalost, stiče se utisak da podršku za ovakav opasan avanturizam imaju i od Zapada, što stvar čini još opasnijom. Mnogi računaju na to da bi srpsko društvo iznutra zavađeno mnogo lakše „progutalo“ gorku pilulu, čini se izgledne, kosovske nezavisnosti i nestajanje Republike Srpske.

Tek kad se u perspektivi mogućih sukoba sagleda unutrašnji politički život, vidi se koliko su podele na „zapadnjake“ i „antizapadnjake“ štetne i opasne. Biti apriori „za“ i apriori „protiv“ Zapada Srbiji ne donosi ništa dobro. Kakve su posledice ideoloških trvenja nazovi demokrata i nazovi patriota ovih šest godina, od kojih su sve vreme na vlasti ovi prvi? Od obećanih inostranih investicija i pomoći Zapada tzv. demokratskoj vlasti – nema ni govora. Samo obećanja u stilu „ako Srbija izabere demokratsku vlast, izruči Mladića, strogo poštuje pravo manjina, transformiše vojsku, prihvati Ahtisarijev plan... I sve uslov za uslovom, a obećanog novca i značajnih grinfild investicija – ni od korova. Stoga ove međusobne optužbe tzv. demokrata i tzv. patriota već odavno svakom iole ozbiljnom i normalnom deluju smešno i mazohistički. Međutim, nema kritične mase otpora ovim podelama, a ni političke snage koja bi ove štetne podele prevazišla.

„Žal za Miloševićem“

Da mi je neko nekad rekao da ću Miloševića ikad spomenuti u pozitivnom kontekstu, rekao bih da je lud. Pa ipak, on se i mrtav pokazuje kao i dalje bitan „politički faktor“. Naime, političari nakon njega pokazali su se neozbiljni i nedržavotvorni u toj meri da će on ostati u pamćenju običnog sveta kao „veliki državnik“. Miloševiću se malo šta može prigovoriti u vreme bombardovanja Srbije. Iako nije imao uspeha, on nije učinio ništa nečasno i pitanje je kako bi se na njegovom mestu ponašali političari DOS-a. On jeste potpisao Dejton, ali bi neki od njegovih oponenata učinili i mnogo više pod pritiskom. Milošević je smetao Zapadu jer nije hteo da pristane na odvajanje Kosova od Srbije.

Tako i danas nekim centrima moći na Zapadu, a i njihovim ekspoziturama „na terenu“ smeta upravo to što veruju da ni Koštunica ne bi prihvatio nezavisno Kosovo, što najviše intrigira strance u Srbiji. Naravno da neće – i to je ono jedino što je, čini se, kod njega čvrsto i sigurno. Drugo pitanje je dokle je spreman da ide u otporu priznavanju nezavisnosti Kosova: manje ili više od prekida diplomatskih odnosa s onim državama koje priznaju nezavisnost pokrajine?

Kao takav, s takvim stavom, on tzv. demokratama ne treba u njihovom bloku, u kojem je on samo formalno, silom prilika. Rezultati i ciljevi Koštuničine politike ne idu u prilog „demokratama“, zbog čega ga žele oslabiti i marginalizovati. Konstanta njihove politike je sistematsko i makijavelističko nastojanje da se Koštunica oslabi i „kompromituje“ na bilo koji način. Pri tome se ne biraju sredstva. Primetna su i njihova nastojanja da Koštunicu pošto-poto, ako treba i „silom“, prebace u suparnički tabor, među tzv. ozloglašene patriote.

Iz tog razloga se u nastojanju formiranja vlade „punog demokratskog kapaciteta“ čuju glasovi da Koštunica ili ne treba da bude premijer, ili čak ni da bude deo te vlade. Smešno je to – vlada koja bi morala imati Koštuničinu podršku, a bez Koštunice! Ili da, ako već bude u vladi, dobije neka sporedna ministarstva. Tako se, kao ozbiljna, razmatrala varijanta da Koštunica „bude ministar u Đelićevoj vladi“, što je previše i za političku satiru. Dakle, i ako uđe u vladu, on treba da bude „poslednja rupa na svirali“, što znači da ako bi čak i bio premijer, morao bi se odreći gotovo svih poluga vlasti, pa bi tako postao, kako reče jedan analitičar NSPM -a, „premijer u Tadićevoj vladi“, što je smešna kombinacija koja je moguća samo ako je Koštunica politički mazohista.

Ni ‘vamo ni tamo

Danas se čini da je gotovo jedina kombinacija koja u Srbiji može da vlada – vlada Tadića i Koštunice. Pritisak Zapada i medijski monopol „demokratske elite“ gotovo da isključuju drugu mogućnost. Šta je dovelo do ovako jednostrane situacije? Pre svega, to je deo jedne šire političke atmosfere koja kao matica nosi naš politički život u jednom pravcu. Prepuštanje medija političkim protivnicima Koštunici je suzilo manevarski prostor. Pored toga, i sâm je, u velikoj meri, odgovoran za ovakvu situaciju. Posle debakla na izborima 2003, njegov glavni rival DS se vrlo brzo i lako oporavio i ojačao kroz predsedničke izbore na kojima je pobedio Tadić. Podrškom Tadiću Koštunica je sebe oslabio, a njega ojačao, i time sebe doveo u inferioran položaj na ovim izborima.

Danas Koštunica ima tri mogućnosti. Prva je koalicija s nazovi demokratama, koju guraju i stranci i tajkuni i mediji. Druga mogućnost je koalicija s nazovi patriotama, s kojima se čini da ne sme sve i da hoće, za šta je delom i sâm odgovoran. Naime, tokom mandata njegove vlade nije dovoljno urađeno na normalizaciji političkog života, bar u pogledu toga da svaka parlamentarna stranka ima pravo da participira u vlasti, a ne da i dalje živimo u sistemu političkog aparthejda (Antonić) u kojem postoje „sistemske“ i „antisistemske“ stranke. Pogrešni potezi u iznudici i prepuštanje medija demokratama koštali su ga sužavanja manevarskog prostora, samim tim i smanjenja koalicionog kapaciteta.

Ako bi se prihvatio nulti princip, to bi značilo da radikali ne mogu participirati u vlasti maltene ni na nivou mesne zajednice. Ovakve političke scene nema u civilizovanoj Evropi. Treća mogućnost su, naravno, novi izbori. Konačni Koštuničin izbor će pokazati da li je on političar državničkog kapaciteta koji može da eskivira pritiske i da se legitimiše kao predstavnik autentičnog trećeg puta, ili pak „pridruženi član“ onoga što se zove demokratski blok ili onog što zovu patriotskim snagama.

Koštunica smeta i onima koji bi da izmonopolišu „evrointegracije“ kao i onima koji bi hteli da su jedini patrioti. Stoga se čini da mu je svejedno s kim je, jer ga i jedni i drugi ne trpe previše i nastoje da ga oslabe do te mere da postoje samo „dve Srbije“. Nažalost, u tome su, prilično, i uspeli.

Ona druga velika politička kombinacija o kojoj mediji tako uporno ćute ili, kad progovore, o njoj govore sa strahom i gađenjem, jeste koalicija DSS-a i SRS-a. Kakav je ovaj potencijalni Koštuničin koalicioni partner? Čini se da nema većih majstora i „talenata“ od njih da sami sebi zabiju autogol. Previše kruti i verbalno grubi, politički isključivi, večiti kritizeri, oni su aktivni učesnici svih problematičnih događanja, ali ne i njihovog rešavanja. Ono što je stvar pogoršalo je to što je očit proces „rešešeljizacije radikala“ (Vukadinović) u smislu da su reterirali na retoriku iz devedesetih koja im se može vratiti kao bumerang.

Primeri medijskog prepucavanja oko eks-ministarke Dulić-Marković potvrđuju ovu tezu. Umesto da govore o njenoj odgovornosti za loše stanje u poljoprivredi, rasprodaju kombinata, propadanje sela i seljaka Vojvodine, radikali je optužuju i omalovažavaju tvrdnjama da je njen otac skrivao nekog ustašu nakon Drugog svetskog rata i da je njen brat bio u hrvatskoj vojsci. Ne ulazeći u istinitost ovih tvrdnji, koje na kraju nisu dokazane, umesto političkog poena radikali su postigli još jedan autogol. Meta njihovih prozivki je preko noći postala „jadna žrtva“, „slabašna žena“, „pripadnica nacionalne manjine“, a javnost – umesto da razmatra loš učinak u poljoprivredi – staje u njenu odbranu. Ona se abolira od svake odgovornosti jer je postala žrtva. Slično je prošla i medijska hajka oko etikete „ustaša“ koju su radikali pokušali prilepiti predsedniku Tadiću.

S druge strane, sa Zapada stižu signali da treba da se formira dakako vlada „punog demokratskog kapaciteta“. Čini se da je DS na krilima dobrog izbornog rezultata, medijske hegemonije i podrške Zapada odlučio da formira vladu s Koštunicom u kojoj bi ovaj bio tek nešto više od portira. Oni žele gotovo sva ključna ministarstva. Ovakva prevelika ambicija može dovesti do toga da se preigraju i da vladu, baš zbog toga, naprave „patriotske snage“. Dakle, ako se ipak formira vlada Koštunice i Nikolića, najodgovorniji za to biće Tadić zbog svojih nerealnih zahteva i uverenja da je pritisak Zapada toliki da Koštunica ne sme s radikalima, pri čemu „istraživanja“ javnog mnjenja pokazuju da bi loše prošao na novim izborima.

Zato je potrebno da Koštunica definiše svoj programski minimum oko Kosova i unutrašnjih pitanja koji ne želi da izneveri. Potrebno je da se definišu i javno objave zahtevi jedne i druge strane (pa i treće strane) u pregovorima oko formiranja vlade, da bi bilo jasno ko koliko traži i ko koga ucenjuje. Mislimo da vlada u kojoj bi Koštunica predao gotovo svu vlast Tadiću i Dinkiću ne bi bila ni srećno, a ni trajno rešenje. Umesto jedne čiste igre, prihvatila se igra oko principa u kojoj je Dinkić hteo da „uđe u partiju“ s ulogom šestog principa, a DSS-u se to učinilo zgodno, na šta su odgovor dobili u obliku nultog principa. Ako Koštunica prihvati Tadićeve uslove (čitaj ucene) i posredno prihvati da, pored ključnih ministarstava, podrži i Tadića na predstojećim izborima, onda će on biti vlast „kao kraljica Elizabeta“. Posledica toga je njegova politička marginalizacija i u perspektivi postepeno nestajanje s političke scene Srbije.

Vlada u koaliciji sa SRS-om

Deluje nemoguće, apstraktno i nestvarno, ali – zašto da ne? Ako od pregovora Koštunice sa tzv. demokratama ne bude dogovora, a čini se da je upravo zapelo zbog preteranih zahteva DS-a, zašto ne bi bilo normalno da proba da se dogovori i s drugom stranom, tzv. patriotama? Ako DSS ne pokuša da i na ovaj način nađe rešenje za formiranje vlade, da li bi im to oprostili njihovi birači? Nisu li zajednički interesi iznad ličnih i stranačkih? Možda DSS i dobije na rejtingu ako na ovaj način „stane na kraj“ ucenama tzv. demokratskog bloka? Vlada s demokratama bi imala veću podršku Zapada, dok bi vlada s radikalima imala veći autoritet u glasačkom telu i bila, verovatno, stabilnija.

Kako su mnogi sigurni da Koštunica ne sme, zbog pritiska Zapada, da pravi vladu s radikalima, takvu mogućnost oni doživljavaju kao loš blef. Stiče se utisak da demokrate svojim ponašanjem i prevelikim apetitima guraju Koštunicu u naručje radikalima ili pak žele da marginalizuju DSS u budućoj koaliciji „demokratskih snaga“. Vodi se čitava orkestrirana kampanja „demokrata“, nevladinog sektora i “čedista” protiv Koštunice i njegovog zahteva da bude premijer.

Koštunica do sada nije obezbedio osnovne političke i medijske preduslove za koaliciju s „patriotama“, a pitanje je i koliko su oni za njega prihvatljivo rešenje sa svim svojim „autogolovima“! Da li će ovo biti „naručeno političko ubistvo“ i nestanak DSS-a, ili će Koštunica ovakvim svojim mazohizmom dovesti do „političkog samoubistva“ kao ključnog političkog faktora? Njegovo okruženje je „prodemokratski“ orijentisano, što bi bila prepreka formiranju patriotske vlade.

Ako ipak dođe do takvog epiloga, onda je „razvojni put“ Koštunice i DSS-a išao sledećim „etapama“: od protagoniste „trećeg puta“ do ključne ličnosti za pobedu tzv. demokratskih snaga u petooktobarskim događajima, preko presudno značajne podrške Tadiću u predsedničkim izborima, do današnje „zahvalnosti i priznanja“ koje mu upućuju tzv. demokrate, koje idu u paketu sa zahtevom da se zapravo makne u stranu i njima prepusti vlast. Time ga, rekli smo, guraju u naručje „ozloglašenih radikala“.

Sigurno je da bi se vlada Koštunica–Nikolić (većinska ili manjinska podrška Koštunici) suočila sa značajnim otporima na spoljnom i unutrašnjem planu, a bila bi i pod baražnom vatrom domaćih „demokratskih medija“. Ipak, ona izgleda kao bolje rešenje od novih izbora. Ako bi do takve vlade došlo, ona bi morala da bude mnogo agilna, pa i medijski drska, kako bi mogla da parira udarima „čistog demokratskog bloka“, koji im sigurno „ne ginu“ od svih koje Zapad ovde promoviše i podržava, a kojih u Srbiji ima oko 30 odsto. Ko bi kako prošao na izborima, nije lako proceniti. Jedno je sigurno: svi bi manje-više izgubili osim, naravno, SRS-a.

Stiče se utisak da je po Koštunicu negativno i da pravi vladu sa Tadićem i sa Nikolićem i da se raspišu novi izbori. Pitanje ipak nije koja je opcija štetna po njega, već po Srbiju i njenu političku stabilnost onda kada se odlučuje o njenoj sudbini. Nas toliko ne pogađa činjenica da bi ulaskom u koaliciju s Tadićem pod njegovim uslovima Koštunica postao drugorazredni političar, već to što bi se time u Srbiji oslabio prekopotrebni „treći put“. Ako Koštunica podlegne kombinovanim pritiscima DS-a, tajkuna, medija i Zapada i uđe u vladu „punog demokratskog kapaciteta“, on bi konačno napustio ideju prevazilaženja političkih podela na „dve Srbije“. Kako će onda Srbija da izađe na kraj sa ova oba postojeća, međusobno sukobljena bloka, koji je dovode u bezizlazne situacije? Najveći protagonista podele u Srbiji je aktuelni predsednik Tadić i njegovo političko i medijsko okruženje, te bi prepuštanje vlasti njemu dodatno destabilizovalo politički život Srbije, bez Koštunice kao „faktora stabilnosti“.

 

 
 
Copyright by NSPM