Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo Financial Times

   

 

Džejkob Vajsberg

JESU LI NEOKONZERVATIVCI PROŠLOST?

Termin ,,neokonzervativan'' se upotrebljava na različite načine, uključujući i ,,bivši liberalan'' i ,,jevrejsko-konzervativan''. Poslednjih godina, međutim, uzima se kao jasnija definicija filozofije agresivnog unilateralizma i kao pokušaj nametanja demokratskih ideja arapskom svetu. Neokonzervativci takođe konstituišu posebnu grupu, okupljenu oko Džordža Buša, predsednika SAD. Oni se zalažu za invaziju na Irak i ostaju na čvrstim pozicijama u odnosu na Iran, Siriju i Severnu Koreju.

Osim administracije, glavni oslonac neokonzervativizma je Američki preduzetnički institut (American E nterprise Institute). Samo jedan dan nakon što je bivši pomoćnik potpredsednika Dika Čejnija, Skuter Libi, bio proglašen krivim zbog krivokletstva, AEI je održala svoju godišnju ,,smoking'' svečanost. Nisam očekivao kajanje, ali u ovim okolnostima je izgledalo verovatno da bi se samopreispitivanje moglo naći na glavnom meniju. Nekada ,,laka hrana'' za umerene republikance, bačene u privatni sektor porazom Džeralda Forda 1976. godine, AEI se poslednjih godina preobrazila u vrstu Čejnijevog porodičnog istraživačkog centra. Nije bila dobra nedelja, godina ili neki drugi termin za bilo koga od ovih ljudi i mislio sam da bi nekoliko koktela moglo uticati na njih da razmotre sopstvene neprilike.

Ovo je bilo fantaziranje s moje strane. Sa scene, niko nije uzeo u obzir nagoveštaj da se stvari nisu završile na očekivani način. Svi su ustali da pozdrave dolazak gospodina i gospođe Čejni, koja je dugogodišnji član Instituta. Potpredsednik je posmatrao sa glavnog stola, kako je njegov prijatelj Bernard Luis, možda najuticajniji intelektualac koji je stajao iza invazije na Irak, izašao da primi nagradu.

Sa svoje strane, devedesetogodišnji g. Luis nije ponovo spomenuo svoj argument da bi promena režima u Iraku mogla obezbediti ,,udarac'' potreban za modernizaciju Srednjeg istoka. Umesto toga, govorio je o milenijumskoj borbi između hrišćanstva i islama. G. Luis raspravlja o tome da su muslimani usvojili migracije, zajedno sa terorom, kao najnoviju strategiju u svojoj ,,kosmičkoj borbi za svetsku dominaciju''. Ovo je već poznat okvir originalnog autora fraze ,,sukob civilizacija''. Ono što me jeste iznenadilo, je bila Luisova osuda izvinjenja pape Jovana Pavla II 2000.te godine za krstaški rat, koju je propratio aplauz. Viđenje g. Luisa je da su muslimani izazvali nevolju invazijom na Evropu u osmom veku; krstaški rat je bio samo neuspela imitacija muslimanskog džihada na beskonačnoj klackalici osvajanja i ponovnog vraćanja osvojenog.

Ako bi neko počeo da broji svu ironiju ovde, gde bi se zaustavio? Ovde je bio jevrejski naučnik koji kritikuje papu zbog izvinjavanja muslimanima za sveti rat protiv muslimana, koji je u isto vreme bio i masakr Jevreja. Ovde su bili teoretičari invazije na Irak, mnogi od njih takođe Jevreji, koji su aplaudirali mišljenju da krstaški ratovi nisu bili tako strašni i koji se oslanjaju na vremensku distancu koja onemogućava da njihov rat bude osuđen kao greška. A tu je bila i klupska kuća neokonzervativaca, koja se ubacuje u ,,izdašnu'' partiju, kada je najveće pitanje američke politike kako da pobegne iz jame koju je sama iskopala.

Ali bez obzira na to da li su neokonzervativci spremni da se sa tim suoče ili ne, sve je više znakova koji pokazuju da je njihovo vreme završeno. U odeljenju Odbrane, Donald Ramsfeld je zamenjen Robertom Gejtsom, članom Grupe za proučavanje Iraka i partnerom škole realista udruženom sa prethodnim predsednikom Bušom. Pol Volfovic, arhitekta koji je želeo da izgradi novi Srednji istok na Sadamovim ruševinama, premešten je u Svetsku banku, odakle osmatra Meknamaraovsku tišinu neuspeha svog rata. Još jedan bivši zvaničnik iz Pentagona, Daglas Feit je pod istragom zbog izvrtanja obaveštajnih podataka u cilju stvaranja situacije za invaziju.

U Stejt departmentu, Kondoliza Rajs se vraća svojim stvarnim korenima i sada, zapravo, izgleda da upravlja politikom. Ona je prigrlila putujuću diplomatiju u izraelsko-palestinskom sukobu, razmatra pregovore sa Sirijom i Iranom i čak je sklopila nuklearni sporazum sa Severnom Korejom. Ovi koraci označavaju širi zaokret u odnosu na ono što neokonzervativni dezerter Frensis Fukujama naziva ,,tvrdim Vilsonijanskim'' idejama i povratak manje principijelnom, ali efektivnijem pragmatizmu Brenta Skoukrofta, bivšeg savetnika za nacionalnu bezbednost i Džejmsa Bejkera, bivšeg državnog sekretara.

Najvažniji među ovim znakovima je svakako opadajući uticaj g. Čejnija, koji je tokom šest godina dominirao inostranom politikom na način na koji to nije radio nijedan od bivših potpredsednika. G. Čejni je diskreditovan i suočava se sa različitim istragama kongresa. Bio je izuzetno oštećen prilikom suđenja Libiju, koje je razotkrilo njegovu nemilosrdnu maniju da opravdava rat koji pošao pogrešnim putem.

Ali najznačajniji faktor u njegovom iščeznuću je da su njegove neokonzervativne hipoteze falsifikovane događajima. Invazija na Irak nije katalizovala Srednji istok; izolovanje Severne Koreje je unapredilo njen nuklearni program; arogantni unilateralizam je umanjio američku moć. Na početku svog predsedničkog staža, g. Buš je smatrao da je srećan što ima zamenika koji ne pretenduje na njegov posao. Sada bi mogao da shvati opasnost davanja tolike moći nekome ko nije imao podstreka da testira sopstvena viđenja na političkom tržištu.

Kao i sledbenici Bernarda Luisa, nije verovatno da će se g. Čejni i neokonzervativni krstaši izvinuti za ono što su uradili. Kao i g. Buš, oni se oslanjaju na dugačku vremensku distancu istorije, koja će ih osloboditi optužbe. Zaista će morati da prođu eoni da bi im bilo ko ponovo verovao.

Pisac Jacob Weisberg je urednik Slate.com-a. Objavljeno u Financial Times: 14.03.2007.

 

 

 
 
Copyright by NSPM