Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Darko Velimirović

VREĆA ZA ROGOVE

Krajnje iskonstruisano i besmisleno deluju žalopojke koje se ovih dana mogu pročitati po srbijanskim medijima, u kojima se, pak, tvrdi da je izbor Tomislava Nikolića na mesto predsednika Skupštine Srbije krah, kraj ili raspad onoga što se u nedostatku pametnije fraze naziva „demokratskim blokom“. U slučaju da je to „nešto“ što se vabilo na „demokratski blok“ ikada i postojalo u Srbiji, zar to „nešto“ nije umrlo, raspalo se i istrulilo bezbroj puta do sada? Zar je Srbija imala jedinstveni „demokratski blok“ kada se donosila odluka o isporučivanju Miloševića Tribunalu, kada je ubijen Zoran Đinđić, kada su Crvene beretke izvele oklopne transportere u „šetnju“ beogradskim ulicama, kada je trajala akcija „Sablja“, kada je rušena Živkovićeva vlada, kada su suspendovani pregovori sa EU...

Dakle, to „nešto“, i da je udostojilo građanstvo Srbije svojim prisustvom, svojom „egzistencijom“, nije zaslužilo ni da bude pomenuto kao nešto bitno u ovdašnjoj politici, a kamoli da postane referenca za neke buduće političke događaje. Široko jedinstvo (tada) proevropskih snaga u ovoj zemlji umrlo je onog trenutka kada su ovdašnji politički lideri shvatili da više nemaju autoritaritarni režim Slobodana Miloševića naspram sebe – već jedni druge. U slučaju da se želi tačno vreme smrti, kako bi se mnogobrojna „ožalošćena rodbina“ obavestila, „demokratski blok“ dušu je Bogu prepustio 06.10.2002. godine oko 5 časova izjutra. Dakle, onog trenutka kad se shvatilo da Milošević nema ni jedan raspoloživi tenk koji bi mogao izvesti na beogradske ulice. To što je „Miloševićev tenk“ danas zamenjen „Solaninom mistrijom“ i što je došlo do tzv. „nabudžavanja“ skupštinske većine za formiranje Vlade Srbije i dalje nije dokaz za postojanje bilo kakvog „demokratskog bloka“, već samo dokaz da se pod dovoljno jakim pritiskom dva slona mogu ugurati u jednog Fiću. Zar sednica Skupštine Srbije, na kojoj je ustoličen Tomislav Nikolić za predsednika, nije bila jasan dokaz da među strankama tzv. „demokratskog bloka“ nema ničeg ideološki sličnog što bi ih činilo političkim blokom, i zar sednica održana četiri dana kasnije na kojoj je Nikolić menjan nije bila jasan dokaz da se ovde politički savezi ne prave po principu bliskosti političkih ideja, jer je lako uočiti njihovu jasnu odsutnost u ovdašnjim „reprezentativnim“ primercima stranačkog organizovanja, već direktno po „babu“ - a bogami i „stričevima“.

Dakle, sudeći prema izjavama istaknutih rukovodilaca stranaka koje su se grupisale ne bi li opet zauzele ministarske kabinete u Nemanjinoj ulici u Beogradu i bar na neko vreme omogućile svojim ljudima privilegiju da svojeručno zalivaju difenbahije, filadendrone i fikuse prisutne u navedenom zdanju, novonastala vlada satkana je od „lopova“, „kriminalaca“, „domaćih izdajnika“, „stranih špijuna“ i „budućih robijaša“ (videti stenogram sa sednice Skupštine Srbije na kojoj je biran Nikolić). Samo nekoliko dana kasnije, ti isti „lopovi“, „kriminalci“, „domaći izdajnici“, „strani špijuni“ i „budući robijaši“ postigli su dogovor o formiranju vladine većine. Isuviše zanimljiv i ne baš obećavajući početak jedne vlade, čak i za ovdašnje prilike, govori nam da ćemo se mi još svačega nagledati na ovdašnjoj političkoj sceni, i da agoniji koja se u normalnom svetu naziva „političkom krizom“, a kod nas „redovno stanje stvari“, u skorije vreme kraja biti neće.

No, kao što u svakom zlu ima i neke koristi, tako se i u novonastaloj situaciji mogu izvući i brojne pouke. Skupštinske sednice u kojima je biran, pa razrešavan, Tomislav Nikolić dokazale su da tzv. „Politika trećeg puta“, koju su svojedušno forsirali ideolozi DSS-a, bar za sada nije u Srbiji realno sprovodiva. Naime, kad god je DSS politički želeo žonglirati izmedju DS-a i SRS-a uvek je bio prinuđen da se opredeli za jedan od dva bloka. U praksi se ispostavilo da DSS ne može stvarati koalicije s oba najjača politička faktora, već da će uvek na kraju biti prinuđen da jasno odabere između dva puta, u ovom slučaju Nikolićevog ili Tadićevog, što naravno isključuje postojanje trećeg. Ma koliko se mnogima činilo da je Koštunica, postavljanjem pa skidanjem Nikolića sa fotelje predsedavajućeg srpskom pralamentu, napravio odličan manevarski potez i prinudio Tadića da bude još popustljiviji u svom popuštanju, na duži rok Koštunica se može smatrati političkim gubitnikom. Zato će najveći politički profiteri od formiranja ove i ovakve vlade najverovatnije biti SRS i LDP, najudaljenija dva pola na političkoj sceni Srbije. Tadić i ekipa oko njega imaće puno problema da objasne svom biračkom telu činjenicu da je ova vlada, isto kao i prošla, rezultat „tvrdih“ stranačkih dogovora, a ministarstva deljena i napravljena da liče na stranačke latifundije i pašaluke, i da će samim tim biti manje efikasna nego što to glasači DS-a očekuju od nje. Zato se s pravom može pretpostavljati da će se Tadićevi glasovi i dalje osipati ka LDP-u, kao što će Koštuničini ka radikalima.

Naravno da novoj vladi treba poželeti sreću i sačekati onih famoznih „sto dana“, ne bi li se videlo šta umeju i mogu. Iako je zbog npr. rešavanja slučaja „Kosmet“ dobro da Srbija ima vladu, još bi bolje bilo da Srbija ima izvršnu vlast koja bi bila u stanju da zaštiti njene realne interese. Sklon sam verovanju da je s ovakvom vladom, baš zbog načina na koji je formirana, zbog principa na kojima je formirana... sreća mnogo potrebnija građanima.

 

 
 
Copyright by NSPM