Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet

 

 

Vladimir Milutinović

Jezička analiza ideologije: slučaj Kagan

U filmu Petparačke priče Kventina Tarantina postoji lik, Mr. Volf se zove, koga Travolta i Semjuel Džekson zovu da im pomogne pošto su slučajno ubili taoca kojeg su poveli sa sobom. Kola su sva bila od krvi. Mr. Volf je stručnjak za takve situacije, on im ništa ne zamera, samo se pobrine da svi tragovi budu uredno očišćeni. Na ovaj lik iz filma podseća uloga ideologije. Ona je tu kada nekim tekstom treba učiniti da neki zločin prestane da smeta. Ideologija najčešće ne negira otvoreno same činjenice, ona vlastitim sistemom stavova deluje u pravcu odvraćanja da se o tim činjenicama govori i da se one tretiraju kao smetnja nečijem moralnom liku.

Kraj "snova", povratak u istoriju

Da bi pokazali kako to izgleda na primeru jedne određene ideologije, izabrali smo da protumačimo unutrašnju strukturu teksta Roberta Kagana Kraj snova, povratak u istoriju. (1) U ovom tekstu Kagan pokušava da referiše na tačku istorijskog preloma koju, ako uprošćeno prepričamo Kagana, možemo opisati kao trenutak kada su sile-rivali Amerike, Rusija i Kina, prestale da se muče pod maskom koliko-toliko demokratskih država i pokazale svoju otvorenu nedemokratsku prirodu (2), dok je Zapad najzad priznao svoj zamor u pogledu iskrivljavanja činjenica vršenog ne bi li nekako javna slika u zapadnom javnom mnenju o Rusiji kao demokratskoj zemlji pomogla da ona zaista to i bude. Treba prestati sa tim šminkanjem istorije i gledanjem na stvari sa bolje strane - Rusija je autoritarna (3) zemlja i uvek će to i biti.

Naša teza će biti da ova slika zavodi na pogrešan put i da je posredi sasvim drugačiji događaj: zahvaljujući ratu u Iraku, koji je već široko percipiran kao debakl američke politike i čija kritika ide dotle da se poziva na suđenje za ratne zločine američkoj vojsci, pa i samom predsedniku Bušu (Noam Čomski), došlo je do trenutka kada se ideološki monopol na poziciju moralnog lidera sveta čini ozbiljno poljuljan. Suprotnost između zvanične slike Amerike o sebi kao apsolutno benevolentne super-sile - koja doduše može da pogreši (jer grešiti je ljudski) ali ne može da ima zle namere - i rezultata i delom lažnog opravdanja rata u Iraku, postala je jednostavno prevelika, tako da je neminovno bilo mobilisati intelektualne kapacitete kako bi se ova izbušena slika i narušeni moralni lik Amerike nekako zakrpili. Kagan se prihvata tog posla, a gore opisana slika o ponovo rodjenim autoritarnim nacijama je samo jedan od detalja u tom poduhvatu.

Ispitivanje ovog teksta će nam omogućiti da istražimo strukturu ideologije uopšte. Ona je u stvari jednostavna: ideološki tekst, između istine i interesa subjekta koji govori ili u čiju korist se govori, bira ovo drugo. Ali to ne znači da je sasvim lako prepoznati takav tekst. Njegova ideološka priroda ne počiva na negiranju ove ili one istine, već na negiranju uslova istine kao takve. To ne mora biti tekst koji grubo falsifikuje činjenice, jer činjenice se navode da bi poslužile u izvođenju zaključaka, a ovo izvođenje dešava se u okruženju mnogih drugih činjenica, kriterijuma i veza između njih. Razvijeniji ideološki tekst napada ovo izvođenje, a ne isključivo same činjenice. Kada bilo šta mislimo, u tom mišljenju, zaključivanju, angažavano je mnoštvo principa i verovanja koje čine naš kognitivni svet, tačnije njegov apriori, a pomeranja u tome svetu koja nam sugeriše neki tekst mogu delovati na naizgled udaljene zaključke.

U našem slučaju, Kagan ima pred sobom jednostavnu optužbu: Amerika je pokrenula jedan rat koji je doveo do ogromnih razaranja i patnje civila uplevši se u situaciju agresije i okupacije druge zemlje koja je stalno sporna i dugoročno neodrživa. (4) Razlozi za rat bili su lažni, ali čak i ako svrgavanje jednog diktatora smatramo legitimnim ciljem rata, okupacija zemlje je nelegitiman cilj, zajedno sa brutalnim razračunavanjem sa onima koji su se protivili okupaciji (ma kakvi da su inače oni sami). Kagan je svestan ovih optužbi i delovati protiv njihovih efekata je glavni cilj teksta, ali on ih skoro ni ne pominje, a pogotovo ih ne negira. Sve je to tako, ali... i sada se ređa niz tvrdnji koje posredno, putem ideologije, uklanjaju ove zaključke.

Kagan počinje sa time da Bušova politika nije nikakav izuzetak u američkoj tradiciji i da je prevashodno izraz američke želje da aktivnom upotrebom moći i vojne sile upodobljavaju svet svojim potrebama i interesima, koji se, barem za Amerikance, istovremeno poklapaju sa interesima svih nacija. Ovaj argument usmeren je na obične Amerikance: možete da kritikujete Buša, ali znajte da tako kritkujete kompletnu američku tradiciju, a to možda ne biste želeli, jer ipak je to vaša zemlja. Nastavak teksta usmeren je na obrazovanije Amerikance i intelektualce Evropske unije i nacija koje se same nedvosmisleno smatraju delom međunarodnog poretka u kome važe univerzalna pravila i miroljubiva saradnja. Kagan im kaže da mogu da kritikuju Amerikance, ali treba da budu svesni da time rade protiv jedine sile koja vojnom snagom garantuje poredak u kome uživaju. Bez nje i njenog kredibiliteta tog poretka ne bi bilo. Kagan se ruga "postmodernom" evropskom shvatanju politike u kome je sila passe, i u kome se sve karte stavljaju na diplomatski nepristrasni pristup koji računa sa dobrom voljom aktera ukoliko su njihovi interesi tretirani na pošten način.

Možemo se sporiti da li je to zaista evropsko shvatanje politke. Ovde je međutim, zanimljiv Kaganov napor da interveniše u odnosima koji se uopšte ne tiču samih činjenica, nego gledanja na činjenice. "Snovi", o kojima govori naslov njegovog teksta i koje treba napustiti, odnose se na jedan specifičan politički stav koji uključuje pretpostavku da su nacije, makar demokratske nacije posle demokratskih revolucija sa kraja osamdesetih, skupa sa njihovim građanima, voljne da se ponašaju prema nepristrasnim kriterijumima po kojima je određeno dobro i zlo, odnosno, da su sposobne da isključivo svoje interese podrede nekom zajedničkom dobru koga ovi nepristrasni kriterijumi štite. Drugi način da se ovo izrazi je taj da je svet posle 1989. postao poput jedne zajednice u kojoj se pretpostavlja da će interes svakog člana biti ostvarivan bez gaženja interesa drugih, bez rata koji je pouzdan znak da između nekih subjekata nema zajednice. Zajednica, u ovom slučaju, svetska zajednica, pretpostavlja i da su svi dobili pozitivan kredit, odnosno, da će postupci svakog biti prosuđivani iz perspektive njegove sposobnosti za delovanje u korist zajednice, tako da se eventualne greške posmatraju kao nešto što sam subjekt može da ispravi. U praksi to izgleda ovako: kada npr. Rusija priznaje da je njen dotadašnji jednopartijski, socijalistički sistem bio pogrešan, onda je to posledica primene opštih krierijuma, a samo priznanje funkcioniše u okruženju u kome važi da bi isti ti kriterijumi ukoliko bi bili usmereni protiv nekog drugog i dalje važili. Dakle, ako bi Amerika krenula u pravcu sličnog pogrešnog sistema ili postupaka onda bi negativni termini koji proizilaze iz primene kriterijuma, npr. demokratije, bili okrenuti ka njoj, ponovo u atmosferi pozitivnog kredita. Ova mogućnost, koja je bila samo deo logike sveta, sada se stvarno dešava - sada je ta prilika u kojoj Amerika treba da proguta negativne termine i izmeni svoju politiku. To ostvariti, međutim, nije tako lako i Kaganov tekst je primer odbijanja da se to učini. Njegov ostatak u stvari je svedočanstvo o tome da je deo američke javnosti spreman da radije potpuno promeni ovu apriornu normativnu strukturu sveta nego da primi ovu oštricu kritike.

Kagan najpre naziva "snom" - u smislu vere u nešto neistinito, nerealno - svaku veru u to da su nacije sposobne za nepristrasnu politiku podređivanja principima. Kada su Rusi prihvatali naša demokratska pravila oni su to uradili jer su morali. Mi smo im davali pozitivan kredit ne zbog principa, već samo dotle dok je njihova volja uvek bila u saglasnosti sa našom. Dakle, pružali smo im samo iluziju da deluju prema principima, a ne prema svojoj slabosti. U stvari, na prvi znak ozbiljnog neslaganja (Kosovo, raketni štit) ili kritike (Putinov Minhenski govor) Rusija će se ponovo vratiti u staru ulogu autoritarnog neprijatelja. Ukazivanje na san iz koga se treba probuditi referira i na sklonost zapadne strane da nepristrasno kritikuje svoju stranu. Kagan zapravo hoće da kaže: "oni to nikad ne bi uradili, nemojte biti smešni, privrženost opštim interesima ne postoji", čime ukazuje da je stanje takvo da mnogi ne poštuju moralne norme, što je odvajkada, a i logički, glavni put ka urušavanju njihovog važenja. Drugačije bi se Kaganov stav mogao parafrazirati ovako: "Nemojte misliti da bi se i oni ponašali nepristrasno kao što vi sada nameravate, radije se držite vlastitog interesa kao kriterijuma. Politika vaše zemlje ne može biti pogrešna. Ono što je moje važnije je od onog što je opšte, a i svi se uostalom ponašaju tako."

Šeme neideološkog i ideološkog govora

Ova promena kriterijuma je centralna za ideološki govor.

Struktura neideološkog govora otprilike je ovakva:

Na vrhu, kao opšti interes je istina kao normativni pojam: istina koja je jedna, nepristrasna. Ispod nje je mnoštvo kriterijuma u kojima je sabrano dosadašnje znanje o odgovorima na razna pitanja: šta je demokratsko, šta nije, šta je ispravno, šta ne. Ovi kriterijumi podešavaju se prema opštoj, jednoj istini (najkraće i najbolje rečeno: prema istini). Na poslednjoj lestvici je primena ovih kriterijuma na celokupno polje činjenica kroz koju se dobijaju različite vrednosne ocene. One skoro nikad nisu jednoznačno usmerene protiv jednog subjekta ili za njega. Ili, prikazano na slici:

Šema 1.

Istina

(jedna, univerzalna, nepristrasna)

 

Kriterijumi: demokratsko, odgovorno, moralno, korisno itd.

 

Ocene konkretnih subjekata, radnji ili dešavanja prema kriterijumima, napravljene slobodno na celom polju činjenica, bez dvostrukih standarda

Struktura ideološkog govora je sasvim drugačija:

Ovde je na vrhu neka materijalna instanca čiji se navodni interesi brane, neka je to, kod Kagana, Amerika, sada se unapred zna da vrednosne ocene ne smeju biti negativne po nju. Najviše do čega se može doći jeste da je subjekt grešio. Ispod ovog vrhovnog principa je selektovan skup kriterijuma koji daju pozitivne ocene o subjektu čiji je interes prvi princip. Kriterijumi koji daju negativne ocene i nepovoljne činjenice se jednostavno ne pominju. Na kraju, naravno, stoje vrednosne ocene koje sve govore u prilog nekog subjekta, a protiv onih koji su dovodili u pitanje te ocene. Nepristrasna istina ne postoji, svaka je istina uslovljena subjektom koji je tvrdi. Na slici:

Šema 2.

Jedna instanca materijalnog sveta

koja se divinizuje i prema kojoj nikada ne idu negativne ocene, osobito iz domena morala

(npr. američka politika, partija, određena ličnost ili bilo šta drugo)

Selektirani kriterijumi prema kojima ta instanca dobija pozitivne ocene, sva ostala znanja se zanemaruju

Same pozitivne vrednosne ocene napravljene u odnosu na selektovan skup činjenica koje su pogodne da se do takvih ocena dođe, ostale činjenice se zanemaruju

Svaka kritika ovog postupka otklanja se tvrdnjom da je sve relativno i da ne postoji nepristrasna, univerzalna istina. Iako je postupak ideologije pristrasan, i kritika je pristrasna, tako da nema posledica po ideologiju

(cela ova šema može se okrenuti tako da prema nekoj instanci umesto isključivo pozitivnih idu isključivo negativne ocene)

Iako na površini izgleda da se Kaganov naslov "Kraj snova, povratak u istoriju" odnosi na kraj stanja u kome su države posvećene miru i saradnji i početak starog grubog rivalstva izmešu liberalnih i autokratskih država, u dubljem sloju ovaj naslov poručuje nešto mnogo konkretnije u odnosu na svrhu samog teksta: Kagan hoće da kaže da je nepristrasnom režimu govora odzvonilo, a da je ideološki govor sada jedini legitiman. Jer, ne samo da je svaki aktuelni govor ideološki, nego i nije moguće i ne treba zauzeti nepristrasan stav. To znači da se u stvari nije promenio svet, pa je Rusija od demokratske postala nepopravljivo autoritarna država, nego su se promenile potrebe američke politike - dok ranije nije bilo potrebno pokrivati kritike argumentima ad-hominem, jer ih nije ni bilo, sada je to potrebno, jer postoji ta ogromna nevolja sa Irakom. Svet je potrebno simbolički vratiti u vreme hladnog rata iz prostog razloga što je potrebno delovati protiv legitimiteta mogućih kritičara američke politike. Ne kritikuju oni nas što smo mi nešto pogrešili, nego zato što su to oduvek bili naši neprijatelji, a mrze nas jer smo slobodni, a oni vole neslobodu. A i da smo pogrešili nismo ludi da to priznamo, tako se ponašaju samo naivni (koji misle da će i drugi to činiti) ili slabići (kojima je to jedini izlaz).

Razgradnja zajedničkog sveta

Razrada ove strategije kod Kagana je detaljna. Rusija i Kina su "autokratske države", pri čemu se ni razlika među njihovim sistemima, ni lakoća tog generalnog suprotstavljanja demokratsko-autokratsko (kao da država može biti samo u celini autoritarna ili u celini demokratska) uopšte ne tematizuju. Kada se pravi ova generalna razlika, aktuelno stanje u državama uopšte se ne mora uzimati u obzir, jer svi znaju koja država je imala istoriju totalitarizma i to je dovoljno. Evo koje sve opozicije koristi Kagan, da bi suprotstavio Ameriku sa jedne strane i Rusiju, Kinu i radikalno islamske zemlje sa druge strane:

Amerika

Rusija, Kina, islamski fundamentalisti

liberalizam

(sloboda uopšte)

autokratija

(sklonost da se vlada samo u skladu sa voljom vladara, pa ako treba i protivno volji naroda)

demokratija

(vladavina uz saglasnost naroda)

apsolutizam, tiranija

(opet, volja vladara se ne usaglašava sa voljom naroda)

modernost

(odgovor na promenu i novine koje donosi vreme)

tradicionalizam

(otpor promenama, preferiranje održavanja nekog stanja iz prošlosti)

globalizacija

(povezivanost među nacijama)

izolacija

(otpor uticajima koji dolaze spolja)

univerzalnost

(odgovaranje prirodnim potrebama svih ljudi)

ideologija

(u negativnom, a ne neutralnom značenju, preferiranje lažnih ili egoističnih ideja koje nisu u ineteresu svih)

miroljubivost, širenje uticaja u svrhu zaštite univerzalnog poretka

nacionalizam, konfliktnost

(sklonost egoističnom, partikularnom viđenju sveta, širenju na račun drugih)

Osim ove generalne opozicije, Rusija je prikazana kao nacija čiji pojmovi o politici odgovaraju 19. veku, koja je kivna zbog poraza u hladnom ratu, rastrgana ljubomorom i željna da povede ponovo borbu u kojoj bi rezultat bio povratak izgubljenih pozicija u tom ratu, generalno iracionalna, ratoborna, pod uticajem emocija i neprijateljstva prema SAD. Rusija je kod Kagana uopšte tretirana kao poražena strana, koja, iako je izgubila rat i jedno vreme u skladu s tim nije protivrečila američkoj volji, sada ponovo želi da odmeri snage. Njeno ponašanje se tako posmatra kao neprimereno, jer, pošto je Amerika dobila rat, podrazumeva se da je time za sva vremena otklonjen sukob volja ovih država u skladu sa američkom pobedom. Drugim rečima, nema legitimnog sukoba ovih volja, Amerika je uvek u pravu, jer je eksponent liberalnih ideja, u odnosu na Rusiju koja je eksponent nazadnih ideja. Ista stvar je i sa radikalno islamskim zemljama, one tek zastupaju nazadne ideje antimodernizma, antiglobalizacije i izolacije.

Ono što je ovde važno je da ova raspodela ocena nije došla prema nekom nepristrasnom kriterijumu u okviru šeme 1. koju smo opisali, već u okviru šeme 2, gde je Rusija uzeta kao negativna materijalna instanca. Iskorišćene su sve negativne činjenice koje se mogu navesti u vezi sa Rusijom, uz još jedan mali detalj: pominje se da su činjenice u vezi sa Rusijom "tipične" i povezane sa "nacionalnim identitetom", čime se uvodi jedinstvenost Rusije kako bi se našla pri ruci pri primeni različitih standarda na nju i druge zemlje. Ovde bi neko mogao da upita: kako se ocene o autoritarnosti Rusije mogu osporiti, a da se ne uđe u komplikovana pitanja da li je Rusija zaista više autoritarna ili demokratska država, dakle, u polje činjenica i kriterijuma, koje je složeno, i u kome će uvek svaka od strana, pa i Kagan, moći da zadrži svoje ocene?

Problem je u tome, da bi pre eventualne rasprave o tome, trebalo proveriti da li je Kaganov tekst uopšte usmeren ka raspravi ili protiv nje. Sumnju da je ovo drugo slučaj, trebala bi da probudi već činjenica da je Rusija prikazana jednoznačno negativno, a osim toga, da je ta jednoznačno negativna ocena poslužila da se otklone primedbe Americi. Jer, iako su primedbe Bušovoj doktrini i američkoj politici glavna tema članka (Kaganov cilj će biti da postupno i posredno opravda sve osobine te politike) nigde se ne navode kriterijumi čija primena je univerzalna. Nigde nema formulacije: ovo je negativno i biće negativno ocenjeno ma ko da to radi. Na primer, ne kaže se: napasti drugu zemlju je loše i loše je ma ko to da uradi, već ukoliko je to američki napad onda nije loše, ukoliko to radi neko drugi onda je loše. Ili, ne kaže se prekršiti norme međunorodnog prava je loše itd. Ili, povesti preventivni rat je dobro i dobro je ma ko to da radi, već ponovo američki preventivni rat je dobar, dok je preventivni rat bilo kog drugog (izuzev eventualno američkih saveznika) za svaku osudu.

Ove formulacije zvuče pregrubo, u smislu da je zdravom razumu neobjašnjivo kako bi neko mogao da bude ovoliko nedosledan i pristrasan. Ali taj utisak o pregrubosti vara. U stvari je ovaj način razmišljanja neohodan sastojak svake ideologije. Zbog ovog načina razmišljanja bilo bi pogrešno Kaganove tvrdnje shvatiti kao proste tvrdnje koje primenjuju usvojene kriterijume, pa se na primer upustiti u raspravu da li je Rusija stvarno autoritarna (prema određenom kriterijumu autoritarnosti i prema usaglašenim činjenicama o njoj) ili u raspravu da li je Amerika postupila ispravno sa ovom ili onom akcijom. Kaganov tekst se uopšte ne bavi time, a odgovori na ova pitanja su unapred poznati, kao što su uaostalom i Kaganu poznate i sve relevantne činjenice. Sam tekst se bavi ne činjenicama ili primenom univerzalnih kriterijuma, već, obrnuto, razgradnjom načina mišljenja koje bi se time bavilo, odnosno, izgradnjom ideologije, i, paralelno, osnovama jedne određene ideologije. Drugim rečima, cilj teksta nije da se dođe do neke nepristrasne istine, već da se izgradi matrica ideologije sa Amerikom kao vrhovnim kriterijumom, a i da se osvoji prostor za ideološki način razmišljanja putem istiskivanja uobičajenih procedura argumentacije. Moglo bi se reći da je pravi neprijatelj kod Kagana istina ili filozofija, a tek sekundarno Rusija i druge "autokratije".

Materijalizam ideologije

Kod nas je Robert Kagan postao poznat preko teksta Moć i slabost koji je tumačio razlike u gledanjima na rat u Iraku između Evrope i Amerike. Kaganova teza je bila jednostavna i glasila je da te razlike proizilaze iz različite moći kojom raspolažu Amerika i Evropa. Amerikanci imaju vojnu moć i zbog toga su skloni da je koriste i primerenim moralom otvaraju put upotrebi sile, Evropljani je nemaju i zbog toga se plaše njene upotrebe i preferiraju rešavanje problema mirnim putem. Kagan doslovce na početku teksta piše: "V reme je da se prestane sa pretvaranjem da Evropljani i Amerikanci dele zajednički pogled na svet, pa čak i da nastanjuju isti svet." (5) Kaganova teza je bila da su moralni pogledi zavisni od moći kojom raspolaže subjekt koji ih ima, odnosno, da subjekti koji poseduju različiti stepen moći nastanjuju "različite svetove". Ovakve formulacije se po pravilu ponavljaju u ideološkom tekstu i dvosmislene su. S jedne strane, one znače da je subjekt koji ima moć (ili bilo koju drugu relevantnu osobinu, npr. da je pripadnik neke klase) skloniji da ima ove ili one stavove. Dovde je ta teza prihvatljiva. Ali tom stranom značenja teze ne dobija se odgovor na pitanje koji neku ideologiju zaista interesuje: Koji su stavovi ispravni? i ne dobija se ni odgovor potreban ideologiji, da je su to uvek stavovi određenog subjekta.

Zaključak koji ne sledi, a koji ideologije po pravilu izvlače iz veze materijalnog stanja subjekata i ocene o ispravnosti njihovih stavova je da osnova za procenjivanje kojem stavu bi trebalo dati prednost ne može biti zajednička, nepristrasna, jer subjekti žive u različitim svetovima između kojih ne postoji zajednička osnova koja bi poslužila za davanje prednosti. Dakle, svaka ideologija na kritiku odgovara stavom "sve je relativno", sve je izraz interesa subjekata, nema objektivne prednosti jednog stava u odnosu na drugi. Ideologije su u principu materijalističke ili "realističke". One smatraju da nas različita materija, koja je deo nas, potpuno udaljava jedne od drugih u različite svetove. Kagan i u tekstu "Kraj snova..." ne propušta da ponovi ovu matricu: "Drukčija konfiguracija moći, multipolarni svet čiji su polovi Rusija, Kina, SAD, Indija i Evropa, proizveo bi svoju posebnu vrstu poretka, za različitim pravilima i normama koje bi odražavale interese moćnih država koje će biti u stanju da ga oblikuju" i dodaje da "internacionalni poredak ne počiva na idejama i institucijama" (6) (kurziv moj), sugerišući da ovaj međunarodni poredak počiva jedino na Americi kao jedinoj supersili.

Kaganova argumentacija u ovom delu teksta počiva na ili-ili poziciji gde se zainteresovanom čitaocu nude samo dve mogućnosti: poredak koji počiva na sili (snazi) i poredak u kome nema nikakve sile kao garanta, već sve počiva samo na idejama i institucijama. Navodno je ovo drugo stanovište mekanih i slabih, postmodernih Evropljana, dok je ono prvo njegovo i američko stanovište. Međutim, osim ove dve solucije - koje kada se uporede jedna izgleda jednostavno nerealistična, jer pretpostavlja da će svi poštovati zajednička pravila, dati se ubediti da ih ne krše itd. čak iako nikakva sila ne stoji kao garant tih pravila - postoji i treća solucija po kojoj je sigurno neophodna neka sila da garantuje red, ali je ta sila u službi zakona koji se univerzalno poštuju. Može postojati samovoljna sila, koja se izuzima od svake kritike, a može postojati i sila koja garantuje poredak regulisan nepristrasnim pravilima. Kod Kagana ove treće mogućnosti nema: ili američka samovolja ili odsustvo sile i naivna, nerealistična, "postmoderna" politika koja smatra da je "igra politike sile" završena, a koja će samo omogućiti da se male i zle sile razmašu. Naravno, tek ova treća izostavljena pozicija otvara prava, zanimljiva pitanja. I tek ona je zaista konkurent Kaganovoj ideologiji.

Naime, iako je verovatno da moć utiče na izbor naših načela, zašto se ne bi odupirali tom uticaju? Zašto ne bi bilo moguće da se promena moći različitih država, koju neminovno donosi vreme, odigrava u okviru istih dobro promišljenih normi? Neko može tvrditi da je to beznadežno nerealistična pozicija, ali to povlači da su nerealistične i mnoge druge stvari. Na primer, demokratija, kao sistem na koji se Kagan poziva, počiva na tome da jedan poredak može da preživi promenu respektivne snage različitih partija i smenu vlasti. Moral je u osnovi sistem pravila usaglašenih tako da važe univerzalno, dakle nezavisno od moći, bogastva ili bilo kojih drugih osobina po kojima se razlikuju subjekti na koje se on odnosi. Šta više, čitava kultura, nauka, filozofija, političke teorije, nemaju smisla ukoliko ne služe stvaranju jednog sveta pravila ili načela otpornih na promene moći - nepristrasnih, univerzalnih pravila i saznanja.

Tajni sastojak ideologije

Međutim, u svetu takvih načela nema mesta za ekskluzivne pozicije, za subjekte koji bi imali ekskluzivno pravo da krše sve te principe i to je ono što se ideolozima ne sviđa. Ako se vratimo malopre skiciranoj vezi materijalnog i načela, relativizam koji sugeriše ta veza, kao što smo videli, najpre vodi ukidanju mogućnosti kritike nekog subjekta. Ali to nije dovoljno. Ako samo kažete da je sve relativno, da je sve zavisno od pozicije u kojoj se nalazi neki subjekt, onda doduše ukidate mogućnost kritike, ali i vlastiti stav izlažete relativizmu: svako može reći da je i vaša pozicija uslovljena vašim interesima, i zato neuniverzalna, nevažeća za bilo koga drugog. To je nepovoljan ishod, i tu stupa na snagu jedno lukavstvo koje je karakteristično za bilo koji ideološki govor: sve je relativno, da, ali je samo naša pozicija univerzalna. Ovde ne treba pitati: kako je to moguće? Jednostavno, dok je potrebno poništiti efekte kritike, sve je relativno i zato je kritika nevažeća (ma šta da kaže ta kritika), ali kada je potrebno reklamirati vlastitu poziciju ona će biti izuzeta iz relativnosti. Važenje ovih pravila ne počiva na nekom višem načelu, već na aktuelnoj praksi ideološkog govora, što znači da ideološki govor koristi ovu protivrečnost, ali ostavlja drugima da je primete i izađu na kraj sa njom.

Kod Kagana je ova ekskluzivnost jednog subjekta otvoreno uvedena. On sve vreme insistira da se na politiku gleda na tradicionalan način, kao na igru sila u kojoj je moć ključna. Onda bi se moglo pretpostaviti da je moguće i legitimno da se neka moć sudari sa američkom, a da zbog toga ne izađe iz okvira koji su dozvoljeni i Americi. Međutim, to nije tako. Iako se sve vreme ironično govori o "postmodernom" pogledu na politiku, koji zanemaruje značaj moći, Kagan odobrava upravo "postmoderni" period u istoriji Rusije tokom devedesetih, kada se Rusija nije protivila nijednom potezu Amerike, bilo da je to širenje NATO ka njenim granicama ili neka od intervencija. U trenutku kada počinje da se protivi, Kagan je ne pohvaljuje što je usvojila ispravan pogled na politiku, već je opisuje kao autokratiju, koja ne zaslužuje nijednu pozitivnu ocenu. U trenutku u kome se pojavljuju opravdane kritike Amerike, Kagan koristi protivljenje Rusije i prisustvo ruske kritike američke politike, da skicira svet u kome je obnovljen sukob liberalizma i autokratije i u kome sledstveno svaka kritika liberalne strane ide na ruku suprotnoj strani u ideološkom ratu. (Kagan: "Nema neutralnog stanovišta u ovim stvarima", ili podržavate demokratiju ili podržavate autokratiju). U većem delu teksta Kagan poziva demokratski svet da zbije redove, odbaci neslaganja i čak osnuje posebne demokratske međunarodne institucije koje bi zamenjivale neefikasne Ujedinjene nacije.

Glavni izvor ekskluzivnosti Amerike je njen ekskluzivan pristup liberalnim vrednostima. Amerikanci su "deca slobode" i nisu u stanju da rade protiv nje. Obrnuto, u svrhu promovisanja liberalizma i suzbijanja autokratije sve je dozvoljeno. Zanimljivo je da Kagan baš slučaj Kosova izdvaja kao trenutak u kome je morala biti angažovana američka ekskluzivnost. Evo šta on kaže: "Šta više, intervencija saveznika na Kosovu je bila protivpravna, u najmanju ruku takva prema vekovima postojećem međunardnom pravu i povelji UN. Bila je preduzeta bez odobrenja Saveta bezbednosti i protiv suverene nacije koja nije počinila akt agresije preko svojih granica. Amerikanci i Evropljani krenuli su u rat u ime onoga što su oni posmatrali kao "viši zakon" liberalne moralnosti . Za one koji ne dele ovaj liberalni moral, ovi su akti jednostavno nezakoniti, destruktivni po tradicionalne prepreke nacionalne suverenosti". Međutim, Kagan naravno ne osuđuje ovaj način razmišljanja, iako je on precizan opis onoga što se ne sme činiti u okviru pravnog poretka. Naime, preduzeti nasilne akte, uzeti zakon u svoje ruke, u ime nekog partikularnog morala (koji je prima facie partikularan samim tim što nije već ugrađen u zakon) je definicija onoga što je zabranjeno u pravnom poretku. Kagan ovde pribegava ekskluzivnosti o kojoj smo govorili: svi su morali relativni i izraz interesa subjekata, ali ovaj "viši zakon" liberalne moralnosti nije. Sam izraz " viši zakon" ukazuje na tu ekskluzivnu poziciju koju jedinu ne dotiče relativnost sveta. S druge strane, Kagan se uopšte ne uzbuđuje što drugi pomenutu intervenciju nisu videli kao "moralni čin" i "humanitarnu intervenciju", jer je njihovo viđenje uslovljeno time da oni nisu liberali, a i ne mogu to biti, jer je liberalno američko.

Eksplicitan izraz ovog ekskluziviteta nalazi se na samom kraju Kaganovog teksta: "Već šest decenija američki lideri veruju da Amerika ima jedinstvenu moć i jedinstvenu odgovornost da upotrebi silu da bi sprečila klizanje sveta ka stanju koje je proizvelo dva svetska rata i bezbrojne nacionalne nesreće. Iako se mnogo toga promenilo od tada, odgovornost Amerike nije"(moji kurzivi). Iako se može pomisliti da ovde Kagan opisuje samo činjenicu specifičnosti Amerike, ceo tekst pokazuje da se radi o nečem drugom: jedinstvenost Amerike je onaj tajni sastojak koji boji američku upotrebu sile pozitivnim tonovima, a svaku drugu istu takvu upotrebu negativnim. Taj sastojak čini da je moguće da je Kagan uveren da je Americi dozvoljeno da odbaci svaku kritiku, da pokrene vremenski i nekim ciljem neograničen agresivni rat protiv neodređenog neprijatelja i da ga vodi nemilosrdno, da podeli svet na oni koji su sa nama i one koji su protiv nas, da krši pravila međunrodnog poretka i zaobilazi njegove institucije. Amerika može da svakom oduzme moralni kredibilitet, prihvatanje kritike može pretvoriti u rat protiv kritičara i može biti oslobođena od svih ograničenja. Ukratko, može da se ponaša kao prava autoritarna vlast.

Naravno da ovo nije jedini pogled na politiku. Šta više, postoji i u filozofiji i u političkoj teoriji široki krug mislioca koji su etablirali suprotna načela. Zbog toga svaka ideologija mora da završi i posao diskreditovanja ovih načela. Kagan usvaja tehniku prikazivanja nepristrasnosti i univerzalnosti kao nečeg nemogućeg i nerealističnog. Kraj sanjanja, iz naslova teksta, odnosi se na ovu mogućnost. Uopšte, svi koji se trude oko nepristrasnosti, univerzalnih pravila, principa, opisuju se kao idealisti, sanjari, postmodernisti. Zanimljivo je da se reč "posmoderno" u ovim kontekstu izgleda pojavljuje samo zbog toga što se radi o reči čije značenje je nepoznato velikom broju ljudi, što bi trebalo da pojača efekat odbojnosti prema "postmodernom" stanovištu. To pokazuje i činjenica da se postmoderno suprotstavlja tradicionalnom (npr. postmoderno i tradicionalno shvatanje moći i politike) dok se u drugom kontekstu islamskog fundamentalizma suprotstavlja moderno i tradicionalno, dok bi prava suprotnost bila moderno-postmoderno. Po ponavljanju nekih matrica ideologije, Kaganovo stanovište je moderno, ali je po izboru osnove ideologije u Americi koja je mnogo otvorenije partikularnija osnova nego osnove ideologije u modernoj politici, po nestanku tematizovanja ideologije kao takve, po tome što dolazi posle "kraja ideologije", to je stanovište i postmoderno.

Ono što nedostaje

Kod nas je Kaganov tekst pohvalila Jelena Milić na blogu (7) B92, za nju tu nije bilo ničeg spornog. Doduše, kada Jelena Milić kaže "jednostavno se zalažem za jednu ideološku opciju", zlonamerno bi bilo tumačiti da je to zalaganje za sve ovo iskrivljavanje istine koje smo gore opisali. Jasno biti opredeljen za evroatlantske integracije, na primer, čini samo ideologiju u neutralnom smislu. Ako je pri tom taj stav otvoren za raspravu i izložen činjenicama koje će odrediti njegovu sudbinu, onda je sve u redu. Ali ako taj stav iznađe način da se zaštiti od svake kritike i da uvek bude u pravu, ako negira mogućnost nepristrasne rasprave, onda se radi o ideologiji o kojoj smo govorili. Trenutno aktuelna tema opredeljivanja za i protiv NATO-a, dobra je prilika da se ova analiza primeni i na naš javni govor. Naravno da i u njemu preovlađuje upravo postmoderni varijetet ideologija: jednima je negativno sve što dolazi sa Zapada (i sa strane uopšte), drugima je negativno sve što ne dolazi sa Zapada (i što je srpsko uopšte), nekima je negativno sve što je određeno, ovozemaljsko, što ne ukazuje na uzdržanost i odugovlačenje. Aktuelni spor između Amerike i Rusije zaoštrio je i stanje kod nas, tako da je sve više eksplicitnog ideološkog svrstavanja na jednu ili drugu stranu. Ono što nedostaje je kakav-takav balans ovoj dominaciji ideologija.

Fusnote:

1. Tekst se može naći na adresi http://www.hoover.org/publications/policyreview/8552512.html

2. Rusija je ovde upečatljiviji primer jer je formalno svoj politički sistem usaglasila sa zapadnim, za razliku od Kine.

3. Kagan preferira da koristi reč "autokratsko", tamo gde bismo očekivali reč "autoritarno".

4. na primer, Kaganov američki kolega Majkl Ignjatijef u nedavnom tekstu "Promašaj sa Irakom" kaže u prvoj rečenici " Otkrivena katastrofa u Iraku na smrt je osudila  političke procene predsednika Buša. U isto vreme osudila je i sudove mnogih drugih, uključujući i mene, koji su bili u službi javne podrške invaziji."

5. U tekstu "Kraj snova...", Kagan menja ovu strategiju i zalaže se za što tešnje povezivanje Evope i Amerike. Ali osnovna intencija je u oba slučaja ista: i potpuna razdvojenost i zbijanje redova neutrališu mogućnost međusobne kritike.

6. Ovo umanjivanje značaja ideja i institucija na račun "snage", samo je izraz želje da se nepristarsni govor delegitimiše, a pristrasni legitimiše. Ideje se denunciraju i kao snovi, idealizam, utopizam, "postmoderna" itd.

7. http://blog.b92.net

 

 

 
 
Copyright by NSPM