Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vanja J. Vučenović

Od Vimera do Cobela - otrežnjenje od evroatlantizma

Svakoga ko je i malo upućen u spoljnopolitička pitanja nisu iznenadile medijske pojave anglosaksonskog diplomatskog dueta, pa ni “diplomatski ispad” nemačkog ambasadora, osim ako nije u pitanju “evroatlantističko pijanstvo”. Da te stvari nisu od juče, potvrđuje i velika podudarnost pisma nemačkog parlamentarca Vilija Vimera upućenog kancelaru Gerhardu Šrederu 2000. godine i današnjih nikad življih aktivnosti vodećih zapadnih država usmerenih na oživotvorenje ovih planova. U tom pismu najavljuju se pritisci zemalja “prijateljskog Zapada” (pre svega SAD) radi srpskog priznavanja nezavisnosti Kosova i utvrđuje plan o trajnom isključivanju Srbije iz bilo kakvog evropskog razvoja. Mnoštvo jasnijih ili manje jasnih nagoveštaja da “Srbiji nema mesto u EU” završava se s poslednjom Cobelovom izjavom – da bi Srbija možda mogla za 20–25 godina da razmišlja o članstvu u EU, naravno pod uslovom da se odrekne ikakvih pretenzija na Kosovo. Ovakvi jasno izraženi stavovi zapadnih političara i diplomata morali bi uticati na srpske vlastodršce da temeljno preispitaju postojeće spoljnopolitičke prioritete, ali i da ih potencijalno opredele na tranziciju s postpetooktobarskih evroatlantskih na šire i potpuno zapostavljene multilateralne diplomatske aktivnosti u već gotovo multipolarnim međunarodnim odnosima i, što ne reći, ka razmatranju „vanevropskih“ i „evroazijskih“ perspektiva.

U našoj javnosti je simptomatično neprimetno propraćeno za političku budućnost Srbije možda i sudbonosno pismo kojim je član spoljnopolitičkog odbora Bundestaga i tadašnji potpredsednik Parlamentarne skupštine OEBS-a Vili Vimer informisao nekadašnjeg nemačkog kancelara o sadržaju konferencije “Balkan i proširenje NATO-a“, koju su krajem aprila te (po mnogo čemu sudbonosne) 2000. godine organizovali Američki državni sekretarijat i Spoljnopolitički institut Republikanske partije (American Enterprise Institut) u Bratislavi, u Slovačkoj. U prilog činjenici da je reč o konferenciji na izuzetno visokom nivou – s ozbiljnim političkim i vojno-bezbednosnim reperkusijama po budućnost kako regiona, tako i naše zemlje – govori njen zvanični karakter i podatak da su učestvovali visoki predstavnici zemalja članica i kandidata za članstvo u NATO, i to na nivou predsednika vlada i ministara inostranih poslova i odbrane država našeg regiona.

U cilju bar delimičnog rasvetljavanja današnje međunarodno-političke pozicije Srbije, naše nejasne i (sudeći po porukama koje učestalo dolaze) neizvesne evropske perspektive, kao i zbog neshvatljivo ponižavajućeg odnosa najuticajnijeg dela međunarodne zajednice kad je reč o legitimnim državnim, istorijskim i svim drugim interesima naše zemlje na Kosmetu (koji konačnu formu dobija u ultimativnom “Ahtisarijevom paketu”), bilo bi korisno osvrnuti se na neke stavove i zaključke usvojene na pomenutoj konferenciji.

Američki predstavnici su te 2000. godine u Bratislavi zatražili da se u krugu savezničkih država (SAD i Velika Britanija pre svega), što je moguće pre, obavi međunarodno priznanje nezavisne države Kosovo. Ako imamo u vidu ovu činjenicu, teško održiva postaje teza, ili pre floskula da je bombardovanje SRJ 1999, koje je sprovedeno mimo odluke Saveta bezbednosti UN kao jedino nadležnog međunarodnog tela, za isključivi cilj imalo sprečavanje kršenja osnovnih prava Albanaca na Kosmetu ili – kako se često nastoji predstaviti – da je bilo nužno zbog navodne majčinske brige međunarodne zajednice uzrokovane tzv. terorom i tiranijom Miloševićevog režima (a nekadašnjeg faktora mira i stabilnosti i velike uzdanice Zapada) nad sopstvenim i drugim narodima. Potvrda ovog stava sadržana je u konstataciji sa konferencije: “Rat protiv Jugoslavije vođen je da bi se ispravila pogrešna odluka američkog generala Ajzenhauera iz Drugog svetskog rata”, te da stacioniranje američkih vojnika na njenoj teritoriji (Jugoslavije) mora da bude nadoknađeno iz strategijskih razloga. Posmatrano iz današnje perspektive, sa stanovišta platforme “izaslanika” Martija Ahtisarija, koju je srpska delegacija eksplicitno odbacila kao pravno i politički neprihvatljiv dokument, ovih dana na sednici Saveta bezbednosti UN zaključak, ili možda pre nalog o stacioniranju i razmeštanju američkih trupa garantuje se i ostvaruje odredbom predloga kojom se pored nadgledane nezavisnosti (“pod starateljstvom”) predviđa zadržavanje međunarodnog vojnog prisustva u pokrajini (pre svega NATO snaga) s problematičnom odrednicom “koliko god to bude bilo potrebno”. Stoga, ako se uzmu u obzir pomenuti “Ajzenhauerov promašaj” s jedne i današnje “idealno” Ahtisarijevo rešenje s druge strane, nije potpuno izvesno da bi nezavisno Kosovo predstavljalo baš toliko značajan ustupak “državotvornim” Albancima, koliko idealan geopolitički poligon NATO-a za ostvarivanje budućih političko-bezbednosnih planova na teritoriji Starog kontinenta, a i šire. A sve to da bi se ispunili do sada neostvareni američki spoljnopolitički naumi i ispravile strateške “greške” načinjene neposredno nakon Drugog svetskog rata.

Jasno je da dugotrajno vojno prisustvo SAD u regionu, tačnije na teritoriji Kosova, može biti obezbeđeno i garantovano jedino nezavisnošću pokrajine, koja bi zbog kriminogeno-terorističkog karaktera lokalne vladajuće oligarhije klanova nesumnjivo otvarala vrata budućim sukobima u regionu i šire. U toj činjenici krije se odgovor na pitanje zašto se baš američka administracija pojavljuje kao najveći pobornik i “ktitor” kosovske nezavisnosti. Ulažući formalno u “slobodu i nezavisnost kosovskog naroda”, američka administracija zapravo ulaže u svoju stratešku budućnost na teritoriji Evroazije. Izgleda paradoksalno, ali samo konflikti opravdavaju svrhu NATO-a. Pored toga, potencijalno nezavisnim Kosovom SAD nastoje da preostalom korpusu “savezničkih” islamskih i muslimanskih zemalja kompenzuju ono što su američke trupe radile u Avganistanu, što trenutno rade u Iraku i što bi potencijalno mogle da urade u Iranu, zapaža Vimer.

Ali opet, kojim magičnim rečima ili “drastičnim merama” uveriti ljude u Srbiji i deo sumnjičave Evrope da samo nezavisno Kosovo može da donese toliko potreban mir i stabilnost u regionu i na prostorima bivše Jugoslavije, i na taj način obezbediti dalje “neophodno” američko vojno i političko prisustvo na ovim prostorima? Za razliku od 1998. i 1999. godine kad su SAD politiku podrške albanskom separatizmu obrazlagale dosta naivnom retorikom o potrebi sprečavanja politike „represije“, „masovnog kršenja ljudskih prava“ i sprečavanja „humanitarne katastrofe“, danas, zarad ostvarivanja pretežno ličnih interesa na potencijalno nezavisnom „nadziranom“ Kosmetu, koriste druge, mnogo suptilnije „argumente“ tipa: da su Albanci frustrirani i da ne žele da žive u Srbiji, da je Kosmet već osam godina izvan vlasti Srbije, da će se srpskoj i drugim manjinama, kao i Srpskoj pravoslavnoj crkvi u nezavisnom Kosmetu garantovati prava kakva ne postoje ni u jednoj drugoj državi (ta prava su ustupak ravan presedanu!), da je Srbija navodno centralna država Balkana, tako da će (za utehu) Kosmet faktički zauvek biti ekonomski i politički zavisan od Srbije, da se navodno neće dozvoliti formiranje Velike Albanije i da će svi ubrzo biti u Evropskoj uniji, pa je nebitno da li Kosmet ulazi u EU kao deo Srbije ili kao nezavisna država. Onda se kao logična nameću pitanja: da li je razbijanje i teritorijalno sakaćenje jedne države na krajnje nepravan način uslov za njenu buduću i možda nikad dočekanu (ali zato pravom uobličenu) evroatlantsku perspektivu i nije li licemerno držati govorancije o navodnoj potrebi za što bržom integracijom Srbije u evropsku porodicu, a istovremeno neskriveno raditi na njenom teritorijalnom rasturanju, političkom slabljenju i kočenju na evropskom putu?

Možda najlicemernija krilatica koja se ovih dana može čuti u pojedinim političkim, pa i diplomatskim krugovima u našoj zemlji jeste da je važno kako ljudi u Srbiji i Srbi na Kosovu žive a ne kakav je status pokrajine! Prema tim shvatanjima, Srbija bi trebalo da bude kao Luksemburg. Ni manje države – ni većeg standarda i prosperiteta, kažu neki „dobronamerni“ glasovi. Luksemburg tako nema ni pokrajina, ni velike vojske, ni nezaposlenih, niti ima sirotinje! Srbija bi – da bi dostigla takve standarde – morala što pre da se oslobodi robovanja prošlosti, zastarelih i prevaziđenih shvatanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta i da se napokon okrene budućnosti, ne opterećujujući se više teritorijalnim pitanjima, preambulom Ustava o Kosmetu i izraženom voljom naroda na prethodnom referendumu koja je koči za iole „bolji i prosperitetniji“ život. Čak i ako još jedan deo srpskog naroda bude getoiziran i pretvoren u nacionalnu manjinu na delu svoje teritorije, od toga ne treba praviti tragediju jer je sve to cena i kolateralna šteta u obećanjima dostižne tzv. evroatlantske perspektive. Čak i da se postupi po tim zamislima, koliko bi uistinu bila izvesna evropska budućnost s obzirom na sve „štapove i šargarepe“ i obećanja kojima je Srbija bila zamajavana kroz ovo svoje demokratsko i postpetooktobarsko sedmoleće?

Ipak, glavna dilema za SAD i nezavisnosti naklonjen deo Zapada je šta uraditi s odlučnim i dosadnim insistiranjem Srbije na poštovanju principa teritorijalnog suvereniteta i celovitosti sopstvene teritorije, garantovanih kako Helsinškim dokumentima, tako i drugim načelima međunarodnog prava? Za ovo, kao i neka druga neugodna pitanja bratislavsko-američki „orkestar“ ustoličio je te 2000. dovitljivu i verovatno dalekosežnu i presedansku definiciju: evropski pravni poredak predstavlja smetnju za sprovođenje planova NATO-a. U tom smislu, za primenu u Evropi znatno je pogodniji američki pravni poredak. U svakom procesu pravu naroda na samoopredeljenje treba dati prednost nad svim drugim pravilima i odredbama međunarodnog prava .

Zato nije slučajno što „izaslanik Ahtisari“ i američka administracija, pošto su im pred Savetom bezbednosti UN osporeni svi zdravorazumski političko-pravni argumenti za kosovsku nezavisnost, poslednjih dana gotovo ogorčeno poručuju vlastima u Srbiji da status Kosova ne zavisi toliko od primene međunarodnog prava, koliko od volje većinskog naroda koji tamo živi. U prenesenom značenju – sila i interes treba da stoje iznad i izvan prava, posebno ukoliko ono ometa ostvarenje istih. Stav koji je gotovo podudaran s onim bratislavskim „načelom“ iz 2000. godine.

Značajnu tačku konferencije u Bratislavi predstavlja i nalog da Srbija (verovatno radi obezbeđivanja stalnog vojnog prisustva SAD) trajno mora da bude isključena iz evropskog razvoja . Svedoci smo da je ova zemlja svih ovih godina bez većih razloga držana na odstupnici od Evrope, a da joj se sad nude neke daleke, nejasne i posve nepredvidive „evropske perspektive“? Evropska budućnost Srbije evidentno se, prema gorepomenutom zaključku, ne poklapa s interesima NATO-a i SAD, koliko god da oni formalno podržavaju njen evropski put.

Međutim, takav interes ne mora biti inicijalno usmeren protiv same Srbije, iako ona, u ovom trenutku, zbog toga najviše trpi. Amerika na Evropu i dalje gleda kao na potencijalnog političkog i ekonomskog konkurenta i iz tog razloga treba uraditi sve kako bi i dalje bila u podređenom položaju. Tako eminentni američki geostrateg Zbignjev Bžežinski zaključuje da integrativne evropske procese treba zdušno podržavati sve dok eventualna samostalnost i samodovoljnost Evrope ozbiljno ne naškodi geopolitičkim i ekonomskim interesima SAD i dovede u pitanje dalju opravdanost postojanja NATO saveza. U tom svetlu treba posmatrati i problem Kosmeta, koji je sve samo ne evropsko pitanje, mada bi trebalo da bude. Zainteresovanost Evrope za rešavanje ovog pitanja je potpuno izostala, pa je rešavanje prepušteno na milost i nemilost SAD. S druge strane, Amerika nastoji da putem nezavisnog Kosova – kao izvesno „crne rupe“ regiona i potencijalnog izvorišta nekih budućih sukoba – obezbedi dalji vojno-političku opstanak i uticaj NATO-a na ovom području i tako uspostavi efikasne mehanizme političko-ekonomske kontrole svoje starije sestre Evrope. U tom pogledu, čine se prikladni Vimerova konstatacija i pitanje: „Jednom reči, meni se koji put čini da Amerikanci danas deluju kao nemački državnik Bizmark nekada. On je jednom prilikom rekao da je u nemačkom interesu da na Balkanu vladaju nemiri i sukobi jer to nemačke suparnike drži u stalnoj napetosti. Nije li cilj Vašingtona danas isti, da ometa evropske napore ka jednoj samostalnoj, nezavisnoj evropskoj politici?

No, pored toga što se kroz bombardovanje i „mirovni proces“ ovaj geopolitički važan region u velikoj meri „odvaja od EU“, tj. uspostavlja se kontrola nad komunikacijama od Evrope prema Aziji, istovremeno se nastoji eliminisati i eventualni „povratak Rusije u igru“. Iako je Evropa u značajnoj meri svesna geopolitičke igre oko Balkana i u perspektivi nesagledivih opasnosti od separatizama koje može da generiše „kosovska nezavisnost“, ona mora da se povinuje dominantnoj Americi. Anglosaksonski ambasadori su u svojim medijskim nastupima bili jasni u stavu o sudbini Kosova. To potvrđuje i „kontroverzna izjava“ nemačkog ambasadora o neophodnosti „nadzirane nezavisnosti“ Kosova, ali i „upozorenje“ da bi odbijanjem takvog rešenja Srbija rizikovala pokretanje pitanja statusa Vojvodine i raške oblasti, što se može shvatiti kao dodatni pritisak na srpsku javnost da konačno „prelomi mozak“. Ne ulazeći u kalkulacije tipa „da li iza toga stoji Berlin ili Vašington“, jer se prvi „ponašao prilično suzdržano oko kosovskih pregovora“, možemo reći da bi svakom razumnom i dobronamernom trebalo da bude sve jasno ili, reformskim novogovorom rečeno, „izuzetno transparentno“. Strateške linije i pravci koji su postavljeni u vreme Miloševića ili pre njega „odrađuju“ se i danas, bez obzira na to ko će formirati vladu u Beogradu, pri čemu „iznenađena i uvređena“ može biti samo srpska politička naiva.

 

 
 
Copyright by NSPM