Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život - prenosimo Politiku

   

Od petka do petka

Dragoljub Žarković

POTRAGA ZA BOGOLjUBOM

Tadić ima jednu kapitalnu prednost koja nije za potcenjivanje. Ovaj put u trku ulazi s mesta predsednika države što je kapital koji može da mu donese prevagu, ali će mu trebati i podrška Koštunice

Prognoze marketinških stručnjaka i političkih analitičara za sada se ostvaruju: Boris Tadić i Tomislav Nikolić, dva glavna kandidata za položaj predsednika Srbije, u izbornoj kampanji imitiraju jedan drugog. Daleko od toga da ja mislim da oni programski liče jedan na drugog, nego su prilike u Srbiji takve.
Već sam bio napisao da Tadićeve šanse rastu ukoliko mu retorika kampanje bude sličnija Nikolićevoj i ne bude često spominjao Evropu, a Nikolićeve šanse rastu ukoliko sputa svaki oblik radikalizma i ne bude često spominjao Kosovo.

Oko Kosova, već su počele neke stvari da se izvrću naglavačke. Šminkanje koliko dojučerašnje istorije u svrhu izbornog profita najuočljivije je u nastojanju radikala da se finale nacionalne drame oko Kosova prikaže kao jedini čin drame, čin kome nisu prethodili učinci udružene vladavine Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja.

Gubitak faktičkog suvereniteta nastao je u godinama kad Boris Tadić nije sanjao ni da će biti ministar za telekomunikacije a kamoli da će biti predsednik Srbije. Kosovska puška već deset godina visi na zidu i to što će opaliti baš ovih dana nije krivica Borisa Tadića nego glavnog protivkandidata u trci za predsedničko mesto u državi koja ima polupredsednički sistem vladanja, pa je poprilična anomalija da se predsednik bira izjašnjavanjem svih građana, ali o tome neki drugi put.

Sve je više onih koji bi ove predsedničke izbore da ocene kao neku vrstu narodnog referenduma, gde se, tobože, prebrojavamo ko je za Ruse a ko za Amerikance, gde se meri koliko je kome Kosovo urezano u srce, ko je Obilić a ko Branković... Čini mi se da je to svojevrsno preterivanje kome nisu, kako sada stvari stoje, skloni ni kandidati, barem ovi glavni.

Nije nemoguće da se ta vrsta retorike pojača pred veliko izborno finale, ali, kako je krenulo, do prvog kruga glasanja neće biti vrućih i velikih parola. Nekako se ispituje koliko je voda hladna i duboka, a to se ne radi tako što ćete se, radi provere, bućnuti u vodu.

Jedino je sigurno da će ovi izbori biti tešnji u rezultatskoj premoći pobednika nego što su bili izbori iz 2004. kada je u drugom krugu pobedio Boris Tadić sa 1.681.528 glasova (53,24 odsto), dok je Tomislav Nikolić osvojio 1.434.068 glasova (45,40 procenata). Ovaj put Tadić ima jednu kapitalnu prednost koja nije za potcenjivanje. U trku ulazi s mesta predsednika države što je kapital koji može da mu donese prevagu. Ali i Nikolić ima jednu sasvim novu odliku koja ga nije baš krasila na prošlim izborima. Deradikalizovao je stranku do granice koja nije oterala tradicionalne glasače, a manje plaši neke potencijalne, nove glasače. Jedna grupa analitičara optužuje drugu grupu analitičara da su medijskom torturom sproveli ideološki obrazac po kome Srpska radikalna stranka nije više „van sistema” i s one strane političke pristojnosti.

Ne verujem da bi takav obrt bio moguć samo zato što je neko pisao o njemu. Radikali se trude da povećaju svoj koalicioni potencijal i učestvuju u traganju za kompromisnim rešenjima: od Ustava do najnovije skupštinske rezolucije o Kosovu. To menja javnu percepciju stranke, nezavisno od opisivanja njenog delovanja, pa čak i nezavisno od prostačkih i bahatih ispada radikala kojima povremeno „lože” one svoje pristalice koje jakim rečima i istim takvim glupostima daju u politici prioritet.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da je na predsedničkim izborima 2004. trku trčao i jak „drugi ešelon”. Bogoljub Karić bio je osvojio impozantnih 568.691 glas, a Dragan Maršićanin 414.971 što je dobar rezultat, mada su s njim terali sprdnju ovi što bi sada bili srećni s polovinom tog rezultata. U zbiru su Karić i Maršićanin premašili rezultat iz prvog kruga i Nikolića i Tadića. Ovog prvog za desetak hiljada, a Tadićev za preko stotinu hiljada glasova, a tada ovome Čedomir Jovanović nije duvao za vrat.

Po svemu sudeći, s obzirom na moguće domete drugih kandidata, ovaj put će izbor u prvom krugu biti fokusiraniji na dvojicu glavnih pretendenata i daće i biračima jasniji signal za finalno glasanje.

Pre neko veče jedan ministar na nekom prijemu iznenadio me je direktnim pitanjem: „Čujem da si se kladio na Nikolića...” „Jesam”, odgovorio sam, a prećutao da se obično kladim na – slabije. Odnosno, mislim da će Tadić da pobedi ukoliko ga podrže Karić i Maršićanin, drugim rečima, koalicija narodnjaka i pristalica srednjeg puta, u prevodu – Vojislav Koštunica, za koga ne sumnjam da će umeti politički da naplati tu podršku.

Glavni urednik nedeljnika ,,Vreme”

[objavljeno: 28.12.2007.]

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM