Aleksandar Pavić
Može li levica već jednom da prevaziđe sebe?
(Odgovor Mariju Kaliku)
Cenim svačiju
principijelnost, pa tako i onu radikalnog komuniste kao što je Mario
Kalik. Cenim sve domaće levičare koji su odoleli čarima dnevne
politike i ostali dosledni onome što su propagirali i pred 20 i pre
30 i pre 40 godina. Međutim, moram odmah Kalika da upozorim da nisam
voljan da mu tek tako dopustim da se odrekne zabludele "dece
komunizma" (tj. u našem slučaju, titoizma). Možda kao dobar
komunistički vernik ne veruje da je Pontije Pilat ikad postojao, da
je sve to „opijum za narod“, ali su metodi "pranja ruku" slični.
Kalik kaže da su današnji
vlastodršci i "neoliberali" samo biološka, a ne i duhovna deca
komunizma. Neće baš biti. Upravo su oni, zajedno sa svim drugim
nihilizovanim materijalistima, lažnim ekonomskim „ekspertima“, „tržišnim
fundamentalistima“ (kojima nekako ne smetaju tajkunski karteli i
monopoli, kao ni širenje zapadnih korporacija uz pomoć NATO trupa) i
evro- i amerikanofilima, najvernija duhovna deca titoizma. Oni su
deca duhovne pustoši ateiziranog materijalizma, pomešanog sa dozom
specifičnog titoističkog hedonizma (uz pomoć bespovratnih kredita
zlog, kapitalističkog – ali ipak materijalističkog, dakle neugodno
srodnog - Zapada) i savršen primer čemu on neizbežno vodi kod
ogromne većine ljudi (čast izuzecima poput Kalika) – upravo onome u
šta se pretvorila današnja Srbija. Oni nisu nikakvi ni neoliberali
ni kapitalisti. Oni ne znaju ni za poslovni rizik, ni za
intelektualnu ili proizvodnu inovaciju. Ali znaju da obezbede uvozne
ili druge monopole preko starih veza, da najme „eksperte“ da sve to
intelektualno opravdaju, i političare da to „ozakone“, znaju kako da
preuzmu kontrolu nad „privatizacijom“ tako da sve bude sve samo ne „slobodno“
i „preduzetničko“. To nije kapitalizam, a ni liberalizam. To je samo
pokušaj dece titoizma da nastave svoju vladavinu trenutno
najaktuelnijim sredstvima. Problem Kalika i, uopšte, svih poklonika
bilo koje ideologije je da shvata reči i etikete preozbiljno i da ih
prebrzo i olako koristi. A neki put je reč kao što je, na primer, „mangup“
(u sopstvenim redovima) sasvim dovoljna. Bez ikakve dalje
mistifikacije.
Tako bih, na primer, lično
mogao biti sklon da svakog biološkog i duhovnog potomka titoizma
nazovem i – „izdajnikom“. Jer, svako ko je svesno (a ovu reč
podvlačim) i sa svrhom pretpostavio Broza (tj. Osmog putnika koji se
ovde bez Britanaca nikad ne bi zapatio) Draži, de fakto je
učestvovao u nacionalnoj izdaji Srbije, čije posledice trpimo i
dan-danas, na ruševinama AVNOJ-a i Ustava iz 1974, pritom dodatno "obogaćeni"
"crnogorskom" i "makedonskom" nacijom, tek da nam ne bude dosadno.
Ali kako nazvati izgubljenu decu titoizma izdajnicima kada oni nisu
uopšte odgojeni da znaju šta je to nacija, a pogotovu ne da je vole.
Odgojeni su da vole mondijalističke apstrakcije (poput Srbije u EU
jednog lepog dana), putovanja (Sveti gral Belog Šengena) i dobar
provod (EXIT/Guča) i firmirane robne marke (među kojima domaće nisu
„kul“). Uostalom, šta ima da pričam, neka se Kalik samo osvrne oko
sebe. Nemaju oni šta da izdaju, jer nisu naučeni da cene svoje, niti
čak ni šta je to što je njihovo. Čak ni tekovine NOB-a. Kako to?
Neka Kalik odgovori. Da nije možda zato što su negde duboko ipak
osetili nesolidnost cele te propagandne konstrukcije? Zašto titoisti
nisu odgojili patriote kao što su to uradili, na primer, Kubanci ili
Kinezi? Zašto su ih, ustvari, odgojili u svim drugim nacijama
Jugoslavije osim u Srbiji? Pa zato što je titoizam bio na prvom
mestu ne komunizam, već jedan antisrpski projekat, nastavljen na
temeljima stare austro-ugarske, vatikanske i kominternovske politike.
To je ta komponenta koja ga diskvalifikuje kao čisto socijalni, ili
čak i klasni projekat.
Naravno, nije fer kriviti
samo titoiste. Prvobitni greh prema Srbiji počinio je kralj
Aleksandar Karađorđević. Bez njega ne bi bilo ni Broza, ni NDH, a ni
Jugoslavije u „melting pot“ (ali uglavnom samo za Srbe) varijanti. A
bekstvo Vlade u Englesku 1941. zapečatilo je i sudbinu predratnog
poretka, koji je, inače, još pre rata izrodio i snažnu komunističku
partiju – sigurno ne bez razloga. O silnom narodu koji je ostavljen
na cedilu da i ne govorimo. Zato je bilo tako lako zasejati seme
građanskog rata u njegovim obezglavljenim redovima, na radost svih
neprijatelja Srbije. A sve je to ipak izraslo na temeljima
predratnog poretka.
Ali, da ne ostane nedorečeno
i ovo: svako ko se borio za slobodu - ili ono što je iskreno smatrao
za slobodu - svoje otadžbine tokom tog nesrećnog rata, u bilo kojoj
uniformu, zaslužuje bar uvažavanje. To je shvatao i Franko kada je
napisao "Svi su oni poginuli za Španiju". Vizije su bile različite,
čak do krvi različite ali, kod većine, jednako iskrene. Ali, takvu
širinu može da ima samo onaj ko veruje u nešto više od samog čoveka
(da, i Franka ubrajam u takve a, uzgred, smatram ga zaslužnim što je
Španiju sačuvao tamo gde joj je i mesto – na Zapadu, gde Srbiji,
ipak, nije mesto, a uz to smatram njegovu diktaturu daleko boljom za
Španiju nego što je titoistička bila za Srbiju), a poklonik obične
ljudske ideologije - teško. Kalikova nepomirljivost u tom smislu je
dovoljan dokaz, kao i nepomirljivost svih upornih propagatora
„zvanične istine“ o NOB-u (čija su duhovno-biološka deca veoma lako
prihvatila i „zvaničnu (tj. zapadnu) istinu“ o, na primer,
Srebrenici i ratovima 1990-ih uopšte).
Dakle, svestan sam da su,
nažalost i za intelektualno iskrenog čoveka kakvim se čini Kalik,
svi koji se nisu borili u partizanskim redovima u Drugom svetskom
ratu „izdajnici“, i da i dan-danas smatra da su zaslužili
streljanje. S druge strane, od mojih sličnomišljenika će se obično
čuti priznanje da se većina običnih boraca (a i po koji oficir) u
partizanskim redovima iskreno borila protiv okupacije. Ne zato što
smo „mekani“, već zato što smo svesni da ne samo da mnogi nisu mogli
da biraju kojem će se pokretu otpora pridružiti, niti su imali prave
informacije o pravom stanju stvari, već i da je ljudska priroda
ograničena, da niko na ovoj zemlji nije potpuno u pravu, i da je
čistota srca najsigurnije merilo u svakom kontekstu. (Uzgred, ne
slažem se ni sa Kalikovim izjednačavanjem Nedića sa sadašnjim sinjim
kukavcima na vlasti. Nedić je svesno žrtvovao obraz u situaciji kada
je Srbija kapitulirala i bila pod vojnom okupacijom, koju on sigurno
nije prizvao. Današnji saradnici okupatora su mnogo više od
saradnika – oni okupatora svesno dovode u zemlju, uz proviziju,
naravno.)
No, bilo kako bilo, tu smo
gde smo. Kako napred?
Kalik iznosi kao predlog
vraćanje komunističkim izvorima. Nemam ništa protiv toga da pokuša,
ako smatra da je izvodljivo. Mislim, međutim, da je ceo 20. vek, ako
išta, poslužio kao korisna laboratorija (uz sva zla koja je doneo),
pokazavši da se pala ljudska priroda ne može nasilno uklopiti ni u
jednu ideologiju (tj. konstrukciju proizišlu iz palog ljudskog uma).
Treba li stalno padati na istom ispitu, uz nove žrtve?
Međutim, bio bih možda
spreman da i taj projekat nove titoističke Jugoslavije razmotrim,
pod jednim uslovom - neka se ovaj put prvo ostvari među Slovencima,
Hrvatima, muslimanima, Šiptarima. Ako Kalik uspe da njih najpre
"oslobodi" – ali ne tako da oni to oslobođenje ponovo vide samo kao
još jednu „usputnu stanicu“ – onda možemo da govorimo o sličnim
stvarima u Srbiji. Neka prvo na Kosovu ravnom, recimo u Drenici ili,
na primer, u Ljubuškom Kalik obavi posao, neka tamo digne barjak
revolucije, pa ću mu onda možda i verovati. I to ne socijalne
revolucije – koja je, uzgred, preko potrebna svima – već pravog,
istinskog bratstva i jedinstva. Ako izdejstvuje da oni prihvate Srbe
u svojoj sredini kao najrođenije (i ostane živ), ako vrati tamo sve
proterane, skidam kapu i učlanjujem se.
Ali srpski titoisti su
najpre tvrdoglavi. Oni uporno, uprkos prethodnim iskustvima, žele da
ostvare raj na zemlji (tj. bratstvo i jedinstvo na tlu bivše
Jugoslavije na osnovu ideologije), a to je, kako ljudsko
duhovno-istorijsko iskustvo (a i južnoslovensko) neprestano govori,
nemoguće i neizvodljivo. Raj je s one strane smrti.
Najbolji primer „komunizma“
bila je zajednica prvih hrišćana, koji su živeli u tzv. "kinoviji",
"opštežiću", gde je svako donosio svu svoju imovinu apostolima,
koliko god da je bio bogat ili siromašan, a oni su je, zatim, delili
svakom prema njegovim potrebama. To je i dan-danas ideal kome se
teži, s manje ili više uspeha, u manastirima.
E, za takav vid "komunizma"
jesam i ja, ali tu je suštinska razlika između vere (hrišćanske) i
ideologije (komunističke). Jer, kinovija je bila, a to je vrlo
bitno, dobrovoljna, dok ideologija želi da nasilnim putem primora
ljude da budu "dobri" (i to po nekom subjektivnom merilu), što je
nemoguć, Sizifov, a uz to i zao posao. I zato ideologija, tj.
revolucija zasnovana na ideologiji uvek jede sopstvenu decu. Ti
nemogući zemaljski ideali uvek bivaju "eksproprisani" od strane
"mangupa u sopstvenim redovima" i zloupotrebljeni, a njihovi
"vernici" većinom stradaju ili, u najboljem slučaju, bivaju
marginalizovani, poput, na primer, ljudi kao što je Mario Kalik.
Inače bi se on i slični njemu još davno obračunali sa „mangupima u
sopstvenim redovima“, još onog tranutka kada se prvi uselio u neku
dedinjsku vilu nakon „oslobođenja“, otvorio devizni račun u
inostranstvu i poslao decu na elitne zapadne univerzitete, čiju
školarinu sigurno nije mogao da plaća od državne plate.
Dakle, vraćajući se
poželjnosti socijalne i svake druge pravde, smatram ih vrlo
poželjnim, nasušno poželjnim, ali takođe smatram da se mogu u
potpunosti ostvariti samo na onom svetu.
Što, naravno, ne znači da se
ne treba truditi na zemlji. Pitanje je samo kako.
Pa, u ovom trenutku, mnogo
sam bliži Kalikovoj opciji po tom pitanju nego što on možda misli.
Svako vreme nosi svoje breme. To ne kaže ideologija, već život.
Smatram da ovog puta u Srbiji stvarno imamo posla sa „otimačima“ i
da treba „eksproprisati eksproprijatore“. Tu mislim na celokupnu
dosovsku pljačkašku bandu koja je poharala Srbiju. I mislim da „nova
levica“ (ili možda „stara dobra levica“) to neće moći da uradi sama.
Biće joj potrebna pomoć i mrskih nacionalista – i obrnuto. Sada je
samo pitanje da li će levičari moći da smognu snage da prevaziđu
svoju ideološku ostrašćenost i dehumanizaciju neistomišljenika – kao
što se, na primer, dešava u Rusiji. Ili će, kad dođe povuci-potegni,
ipak da se pre (ponovo) uhvate u kolo i pomire sa „decom
prvoboraca“, makar ona malo zalutala u vode „biznisa“, „haške
saradnje“ i raznih korporativnih „integracija“ – sve u cilju borbe
(naravno, do istrebljenja) protiv „nacionalista“?
Voleo bih, lično, da se ta
spolja servirana podela na „levicu“ i „desnicu“ u Srbiji već jednom
prevaziđe. Bog je tako hteo da ih u Srbiji u sadašnjem političkom
establišmentu i ovako nemamo, a ni u svetu one više ne znače ono što
su značile. A mislim da sve ono što u Srbiji danas iskreno misli u
vezi dve ključne stvari – nužnosti ostvarivanja istinske socijalne
pravde i nužnosti odbrane nacionalnog interesa (tj. interesa svih
koji Srbiju smatraju svojom državom) – može da bar sarađuje po tim
pitanjima. A iskrena borba uvek donosi i nova saznanja. Ruski
evroazijci smatraju da se carski i sovjetski model u suštini
nadovezuju. Dostojevski je smatrao da je iskreni ateista samo korak
od istinskog vernika. A Deng Xiao-Ping je smatrao da nije važno koje
je boje mačka već je važno da lovi miševe. Nije mi namera da ikog
preobraćam, ali uvek, usred prave, istinske borbe, pojavi se znak
koji svaki iskreni borac može da razume. Neka tako bude i ovog puta,
i neka to saznanje bude dovoljno za početak borbe i protiv lažnih
kapitalista, i lažnih mirotvoraca i lažnih demokrata i lažnih
liberala. Tu se mogu ujediniti i oni koje se smatraju „levicom“ i
oni koji se smatraju „desnicom“. Lako ćemo se ujediniti s drugima iz
drugih naroda kada i ako dovedu sopstvene kuće u red . A moraće –
jer kapitalizam (ili ono što se predstavlja pod tom firmom) u svetu
puca, zajedno sa celom globalizovanom kulom od karata stvorenom u
poslednih 20-ak godina. Biće i gladi i revolucije i ratova, i to je
već počelo.
No, za početak, oslobađanje
Srbije je dovoljno veliki posao, i imamo dovoljno veliki balvan u
svom oku da ne treba da gledamo trun u tuđem. Ali, kako reče Vladmir
Putin, govoreći o novom ruskom putu, „u skladu sa istorijom i
tradicijom Rusije“ – tj. Srbije. A temelje, hvala Bogu, imamo. Treba
samo pročitati, na primer, „Srednji sistem kod Srba“ Vladike
Nikolaja i videti šta je društvo socijalne pravde u srpskoj
varijanti, šta je srpska „suverena demokratija“. Samo ne znam da li
levičari mogu da prevaziđu sami sebe, i vrate se već jednom pravom
izvoru. Sopstvenom (tj. nacionalnom). Životnom. Neideologiziranom.
Ili će ostati robovi raznih intelektualnih konstrukcija (tj. Osmih
putnika) uvezenih spolja, koji nam ne nude ništa što se može
porediti sa, na primer, „Srednjim sistemom“, ali i te kako unose još
veći haos i pometnju. Ako opet misle da vraćaju titoizam (srpski
komunizam je nešto drugo, o čemu se da ozbiljno diskutovati),
ćeraćemo se još. A to nam baš sad ne treba.
Bolje razmisliti kako da
sprečimo rasprodaju ostatka nacionalnog blaga, kako da obnovimo
vojsku, kako da razvlastimo domaće monopole i kartele, kako da
učinimo Srbiju prehrambeno sigurnom, kako da podstaknemo inovaciju
da ne zavisimo od uvoza energenata, kako da se oslobodimo
zagađenosti. Itd, itd, itd. A tu se štošta može naučiti, na
temeljima sopstvenog duha, tradicije i istorijskog iskustva, i od
Kubanaca, i od Rusa, i od Kineza, i od Zapada. Bez predrasuda.
09.08.2008.
|
|