Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Vladimir Čeleketić

O SUVERENITETU I SAVEZU

Gledam ankete koje kažu da bi Srbi u EU, ali ne bi u NATO. Gledam dalje sukob na političkoj sceni Srbije. Jedni bi u EU da „brane suverenitet“. Drugi bi prvo suverenitet, pa u EU.

Nemam nameru da izigravam stručnjaka za društvena i politička pitanja jer, ne da nisam stručnjak, nego sam totalni laik – ali nisam stručnjak ni za meteorologiju pa umem da prepoznam pada li kiša ili ne. Ovo više nije pitanje stručnosti ili političkog opredeljenja, već najosnovnijeg znanja i najosnovnije logike. Činjenica da mali milion medija emituje mali milion informacija svaki dan ne znači da je javnost u stanju da iz tih informacija izvuče bilo šta što bi se moglo nazvati, bar približno, slikom realnosti.

EU kao ukidanje suvereniteta

Ulazak u EU sam po sebi znači narušavanje suvereniteta i to nema nikakve veze sa Kosovom. Tako funkcioniše EU. Jednom davno sam čuo jednog našeg političara koji je, govoreći u pozitivnom smislu o EU, rekao kako je baš to suština, da se ulaskom „deo suvereniteta” predaje vlastima u Briselu. Ja ne znam da li je suverenitet sastavljen iz delova koji se još mogu odvajati i predavati, tek, ne ulazeći u tu raspravu, potpuno je besmisleno, sa logičkog stanovišta, toliko insistirati na suverenitetu i u isto vreme se zalagati za ulazak u EU. Onaj ko hoće da uđe u EU ne može da postavi suverenitet kao vrhunski cilj ili kao cilj ravan ulasku u EU, jer je narušavanje suvereniteta upravo neophodan uslov za ulazak.

Mnoge stvari o kojima danas odlučuje vlast u Beogradu, stvari iz svakodnevnog života koje se tiču, na primer, poljoprivrede, lova i ribolova, saobraćaja – najobičnije svakodnevne stvari – već su odlučene, ili se odlučuju, u Briselu, i vlast u Beogradu ima samo da ih primeni. U stvari, količina, raznovrsnost i periodična apsurdnost tih zakona je tolika da prosečnom srpskom mozgu ne bi pali na pamet ni u stanju najtežeg pijanstva. O da, povikaće sada zagovornici „evropske ideje“, ali ti zaboravljaš da će i naši predstavnici da sede u tom istom Briselu i da odlučuju zajedno sa drugima. Jeste, srpski poreski obveznici će da plaćaju desetine i stotine hiljada evra za svoje predstavnike koji će nešto da „odlučuju” u Briselu. Šta na primer? Pa, na primer, koliko portugalski ribari mogu da ulove ribe godišnje, da li je Turska izvršila genocid nad Jermenima 1915, ili da li će neko iz Sudana da dobije plaketu EU kao „borac za ljudska prava”. Ili kako ćemo da uvodimo sankcije Burmi ili Sudanu.

Koliko prosečan Srbin treba da radi da bi otplatio jednog delegata iz Srbije koji će da sedi u Briselu i lamentira na gore iznete teme? I treba li i jedan Srbin na ovom svetu da bude plaćen od strane drugih Srba da uopšte raspravlja na takve teme? I ima li moralno pravo Srbija da uvodi sankcije Burmi ili Sudanu? Ili bilo kome drugom? Ovo pitam sa stanovišta najelementarnije logike, a ne političkog opredeljenja.

Naravno, odlučivaće se tu i o stvarima od životne važnosti za Srbiju. Teza da će srpski predstavnici nešto da odlučuju, a ne samo raspravljaju, zasnovana je na pretpostavci da je EU zajednica ravnopravnih nacija. Prosto je zapanjujuće kako ljudi koji se smatraju odraslim, obrazovanim i pametnim mogu da iznose takve besmislice. Nema ravnopravnosti u međudržavnim odnosima. Ona je nemoguća i nikada je nije ni bilo. U stvari, nema ravnopravnosti u životu uopšte. Ono što postoji je ideal ravnopravnosti, kojem samo može da se teži, ali ne može u potpunosti nikada da se dosegne. Zato na nacionalnom nivou mogu da postoje zakoni koji ljude pokušavaju da učine „ravnopravnima”, ali u međudržavnim odnosima čak ni ozbiljan pokušaj da se tom idealu približi nije moguć.

Kako će Srbija da bude „ravnopravna” sa jednom Nemačkom ili Britanijom? I kada dođe do odluka koje se direktno tiču Srbije – ako Nemačka ili Britanija imaju jak interes da sprovedu neku odluku, one će da nađu načina da je sprovedu. Ima toliko načina, toliko mogućnosti za „zavrtanje ruku”, podmićivanja, uticanja na javno mnjenje, muvanja i poturanja svake vrste. Čudo je šta sila i pare mogu da urade. Najzad, te zemlje su u stanju da nametnu odluke sopstvenom stanovništvu sa kojima se velika većina tog stanovništva ne slaže! Pogledajte samo ovaj cirkus oko ustava EU! Ako ne može referendum, može glasanje u skupštini. Ko pita Nemce i Engleze šta hoće?! A sutra će neko da pita Srbe?!

Da li su nam prihvatljive sve posledice ulaska u EU?

Dalje, u EU danas ima, recimo, 400 miliona stanovnika. Ako Srbija uđe u EU, svaki od tih 400 miliona može da dođe, nastani se u Srbiji i kupi imovinu u Srbiji. Na primer, ako se ovako nastavi, Englezi će da osvoje Španiju bez opaljenog metka. Dobro, kazaće sada ljudi koji praktično razmišljaju, ipak je nemoguće da 400 miliona dođe u Srbiju. Jeste, ali poenta nije u tome. Ulaskom u EU, Srbija ostavlja mogućnost za taj ulazak i, u krajnjem ishodu, sasvim realnu mogućnost da, ako se to bude odnosilo i na svu našu donedavnu „braću” sa balkanskih prostora, naročito onu južno od nas, Srbi postanu nacionalna manjina u sopstvenoj državi. Kako se ta ideja sviđa Srbima? Kakav bi bio ishod ankete kada bi im to bilo u svesti?

O, ali to nije sve! Postoji još jedna novost za Srbe. Sa stanovišta zvanične ideologije EU – upravo rečeno uopšte nije problem ! Ta informacija je potpuno irelevantna. Zvanična ideologija EU kaže da su rasna, verska i nacionalna pripadnost potpuno irelevantne za odnose u društvu. Srbi nisu u stanju da mogućnost da postanu nacionalna manjina tretiraju, ni pravno, ni ideološki, ni politički u okviru EU. Teorijski gledano, to je činjenica koja nema nikakve posledice. Naravno, u realnom životu, to je druga stvar, i oni koji nas uče toj ideologiji znaju to vrlo dobro, ništa lošije od Srba.

Postoje, dakle, samo dva rešenja od trenutka kada ova pojava postane realnost u Srbiji. Ili će ideologija EU da pobedi i biti Srbin će imati istu onu težinu koju danas u Srbiji ima, na primer, biti Valjevac, možda čak i manje od toga – ili će stvari da rešavaju fudbalski navijači. Kuda se odatle ide ostaje samo da nagađamo.

Pogledajmo, sad, sve ovo što je gore napisano. Pogledajmo od vrha sve one koji vode zemlju, od predsednika države, predsednika Vlade, ministara, skupštine, političkih partija... Svi oni gledaju naciji u oči i „mrtvi hladni” tvrde da su dve najvažnije stvari „suverenitet i EU“, tim redosledom, ili bez redosleda, svejedno. I pogledajmo sve te medije koji sve to uredno prenose i niko ne otvara ozbiljnu raspravu, dostupnu javnosti, da bi se raščistili neki elementarni pojmovi.

Razmislimo dalje! Šta je, uopšte, problem sa gore iznetim? Možda uopšte nema problema? Zašto je uopšte bitno da Srbija bude suverena, da Srbi u Srbiji budu većina, da se zemlja zove Srbija? Kada se postave ovakva pitanja, onda pitanje da li će Kosovo da bude u Srbiji postaje drugorazredno, zar ne? I ko kaže da je bitno? Možda uopšte nije bitno?Drugovi dragi, ako nije bitno; druže predsedniče države, druže predsedniče Vlade, drugovi ministri i poslanici, i svi vi po strankama i „udruženjima” koji se time profesionalno bavite, svi vi koje Srbi uredno plaćaju da se time bavite, recite da nije bitno, da prestanemo da se vrtimo u krug! Ne može i EU i suverenitet, postoje neke stvari u životu koje se međusobno isključuju.

Najstariji argument

Hajde sada da razotkrijemo još neke zablude! Zašto Srbi hoće u EU? Zbog „evropskih vrednosti”? Slažu se sa njima? To je njihov ideološki san – da uđu u „familiju“ evropskih naroda“, a pri tom deo te „familije” može biti bilo ko pod kapom nebeskom, ko hoda na dve noge i može da izgovori prostu rečenicu? Kao što je bio san Rumuna i Bugara? Dajte jednom i to da se kaže! Srbi danas ne mogu da shvate i neće da prihvate ni deseti deo onoga što se servira kao „vrednosti” te iste EU, ne zato što su Srbi, nego zato što ni oni koji su u EU ne mogu, ni da ih shvate, niti prihvate – a to sve zato što te „vrednosti” nemaju nikakvog utemeljenja u realnom prostoru i vremenu. One samo služe olinjaloj evropskoj birokratiji da na njima pravi karijeru.

Zašto onda hoće u EU? Postoji samo jedan razlog. Isti onaj zbog kojeg su ušli Rumuni i Bugari, i isti onaj koji i sada drži taj šareni cirkus na okupu. Taj razlog su pare ! Čuli su Srbi da postoje neki fondovi, postoje neke pare koje će da dođu u Srbiju, pa će Srbi bolje da žive ako uđu u EU. Dobro, to je racionalno. Ali šta to znači? To znači da će, na primer, Nemac da radi i plaća porez državi, država će te pare da stavi u neki fond, a onda će Srbin da troši te pare. I uz sve to on će sa tim Nemcom da bude „ravnopravan”?! Dakle, Srbin ne bi da radi i da zaradi, nego bi da drugi radi, a on da troši, samo zato što je ušao u EU. A „ravnopravnost” će, valjda, da se pokaže tako što će Srbin da putuje u Nemačku bez vize? To je vrhunac ravnopravnosti. To je san svakog Srbina, da putuje bez vize. Sve su u životu završili, samo još da mogu da putuju bez viza! A kako bi bilo da Srbin radi i zaradi, pa da onda kaže – dobro, ne da mi Nemac vizu, ko ga šiša, odoh ja na Tajland, ili na safari u Afriku. Ali, kad bude imao para za Tajland, daće mu Nemac vizu, ma šta dati, ukinuće mu! Jer ne boji se Nemac da će Srbin da mu postavi bombu, nego se boji da će da pere sudove nelegalno u nekom restoranu, a Srbin koji ima pare za Tajland i Afriku, neće da pere sudove.

Sve je u parama, dokle ćemo da se zamajavamo besmislenom političkom retorikom? Ako je suština priče u „boljem životu”, ako je to jedino što je bitno, a to je vrlo racionalan i legitiman razlog – postoji jednostavniji način da se to uradi! Neka srpska vlast pozove EU da nad Srbijom uspostavi protektorat! Neka dođu drugovi iz Brisela da vladaju! Zašto da Srbi plaćaju toliku domaću birokratiju?

Srbija pred vratima Saveza

Drugo je pitanje može li Srbija da ekonomski napreduje bez ulaska u EU. Za odgovor na to pitanje potrebna je mala analiza.

EU nije „primarni savez“, ako se tako može reći. EU je zapravo „podsavez”. Postoji jedan savez na ovom svetu koji smo mi nekada zvali „Zapad“, ali taj naziv više nije adekvatan, jer su sada u njemu i zemlje Istočne Evrope. Taj savez ću dalje nazivati Savez , jer nema neko formalno ime. Dakle, Savez čine SAD, Kanada, i zemlje EU. To je politički, vojni i ekonomski savez. Ne može se postati samo deo „podsaveza” kakav je EU, a ne biti deo Saveza. Tu se vidi koliko su Srbi naivni u svom stavu da hoće u EU, a neće u NATO. Postoje samo neke zemlje koje su „neutralne”, zato što imaju vrlo specifičan status, ali se i one nalaze u interesnoj zoni Saveza.

Padom Sovjetskog Saveza, Srbija je „upala” u interesnu zonu Saveza i ona tu ništa ne može da promeni. Prema tome, Savez po svojoj inerciji i logici stvari koja postoji od kad je ljudi i civilizacije teži da „uključi” Srbiju u sebe ili, na srpskom bi rekli, da je „proguta”. Nema tu ništa lično protiv Srba, tako su se ponašale sve imperije u istoriji. Problem je u tome što je u Srbiji prisutna jedna potpuno netačna tvrdnja da je pristup Savezu „dobrovoljan” i da se tu Srbija nešto pita. Pa ako hoće da pristupi, lepo, ako neće – nikom ništa. Naravno, nikom ništa, samo te malo bombarduju i uzmu ti 15% teritorije! O, i ne samo teritorije – nego i koju desetinu ili stotinu milijardi! I to samo onoga što njima vredi! Da ne pominjemo ono što Srbima ima vrednost, a ne može da se iskaže kroz milijarde.

Naravno, Savez nije potpuno homogena organizacija, ali unutar njega svakako nema „ravnopravnosti” – to smo apsolvirali. SAD su glavne, onda slede velike zmelje EU, zatim Kanada koja je tako postavljena da oko nje nema mnogo priče, pa onda one manje zemlje u EU koje imaju značajniji istorijski, ekonomski ili politički uticaj, a na kraju „boranija” tipa Bugarske, Rumunije, Letonije, Litvanije itd. U tu „boraniju“ sutra i Srbija treba da upadne. Savezom upravljaju američki geostrateški i politički interesi i velike kompanije koje funkcionišu na prostoru Saveza. Što se tiče „nacionalnih” interesa pojedinih zemalja, koliko ko uspe da zgrabi ili iskamči usput, to mu je.

To je ono što donosi odluke i kroji istoriju. Kakve priče o „ravnopravnosti” i „demokratiji”?! Kada ćemo se probuditi iz anestezije?! Maloumna teorija koja je nastala početkom devedesetih da će ceo svet da živi u „globalnom selu” i da će svi lepo da žive jedni sa drugima bez obzira na bilo kakvu „pripadnost“ – otišla je na smetlište istorije. Na sceni su novi sukobi i nove geostrateške podele. Sukob Rusije i njenih saveznika sa jedne strane i Saveza sa druge je realnost . „Da li je na sceni novi hladni rat?”, pitaju se mnogi. Zovite ga kako hoćete, hladan ili topao, ali sukob postoji, on mora da postoji , prirodno postoji. Dve sile moraju da dođu u sukob, samo je pitanje kojim sredstvima će se ravnoteža ostvarivati. Ili ravnoteže neće biti, što ne valja. I sada u celoj toj situaciji neko pita Srbiju koja se nalazi geografski u sferi interesa Saveza, i koja ima manje stanovnika od Moskve hoće li nešto ili neće?! I to sve onako „demokratski” pita?!

O savezima i alternativama

SAD su vrlo ozbiljna država. Vrlo organizovana. Ništa se tamo ne dešava iz hira ili mržnje. Neko sedi u Vašingtonu, i to neko ko se vrlo dobro razume i u Srbiju i u Balkan, bolje od većine Srba i planira, analizira, smišlja, pretpostavlja, zaključuje… Analizira svaki mogući scenario narednih decenija. Aha, šta ćemo sada da radimo sa ovim Srbima? Neće u NATO, neće baze i rakete na svojoj teritoriji, pogotovu nema govora ako je to nešto protiv Rusa, neće u Irak, neće u Avganistan. Ne priznaju granice koje im je Savez odredio. I još se prave pametni pa prave svoje oružje, i to neko po NATO standardima! I sada će SAD i Savez da se demokratski zamajavaju sa tom Srbijom, zemljom koju NATO lovac preleti uzduž za 15 minuta i čije stanoništvo može da stane na pola Menhetna? Sad ćemo nešto da „pregovaramo”, „dogovaramo”, „usaglašavamo stavove”, … i objašnjavamo Srbima kako je ulazak u EU „demokratski proces”, na „dobrovoljnoj” osnovi. Život je čudo, sve je dobrovoljno, osim smrti, zar ne?

Dakle, ako Srbi zaista neće sve to što neće, onda moraju da znaju dve stvari. Prvo, ima da plate cenu – već su je platili otimačinom Kosova, i još će da plaćaju. Drugo, onda neće moći ni ono što hoće . Ako danas ulazak u EU „nema alternativu” šta sprečava da sutra rakete u Srbiji usmerene ka Moskvi isto tako „nemaju alternativu”? I nije to što Srbi „vole Ruse“ (ma ne vole Srbi ni sami sebe), nego imaju i oni tamo oko Moskve neke rakete. Šta ćemo ako jedan dan neki pametnjaković iz Vašingtona odluči da ne bi bilo loše iz geostrateških razloga, opet ništa lično protiv Srba, da se malo poigra raketama u Srbiji? Sastaviće nas „slovenska i pravoslavna braća”, neće ni trepnuti, samo ako neki drugi pametnjaković u Moskvi isto tako odluči. Kao što će da sastave Čehe ako do toga dođe. I treba da ih sastave! Taman su izašli iz jednog Sovjetskog Saveza, a pohrlili su u drugi. Pita li iko ovih dana Čehe i Poljake, hoće li ili neće? Kakva „demokratija” i narod? Ima da se stave rakete makar svi do jednog bili protiv – rakete nemaju alternativu.

Bilo kako bilo, zaista je neophodno da se otvori ozbiljna rasprava na ove teme u Srbiji, dok još nije kasno. A to samo mediji mogu da urade. Ja znam da su i oni na tržištu, a ovo baš i nije „tržišna” rasprava, ali se bojim da će inače da bude kasno. Suverenitet, pa ma koliko on sumnjiv bio i ovako, bez EU i NATO, i vojna neutralnost će da koštaju, i možda su mogući jedino nekim balansom snaga između Saveza i Rusije. Niko ne može da prorekne šta će da se desi, ali bar da imamo realnu sliku situacije. Da nam sutra ne bude žao.

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM