Dag Bendou
Evropsko nezajedništvo
Evropa, nekada tako podeljena na tabore i ratoborna, najednom je
smekšala. Problem nije u tome da nedostaju ratovi – ako se
izuzmu oni na Balkanu – već više od 60 godina to je ključni napredak
u odnosu na prethodne decenije i vekove. Izazov je evropska elita,
koja niti ceni nacionalne tradicije, kulturološke razlike, pa ni
demokratske procese, niti veruje u posedovanje ozbiljne vojske.
Kakogod da završi Evropska unija, malo je verovatno da će postati
treći svetski pol, uz Ameriku i Kinu.
Prvobitni evropski
projekat, onako kako je bio razrađen nakon Drugog svetskog rata, bio
je usmeren ka promovisanju ekonomskog razvoja i istovremenom
kontrolisanju Nemačke. Početak je bio skroman: Evropska zajednica za
ugalj i čelik (ECSC). Ova se uspešno preobratila u Evropsku
ekonomsku zajednicu (ili Evropsko ekonomsko tržište), pa u Evropsku
Uniju. Vremenom se saradnja pretvorila u konsolidaciju, jer su
ambiciozne eurokrate težile izgradnji još jedne supersile koja bi
mogla da umanji dominaciju SAD i da sa Amerikom podeli globalni
uticaj. A EU ima sve formalne preduslove za status supersile: 27
zemalja članica EU ima ukupno 500 miliona stanovnika i
prošlogodišnji ostvareni GDP od 16.62 triliona američkih dolara, u
poređenju sa 300 miliona stanovnika Amerike i njihovih 13.84
triliona.
Ali EU nije jedinstvena. Članice
imaju različite stavove u vezi sa ratom u Iraku, velika
razmimoilaženja u vezi sa uključivanjem Turske u uniju, a ne mogu da
se dogovore ni oko priznavanja Kosova kao nezavisne države.
Izgradnja Sjedinjenih Američkih Država zahtevala je krvavi
međudržavni sukob. Umesto toga, Evropljani su se ujedinili oko svoje
(hvale vredne) želje da izbegnu rat. Rezultat toga je da Sjedinjene
Evropske Države nisu jedinstvene. Ako bi bila prepuštena sama sebi,
EU – kojom rukovodi Evropska komisija i Evropski parlament,
ograničava je mogućnost veta zemalja članica, predstavlja je
privremeni, rotirajući predsednik, i ne postoji efektivna kontrola
nad spoljnim niti vojnim politikama zemalja članica – neće moći da
ostvari geopolitički uticaj (za razliku od ekonomskog) koji bi mogao
da parira Kini ili Rusiji, a kamoli SAD.
Što je sve dovelo do
Lisabonskog sporazuma. Ne zamarajte se detaljima. Svrha ovog
komplikovanog sporazuma - koji je u početku bio formalni ustav, a
onda su ga na referendumima 2005. godine odbacili Francuska i
Holandija - je stvaranje nečeg nalik na supersilu koja bi se
takmičila sa Amerikom (kao i, pretpostavlja se, sa drugima). Ali
jedini način da se to uradi je da se potisnu nacionalna moć i
identitet time što će se, recimo, zemljama oduzeti zagarantovano
mesto u Evropskoj komisiji, kao i pravo veta u vezi sa bitnim
promenama politike. Avaj evrokrate, istraživanja javnog mnjenja
ukazuju da većina Evropljana ne deli viziju kontinentalne
korporacije. Zato ta vizija mora biti nametnuta masama.
Francuski predsednik
Nikolas Sarkozi, čija vlada je upravo preuzela rotirajuće
predsedavanje Evropskom Unijom, bio je osvežavajuće iskren kada je
primetio da: „Neće biti nikakvog sporazuma budemo li imali
referendum u Francuskoj.“ Upravo iz tog razloga je 26 od 27 zemalja
odbilo da stvar stavi na glasanje svojim građanima. Istraživanja
javnog mnjenja ukazuju da bi većina u evropskim zemljama želela da
glasa, i najverovatnije da bi u 16 zemalja glasali „ne“, uključujući
tu i najvažniju zemlju kontinenta, Nemačku. I zato je parlamentima,
a ne narodu, bio dat zadatak da izglasaju sporazum.
Ali ne i u Irskoj,
gde Ustav nalaže glas naroda. Uprkos činjenici da je Irsko
kontriranje bilo dokazano i 2002. godine kada su odbili da
ratifikuju Ugovor iz Nice (odluka je preinačena sledeće godine u
drugom glasanju), kojim je ubrzano konsolidovanje EU, evropska elita
je podrazumevala da je unapred odnela pobedu. Sve vodeće irske
političke partije podržale su povelju nakon čega su evrokrate
nagrnule u Dablin ističući čuda te Nove Evrope. Kako izgleda, „novoj
klasi“ političara, birokrata, lobista, aktivista i intelektualaca
koja upravlja Evropskom Unijom nikada nije palo na pamet da se
obični ljudi ne nalaze na istim talasnim dužinama sa njihovim
ciljevima i metodama.
Tako da, kada su
Irci u junu glasali protiv sporazuma, došlo je do opšte zbrke u
prestonicama Evrope, a naročito u Briselu, domu EU-birokratije.
Komentar nemačkog ministra spoljnih poslova, Volfganga Šojblea spada
u čistu klasiku: „Ne može nekoliko miliona Iraca odlučivati u ime
495 miliona Evropljana“. Ministar Šojble veruje, naravno, da posao
oko odlučivanja spada u ruke nekoliko hiljada evrokrata.
S obzirom da je
jednoglasnost neophodni preduslov, irsko glasanje je trebalo da
potre Lisabonski sporazum. Ali je reakcija iz kabineta, parlamenata
i agencija širom Evrope bila: očekivali smo ’da’, političari u
Dablinu bili su obećali ’da’, mi smo insistirali na ’da’. Mada se i
dalje čuju glasovi o svrgavanju Irske na drugorazredni status ili
čak o izbacivanju smaragdnog ostrva iz EU, konsenzus je da mora doći
do drugog glasanja. A Irci moraju biti naterani da glasaju na pravi
način. Neke evrokrate zagovaraju političke mamce, poput
dozvoljavanja Irskoj da zadrži svog nacionalnog komesara. Drugi
predlažu intenzivniju propagandnu kampanju. Svi insistiraju na
vršenju jačeg pritiska na Dablin: održite još jedan referendum i
ovaj put to obavite kako treba. Prošle nedelje Italija je postala
23. zemlja koja je ratifikovala Lisabonski sporazum, a evrokrate se
nadaju da će uskoro taj broj dostići 26. Nikolas Sarkozi je
otputovao u Irsku da bi bio siguran da Irska vlada ima otvorene uši.
Ali ta stategija
može da se izvitoperi. Ako irski premijer Brajan Koven pozove na još
jedno glasanje i izgubi, najverovatnije se može oprostiti i od svoje
pozicije. I, naravno, irski glasači ne gledaju sa naklonošću prema
Sarkozijevoj varijanti Brežnjevljeve doktrine: negativno glasanje
samo je privremeno, dok je pozitivan glas zanavek.
Istraživanje javnog
mnjenja koje je sprovela irska kompanija Red C, za naručioca
Open Europe, ima među nalazima da se 71 odsto irskih glasača
protivi održavanju drugog referenduma. Štaviše, 17 odsto onih koji
ga podržavaju prešlo bi u opoziciju, dok bi samo 6 odsto uradilo
suprotno. Neglasači iz juna su se u odnosu 57:26 odsto izjasnili
protiv. Možda evrokrate mogu da preokrenu ove odnose do glasanja
koje bi se održalo sledeće godine, ali ne treba se mnogo uzdati u
to.
Čak iako im bude po
volji u Irskoj, rezultat neće biti ono što im je srcu najmilije:
Evropa sposobna da se takmiči sa SAD i drugim velikim silama.
Kvazi-nacija izgrađena tako što se ljudi sprečavaju da glasaju, a
oni koji glasaju su izvrgnuti nabeđivanju, teško da će generisati
onu vrstu lojalnosti, a kamoli entuzijazma, neophodnih da se iskuje
novi nacion. Poneki Amerikanac može biti zabludeo u veri da mu je
zemlja jedinstveni slučaj i da ima specijalnu globalnu misiju, ali
to je ubeđenje (zavaravanje?) bilo neophodno da se napolju sprovodi
aktivna politika SAD. Evropa nema ništa slično – ko bi u Evropi, sem
eventualno nekolicine Belgijanca, bio spreman da (po)gine za Brisel?
– a Lisabonski sporazum to „nešto“ ne može stvoriti ex nihilo.
Podjednako važno,
čak i konsolidovana EU neće imati najvažniju alatku u međunarodnim
odnosima: pravu vojsku. Nikolas Sarkozi je već predložio nove EU
snage, a bivši nemački ministar diplomatije Joška Fišer nedavno je
takođe zatražio veću vojnu saradnju na kontinentu. Ali verovatnoća
da će bilo koja vlada u Evropi, sem francuske, na ovo odgovoriti
ozbiljno, jedva da prelazi nulti podeok.
Prošle godine su
Evropljani potrošili oko 312 milijardi dolara na odbranu, manje od
polovine američkih rashoda za iste namene. Ali najveći deo tog novca
je utrošen na velike, neefikasne snage vojnih obveznika. Članice EU
imaju malu vučnu snagu. Tokom sukoba na Kosovu, evropski zvaničnici
su priznali da poseduju jedva izmedju 10-15 odsto borbenih
kapaciteta Amerike.
A otprilike je isti
procenat stanovnika Evrope koji bi bili spremni da upotrebe vojnu
silu. Sem britanskih i holandskih, snage EU u Avganistanu su učinile
sve što je bilo u njihovoj moći da izbegnu sukob. Načelno, nema
ničeg lošeg, a mnogo je dobrog, u ovakvom stavu. Čak i Rusija
predstavlja malu pretnju Evropi, staroj ili novoj, da upotrebimo
čuvenu dihotomiju Donalda Ramsfelda. Zašto ratovati ako ne morate?
Međutim, bez
efikasne vojske članice EU neće moći da se ponesu sa geopolitičkom
moći Amerike, jer će bez toga imati malo čega korisnog da kažu u
ozbiljnim sukobima. A nema sumnje da neće pobuditi značajnije
poštovanje sve dok se budu oslanjali na zaštitu koju im pruža SAD.
Dok god EU očekuje da Vašington obavlja njihove prljave poslove – i
da pritom u najvećoj meri promoviše evropske interese, kao kad je
SAD bombardovala Srbiju zbog Kosova, ili kada su doveli NATO do
granica Rusije – Vašington neće imati nikakvih razloga da Evropu
shvata ozbiljno u geopolitičkim pitanjima. Političke figure u
Briselu mogu da kukaju kako nemaju ulogu u donošenju odluka, ali
zašto bi ih iko slušao ako ne počnu da troše novac i preuzimaju
rizik? Njihov najveći neuspeh u Avganistanu nije bio to što nisu
bili u stanju da pošalju značajnije borbene snage u oblasti u kojima
su se odvijale borbe, već to što su se kleli da je Avganistan važan,
a onda nisu bili u stanju da pošalju značajnije borbene snage u
oblasti u kojima su se odvijale borbe.
Bušova
administracija je formalno dala blagoslov konsolidaciji Evropske
Unije, iako to na prvi pogled nije u interesu Amerike. Svaka spoljna
i vojna politika kojom bi dominirao Brisel isto je onoliko sposobna
da uspori ostvarenje ciljeva SAD koliko i da im pripomogne. Dok
jačanje centralne kontrole na kontinentu skoro sigurno znači manje
slobode za prosečnog Evropljanina - ali opet, ta vrednost godinama u
Evropi nije bila na posebno visokoj ceni. U svakom slučaju, kakve
god posledice bile po Ameriku, odluka je na Evropi.
Međutim, ni ta
odluka nije mnogo važna. Lisabonski projekat je ćorsokak. Američka
konsolidacija se odigrala na krilima građanskog nacionalizma. Danas
postoje Evropljani, ali samo u smislu da Nemci nisu baš sasvim
Nemci, ili Belgijanci nisu sasvim Belgijanci. Forsiranje Lisabonskog
sporazuma do kraja samo ilustruje nedostatak nacionalnog identiteta
na kontinetnu. Ako bi se tome dodala izričita nespremnost da se
steknu, a kamoli upotrebe, značajnije vojne snage, EU će ostati
tigar od papira. Dvadesetprvi vek bi na kraju mogao da ispadne još
jedan vek Amerike ili Kine. Ali neće biti vek Evrope.
(Autor je bivši specijalni
asistent predsednika Ronalda Regana, saradnik u American
Conservative Defense Alliance i autor
nekoliko kniga, uključujući i
Nova američka globalna imperija
(Xulon Press)).
(The National Interest, 05.08.2008)
|