Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Savremeni svet - prenosimo The National Interest

 

 

Dag Bendou

Evropsko nezajedništvo

Evropa, nekada tako podeljena na tabore i ratoborna, najednom je smekšala. Problem nije u tome da nedostaju ratovi – ako se izuzmu oni na Balkanu – već više od 60 godina to je ključni napredak u odnosu na prethodne decenije i vekove. Izazov je evropska elita, koja niti ceni nacionalne tradicije, kulturološke razlike, pa ni demokratske procese, niti veruje u posedovanje ozbiljne vojske. Kakogod da završi Evropska unija, malo je verovatno da će postati treći svetski pol, uz Ameriku i Kinu.

Prvobitni evropski projekat, onako kako je bio razrađen nakon Drugog svetskog rata, bio je usmeren ka promovisanju ekonomskog razvoja i istovremenom kontrolisanju Nemačke. Početak je bio skroman: Evropska zajednica za ugalj i čelik (ECSC). Ova se uspešno preobratila u Evropsku ekonomsku zajednicu (ili Evropsko ekonomsko tržište), pa u Evropsku Uniju. Vremenom se saradnja pretvorila u konsolidaciju, jer su ambiciozne eurokrate težile izgradnji još jedne supersile koja bi mogla da umanji dominaciju SAD i da sa Amerikom podeli globalni uticaj. A EU ima sve formalne preduslove za status supersile: 27 zemalja članica EU ima ukupno 500 miliona stanovnika i prošlogodišnji ostvareni GDP od 16.62 triliona američkih dolara, u poređenju sa 300 miliona stanovnika Amerike i njihovih 13.84 triliona.

Ali EU nije jedinstvena. Članice imaju različite stavove u vezi sa ratom u Iraku, velika razmimoilaženja u vezi sa uključivanjem Turske u uniju, a ne mogu da se dogovore ni oko priznavanja Kosova kao nezavisne države. Izgradnja Sjedinjenih Američkih Država zahtevala je krvavi međudržavni sukob. Umesto toga, Evropljani su se ujedinili oko svoje (hvale vredne) želje da izbegnu rat. Rezultat toga je da Sjedinjene Evropske Države nisu jedinstvene. Ako bi bila prepuštena sama sebi, EU – kojom rukovodi Evropska komisija i Evropski parlament, ograničava je mogućnost veta zemalja članica, predstavlja je privremeni, rotirajući predsednik, i ne postoji efektivna kontrola nad spoljnim niti vojnim politikama zemalja članica – neće moći da ostvari geopolitički uticaj (za razliku od ekonomskog) koji bi mogao da parira Kini ili Rusiji, a kamoli SAD.

Što je sve dovelo do Lisabonskog sporazuma. Ne zamarajte se detaljima. Svrha ovog komplikovanog sporazuma - koji je u početku bio formalni ustav, a onda su ga na referendumima 2005. godine odbacili Francuska i Holandija - je stvaranje nečeg nalik na supersilu koja bi se takmičila sa Amerikom (kao i, pretpostavlja se, sa drugima). Ali jedini način da se to uradi je da se potisnu nacionalna moć i identitet time što će se, recimo, zemljama oduzeti zagarantovano mesto u Evropskoj komisiji, kao i pravo veta u vezi sa bitnim promenama politike. Avaj evrokrate, istraživanja javnog mnjenja ukazuju da većina Evropljana ne deli viziju kontinentalne korporacije. Zato ta vizija mora biti nametnuta masama.  

Francuski predsednik Nikolas Sarkozi, čija vlada je upravo preuzela rotirajuće predsedavanje Evropskom Unijom, bio je osvežavajuće iskren kada je primetio da: „Neće biti nikakvog sporazuma budemo li imali referendum u Francuskoj.“ Upravo iz tog razloga je 26 od 27 zemalja odbilo da stvar stavi na glasanje svojim građanima. Istraživanja javnog mnjenja ukazuju da bi većina u evropskim zemljama želela da glasa, i najverovatnije da bi u 16 zemalja glasali „ne“, uključujući tu i najvažniju zemlju kontinenta, Nemačku. I zato je parlamentima, a ne narodu, bio dat zadatak da izglasaju sporazum.

Ali ne i u Irskoj, gde Ustav nalaže glas naroda. Uprkos činjenici da je Irsko kontriranje bilo dokazano i 2002. godine kada su odbili da ratifikuju Ugovor iz Nice (odluka je preinačena sledeće godine u drugom glasanju), kojim je ubrzano konsolidovanje EU, evropska elita je podrazumevala da je unapred odnela pobedu. Sve vodeće irske političke partije podržale su povelju nakon čega su evrokrate nagrnule u Dablin ističući čuda te Nove Evrope. Kako izgleda, „novoj klasi“ političara, birokrata, lobista, aktivista i intelektualaca koja upravlja Evropskom Unijom nikada nije palo na pamet da se obični ljudi ne nalaze na istim talasnim dužinama sa njihovim ciljevima i metodama.

Tako da, kada su Irci u junu glasali protiv sporazuma, došlo je do opšte zbrke u prestonicama Evrope, a naročito u Briselu, domu EU-birokratije. Komentar nemačkog ministra spoljnih poslova, Volfganga Šojblea spada u čistu klasiku: „Ne može nekoliko miliona Iraca odlučivati u ime 495 miliona Evropljana“. Ministar Šojble veruje, naravno, da posao oko odlučivanja spada u ruke nekoliko hiljada evrokrata.

S obzirom da je jednoglasnost neophodni preduslov, irsko glasanje je trebalo da potre Lisabonski sporazum. Ali je reakcija iz kabineta, parlamenata i agencija širom Evrope bila: očekivali smo ’da’, političari u Dablinu bili su obećali ’da’, mi smo insistirali na ’da’. Mada se i dalje čuju glasovi o svrgavanju Irske na drugorazredni status ili čak o izbacivanju smaragdnog ostrva iz EU, konsenzus je da mora doći do drugog glasanja. A Irci moraju biti naterani da glasaju na pravi način. Neke evrokrate zagovaraju političke mamce, poput dozvoljavanja Irskoj da zadrži svog nacionalnog komesara. Drugi predlažu intenzivniju propagandnu kampanju. Svi insistiraju na vršenju jačeg pritiska na Dablin: održite još jedan referendum i ovaj put to obavite kako treba. Prošle nedelje Italija je postala 23. zemlja koja je ratifikovala Lisabonski sporazum, a evrokrate se nadaju da će uskoro taj broj dostići 26. Nikolas Sarkozi je otputovao u Irsku da bi bio siguran da Irska vlada ima otvorene uši.

Ali ta stategija može da se izvitoperi. Ako irski premijer Brajan Koven pozove na još jedno glasanje i izgubi, najverovatnije se može oprostiti i od svoje pozicije. I, naravno, irski glasači ne gledaju sa naklonošću prema Sarkozijevoj varijanti Brežnjevljeve doktrine: negativno glasanje samo je privremeno, dok je pozitivan glas zanavek.

Istraživanje javnog mnjenja koje je sprovela irska kompanija Red C, za naručioca Open Europe, ima među nalazima da se 71 odsto irskih glasača protivi održavanju drugog referenduma. Štaviše, 17 odsto onih koji ga podržavaju prešlo bi u opoziciju, dok bi samo 6 odsto uradilo suprotno. Neglasači iz juna su se u odnosu 57:26 odsto izjasnili protiv. Možda evrokrate mogu da preokrenu ove odnose do glasanja koje bi se održalo sledeće godine, ali ne treba se mnogo uzdati u to.

Čak iako im bude po volji u Irskoj, rezultat neće biti ono što im je srcu najmilije: Evropa sposobna da se takmiči sa SAD i drugim velikim silama. Kvazi-nacija izgrađena tako što se ljudi sprečavaju da glasaju, a oni koji glasaju su izvrgnuti nabeđivanju, teško da će generisati onu vrstu lojalnosti, a kamoli entuzijazma, neophodnih da se iskuje novi nacion. Poneki Amerikanac može biti zabludeo u veri da mu je zemlja jedinstveni slučaj i da ima specijalnu globalnu misiju, ali to je ubeđenje (zavaravanje?) bilo neophodno da se napolju sprovodi aktivna politika SAD. Evropa nema ništa slično – ko bi u Evropi, sem eventualno nekolicine Belgijanca, bio spreman da (po)gine za Brisel? – a Lisabonski sporazum to „nešto“ ne može stvoriti ex nihilo.

Podjednako važno, čak i konsolidovana EU neće imati najvažniju alatku u međunarodnim odnosima: pravu vojsku. Nikolas Sarkozi je već predložio nove EU snage, a bivši nemački ministar diplomatije Joška Fišer nedavno je takođe zatražio veću vojnu saradnju na kontinentu. Ali verovatnoća da će bilo koja vlada u Evropi, sem francuske, na ovo odgovoriti ozbiljno, jedva da prelazi nulti podeok.

Prošle godine su Evropljani potrošili oko 312 milijardi dolara na odbranu, manje od polovine američkih rashoda za iste namene. Ali najveći deo tog novca je utrošen na velike, neefikasne snage vojnih obveznika. Članice EU imaju malu vučnu snagu. Tokom sukoba na Kosovu, evropski zvaničnici su priznali da poseduju jedva izmedju 10-15 odsto borbenih kapaciteta Amerike.

A otprilike je isti procenat stanovnika Evrope koji bi bili spremni da upotrebe vojnu silu. Sem britanskih i holandskih, snage EU u Avganistanu su učinile sve što je bilo u njihovoj moći da izbegnu sukob. Načelno, nema ničeg lošeg, a mnogo je dobrog, u ovakvom stavu. Čak i Rusija predstavlja malu pretnju Evropi, staroj ili novoj, da upotrebimo čuvenu dihotomiju Donalda Ramsfelda. Zašto ratovati ako ne morate?

Međutim, bez efikasne vojske članice EU neće moći da se ponesu sa geopolitičkom moći Amerike, jer će bez toga imati malo čega korisnog da kažu u ozbiljnim sukobima. A nema sumnje da neće pobuditi značajnije poštovanje sve dok se budu oslanjali na zaštitu koju im pruža SAD. Dok god EU očekuje da Vašington obavlja njihove prljave poslove – i da pritom u najvećoj meri promoviše evropske interese, kao kad je SAD bombardovala Srbiju zbog Kosova, ili kada su doveli NATO do granica Rusije – Vašington neće imati nikakvih razloga da Evropu shvata ozbiljno u geopolitičkim pitanjima. Političke figure u Briselu mogu da kukaju kako nemaju ulogu u donošenju odluka, ali zašto bi ih iko slušao ako ne počnu da troše novac i preuzimaju rizik? Njihov najveći neuspeh u Avganistanu nije bio to što nisu bili u stanju da pošalju značajnije borbene snage u oblasti u kojima su se odvijale borbe, već to što su se kleli da je Avganistan važan, a onda nisu bili u stanju da pošalju značajnije borbene snage u oblasti u kojima su se odvijale borbe.

Bušova administracija je formalno dala blagoslov konsolidaciji Evropske Unije, iako to na prvi pogled nije u interesu Amerike. Svaka spoljna i vojna politika kojom bi dominirao Brisel isto je onoliko sposobna da uspori ostvarenje ciljeva SAD koliko i da im pripomogne. Dok jačanje centralne kontrole na kontinentu skoro sigurno znači manje slobode za prosečnog Evropljanina - ali opet, ta vrednost godinama u Evropi nije bila na posebno visokoj ceni. U svakom slučaju, kakve god posledice bile po Ameriku, odluka je na Evropi.

Međutim, ni ta odluka nije mnogo važna. Lisabonski projekat je ćorsokak. Američka konsolidacija se odigrala na krilima građanskog nacionalizma. Danas postoje Evropljani, ali samo u smislu da Nemci nisu baš sasvim Nemci, ili Belgijanci nisu sasvim Belgijanci. Forsiranje Lisabonskog sporazuma do kraja samo ilustruje nedostatak nacionalnog identiteta na kontinetnu. Ako bi se tome dodala izričita nespremnost da se steknu, a kamoli upotrebe, značajnije vojne snage, EU će ostati tigar od papira. Dvadesetprvi vek bi na kraju mogao da ispadne još jedan vek Amerike ili Kine. Ali neće biti vek Evrope.  

(Autor je bivši specijalni asistent predsednika Ronalda Regana, saradnik u American Conservative Defense Alliance i autor nekoliko kniga, uključujući i Nova američka globalna imperija (Xulon Press)).

(The National Interest, 05.08.2008)

 

 
 
Copyright by NSPM