Milorad Dodik

Unitarizmom do raspada

Svekolike rasprave koje se vode od stvaranja dejtonske Bosne i Hercegovine iznova pokazuju njen karakter zadate države. Tri konstitutivna naroda sa uglavnom različitim težnjama zarobljena su projektom očuvanja "Jugoslavije u malom", kako se tepalo Bosni i Hercegovini.

Nije tajna da Srbi i Hrvati najviše osjećaju zadatost BiH kao jedinog multietničkog društva u Evropi nakon raspada višenacionalnih država poput Jugoslavije, SSSR, Čehoslovačke. Ako su raspad Jugoslavije obilježili tragični građanski ratovi i time pokazali da u odsustvu kohezivne jednopartijske ideologije nije moguće očuvati mir, raspad Čehoslovačke je pokazao svu slojevitost podjela u višenacionalnoj državi, koja takođe dovodi do (mirnog) raspada, ali i dobrosusjedskih odnosa, bolji no ikad prije.

Stalno je bošnjačko svojatanje BiH, pa ko ne želi "njihovu BiH" može da ide kud hoće, drugim riječima marš napolje. Zaboravljaju da je BiH stvorena međunarodnim ugovorom i da može postojati samo na taj način. Ne drži vodu tvrdnja da je BiH hiljadugodišnja država, kao ni njena "stvorenost" referendumom o samostalnosti 1. marta 1992. godine.

Zna se da su na referendum izašli samo pripadnici dva naroda - Muslimani i Hrvati i većinom takvih glasova opredijelili se za nezavisnost BiH i otcjepljenje od Jugoslavije. Poslije svega ni Hrvati ne bi glasali za sadašnju BiH. Pogotovo ne bi potvrdili Vašingtonski sporazum kojim je ustanovljena muslimansko-hrvatska federacija, koja je sa Republikom Srpskom u Dejtonu poslužila za sklapanje BiH. Svi znaju da je ta federacija osnovni ustavni problem u BiH. Za Federaciju BiH, i Venecijanska komisija i politički analitičari i strani političari kažu da je to neodrživa ustavna konstrukcija. Neće se pokušajima unitarizacija BiH riješiti problem Federacije.

Od rata je prošlo 12 godina i postavlja se logično pitanje: Kako to da je BiH sve dalje od potpunog pomirenja i građenja međusobnog povjerenja. U čemu je kvaka? Ko je kriv? Većinu poratnih godina BiH živi kao neproglašeni protektorat međunarodne zajednice, bez ikakve odgovornosti stranih upravljača. Umjesto da je ta neograničena i samododijeljena moć bez pravnog osnova u međunarodnom ugovoru poslužila kao koheziona snaga, ona drži Bosnu i Hercegovinu kao podijeljeno društvo i slabu državu, koja kao takva zahtijeva arbitriranje i ostanak OHR-a. OHR je kao i svaka birokratska struktura već odavno prešao na režim samoodržavanja, koja svakog visokog predstavnika gleda kao prolazni element koga treba staviti pod svoje ili ga neutralizovati spregom sa sarajevskim unitarističkim krugom. Bošnjački državotvorci usporenost evroatlantskih integracija pravdaju time što navodno nema jakih državnih institucija, što nisu ukinuti entiteti, zapravo Republika Srpska ili bar totalno razvlašćena izlobiranim mapama puta. Njihov cilj je prenijeti što više nadležnosti na organe BiH pod izgovorom jedne adrese za evroatlantske integracije, a potom građanima u Republici Srpskoj reći: "Eto vam ništa i čuvajte to dobro".

Slušajući izraze - agresija, četnici, fašisti - koji se optužujuće i potcjenjivački upućuju "manjem entitetu", posmatraču sa strane je jasno da to nije u cilju pomirenja, povjerenja i stabilnosti. Da li su zločini nad Srbima počinjeni od antifašista, mirotvoraca, civilnog društva i sportskih udruženja Bošnjaka? Zlo počinjeno Bošnjacima, Srbima, Hrvatima i ostalima ima samo jedno ime - zločin i traži pojedinačnu odgovornost.

Zašto nekim Bošnjacima huškanjem u medijima treba nastavak tenzija i nametanja kolektivne krivice? Čini se da je odgovor - da se nisu odrekli ratnog cilja - stvaranja navodne građanske države, sa najravnopravnijim narodom koji ima pravo na svoju državu. Umjesto sporazumijevanja i konsenzusa, na djelu su pritisci i ucjene. Kao metod izgradnje BiH kao zajedničke države koristi se razgradnja njene ustavne konstrukcije. Pritom je bošnjački kompromis taktičko ili privremeno odustajanje od oduzimanja ustavnih nadležnosti Republike Srpske. Dosadašnje reforme su uglavnom ustupci koje je vlast Republike Srpske činila pod pritiskom i smjenama. Lako je bilo dok je na vlasti bio SDS. Problem je sada SNSD koji nema ratnu prošlost, ni SDS-ovu hipoteku. Razumljivo je onda što sarajevska čaršija žali za SDS-ovim vremenima. Zato Alija Izetbegović nije prihvatio Holbrukovu ponudu za zabranu SDS-a nakon rata, jer mu je to služilo za iznuđivanje pritisaka na Republiku Srpsku. Znao je Alija da, dok je SDS-a, biće sve više unitarne BiH.

Iz takvog pritiska bošnjačkih političara i javnosti međunarodna zajednica je (ne)voljno pristajala na ulogu instrumenta za povećanje nadležnosti države po viđenju najbrojnijeg naroda. Rezultat je očekivano - suprotan. Isključivost pojedinih bošnjačkih političkih faktora pokazuje da oni zapravo žele nemoguću BiH. BiH nije moguća kao građanska država po principu jedan čovjek - jedan glas, nije moguća bez entitetskog glasanja u saveznom parlamentu, niti bez principa rotacije na zajedničkim funkcijama. Ako bošnjački predstavnici žele samo državu po svojoj mjeri, onda oni uopšte i ne žele Bosnu i Hercegovinu. Sva njihova priča o univerzalnim pravima, suživotu, vjekovnoj toleranciji, zapravo je dimna zavjesa. Time žele da zamagle suštinu svojih nikada promijenjenih zahtjeva - ukidanje Republike Srpske ili bar dokidanje njenih ustavnih nadležnosti. Kako funkcioniše bošnjačka građanska država vide najbolje hrvatski politički predstavnici na svim nivoima u kojima dijele vlast sa bošnjačkim strankama.

Za BiH nema i ne može biti druge budućnosti od neophodnog ulaska u Evropsku uniju. Tu nema nikakve dileme, ali očigledno postoje duboke razlike o karakteru zajedničke države. To će uskoro biti potvrđeno potpisivanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom. Međutim, evropski put ne može biti način za unitarizaciju BiH. Ako to bude sadržaj evropskog partnerstva, onda to znači zastoj i izgubljeno vrijeme kao i sa Ešdaunovim policijskim principima. Toga se treba odreći da bi BiH krenula naprijed unutrašnjim dijalogom i odgovornošću proizašlom iz toga. Pa koliko god trajalo.

U skorašnjem vremenu od međunarodnih faktora evidentno je potvrđivanje ustavnog položaja Republike Srpske kao konstitutivnog entiteta BiH. Ništa posebno, ali je trebalo dosta vremena da se prihvati da su dejtonski temelji jedini način očuvanja BiH. Još važnije bi bilo unutrašnje priznanje koje bi moralo doći do bošnjačke javnosti. To bi vodilo stabilnosti i boljem razumijevanju kao sigurnijem putu evropske BiH.

S OHR -om u Evropsku uniju, kako to zahtijeva sarajevska politička čaršija, nije moguće nikuda stići. Takav stav govori o nespremnosti na prihvatanje argumentacije i stavova srpske i hrvatske javnosti u BiH. Kome i dalje treba bosanski lonac pod pritiskom međunarodne zajednice radi unutrašnjeg sagorijevanja nebošnjaka? Iz nervoze onih koji više ne mogu koristiti međunarodnu zajednicu kao svoj unitaristički instrument vidljivo je kome. Krajnje je vrijeme za novi politički početak koji će biti u funkciji napretka BiH. Naprijed je moguće konsenzusom do razvoja i održivosti umjesto bošnjačkog koncepta unitarizmom do raspada.

(Tekst je objavljen 24.aprila 2008. u banjalučkim “Nezavisnim novinama”)