Home
Komentari
Kulturna politika
Ekonomska politika
Debate
Prikazi
Hronika
Polemike
Prenosimo
 
 
Impresum
Pretplata
Kontakt
Oglašavanje
Novi broj
Prošli brojevi
Posebna izdanja
NSPM Analize
Linkovi
Debate:
Kosovo i Metohija
Srbija i Crna Gora
Srbija i NATO
Srbija među ustavima
Crkva i politika
Kuda ide Srbija?
Svet nakon 11. septembra
Istina i pomirenje na ex-YU prostoru
   
  Komentari:
Politički život
Kolumne Đ. Vukadinovića i S. Antonića
Kulturna politika
Ekonomska politika
Polemike
BiH - deset godina posle Dejtona
Savremeni svet
   
  Pregledi:
Prenosimo
Prikazi
Hronika
Ankete
   
 

KOMENTARI

Politički život

   

 

Dejan Simonović

Predsedništarije

Ako u narednih desetak dana ne napravi neku krupnu brljotinu, Tomislav Nikolić ima predsednički položaj u džepu. Bez obzira na to koga će možda podržati Koštunica. Još uvek aktuelni premijer više ne raspolaže nekim značajnim političkim kapitalom. Više od polovine onih koji su 2007. glasali za narodnjačku koaliciju već su se sami u prvom krugu opredelili što za Nikolića, što za Tadića.

Pri razlici od 150 hiljada glasova, 300 hiljada glasova svakako može da odluči. Međutim, te glasove je dobio Velja Ilić, ne Koštunica, ne neki funkcioner DSS-a. I to je ih je dobio uprkos mlitavoj, malokrvnoj podršci svojih koalicionih partnera. Kakav god da je, Velja nije marioneta Vojislava Koštunice (kao što svojevremeno nije bio ni marioneta Vuka Draškovića), niti je Nova Srbija podružnica Demokratske stranke Srbije.

Šta će Ilić odlučiti svakako ima značaja za konačni ishod predsedničke trke. Ali ni to ne mora da bude od presudne važnosti. Neće baš svi glasati onako kako im vođa NS-a kaže, a Nikoliću je dovoljno da pokupi samo trećinu od onih glasova, koji su u kvalifikacijama pali na Velju, pa da održi prednost iz prvog kruga. Dovoljno mu je čak i da ti birači u većini ostanu kod kuće. I jedna i druga mogućnost su mnogo verovatnije nego da ovi ljudi listom pohrle na birališta da zaokruže Tadića. Pogotovo što je realno pretpostaviti da su im radikali bliži srcu od demokrata.

U slučaju Nikolićeve veoma verovatne pobede, vanredni parlamentarni izbori su gotovo neminovni. Istina, moguća je nova parlamentarna koalicija radikala i DSS-a, ali ona, čak i da do nje dođe, ne bi bila dugog veka. Prosto, prevelika je nesaglasnost između raspoloženja biračkog tela i skupštinskog sastava. Uostalom, zašto radikali ne bi iskoristili zalet pobede na predsedničkim izborima da značajno uvećaju svoj deo parlamentarnog kolača i, možda, dođu do neke nove većine koja bi isključila Koštunicu i njegove, snazi stranke koju predvodi neprimereno velike zahteve? Da li je, posle parlamentarnih izbora, nezamisliva sledeća vladajuća koalicija: radikali + socijalisti + Velja + Palma? Ne deluje nemoguće. Čak ni čudno.

Nikolića i radikale na vlast neće dovesti Kosovo. Dovešće ih oni koje su „reformističke“ vlade, u kontinuitetu od 2001. pa naovamo, sa ciničnim omalovažavanjem, zanemarivale kao „gubitnike tranzicije“, potcenjujući njihovo rastuće nezadovoljstvo. Ti ljudi su radikalska snaga ali im lako i jako brzo mogu postati veoma veliki problem. Šanse da zadovolje njihova očekivanja i umire njihove strahove nisu naročito velike. Teško da će radikali, recimo, preduzeti išta značajno da umanje obespravljenost na radnom mestu i zaposlenima vrate kakvu takvu sigurnost. Ili da znatno podignu zaposlenost. Ili da vrate mnoga u tranziciji oduzeta ili bitno umanjena socijalna prava, naročito ona koja se tiču besplatnog lečenja i školovanja. Pogotovo imajući u vidu da će čitava privredna situacija biti dodatno pogoršana skoro izvesnim ekonomskim pritiskom EU i SAD.

Biće to još jedan izborni nesporazum između pobednika i oni koji su im doneli pobedu. Nezadovoljstvo će ponovo buknuti. Hoće li, osetivši da gube, radikali pokušati da posegnu za silom kako bi se održali na vlasti? Setimo li ih se iz devedesetih, ima dovoljno razloga za strepnju. Sa izuzetkom Šešelja, sve su to isti ljudi.

 

 

 

 

 
 
Copyright by NSPM